REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1135/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEZOMORF d.o.o., OIB: 22395902333, Zagreb, Božidara Adžije 19, zastupan po punomoćniku Luku Roiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika Stečajna masa iza FORMA -M d.o.o., OIB: 13720663500, [adresa], zastupana po stečajnom upravitelju Martinu Lukinu iz Zagreba, 2. tuženika ILĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tuženika IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nasljednika iza pokojnog ŠL, zastupani po punomoćniku Nevenu Gečiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gečić i Liška j.t.d. u Zagrebu, radi pobijanja pravnih radnji u stečaju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1226/2025 od 19. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1226/2025 od 19. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1226/2025 od 19. siječnja 2026. suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi iza FORMA -M d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 31331117289, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18.03.2014. godine, sklopljen između pravnog prednika tuženika FORMA-M d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 13720663500, kao prodavatelja i tuženika ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao kupca, ovjeren od javnog bilježnika Zorke Despot iz Zagreba, Lastovska 12, pod brojem: OV-1860/14, kojim je prodana nekretnina upisana u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, označena kao 12.98/100 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao zk.č.br. 333, u naravi stambeno-poslovni objekt u Zagrebu, Medvedgradska 5 izgrađen na pravu građenja na zk.č.br. 333, neodvojivo povezan s posebnim dijelom nekretnine označenim kao ZK tijelo II - 2. Suvlasnički dio: 12,98/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 2), u naravi lokal u prizemlju, obojeno zeleno, ukupne neto površine 83,64 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini označenoj kao 12.98/100 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao zk.č.br. 333, u naravi stambeno poslovni objekt u Zagrebu, Medvedgradska 5 izgrađen na pravu građenja na zk.č.br. 333, neodvojivo povezan s posebnim dijelom nekretnine označenim kao ZK tijelo II - 2. Suvlasnički dio: 12,98/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2), u naravi lokal u prizemlju, obojeno zeleno, ukupne neto površine 83,64 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18.03.2014. godine, sklopljen između pravnog prednika tuženika FORMA-M d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 13720663500, kao prodavatelja i tuženika ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao kupca, ovjeren od javnog bilježnika Zorke Despot iz Zagreba, Lastovska 12, pod brojem: OV-1860/14, pod brojem Z-12457/14.“

U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi prvo i drugotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.632,33 eur u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja proizlazi kako je tužitelj s prvotuženikom sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Zagrebu, Medvedgradska 5, 31. listopada 2011. te je temeljem čl. 7. st. 1. Ugovora i troškovnika prihvaćenog i potpisanog od prvotuženika u poslovni prostor izvršio ulaganja u iznosu od 154.270,60 kn. Tužitelj ističe kako je temeljem čl. 7. st. 2. Ugovora prvotuženiku predao i iznos od 2.400,00 eur u kunskoj protuvrijednost na ime troškova dovođenja poslovnog prostora u prvobitno stanje i vraćanja ulaganja. Ugovor o zakupu raskinut je 28. listopada 2013. Tužitelj navodi da je prvotuženik kako bi izbjegao plaćanje svjesno i namjerno otuđio poslovni prostor i cjelokupnu svoju imovinu i to na način da je pok. ŠL zastupniku po zakonu prvotuženika prodao poslovni prostor znajući da na taj način oštećuje vjerovnike. Tužitelj je najprije pokrenuo postupak radi naplate i pobijanja pravnih radnji dužnika, da bi na ročištu 31. listopada 2022. specificirao tužbeni zahtjev sukladno odredbama Stečajnog zakona na način da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje da je bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi iza Forma -M d.o.o. ugovor o kupoprodaji nekretnine i da sud naloži zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Imajući u vidu predmetni Ugovor prvostupanjski sud je zaključio da se radi o naplatnom ugovoru koji se prema čl. 202. st. 3. Stečajnog zakona može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike (st. 3.). S obzirom na to da je Ugovor o kupoprodaji sklopljen 18. ožujka 2014. a prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 11. ožujka 2019. 5 godina prije pokretanja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom FORMA-M d.o.o., sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o trošku postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Navodi kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio apsolutno bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je u suprotnosti s razlozima i ispravama u spisu. Prvostupanjski sud u točci 39. presude navodi da nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li prednik prvotuženika otuđio poslovni prostor u trenutku kada mu je račun bio blokiran, a ŠL je u međuvremenu umro i ne može se dodatno saslušati radi razjašnjenja spornih činjenica. Tvrdi da je u ranijoj presudi poslovni broj P-1806/2022 od 5. prosinca 2023. u kojoj je prihvatio ovdje odbijeni tužbeni zahtjev a kojom presudom je utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. ožujka 2014. bez pravnog učinka prema stečajnoj masi iza FORMA-M d.o.o., te je naložena uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Prva presuda je donesena nakon provedenog dokaznog postupka, uz priznanje prvotuženika i uz jasne i nedvosmislene zaključke o postojanju pretpostavki pobijanja pravne radnje sukladno Stečajnom zakonu. Pobijana presuda, unatoč identičnom činjeničnom supstratu, dolazi do potpuno suprotnog pravnog zaključka, bez da su u međuvremenu nastupile nove pravno relevantne činjenice koje bi takav zaokret opravdale. Ističe da presuda iz 2023. koju je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo nije pravno pobijena u meritumu i nije ukinuta zbog pogrešne primjene materijalnog prava nego je procesno vraćena zbog smrti pok. ŠL te nema osnove za potpuno suprotan meritum u presudi. Prvostupanjski sud u presudi odlučuje suprotno već utvrđenom pravnom zaključku bez novih činjenica i bez nove pravne osnove jer se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je postojala namjera oštećenja. To je pravno pogrešno, jer se namjera se dokazuje objektivnim okolnostima, a pogotovo iz nespornih činjenica. Iz iskaza pok. ŠL osobno kao i njegovo iskaza kao tadašnjeg zakonskog zastupnika društva FORMA-M d.o.o. nedvojbeno proizlazi namjera pok. ŠL da se predmetna nekretnina prenese na njega kako bi se tuženik FORMA-M d.o.o. „očistio“ od imovine. Pored toga je nesporno da pok. ŠL svjesno i namjerno nije predavao financijska izvješća 3 (tri)uzastopne godine u cilju da tuženik FORMA-M d.o.o. prestane postojati i bude izbrisan iz sudskog registra, a kako vjerovnici ne bi mogli namiriti svoje novčane tražbine. Uz navedene činjenice, odlučnu činjenicu predstavlja okolnost da je prednik prvotuženika otuđio poslovni prostor u trenutku kada mu je račun bio blokiran te kada je taj poslovni prostor bio jedina imovina iz koje bi se vjerovnik, ovdje tužitelj mogao naplatiti (Potvrda Financijske agencije od 4. lipnja 2014. kojim se potvrđuje da je dužnik FORMA-M d.o.o., odnosno prednik prvotuženika u blokadi u razdoblju dužem od 60 dana i da ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje, a koje je trebalo, na temelju vlastitih osnova za plaćanje, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa. Dostavljeni dokaz o blokadi, prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje kao ključan dokaz. Poziva se na odredbe čl. 202. st. 1. Stečajnog zakona prema kojem pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 (deset) godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka s namjerom da ošteti svoje vjerovnike može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru pretpostavlja se ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Nadalje navodi kako se temeljem čl. 207. st. 2. t. 1. Stečajnog zakona bliskim osobama pravne osobe smatraju članovi upravnih i nadzornih tijela, osobno odgovorni članovi dužnika i osobe koje u kapitalu društva sudjeluju s više od jedne četvrtine. Jasno je da pok. JL kao jedini osnivač i vlasnik te zakonski zastupnik dužnika, sigurno bliska osoba kojoj je stanje dužnika i njegova nesposobnost za plaćanje bila itekako poznata, kao što je i sam naveo u svom iskazu, time da je pojasnio da je upravo svjesno i namjerno prodao poslovni prostor jedinu imovinu stečajnog dužnika te je namjerno prouzročio stečaj ne predajući 3 (tri) godine financijska izvješća. Treba napomenuti kako je protiv pok. ŠL, Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo postupak radi kaznenog djela povreda prava vjerovnika u gospodarskom poslovanju iz čl. 249/3 Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11). Prvostupanjski sud pogrešno tumači i primjenjuje odredbu čl. 202. Stečajnog zakona, kada namjeru oštećenja vjerovnika svodi gotovo isključivo na mogućnost neposrednog saslušanja pok. ŠL. Namjera oštećenja vjerovnika ne mora i ne može biti dokazana isključivo izjavom dužnika, osobito u situacijama u kojima je pravna radnja poduzeta između povezanih osoba, na štetu vjerovnika i bez protučinidbe koja bi ostala dostupna za namirenje vjerovnika društva FORMA-M d.o.o., pa je njezinim otuđenjem dužnik ostao bez ikakve imovine iz koje bi se vjerovnici mogli namiriti, čime je očito i neposredno umanjena stečajna masa. Takva pravna radnja po svojoj naravi izravno dovodi do oštećenja vjerovnika, jer onemogućuje ostvarenje temeljne svrhe stečajnog postupka, a to je ravnomjerno namirenje svih vjerovnika. Dodatno, iz provedenog postupka proizlazi da je kupac nekretnine bio tadašnji direktor i zakonski zastupnik društva prodavatelja, odnosno pok. ŠL, što upućuje na postojanje osobne i interesne povezanosti stranaka pravnog posla. Prodaja jedine imovine društva vlastitom direktoru, u razdoblju kada društvo nema stvarnu poslovnu aktivnost i kada postoje dospjela potraživanja vjerovnika, predstavlja upravo onu činjeničnu situaciju zbog koje zakon dopušta i nalaže pobijanje takvih pravnih radnji. Stoga je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pobijanje pravne radnje. Naprotiv, iz činjeničnih utvrđenja samog suda proizlazi da su sve relevantne pretpostavke propisane Stečajnim zakonom kumulativno ispunjene, zbog čega je sud bio dužan prihvatiti tužbeni zahtjev, kao što je to pravilno učinio u prvoj presudi. Pritom je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi u potpunosti zanemario pravni učinak priznanja tužbenog zahtjeva od strane prednika prvotuženika, temeljem kojeg je u ranijem postupku donesena prva presuda. Prednik prvotuženika, kao stečajni dužnik, na ročištu je izričito priznao tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji bez pravnog učinka prema stečajnoj masi, pa je sud sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku donio presudu na temelju priznanja.

Takvo priznanje ima osobitu procesnu i materijalno pravnu težinu, jer dolazi upravo od subjekta čija se pravna radnja pobija i koji je kao dužnik bio u najboljoj poziciji znati okolnosti pod kojima je osporena pravna radnja poduzeta. Priznanjem tužbenog zahtjeva prednik prvotuženika je nedvojbeno potvrdio postojanje svih odlučnih činjenica na kojima se tužbeni zahtjev temelji, uključujući i činjenicu da je osporena kupoprodaja bila poduzeta na štetu vjerovnika i bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ne daje nikakvo pravno relevantno obrazloženje zašto bi se to priznanje u nastavljenom postupku moglo zanemariti ili lišiti svog učinka, osobito imajući u vidu da priznanje nije povučeno već je potvrđeno od strane punomoćnika prednika i prvotuženika te priznanje nije nikada osporeno. Priznanje prednika prvotuženika dodatno potvrđuje pravilnost i zakonitost ranije presude jer pokazuje da su pretpostavke pobijanja pravne radnje bile jasne i nesporne već u ranijoj fazi postupka. Slijedom svega izloženog, jasno je da pobijana presuda ne može opstati ni s činjeničnog i s pravnog aspekta. U konkretnom slučaju riječ je o istom pravnom odnosu, istoj pravnoj radnji i istom činjeničnom supstratu o kojem je sud već jednom meritorno odlučio prvom presudom, kojom je, uz priznanje prednika i tuženika i nakon provedenog dokaznog postupka, pravilno i zakonito utvrđeno da je osporeni ugovor o kupoprodaji bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. Ističe da je pobijanje predmetne pravne radnje u ovom postupku prvotno pokrenuto temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, u vrijeme kada nad dužnikom FORMA-M d.o.o. još nije bio otvoren stečajni postupak. U tom trenutku tužitelj je imao dospjelo potraživanje prema dužniku, osporena kupoprodaja već je bila sklopljena, a sve zakonske pretpostavke za pobijanje pravne radnje prema općim pravilima obveznog prava bile su ispunjene, uključujući postojanje štete za vjerovnika, raspolaganje imovinom na njegovu štetu te pravodobno podnošenje tužbe unutar zakonom propisanih rokova. Naknadno otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom ne dovodi do gubitka ili prestanka ranije stečenog prava na pobijanje pravne radnje, niti može retroaktivno dovesti u pitanje valjanost pravne osnove na kojoj je postupak započet. Naprotiv, stupanjem dužnika u stečaj dolazi do promjene pravnog režima pobijanja, pri čemu se daljnje vođenje postupka usklađuje s odredbama Stečajnog zakona, ali pravna osnova pobijanja ostaje ista u svojoj biti, jer se i prema Zakonu o obveznim odnosima i prema Stečajnom zakonu štite vjerovnici od radnji kojima se imovina dužnika izmiče iz njihova dohvata. Činjenica da se u nastavljenom postupku pobijanje razmatra prema pravilima Stečajnog zakona ne znači da su time prestale ili „pale“ pretpostavke koje su bile ispunjene prema Zakonu o obveznim odnosima. Upravo suprotno, okolnosti koje su bile dovoljne za pobijanje prema Zakonu o obveznim odnosima predstavljaju ujedno i relevantne okolnosti za pobijanje prema Stečajnom zakonu, pri čemu Stečajni zakon čak širi i pojačava zaštitu vjerovnika. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje prema kojem bi promjena pravnog temelja s općeg obvezno pravnog režima na stečajno pravni režim značila da se rokovi i pretpostavke pobijanja moraju promatrati isključivo i izolirano od ranije već ispunjenih. Predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava i ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je tužba na utvrđenje da je bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi iza Forma-M d.o.o. ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. ožujka 2014. za iznos od 95.219,86 717.434,00 kn / 95.219,86 eur sklopljen između tadašnje Forma-M d.o.o. pravnog prednika prvotuženika i pok. ŠL, pravnog prednika drugo i trećetuženika.

8. Prethodno je potrebno ukazati da je ovaj postupak pokrenut kao zahtjev za isplatu i pobijanje pravnih radnji dužnika primjenom odredbi čl. 66. - 71. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je tužitelj svojom tužbom pravilno obuhvatio društvo Forma-m d.o.o. kao dužnika i tuženika ŠL, s kojima je dužnik sklopio sporni Ugovor o kupoprodaji (čl. 69. st. 2. Zakona o obveznim odnosima). O zahtjevu za isplatu pravomoćno je riješeno odlukom ovog suda poslovni broj Pž-2575/20219 od 30. studenog 2020. kojom je potvrđena prvostupanjska odluka za isplatu iznosa od 53.749,92 kn sa zateznom kamatom i koji iznos je isplaćen 17. srpnja 2023. Nakon što je rješenjem suda poslovni broj St-636/2019 8. studenog 2019. nad prvotuženikom Forma-m d.o.o. otvoren i istovremeno i zaključen stečajni postupak prvostupanjski je sud prekinuo postupak na temelju odredbe čl . 212. st. 4. ZPP-a, rješenjem od 8. travnja 2021. Postupak je nastavljen rješenjem od 13. siječnja 2022. na temelju odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a u odnosu na Stečajnu masu iza Forma-m d.o.o. i ŠL i tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da je bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi iza Forma-M d.o.o. ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. ožujka 2014. U međuvremenu je umro i ŠL pa je prekinut postupak rješenjem suda 17. listopada 2024. i nastavljen je rješenjem suda 30. siječnja 2025. u odnosu na nasljednike iza pokojnog ŠL (pravomoćno 3. ožujka 2025.).

9. Odredbom čl. 198. Stečajnog zakona propisane su opće pretpostavke za pobijanje, da je pravna radnja poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici, mogu pobijati u skladu s odredbama Stečajnog zakona, s time da je s pravnom radnjom izjednačeno i propuštanje.

10. Žalitelj se u žalbi poziva na prvu odluku koju je donio prvostupanjski sud u njegovu korist navodeći da pobijana presuda, unatoč identičnom činjeničnom supstratu, dolazi do potpuno suprotnog pravnog zaključka od onog iz presude iz 2023. koja je ukinuta odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tvrdi da prva odluka suda nije pravno pobijena u meritumu i nije ukinuta zbog pogrešne primjene materijalnog prava nego procesno vraćena zbog smrti pok. ŠL te nema osnove za potpuno suprotan meritum u presudi.

11. I ovaj žalbeni navod nije osnovan. Bespredmetno je pozivanje suda na prvu odluku prvostupanjskog suda koja je ukinuta odlukom ovog suda ali ne zbog smrti ŠL kako to navodi žalitelj, već zbog bitnih povreda postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nakon čega sud može donijeti potpuno drugačiju odluku.

12. Žalbeni navod da naknadno otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom ne dovodi do gubitka ili prestanka ranije stečenog prava na pobijanje pravne radnje, niti činjenica da se u nastavljenom postupku pobijanje razmatra prema pravilima Stečajnog zakona ne znači da su time prestale ili „pale“ pretpostavke koje su bile ispunjene prema Zakonu o obveznim odnosima, također nije osnovan.

13. Žalitelj izjednačava dva instituta, pobijanje dužnikovih radnji po Zakonu o obveznim odnosima i pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika po odredbama Stečajnog zakona gdje je Stečajni zakon i njegove odredbe lex specialis. Naime, otvaranjem stečajnog postupka nad tuženikom FORMA-M d.o.o. tužitelj prestaje biti običan vjerovnik, i postaje stečajni vjerovnik, sukladno odredbi čl. 137. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17 i 36/22; u daljnjem tekstu: SZ), koji, kao takav, može pokretati postupak radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika (čl. 198. st. 1. SZ-a). Međutim, suprotno žalbenim navodima prema odredbi čl. 212. st. 4. SZ-a, pravni učinak pobijanja se bitno mijenja, ako sud prihvati tužbu radi pobijanja pravne radnje, pravna radnja gubi učinak prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi koje je stekla pobijanom radnjom. Prema tome, nakon otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom raniji vjerovnici više ne mogu pobijati pravne radnje u svoje ime i za svoj račun radi namirenja svojih tražbina, već je svrha pobijanja ta da se imovinske koristi vrate u stečajnu masu, a postupak se vodi u ime stečajnog dužnika (čl . 212. st. 1. i 4. SZ-a). U vezi s tim neosnovan je žalbeni navod da pogrešno pravno shvaćanje prema kojem bi promjena pravnog temelja s općeg obvezno pravnog režima na stečajno pravni režim značila da se rokovi i pretpostavke pobijanja moraju promatrati isključivo i izolirano od ranije već ispunjenih.

14. Žalbeni navod da priznanje tužbenog zahtjeva od prvotuženika ima osobitu procesnu i materijalno pravnu težinu, jer dolazi upravo od subjekta čija se pravna radnja pobija i koji je kao dužnik bio u najboljoj poziciji znati okolnosti pod kojima je osporena pravna radnja poduzeta, nije osnovan.

15. Prema odredbi čl. 201. ZPP-a, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), oni se smatraju kao jedna parnična stranka. Stranke (tuženici) u ovom postupku su jedinstveni suparničari i spor u odnosu na njih može riješiti samo na jednak način, neovisno o priznanju stečajnog upravitelja prvotuženika. Sve i da nije tako prvotuženikovo priznanje treba biti bezuvjetno što u konkretnom predmetu nije slučaj. Iz isprava u spisu proizlazi da prvotuženik priznaje specificirani tužbeni zahtjev pod uvjetom da tužitelj ne traži parnični trošak od njega iz stečajne mase (str. 340. i poleđina lista 383. spisa).

16. Da bi tužitelj osnovano mogao pobijati pravne radnje između FORMA–M d.o.o. (sada Stečajna masa iza FORMA-M d.o.o.) i ŠL (sada njegovih nasljednika) koji su u slučaju kada vjerovnik pobija pravnu radnju jedinstveni suparničari na strani tuženika, potrebno je bilo dokazati pretpostavke pobijanja iz čl . 202. SZ-a na koju se žalitelj poziva.

17. Odredbom čl. 202. st. 1. SZ-a je propisano da se pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike može pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru pretpostavlja se ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Odredbom st . 2. istog članka je propisano da će se smatrati da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Odredbom st. 3. istog članka je propisano da se naplatni ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe može pobijati ako se stečajni vjerovnici njime izravno oštećuju. Taj se ugovor ne može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike.

18. Naime, cilj stečajnog postupka je skupno i razmjerno namirenje vjerovnika. Budući da je ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe (kupac ŠL) koji je bio jedini član društva stečajnog dužnika FORMA-M d.o.o.) znanje za namjeru pretpostavlja se ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

19. U konkretnom slučaju radi se o naplatnom Ugovoru, sklopljenom između dužnika i bliske osobe, a kako je prethodno navedeno ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe može se pobijati ako se stečajni vjerovnici njime izravno oštećuju. Taj se ugovor ne može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike (st. 3. čl. 202.).

20. Ugovor o kupoprodaji je sklopljen 18. ožujka 2014. a prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen je 11. ožujka 2019. pod brojem St -636/2019 (str. 250. spisa). Dakle ugovor o kupoprodaji je sklopljen 5 godina prije pokretanja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom FORMA-M d.o.o., što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ne bi se mogao pobijati osim ako se ne dokaže namjera dužnika da ošteti vjerovnike.

21. Točno je kako to navodi žalitelj da se namjera oštećenja vjerovnika ne može dokazati isključivo izjavom dužnika, osobito u situacijama u kojima je pravna radnja poduzeta između povezanih osoba i vjerovnici se ne bi mogli namiriti odnosno da prodaja jedine imovine društva vlastitom direktoru, u razdoblju kada društvo nema stvarnu poslovnu aktivnost i kada postoje dospjela potraživanja vjerovnika, predstavlja upravo onu činjeničnu situaciju zbog koje zakon dopušta i nalaže pobijanje takvih pravnih radnji.

22. Međutim na tužitelju je teret dokaza da postoje dospjela potraživanja vjerovnika odnosno da postoje vjerovnici koji se neće moći naplatiti - namiriti, da je kupoprodajnim ugovorom ugovorena cijena znatno manja od stvarne vrijednosti nekretnina i da nije isplaćena cijena, izvođenje kojih dokaza nije predložio.

23. Tužitelj samo navodi da je dužnik bio u blokadi u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora 18. ožujka 2014. (str. 72. – 74. spisa) i da su tom radnjom oštećeni vjerovnici. Poziva se na potvrdu FINA-e od 4. lipnja 2014. iz koje proizlazi da dužnik ima više od 60 dana evidentirane neizvršene osnove za plaćanje. U svom iskazu ŠL (str. 178. – 179. spisa) je naveo da je uplatio 19.000,00 kn koliko je iznosila blokada da bi mogao odblokirati račun. Tužitelj nije osporio tvrdnje JL da je jedini dug zbog kojeg mu je blokiran račun bio s osnove neplaćenog PDV-a koji je naknadno podmirio.

24. Pogrešno žalitelj smatra da je prednik drugo i trećetuženika namjerno prouzročio stečaj ne predajući 3 (tri) godine financijska izvješća.

25. Činjenica da nije tri godine za redom podnosio financijska izvješća ne znači da je prouzročio stečaj već je želio zatvoriti društvo koje više nije poslovalo i sud je po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 70. st. 3. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj: 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10., 90/11, 148/13, 93/14, 110/15, 40/19, 34/22 i 123/23) pokrenuo postupak brisanja subjekta upisa, nakon čega je po prijedlogu tužitelja pokrenut likvidacijski postupak u kojem postupku je utvrđeno da postoji potraživanje tužitelja i pokrenut je stečajni postupak koji je istovremeno zaključen.

26. Žalitelj nije osporio tvrdnje JL da je jedini dug zbog kojeg mu je blokiran račun bio s osnove neplaćenog PDV-a koji je naknadno podmirio. Isto tako podmirena je tražbina i ovdje tužitelja u iznosu od 12.234,84 eur (str. 371. - 374. spisa) iz čega proizlazi da nema poznatih vjerovnika koji bi se trebali namiriti, odnosno da se radnjom oštećuju vjerovnici, a cilj stečajnog postupka je skupno i razmjerno namirenje vjerovnika, što je i svrha pobijanja.

27. S obzirom na to da je radnja koja se pobija - ugovor o kupoprodaji sklopljen 5 godina prije pokretanja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom FORMA-M d.o.o., što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i da tužitelj nije dokazao namjeru oštećenja odnosno da su tom pobojnom radnjom oštećeni vjerovnici sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

28. Tužitelj osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tuženicima bio nepravilan, a ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima.

29. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirna Maržić