Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž - 781/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sucu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu i Branku Čuturi, odvjetniku u Splitu, kao privremenom zastupniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu (rješenje Hrvatske odvjetničke komore br. 11918-2025-2 od 22. listopada 2025.), protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn - 1092/2024-14 od 10. veljače 2026., dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn – 1092/2024-14 od 10. veljače 2026. i to baš u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev, tj. u dijelu u kojem je prihvaćen u ovoj točki izreke i to baš za isplatu iznosa od 75,00 eura sa zateznim kamatama koje bi na ovaj iznos tekle od 19. siječnja 2013. do isplate, odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn – 1092/2024-14 od 10. veljače 2026. na način da se sudi:

Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tuženici iznos od 525,00 eura (petsto dvadeset i pet eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dana 10. veljače 2026. donio presudu kojom je točki I. izreke naložio tuženici da s osnova naknade neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 75,00 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 19. siječnja 2013. do isplate. Nadalje, u ovoj je točki izreke, prvostupanjski sud djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je zatraženo više od dosuđenih 75,00 eura. Kako je tužitelj ukupno zahtijevao od tuženica isplatu iznosa od 345,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, to je razvidno kako je tužbeni zahtjev odbijen baš u dijelu u kojem je zahtijevana isplata iznosa od 270,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Također prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke odlučio kako svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tuženica je protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i na odluku o parničnom trošku (točka II. izreke) podnijela žalbu, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. 80/22., 114/22. 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke na način da i u ovom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade neimovinske štete isplati iznos od 345,29 eura, a koju štetu da je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 18. siječnja 2013.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje na temelju odredbe članka 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25,), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

9. Između parničnih stranaka nisu bile sporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je navedeno ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih tisuću dvjesto četrdeset dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos.

10. Prvostupanjski je sud, nadalje, u provedenom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 9. siječnja 2020., a to utvrđenje nije moguće preispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, a stranke ga žalbama posebno i ne osporavaju, pa ga kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Međutim, slijedom navedenog utvrđenja i nespornih činjenica, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio prigovor zastare koji je istaknula tuženica.

12. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare treba prije svega voditi računa o odredbi članka 477. stavka 1. ZKP-a/97 kojom odredbom je propisano kako pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP-a/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13. Nadalje, prema odredbi članka 478. stavak 1. ZKP-a/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu pogrešku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP-a/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 9. siječnja 2020., te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15 . Međutim, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda po kojem je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

16. Naime, prema odredbi članka 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155./23., dalje ZOO, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pojedini slučajevi kad zastara ne teče propisani su člancima 235. do 239. ZOO, a sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili nije životno, očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

17. U konkretnom slučaju, podnošenjem zahtjeva nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći po odredbi članka 478. ZKP-a/97, ali je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare trajao tri mjeseca, jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog roka, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica što u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

18. Sadržajno istovjetnu procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja radi pokušaja nagodbe, ali državnom odvjetništvu, prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske i tromjesečnom zastoju zastarijevanja sadrži i odredba članka 186.a ZPP-a.

19. U vezi navedene, a u ovom predmetu ekvivalentne zakonske odredbe, jasna je i ustaljena praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće: „Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

20. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

21. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno podredno zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug, pa da bi svakako došlo do prekida zastare, te bi zastara, prema članku 245. stavku 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

22. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti zbog slijedećih razloga.

23. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu i nije pristao, već je podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

24. Priznanje duga, u smislu odredbe članka 240. ZOO-a, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev- 879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

25. Prema pravnom shvaćanju ovog suda očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP-a/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

26. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

27. Kako je odredba članka 387. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) istovjetna odredbi članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO, pa tako i u ovom konkretnom predmetu.

28. Prema članku 240. stavku 2. ZOO, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ili osiguranja ili plaćanjem kamate. Nesporna činjenica da je nadležno ministarstvo priznalo pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tog ministarstva kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno odredbi članka 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

29.

Dakle, kako se odgovor nadležnog ministarstva koji je prethodio ovom postupku ne može smatrati priznanjem duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO- a, pa zastara nije mogla početi teći iznosa.

30. Slijedom navedenog, kako je:

- tužitelj odluku Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020.,

- tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa, kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca,

- Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako je njegov zahtjev previsoko postavljen i kako smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 eura, te kako tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma već je tužbu u ovom postupku podnio 1. veljače 2024., tužiteljeva tražbina je zastarjela.

31. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. (9. siječnja 2020.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (1. veljače 2024.) proteklo je više od četiri godine, pa kada se od tog razdoblja i oduzmu tri mjeseca u kojima zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, i dalje je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 477. stavak 1. ZKP-a/97.

32. Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava za zaključiti je kako je prigovor zastare koji je istaknula tuženica osnovan, a koji prigovor je tuženica isticala tijekom cijelog prvostupanjskog postupka te u žalbi.

33. Sukladno iznijetom trebalo je djelomično preinačiti pobijanu presudu i to u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen (za 75,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama), te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

35. Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. U konkretnom slučaju drugostupanjski je sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu. Tuženici je trebalo dosuditi parnični trošak u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. , članka 163., te članka 164. stavci 1., 2. i 3. ZPP-a.

36. Slijedom navedenog tuženici je priznat trošak primjenom Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., dalje „Tarifa“) i to, s obzirom na vrijednost predmeta spora (345,29 eura), 50 bodova za sastav odgovora na tužbu (T.br. 8. točka 1. „Tarife“) te za zastupanja na ročištima: od 18. prosinca 2024. 50 bodova, od 26. svibnja 2025. 25 bodova, od 30. rujna 2025. 25 bodova i od 18. prosinca 2025. 50 bodova T.br. 9. točke 1. i 2. “Tarife), što ukupno za zastupanje na ročištima iznosi 150 bodova. Također tuženici je trebalo priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 bodova (T. br. 10. točka 1. „Tarife“), pa ukupni trošak tuženice za zastupanje iznosi 262,50 bodova. Pri vrijednosti jednog boda 2,00 eura („T. br. 54. „Tarife), ukupni trošak za zastupanje tuženice iznosi 525,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

37. Za spomenuti je i to kako je kod odluke o parničnom trošku ovaj drugostupanjski sud vodio računa o stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-89/2021-2 i o stajalištu Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), te je uzeo u obzir slijedeće činjenice:

- da država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju,

- da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja, koji zahtjev je odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, ali

- da se tužitelj svojevoljno opredijelio odvojeno tužiti za štetu, pokrećući zbog toga više postupaka (a ne jedan), čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao parnične troškove za obje strane,

- da iz spisa ne proizlazi zaključak kako bi trošak dosuđen tuženici značajnije ugrozio materijalnu i financijsku situaciju tužitelja.

38. Slijedom navedenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je kako odluka o troškovima postupka ne predstavlja prekomjeran teret tužitelju, te također nije narušena pravična ravnoteža.

U Splitu 31. ožujka 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi