REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1921/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Trpimir Gugić, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika YUCELBORU IHRACAT ITHALAT VE PAZARLAMA A.S., RIHTIM CD. NO 44, 34716 Istanbul, kojeg zastupa punomoćnik Jasna Belčić, odvjetnica u Zagrebu, i 2. tuženika IS FAKTORING A.S., Is Kuleleri Kule 1 Kat: 10, 34330 4. Levent - Besiktas, Istanbul, kojeg zastupa punomoćnik Dora Horvat, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-718/2025 od 4. ožujka 2025. i žalbama tužitelja i drugotuženika protiv rješenja poslovni broj P-718/2025 od 24. ožujka 2025., 31. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukidaju se rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -718/2025 od 4. ožujka 2025. i poslovni broj P-718/2025 od 24. ožujka 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu se rješenjem poslovni broj P-718/2025 od 4. ožujka 2025. oglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere u odnosu na tuženike.

2. Rješenjem poslovni broj P-718/2025 od 24. ožujka 2025. naloženo je tužitelju da prvotuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 17.177,50 eura u roku petnaest dana, a odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 8.213,75 eura te naloženo tužitelju da drugotuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 56.404,00 eura u roku petnaest dana, a odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 68.927,81 eura.

3. Tužitelj je protiv oba rješenja pravovremeno podnio žalbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi protiv rješenja poslovni broj P-718/2025 od 4. ožujka 2025. u bitnom navodi da je rješenje nejasno i proturječno, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te nije obrazloženo kakav značaj ima prethodno rješenje o razdvajanju postupka na pitanje nadležnosti. Smatra da je prvostupanjski sud zanemario meritum spora, osobito činjenicu da je tužba podnesena radi utvrđenja ništetnosti ugovora o osiguranju, koji sadrži odredbu o nadležnosti suda u Zagrebu i neosnovano dao prednost odredbi o nadležnosti iz garancije koja predviđa nadležnost slovenskog suda, iako garanciju tuženici nisu potpisali i osporavali su njezinu valjanost. Dalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i Uredbe Bruxelles I bis, osobito u pogledu atrakcije nadležnosti, budući da je jedan od tuženika (DIV Grupa) sa sjedištem u Hrvatskoj i ti su zahtjevi međusobno usko povezani. Razdvajanjem postupka sud je, prema mišljenju tužitelja, onemogućio primjenu pravila o zajedničkoj nadležnosti i stvorio rizik donošenja proturječnih odluka. U odnosu na privremenu mjeru, tužitelj ističe da je obrazloženje rješenja proturječno i da je sud pogrešno zaključio o svojoj nenadležnosti, osobito zato što se nije očitovao o prigovoru ništetnosti sporazuma o nadležnosti. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu s uputom da nije vezan rješenjem o razdvajanju postupka i treba nastaviti jedinstven postupak. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Oba tuženika su podnijela odgovore na tužiteljevu žalbu.

6. Prvotuženik u svom odgovoru navodi da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost pobijanog rješenja jer je pogrešna njegova polazna pretpostavka da ugovor o osiguranju i garancija čine pravnu cjelinu, zatim da prvostupanjski sud nije bio dužan ulaziti u meritum stvari prilikom odlučivanja o nadležnosti zato što riječ o procesnopravnoj odluci. Smatra da su na pitanje nadležnosti pravilno primijenjene odredbe Uredbe Bruxelles I bis i da se tužitelj pogrešno poziva na pravila o atrakciji mjesne nadležnosti koja nisu primjenjiva u slučaju kada ne postoji sudska nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, te da je garancijom ugovorena nadležnost slovenskog suda, a takav sporazum stranaka ima prednost pred pravilima o atrakciji nadležnosti. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje. Traži naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu.

7. Drugotuženik u svom odgovoru na žalbu također navodi da je rješenje pravilno jer tuženici nisu ni u kakvom ugovornom ni drugom pravnom odnosu s tužiteljem, nisu stranke ugovora o osiguranju koji je tužitelj sklopio s društvom DIV Grupa d.o.o. i nemaju nikakvu obvezu ni interes sudjelovati u postupku koji se odnosi na njegovu valjanost, dok garancija predstavlja samostalan pravni posao i izričito predviđa primjenu slovenskog prava i isključivu nadležnost slovenskog suda za sve sporove koji iz nje proizlaze. Smatra neosnovanim tvrdnje tužitelja da je sporazum o nadležnosti ništetan jer se traži utvrđenje ništetnosti garancije budući da Uredba Bruxelles I izričito propisuje da se valjanost sporazuma o nadležnosti ne može osporavati samo zbog nevaljanosti glavnog ugovora, a o valjanosti takvog sporazuma odlučuje sud države čija je nadležnost ugovorena. Također smatra da se tužitelj neosnovano poziva na pravila o atrakciji nadležnosti jer sporazum o nadležnosti ima jaču pravnu snagu od općih pravila o atrakciji, a primjena tih pravila u ovom slučaju mogla bi dovesti do proturječnih sudskih odluka, osobito imajući u vidu da se postupak već vodi pred slovenskim sudom. Konačno drugotuženik smatra i da razdvajanje postupka prije donošenja odluke o nenadležnosti nema utjecaja na zakonitost rješenja, već predstavlja procesno opravdanu mjeru radi učinkovitosti postupka. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje. Također traži naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu.

8. Žalbom protiv rješenja o troškovima postupka poslovni broj P -718/2025 od 24. ožujka 2025. tužitelj to rješenje pobija u dijelu kojim je njemu naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove. U žalbi prije svega ističe da se odluka o troškovima temelji na nepravomoćnom rješenju o odbacivanju tužbe protiv kojeg je izjavljena žalba, pa je pogrešan zaključak da su tuženici u cijelosti uspjeli u sporu. Smatra da su povrijeđene odredbe članka 164. stavaka 3., 4. i 5. Zakona o parničnom postupku jer je o troškovima postupka odlučeno naknadno i odluka je zasnovana na troškovnicima tuženika podnesenima izvan zakonskog roka. Podredno, tužitelj osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora tvrdnjom da su suprotno članku 37. stavku 2. Zakona o parničnom postupku i sudskoj praksi pogrešno zbrojene vrijednosti glavnog i eventualno kumuliranog zahtjeva i vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 600.000,00 eura, iako je u tužbi naznačen iznos od 300.000,00 eura, a slijedom toga su pojedinačni troškovi obračunati previsoko. Tužitelj dodatno osporava pojedine priznate troškove drugotuženiku za kasnije podnesene podneske tvrdnjom da nisu bili potrebni za vođenje parnice, te da je visina troškova za zastupanje na pripremnom ročištu pogrešno utvrđena. Predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i traži naknadu troškova podnošenja žalbe.

9. Žalbu protiv odluke o troškovima postupka podnio je i drugotuženik pobijajući ga u točkama III. i IV. izreke. U žalbi navodi da je vrijednost predmeta spora prenisko određena na iznos od 300.000 ,00 eura, jer stvarna vrijednost garancije i ugovora o osiguranju iznosi milijune eura. Tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer nije provjerena ispravnost naznačene vrijednosti predmeta spora, nisu uzeti u obzir njegovi prigovori i rješenje nije adekvatno obrazloženo, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Posljedica toga je neispravna odluka o troškovima postupka. Stoga predlaže da žalbeni sud uvaži njegovu žalbu i ispravno utvrdi vrijednost predmeta spora i naloži naknadu svih troškova postupka drugotuženiku.

10. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu drugotuženika u kojem navodi da drugotuženik nema pravni interes za pobijanje rješenja u točki III. izreke jer mu ide u korist i predlaže odbaciti drugotuženikovu žalbu u odnosu na taj dio rješenja. Osporava sve žalbene navode kojima se dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja vrijednosti predmeta spora u iznosu od 300.000,00 eura jer je prvostupanjski sud pravilno i zakonito utvrdio vrijednost predmeta spora pozivom na članak 40. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a preispitivanje vrijednost predmeta spora je potrebno samo ako utječe na sastav suda, vrstu postupka, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova, a drugotuženik nije naveo da vrijednost predmeta spora utječe na ta pitanja. Također tvrdi da su neosnovane i paušalne tvrdnje žalitelja o prenisko određenoj vrijednosti predmeta spora zato što ne mora biti jednaka vrijednosti ugovora o kojem se raspravlja i u prilog tome poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1769/2023. Tvrdi i da se drugotuženik pogrešno poziva na članak 345. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer sud prilikom utvrđivanja vrijednost predmeta spora nije odlučivao o njegovom prijedlogu, nego o procesnom prigovoru, uzevši u obzir okolnosti i slobodnu ocjenu da je utvrđena vrijednost predmeta spora dostatna za pravilnu provedbu postupka. Predlaže odbaciti žalbu drugotuženika i naložiti mu da tužitelju nadoknadi troškove podnošenja odgovora na žalbu.

11. Žalba tužitelja protiv rješenja poslovni broj P-718/2025 od 4. ožujka 2025. je osnovana, a o žalbama protiv rješenja poslovni broj P-718/2025 od 24. ožujka 2025. nije bilo potrebno odlučivati.

12. Pobijana rješenja ispitana su na temelju odredbe članka 365. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

13. U obrazloženju pobijanog rješenja poslovni broj P-718/2025 od 4. ožujka 2025. navedeno je kako su oba tuženika pravne osobe sa sjedištem (domicilom) u Republici Turskoj, dok tužitelj ima sjedište (domicil) u Republici Hrvatskoj, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj u ovom sporu s međunarodnim elementom mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23). Potom je naveden sadržaj odredbe članka 46. tog Zakona i članka 4. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.; dalje: Uredba) iz kojih je prvostupanjski sud zaključio da je temeljno načelo tih propisa međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila i da to znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. Postupajući po prigovoru tuženika prvostupanjski sud je utvrdio da tuženici nemaju domicil u Republici Hrvatskoj, a pored toga nadležnost hrvatskog suda ne postoji ni po kriteriju iz odredbe članka 5. stavka 1. Uredbe.

14. U odnosu na odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere, prvostupanjski sud je uvidom u garanciju (Payment guarantee no. 990007066393) od 14. ožujka 2022. broj ovjere OV-492/2022, utvrdio da su stranke za slučaj spora koji se odnosi na garanciju ili bilo koju izvanugovornu obvezu u vezi s garancijom ugovorile nadležnost slovenskog suda i da je riječ o sporazumu stranaka u smislu odredbe članka 25. stavka 1. Uredbe. Dodatno je navedeno da prvostupanjski sud nije nadležan za odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere jer nije nadležan za postupanje glede glavne stvari na temelju članka 340. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24).

15. Na temelju takve činjenične i pravne osnove prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odbacio tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere u odnosu na oba tuženika.

16. Prije svega, razdvajanje postupka ne može utjecati na odluku o sudskoj nenadležnosti, jer i da postupak nije razdvojen, sud bi se mogao oglasiti nenadležnim za rješavanje spora i odbaciti tužbu samo u odnosu na neke od tuženika.

17. Međutim, točne su tvrdnje žalitelja da u obrazloženju rješenja nije ništa navedeno o predmetu spora i tko su bile stranke ovog postupka prije nego što je sud donio odluku o razdvajanju postupka u odnosu na tuženike. Izostavljanjem takvog obrazloženja, u tolikoj mjeri da ni u uvodu rješenja nije navedena kratka oznaka predmeta spora (suprotno članku 338. stavku 2. u vezi s člankom 347. ZPP -a) čini rješenje nejasnim i nerazumljivim, pa tužitelj osnovano smatra da ima takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

18. Bez utvrđivanja što je predmet ovoga spora, ispitivanja činjeničnih navoda tužbe i sadržaja tužbenog zahtjeva, ne mogu se pravilno primijeniti neka od pravila za određivanje nadležnosti sadržana u odjeljcima 2. do 7. Uredbe koja uređuju pitanje kada tuženik može biti tužen i pred sudom druge države, a ne samo pred sudom one u kojoj ima domicil. Iz navedenih odjeljaka Uredbe očito je da određivanje nadležnosti drugog suda uvijek uključuje prethodno ispitivanje i utvrđivanje o kakvom sporu je riječ, da bi se odredbe te Uredbe mogle primijeniti i pravilno i zakonito odlučiti o sudskoj nadležnosti za konkretan spor.

19. Stoga je već sam izostanak bilo kakvog obrazloženja o tome dovoljan za zaključak da je donošenjem pobijanog rješenja učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Nije dovoljno samo konstatirati da po utvrđenjima suda ne postoji nadležnost hrvatskog suda po kriterijima iz članka 5. stavka 1. Uredbe (dio rečenice u točki 4. obrazloženja) jer kako je već navedeno ta odredba upućuje na određivanje nadležnosti ovisno o vrsti spora i razrađuje ta pitanja u pet odjeljaka u člancima od 7. do 26. Uredbe, od kojih se na pitanje određivanja nadležnosti suda Republike Hrvatske i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije, primjenjuju odredbe odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. odnosno članci 7. do 16. Uredbe.

20. Glede ostalih žalbenih navoda valja dodati da se tužitelj neosnovno poziva na članak 50. ZPP-a jer se on odnosi na određivanje mjesne nadležnosti u situaciji kad već postoji nadležnost hrvatskog suda. Međutim, posebna pravila o atrakciji nadležnosti sadržana su u članku 8. Uredbe, a o tome mogu li se ta pravila primijeniti na konkretan postupak, pobijano rješenje nema nikakvih razloga i žalitelj s pravom ukazuje i na taj nedostatak rješenja.

21. Zaključno, može se s pravom kazati da je prvostupanjski sud uzeo u obzir samo činjenicu da tuženici nemaju domicil u Republici Hrvatskoj i samo na temelju toga odlučio da ne postoji sudska nadležnost hrvatskih sudova. Kada bi takvo postupanje bilo pravilno onda ne bi trebalo propisivati posebna pravila koja određuju da osoba koja nema domicil u nekoj državi ipak može biti tužena pred sudom te države. Upravo, odredba članka 5. stavka 1. Uredbe na koju se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju rješenja, ali je ne primjenjuje, ukazuje na ta pravila.

22. Sve naprijed navedeno odnosi se i na odlučivanje o sudskoj nadležnosti za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje određivanjem privremene mjere, jer ni o tome prvostupanjski sud nije ništa naveo, osim što se pozvao na sporazum o nadležnosti slovenskog suda sadržan u garanciji i da nije nadležan za odlučivanje o tome prijedlogu zato što nije nadležan za odlučivanje o glavnoj stvari. Na što se, prije svega, odnosi glavna stvar, radi osiguranja kakve tražbine je podnesen prijedlog i kakav je njen sadržaj i uopće u kakvom je odnosu privremena mjera s glavnom stvari ili s garancijom na koju se sud poziva, također nije ništa navedeno u obrazloženju rješenja. Stoga se ni u tome dijelu pobijano rješenje ne može uopće ispitati.

23. Zato je, zbog učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovan postupak prvostupanjskom sudu na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

24. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti bitnu povredu odredba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem tako da će dati razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih se može odlučiti o nepostojanju sudske nadležnosti za suđenje u ovome sporu, kao i o odlučivanju u postupku osiguranja. U tome smislu potrebno je ispitati i utvrditi o kakvoj vrsti spora je riječ, jesu li oba ili barem jedan od tuženika jedinstveni suparničari s tuženikom u odnosu na kojega je razdvojen postupak, ispitati je li razdvajanje postupaka bilo potrebno radi osiguranja ekonomičnosti postupka ili nekih drugih razloga, pa ako utvrdi suprotno, prvostupanjski sud će spojiti razdvojene predmete i nastaviti voditi postupak protiv svih tuženika. U odnosu na privremenu mjeru vodit će računa i o odredbi članka 57. Zakona o međunarodnom privatnom pravu kojom je propisano da je sud ili drugo nadležno tijelo Republike Hrvatske nadležno za donošenje privremenih odnosno zaštitnih mjera ili mjera osiguranja koje se odnose na osobe ili imovinu koja se nalazi u Republici Hrvatskoj. Također treba imati na umu i odredbu članka 58. toga Zakona kojom je propisano da, ako se primjenom odredbi ovoga Zakona ili drugih zakona Republike Hrvatske ili međunarodnih ugovora na snazi u Republici Hrvatskoj ne može odrediti nadležnost u odnosu na tuženika koji ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije, a postupak se ne može voditi u inozemstvu ili je to nerazumno očekivati, sud Republike Hrvatske je nadležan, ako je predmet postupka dovoljno povezan s Republikom Hrvatskom da bi bilo svrsishodno voditi ga u Republici Hrvatskoj.

25. S obzirom na to da odluka o troškovima postupka, kao sporedan zahtjev, u svemu ovisi o odluci o glavnoj stvari, ukinuto je i rješenje poslovni broj P-718/2025 od 24. ožujka 2025. bez potrebe odlučivanja o žalbama stranaka protiv toga rješenja. Neovisno o tome, treba dodati da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da se kod isticanja više tužbenih zahtjeva u tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan (članak 188. stavak 2. ZPP-a) vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti svakog od tih zahtjeva, na što osnovano ukazuje tužitelj pozivajući se na već ustaljenu sudsku praksu o tome pravnom pitanju.

26. Prema tome, u skladu s člankom 166. stavkom 3. ZPP-a, u ponovnom postupku prvostupanjski sud će odlučiti o svim troškovima postupka uključujući i troškove žalbenog postupka koje su stranke istaknule u svojim žalbama ili odgovorima na žalbe.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Sudac

Lenka Ćorić