REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-446/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa]. 120, 70499 Stuttgart, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Karajić & Karajić, odvjetnicima iz Karlovca, protiv tuženika Grada Karlovca, OIB: 25654647153, Banjavčićeva 9, koji je pravni slijednik sada pok. tuženice RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Janković, Burazin i ostali odvjetnici iz Karlovca, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 17 P-906/14-23 od 16. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 17 P-906/14-23 od 16. ožujka 2018.

II. Odbija se zahtjev tuženika i tužiteljice za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u cijelosti.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati parnični trošak za sastav revizije u iznosu od 1.244,30 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu do zatraženog iznosa troškova revizijskog postupka zahtjev tužiteljice odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja utvrdio je ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je 5. studenog 1990. sklopljen između sada pok. ME kao primatelja uzdržavanja i sada pok. RE, koja je bila tuženica u ovom postupku, kao davateljice uzdržavanja, a koji je ovjeren kod Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem: R2-328/90. Ujedno je traženo da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Karlovcu da izvrši brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju prije navedenog ugovora i da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije njegove provedbe. U toč. III naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 40.170,00 kuna (sada 5.331,47 eura) sve u roku od petnaest dana.

2. Žalbom, koja je pravodobna i dopuštena, zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tu odluku u cijelosti pobija tadašnja tužena RE. Žaliteljica je ukazala na apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Smatrala je da sporni ugovor nije sklopljen iz nedopuštenih pobuda, da nije nemoralan, a time ni ništetan. Ugovor nije zaključen s namjerom oštećivanja tužiteljice ili druge djece pok. ME, već je namjera primatelja doživotnog uzdržavanja ME bila da ga se u starosti i bolesti pomaže i to od strane njegove 22 godine mlađe supruge, što je ona savjesno činila te je ispunila svoje ugovorne obveze. Predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju održava pravu volju ugovornih stranaka i isti je ispunjen u cijelosti, a ugovorni odnos trajao je preko nepunih 23 godina. Tvrdila je da nedopuštenu pobudu tužiteljica nije dokazala. Osim toga, da nedopuštena pobuda dovodi do nevaljanosti ugovora, a ne do njegove ništetnosti. U ovom slučaju ne radi se o zabranjenoj ili nemoralnoj pobudi.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te da se tuženoj naknade troškovi postupka uključujući i troškovi ove žalbe i to za sastav 6.250,00 kuna, kao i PDV u iznosu od 1.562,50 kuna. Potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 6.700,00 kuna. Podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP).

4. Tužiteljica OE dostavila je odgovor na žalbu u kojem je, u bitnome, istakla da žalba tužene nije osnovana, da sud prvog stupnja nije počinio ni jedan od žalbenih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje ukazuje tužena. Činjenično stanje da je potpuno i pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je iz provedenih dokaza jasno da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen samo radi rješavanja imovinsko-pravnih odnosa i to na način da sva imovina pok. ME pripadne tuženoj isključivanjem njegove djece iz nasljeđivanja, a ne radi uzdržavanja pok. ME. Predlaže se odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrđivanje pobijane presude. Tužiteljica traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.000,00 kuna, PDV u iznosu od 1.250,00 kuna i sudsku pristojbu na dati odgovor 1.675,00 kuna.

5. Postupajući po toj žalbi tužene ovaj sud je donio presudu poslovnog broja Gž- 605/2018-5 od 26. kolovoza 2019. kojom je prihvatio tu žalbu i preinačio presudu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 17 P-906/2014-23 od 16. ožujka 2018. na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tužiteljici da tuženoj naknadi troškove postupka.

5.1. Protiv te presude tužiteljica je izjavila reviziju a Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) postupajući po tom izvanrednom pravnom lijeku ukinuo je navedenu presudu Županijskog suda u Puli-Pola u cijelosti i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, time da je odlučeno kako će se o troškovima u povodu revizije odlučiti u konačnoj odluci. Pritom se VSRH u obrazloženju svoje odluke pozvao na utvrđenu bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st.2. točke 11. ZPP jer da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, navodeći da se za sada ne može prihvatiti zaključak suda drugog stupnja da cilj predmetnog ugovora nije bio isključiti tužiteljicu i njenog brata iz nasljeđivanja, već nagraditi tuženicu za njezin trud i imovinski je zaštiti. Smatra nejasnim temeljem čega je drugostupanjski sud zaključio da je sada pok. ME ugovorom želio osigurati da se netko za njega brine u starosti i želio je nagraditi svoju suprugu za pomoć koju mu pruža, kada niti tuženica niti svjedoci ne navode taj razlog za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju i kad su njegova djeca redovito dolazila kod oca i brinula se o njegovim potrebama. Osim toga da drugostupanjski sud nije dao razloge o tome zašto je tuženu trebalo zaštiti sklapanjem ugovora i prijenosom u njeno vlasništvo cjelokupne imovine u situaciji kada bi tužena kao bračni drug po zakonu bila pozvana na nasljeđivanje te bi uz to ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu iza pok. ME.

5.2. Nakon što je VSRH donio rješenje poslovnog broja: Rev-4551/2019-2 od 3. svibnja 2023. tužena RE je preminula (2. prosinca 2023.) pa je nakon prekida postupka on nastavljen s Gradom Karlovcem na kojeg je prešla u cijelosti imovina ostaviteljice (kao ošasna) budući ona nije imala nasljednika i koji je preuzeo postupak.

6. Nakon ponovnog odlučivanja o predmetnoj žalbi tužene ovaj sud je odlučio da je ta žalba, koja i nadalje egzistira, neosnovana.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju (u daljnjem tekstu: Ugovora) kojeg su sklopili 5. studenog 1990. sada pok. ME kao primatelj uzdržavanja i sada pok. RE, njegova supruga, kao davateljica uzdržavanja, a koji je ovjeren kod Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem: R2-328/90, kao i zahtjev tužiteljice da se izvrši brisanje zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo temeljem tog Ugovora i da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije njegove provedbe.

8. Tužiteljica tvrdi da je predmetni Ugovor sklopljen iz nedopuštene pobude ugovaratelja, odnosno iz razloga da se zakonski nasljednici ostavitelja, njegova djeca, isključe iz nasljeđivanja.

9. Sud prvog stupnja je usvojio takav tužbeni zahtjev utvrdivši da se ovdje radi upravo o takvoj nedopuštenoj pobudi jer da je Ugovor sklopljen samo iz razloga rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, a ne uzdržavanje pok. ME. Stoga da su ispunjene pretpostavke iz čl. 53. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOO/91) pa da je takav Ugovor ništav temeljem čl. 103. ZOO/91.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a dodatno pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede postupka, sve temeljem čl. 365. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Tako je iz činjenica koje je utvrdio na temelju svih valjano provedenih dokaza osnovano usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Osim toga sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ukazuje žaliteljica, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda je jasna i nema nedostataka o kojima se govori u odredbi čl. 354. st.2. t.11. ZPP.

11. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kćerka pok. ME a prvotno tužena da je njegova druga supruga; da je brak pok. ME i pok. RE sklopljen nakon par godina od smrti majke tužiteljice, a prve supruge ME, koja je preminula **.**.1980., da je Ugovor sklopljen 5. studenog 1990. te da je tužena živjela s pok. ME sve do njegove smrti, do 13. listopada 2013.

12. Sporno je da li je Ugovor kojeg su sklopili ME kao primatelj uzdržavanja i sada pok. RE kao davateljica uzdržavanja ništetan zbog nedopuštene pobude.

13. Prema odredbi čl. 53. ZOO/91 pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječe na njegovu pravnu valjanost (st. 1.), ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je taj drugi ugovaratelj to znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (st. 2.). Ugovor bez naknade nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao da je nedopuštena pobuda utjecala na odluku njegova suugovaratelja.

14. Iz navedene odredbe slijedi da ne bi bilo dovoljno postojanje nedopuštene pobude na strani jedne ugovorne strane, već je potrebno da je to znala i morala znati i sada pokojna RE kao druga ugovorna strana.

15. Pobuda u pravilnu ne utječe na valjanost ugovora, ali nedopuštena pobuda pod određenim pretpostavkama dovodi do nevaljalosti odnosno ništetnosti ugovora. Naime, nedopuštena pobuda je po svojim pravnim posljedicama izjednačena sa nedopuštenom činidbom koja dovodi do ništetnosti pravnog posla. Iz navedenog slijedi da i nedopuštena pobuda može uzrokovati ništetnost pravnog posla, a ne samo utvrđenje da je pravni posao bez pravnog učinka. U ovom konkretnom slučaju to bi bilo sklapanje ugovora sa motivom isključenja tužiteljice i njena brata iz nasljedstva, što je nemoralno, a posljedica toga je ništetnost.

16. Prema utvrđenju suda prvog stupnja, a koje kao valjano prihvaća i ovaj sud, jer se temelji na valjano provedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni, temeljem Ugovora davateljica uzdržavanja obvezala se primaocu uzdržavanja osigurati potpunu prehranu, spremanje kuće i pranje rublja, svu potrebnu njegu, a u slučaju bolesti liječenje, te u slučaju smrti pokopati ga prema mjesnom običaju, kao i podići nadgrobni spomenik prema mjesnom običaju, dok se primatelj uzdržavanja obvezao davateljici uzdržavanja dati svoje nekretnine i pokretnine (što obuhvaća svu njegovu imovinu). Osim toga utvrđeno je da je tužena vodila brigu o kućanskim poslovima kao i brigu oko pok. ME, kako je to ugovoreno, da je snosila troškove sahrane ali da nije kupila grobno mjesto i sačinila nadgrobni spomenik jer je pok. ME sahranjen u grobnicu koja je bila uređena i u kojoj je pokopana njegova prva supruga, a za što tužena nije snosila troškove.

17. Utvrđeno je da je rješenjem javnog bilježnika Željke Tranfić iz [adresa] poslovni broj: O-1928/13-6 UPP/OS-365/13 od 4. prosinca 2013., odlučeno da se neće provoditi ostavinska rasprava iza pok. ME (Omer) Huseina, budući je on svu svoju imovinu rasporedio za života predmetnim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Prema navodima tužiteljice, koje tužena nije osporila, zakonski nasljednici iza pok. ME su tužiteljica OE (kćerka), FE (sin) i tužena RE (supruga).

18. Prema iskazima tužiteljice, svjedoka FE i tužene, utvrđeno je da su djeca pok. ME živjela u [adresa], da je njihov otac nakon smrti njihove majke počeo živjeti s tuženom (negdje 1983.) koja se o njemu brinula, da je pok. ME imao zdravstvenih problema, da su tužiteljica i njen brat više puta godišnje dolazili u posjet svom ocu i boravili na predmetnim nekretninama, da je pok. ME volio svoju djecu (a što su potvrdili i saslušani svjedoci), da su njegova djeca snosila trošak operacije mrene koju je imao pok. ME i donosila mu lijekove te da sada pok. RE nije imala drugu nekretninu, osim predmetne, gdje bi mogla stanovati.

19. Iz navoda tužene (iz podneska na str. 43 spisa) pok. ME ju je tim Ugovorom htio zaštititi i on je predložio njegovo sklapanje. To je u svom iskazu potvrdila i svjedokinja UE (čiji roditelji su bili vjenčani kumovi pok. ME i tužene) koja je u svom iskazu navela da pretpostavlja kako je pok. ME to učinio jer je znao da je tužena sama, bez prihoda i imovine i da joj je tužena pokazala Ugovor i rekla da joj je pok. ME predložio zaključenje ugovora, što ona prvotno nije htjela ali je on na tome inzistirao kako bi ju imovinski zaštitio. Osim toga svjedokinja ŽE iskazala je da joj je pok. ME jednom prilikom, obzirom je znao da je imala problema sa svojim ocem, rekao da će on zaštiti sada pok. RE. Svjedokinja TE iskazala je kako je pok. ME pred njom rekao da tužena ne mora brinuti da će ju nakon njegove smrti netko istjerati jer je on to sredio.

20. Neovisno o tome što su tužena i pok. ME bili više godina u braku prije zaključenja Ugovora; da se tužena o njemu adekvatno brinula sve do njegove smrti; da je od sklapanja Ugovora do njegove smrti prošlo 13 godina; da nije dokazano da bi pok. ME imao primjedbe na tuženicu; da je pok. ME bio puno stariji od tužene (22 godine); da je on u posljednjim godinama života imao zdravstvenih problema te da je tužena ispunjavala sve svoje obveze iz Ugovora izuzev što nije podigla nadgrobni spomenik obzirom je pok. ME pokopan po želji djece u obiteljsku grobnicu gdje je sahranjena njegova prva supruga, a na kojoj se već nalazio nadgrobni spomenik, treba uzeti u obzir iskaze prije navedenih svjedoka i navode pok. RE; da je Ugovorom obuhvaćena sva imovina koju je primatelj uzdržavanja imao;, da su tu njegovu imovinu činile nekretnine i to kuća sagrađena na parceli k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pravo korištenja k. č. br. [katastarska čestica] u površini od 156 čhv., dvorišno-gospodarska zgrada sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pravo korištenja k. č. br. [katastarska čestica] u naravi livada kod kuće u površini od 36 čhv upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i pravo korištenja k. č. br. [katastarska čestica] površine 49 čhv u 1/2 dijela upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te sve pokretne stvari – putnički automobil marke Golf reg. br. [registarska oznaka] novčana sredstva kao i sve pokretne stvari koje su se našle u posjedu primaoca uzdržavanja u trenutku njegove smrti; da pok. RE nije imala druge nekretnine u kojoj bi po smrti pok. ME mogla stanovati, a ni novčana sredstva za svoje uzdržavanje; da su sve te nekretnine predstavljale imovinu njegove pok. supruge PE koju je naslijedio u cijelosti pok. ME iz razloga što su mu njena djeca, sinovi CE, KE i kćerka OE ustupili svoje nasljedničke djelove koje su im pripali po zakonu, da je pok. ME volio svoju djecu koja su mu više puta godišnje dolazila u posjet.

21. Sve to upućuje na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je pobuda za sklapanje Ugovora, kod oba ugovaratelja bila da se pok. RE imovinski zaštiti i to na način da se ostali zakonski nasljednici pok. ME isključe iz nasljedstva a ona u cijelosti postane vlasnica cijele imovine pok. ME. Ona je bila osoba bez imovine, a nasljeđivanjem bi stekla vlasništvo samo na dijelu imovine ostavitelja, a time bi se samo djelomično imovinski mogla osigurati, jer bi se njegova imovina rasporedila i na druge nasljednike, sina i kćerku. Pok. RE, koja nije imala imovine, nije radila i nije imala drugi smještaj, stjecanjem nekretnina na kojima je mogla nastaviti stanovati pružala joj je egzistencijalnu sigurnost. Stoga se prihvaća uvjerljivim iskazi navedenih svjedoka da je sklapanjem Ugovora pok. ME imao namjeru isključiti svoju djecu iz nasljeđivanja a time pok. RE imovinski osigurati, jer je ona po njegovoj smrti temeljem Ugovora stekla svu njegovu imovinu koja se ne sastoji samo od predmetnih nekretnina, već i od pokretnina (osobno vozilo, novčani iznosi, stvari u kući….) Pok. RE kako je i sama navela, znala je i mogla znati da se na taj način htjelo onemogućiti djecu pok. ME da steknu ono što bi im po zakonu pripalo nasljeđivanjem iza pok. oca, a time da je takva pobuda nedopuštena. Nije prihvaljiva tvrdnja pok. RE da su djeca pok. ME znala za postojanje Ugovora i da su ga prihvatila, jer se ne bi ni pokretao ostavinski postupak iza pok. ME a ni iz iskaza svjedoka se nije moglo utvrditi da su djeca znala za Ugovor prije vođenja ostavinskog postupka, a koji svjedoci su očito bili upućeni o Ugovoru i odnosima stranaka i pok. ME. Takvo prešućivanje od strane ugovornih stranaka ugovora dodatno čini uvjerljivijim postojanje nedopuštene pobude o kojoj je riječ. Prema iskazu tužiteljice i svjedoka djeca su s ocem i pok. O imali dobar odnos i zato su njegova djeca dolazila iz Njemačke kod oca više puta godišnje i s njima stanovali.

22. Iako sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije zabranjeno između bračnih drugova, ali kod toga je potrebno postojanje potrebe jednog bračnog druga za uzdržavanje od drugog a koje nadilazi onu brigu i njegu koju uobičajeno i očekivano pružaju jedan bračni drug drugom. Prema iskazu parničnih stranaka i svjedoka utvrđeno je što je već navedeno, da se pok. RE adekvatno brinula za pok. ME i da se o njemu skrbila do kraja života te da je to briga i skrb koja je uobičajena i normalna između bračnih drugova. Međutim utvrđeno je da su i njegova djeca, koja su živjela u [adresa] više puta godišnje dolazili kod oca, donosili mu potrepštine i lijekove, plaćali mu operacije i preglede.

23. Prilikom odlučivanja o spornom pitanju, po ocjeni ovog suda trebalo je imati u vidu da je u vrijeme sklapanja ugovora pok. ME imao 61 godinu (rođ. 1929.). U to vrijeme, prema dokazima u spisu on nije imao posebnu potrebu za brigom i njegom, a već tada je on izjavljivao kako pok. RE želi imovinski osigurati i da se on pobrinuo da ju iz kuće nakon njegove smrti neće nitko istjerati. Ako mu je to bila namjera pok. RE zaštiti, on je to mogao i na način da joj je oporukom ili ugovorom omogućio pravo doživotnog stanovanja ili uživanja, a bez da onemogući svoju djecu, s kojom je bio u dobrim odnosima i koju je volio (kako su svjedoci iskazivali), da ga kao zakonski nasljednici naslijede a time da im omogući stjecanje barem onog što im je trebalo pripasti po smrti majke, jer kako je navedeno oni su svoj nasljedni dio po smrti majke ustupili ocu vjerujući da će im po njegovoj smrti to pripasti.

24. Iako je pok. RE pružila pok. ME svu onu skrb i brigu koja je navedena u st. II. točkama a, b, c i djelom toč. d. Ugovora to samo po sebi ne govori u prilog da je namjera ugovornih stranaka bila da se primatelj uzdržavanja na taj način osigurao da će se pok. RE po starosti brinuti o njemu, jer u spisu ne postoje dokazi iz kojih se to može s sigurnošću utvrditi. Nitko od svjedoka pa ni pok. RE, nisu na taj način ukazivali. Ovaj sud može prihvatiti da se pok. RE kod sklapanja Ugovora željela osigurati nakon smrti supruga, kao osoba koja nema imovine, ali u konkretnom slučaju utvrđeno je da su stranke Ugovora to učinile s namjerom da se iz nasljeđivanja isključe djeca pok. ME koja su se s poštovanjem odnosila prema ocu a i prema pok. RE. Ugovaratelji su znali da će sklapanjem takvog ugovora pok. RE biti zaštićena, jer njegova djeca neće naslijediti nekretnine koje bi im po zakonu pripale u određenom suvlasničkom dijelu, a time pok. RE onemogućiti da s njima slobodno raspolaže.

25. Činjenica što pok. RE nije ispunila sve obveze koje je preuzela Ugovorom, nije razlog ništetnosti Ugovora.

26. Ovakva sadašnja ocjena ovog suda je rezultat detaljnije analize svih provedenih dokaza a nakon postupanja po uputi VSRH u odluci Rev-4551/2019-2 od 3. svibnja 2023.

27. Slijedom iznijetog ovaj sud podržava utvrđenje suda prvog stupnja da pobuda stranaka spornog Ugovora i to posebno pok. primatelja uzdržavanja, nije bilo davanje odnosno primanje uzdržavanja nego reguliranje imovinskopravnih odnosa temeljem kojih bi tužena u cijelosti stekla imovinu svojeg supruga, a sve kako bi se njegovi zakonski nasljednici isključili od mogućnosti nasljeđivanja njegove imovine.

28. Slijedom iznijetog, kako je utvrđeno da bi Ugovor bio protivan prisilnim propisima, pravnom poretku i moralu, odnosno da bi pobuda za njegovo sklapanje imala učinak na njegovu valjanost i pravni učinak, to je valjalo i odlučiti kao u izreci (čl. 368. st.1. i čl. 373.a ZPP-a).

29. Posljedično s time potvrđena je odluka o parničnom trošku koja se žalbom nije posebno pobijala (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

30. Kako je žalba utvrđena u cijelosti neosnovanom i kako je pobijana presuda potvrđena to je odbijen zahtjev tužene za naknadom parničnog troška žalbenog postupka (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP).

31. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška datog odgovora na žalbu jer je ocjenjeno da taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o predmetnoj žalbi jer sve što je u tom podnesku iznijeto ili se već nalazi u spisu ili nije od odlučne važnosti (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 155. st.1. ZPP).

32. Tužiteljici je međutim djelomično priznat trošak revizije kojeg je pravovremeno i određeno zatražila ali samo za njen sastav i to u iznosu od 9.375,00 kuna/1.244,30 eura (prema Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika). Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za taj izvanredni pravni lijek jer ona nije dokazala da joj je taj trošak nastao.

33. Prema čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za pravne lijekove nastaje u trenutku kada se oni predaju sudu.

33.1. Prema čl. 8. Zakona o sudskim pristojbama pravo na naplatu pristojbe zastarijeva za pet godina od isteka godine u kojoj je trebalo platiti pristojbu, a kako je tužiteljica izjavila reviziju 1. listopada 2019. to je u vrijeme odlučivanja o toj naknadi naplata te sudske pristojbe zastarjela.

33.2. Stoga je tužiteljici pored priznatog parničnog troška koji joj je dosuđen pobijanom odlukom priznat trošak za sastav revizije zajedno s PDV-om 25% u iznosu od 9.937,00 kuna/1.244,30 eura.

U Puli 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić