Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-174/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-665/2022-14 od 15. studenog 2024., 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje točke I. izreke i usvajajući dio točke III. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P- 665/2022-14 od 15. studenog 2024.

II. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačava se sadržajno odbijajući dio točke III. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-665/2022-14 od 15. studenog 2024. na način da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju i troškove postupka u iznosu od 651,54 eura sa zateznom kamatom od 15. studenog 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Točkom I. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 446,38 eura na ime preplaćenog tečaja s pripadajućim zateznim kamatama, točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 398,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je presudom na temelju odricanja u točki II. izreke tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 880,98 eura.

2. Protiv sadržajno odbijajućeg dijela točke III. izreke presude žali se tužitelj zbog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, predlažući da sud preinači pobijanu točku III. izreke presude na način da tužitelju prizna daljnji iznos parničnog troška uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv točke I. izreke presude te usvajajućeg dijela točke III. izreke presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi navodi da tužitelj nije potrošač jer da se predmetni kredit nije koristio u potrošačke svrhe pa da su posljedično zastarjele sve tužiteljeve tražbine. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije cijenio prigovore prijeboja tuženika te negativne razlike, kao i da zatezne kamate mogu teći od dana podnošenja tužbe, a ne od svake pojedine uplate jer da tuženik nije nepošten. Ističe kako sud nije izveo sve potrebne dokaze te da predmetna ugovorena valutna klauzula nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, stoga da ista nije ništetna. U odnosu na troškove postupka navodi da je prvostupanjski sud trebao postupiti u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu novčane razlike nastale primjenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu broj 75018/05 od 17. ožujka 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika.

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa i pobijane presude, u bitnome, proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 17. ožujka 2005. sklopili Ugovoru o kreditu, broj Ugovora:75018/05, i potvrdili ga 17. ožujka 2005. kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca pod brojem OU-152/05, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.735,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate kredita, uz rok otplate od 72 mjeseca,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da je kredit realiziran u svrhu kupnje osobnog vozila marke Škoda,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika,

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio kredit na ime tečaja u CHF u iznosu od 446,38 eura,

- da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje 446,38 s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a da se tuženik s navedenim djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva nije usuglasio.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet. Utvrđuje da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica. Nadalje, primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) prvostupanjski sud prihvaća restitucijski zahtjev tužitelja za iznos od 446,38 eura. Također, prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14. lipnja 2018., a od tada do podnošenja tužbe u ovome predmetu 27. prosinca 2022. da nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Odluku o trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

10. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tužena, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. (razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 4. travnja 2007.) i to člancima 81., 82. i 90., zbog čega pravilno prvostupanjski sud ocijenjene nepoštenim i ništetnim predmetne ugovorne odredbe.

12. Prvostupanjskom je presudom na jasan način obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije potrošač jer da se predmetni kredit nije koristio u potrošačke svrhe, ističe se da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog vozila marke Škoda, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima status potrošača.

15. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

16. Neosnovani su i navodi tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio njegove prigovore prijeboja, jer iz sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je pravilno odbijen navedeni prigovor budući da plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. u svezi stavka 3. ZOO-a, slijedom čega ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika da zatezne kamate mogu teći od dana podnošenja tužbe, a ne od svake pojedine uplate jer da tuženik nije nepošten, ističe se da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP-a i ZOO-a, te da radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. U odnosu na navode tuženika da prvostupanjski sud nije izveo sve potrebne dokaze, ukazuje se na odredbu članka 7. ZPP-a kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, ali i na odredbu članka 8. ZPP-a kojom je propisano da sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

19. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kreditu, da tužitelj nije imalo utjecaj na njezin sadržaj, te pravilnom primjenom zakonskih odredaba zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud.

20. U odnosu na troškove parničnog postupka, ukazuje se na činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da u konkretnom slučaju tuženik snosi troškove postupka i iz razloga jer nije mogao predvije visinu svog uspjeha u sporu. Stoga je primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a uvažena žalba tužitelja i preinačena pobijana prvostupanjska odluka o trošku parnice, na način da tužitelju prema vrijednosti predmeta spora od 446,38 eura za sastav tužbe pripada iznos od 100,00 eura temeljem Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 54. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 1. ožujka 2024. i 17. rujna 2024. iznos od po 100,00 eura temeljem Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 13. lipnja 2024. i 23. listopada 2024. iznos od po 100,00 eura temeljem Tbr. 9. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 54. Tarife, sve uvećano za pripadajući PDV 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, odnosno sveukupno 625,00 eura, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. Tužitelju pripada i iznos od 26,54 eura za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu, dok mu ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu, budući da spisu ne prileži dokaz da je istu platio.

21. Sukladno predmetnom utvrđenju, žalbeni navodi tuženika su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tužitelju je valjalo sukladno Tbr. 10. točka 4. Tarife u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife na ime troškova žalbenog postupka priznati iznos od 93,75 eura.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan budući da nije uspio sa žalbom, primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

24. Presuda na temelju odricanja iz točke II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Brankica Malnar