Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -299/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Zoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2883/2020-23 od 30. lipnja 2023., na sjednici vijeća 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2883/2020-23 od 30. lipnja 2023. u točkama II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke i odbacuje se tužba tužitelja s tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 1.761,21 eura sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2014. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak u povodu žalbe u iznosu od 68,41 euro u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.761,21 eura/13.269,87 kn[1] sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2014. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.409,72 eura/48.294,04 kn sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2014. do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.640,72 eura/19.896,50 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv citirane presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda , a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. U postupku je utvrđeno da su stranke 28. ožujka 2007. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9012370939 solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić iz Splita pod brojem OV- 4426/07 dana 29. ožujka 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 31.872,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl.1.), u svrhu kupnje vozila, da je ugovorena redovna kamatna stopa "od 5,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, na rok otplate od 84 mjeseca uz ugovorene instrumente osiguranja, te obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećim na dan plaćanja (čl. 4. i 6.), kao i da je predmetni kredit otplaćen. Cijeneći da se kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama banke na štetu potrošača i da tuženik u postupku nije dokazao da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih odredbi, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81., 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07 -dalje: ZZP/03) te čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13- dalje: ZZP/07), te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštenih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

7. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je u slučaju da je kamatna stopa ostala na razini početno ugovorene stope (5,10%/godišnje), a ne promjenjiva te da nije došlo do primjene valutne klauzule, već da se kredit vraćao po inicijalno sačinjenom otplatnom planu (u anuitetima čija je visina određena temeljem ugovorenog tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita -31.03.2007., tj. u iznosu od 451,98 CHF/2.056,16 kn), tužitelj bi u promatranom razdoblju - od početka otplate kredita (30.04.2007.) do datuma zadnje otplate kredita (31.03.2014.) - iskazao preplate i to zbog promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 13.269,87 kn (sada 1.761,21 EUR), te zbog primjene valutne klauzule (tečaja CHF/HRK) i zbog promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 48.294,04 kn (sada 6.409,72 EUR), te prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, kao u točkama I. i. II. Izreke prvostupanjske presude.

8. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a s obzirom da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 27. veljače 2019.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda u točkama II. I III. Izreke nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev u točki II. izreke pobijane presude.

11. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

13. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, te je tuženik u tom smislu predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje PĐ, djelatnice tuženika, te na temelju sadržaja iskaza svjedokinje ne proizlazi da su korisnicima kredita objašnjavani parametri na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa, niti rizik ugovaranja kredita i otplate kredita u valuti švicarskog franka. Bez uporišta je žalbena tvrdnja tuženika da je u postupku trebalo izvesti dokaz saslušanjem tužitelja pozivanjem na recentnu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske te prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio taj prijedlog tuženika jer razlozi kojima opravdava iznošenje tog dokaznog prijedloga nakon zaključenja prethodnog postupka ne predstavljaju iznimku iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a, koja pretpostavlja da tuženik taj dokazni prijedlog nije mogao prethodno iznijeti bez svoje krivnje.

15. Pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati bez njihove primjene s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Treba istaknuti da sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Neosnovano tuženik iznosi i prigovore kojima upire na odredbu čl. 326. ZOO -a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja.

16. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, s tijekom kako je to tužitelj zatražio.

17. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO -a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

18. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužitelja, niti je protekao taj zastarni rok u odnosu na pojedine anuitete koji dospijevaju prije 4. travnja 2009. jer iz pregleda obračuna preplata po predmetnom kreditu u nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da su razlike po anuitetima utvrđene od 29. veljače 2008., a tužba u predmetnom kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.

19. Sukladno prethodno iznesenom te budući da iz danog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je tužitelj zbog primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule preplatio ukupno iznos od 48.294,04 kn/6.409,72 eura, pravilno je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu naznačenog iznosa

20. Neosnovano tuženik žalbom osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi, s time da tužitelj zatezne kamate zahtijeva od 31. ožujka 2014. do isplate. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

21. Iz navedenih razloga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. S obzirom da je o zahtjevu tužitelja pravomoćno odlučeno ovom presudom po osnovi ukupne preplate u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a u odnosu na odluku u točki I. izreke prvostupanjske presude kojom je tužitelju po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope dosuđen iznos od od 1.761,21 eura/13.269,87 kn sa zateznim kamatama. Naime, osnovano tuženik prigovara da je taj zahtjev već sadržan u zahtjevu za isplatu iznosa dosuđenog točkom II. izreke prvostupanjske presude te da je riječ o istovrsnom zahtjevu, što proizlazi i iz danog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je pojasnio da su iznosi preplata prikazani u stupcu 13. Tablice br. 3 osnovica za potraživanje tužitelja u ovom sporu budući da je u tom stupcu prikazan zbroj pretplata po osnovi anuiteta, kako u odnosu na kamate, tako i u odnosu na tečajne razlike.

23. Slijedom toga, tužitelj je svoje pravo na isplatu razlike preplate u odnosu na promjenu kamatne stope već ostvario donošenjem ove presude zbog čega je tužbu u opisanom dijelu trebalo odbaciti na temelju čl. 369. st. 2. ZPP-a i odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

24. S obzirom da je tužba tužitelja odbačena s dijelom tužbenog zahtjeva, u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka tužitelja koji mu pripadaju u cijelosti na temelju čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a.

25. Tuženiku pripada trošak žalbenog postupka s obzirom na djelomičan uspjeh u odnosu na odbacivanje tužbe u primjeni čl. 166. st. 2. ZPP -a i Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, 107/25) razmjerno zatraženom iznosu od 248,85 eura uvećanom za PDV u omjeru od 22 %, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan. Tuženiku nije odmjeren trošak sudske pristojbe na žalbu jer iz podataka u spisu ne proizlazi da je platio tu pristojbu.

26. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović