Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj GŽ-412/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, , u pravnoj stvari tužitelja ST (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-221/2021 od 28. listopada 2025., u sjednici vijeća 31. ožujka 2026.,

presudio je

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-221/2021 od 28. listopada 2025. u točkama I., II., III. i V. izreke ( u izreci presude pogrešno navedeno točka III. ).

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-221/2021 od 28. listopada 2025. u točki IV. Izreke ( u izreci presude pogrešno navedeno točka II. ) za iznos od 53,09 eura ( preko iznosa od 187,49 eura do iznosa od 240,58 eura ).

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-221/2021 od 28. listopada 2025. u točki IV. Izreke ( u izreci presude pogrešno navedeno točka II. ) za iznos od 53,09 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 53,09 eura (slovima: pedesettrieuraidevetcenti), u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 418-50- 3148893 od 17. studenog 2005. zaključenog između tužitelja MT i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.,u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.560,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

2. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 418-50-3148893 od 17. studenog 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.438,53 eura sa zateznom kamatom po stopi s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i naknadi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 3.187,50 eura sa zateznom kamatnom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV. izreke (u izreci presude pogrešno navedena točka II.) odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 293,67 eura sa zateznom kamatom.

5. U točki V. izreke (u izreci presude pogrešno navedena točka III. izreke) odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

6. Protiv te presude žale se obje stranke.

7. Tužitelj presudu pobija u točki IV. izreke, za iznos od 106,18 eura zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući u pobijanom dijelu presudu prvog stupnja preinačiti i podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Tuženik presudu pobija u točkama I., II., III., i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući presudu suda prvog stupnja preinačiti shodno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratit sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9.Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredba čl. 354. st. 2. toč. 11. i 354. st. 1. u vezi čl. 388. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP ) jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-, te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a.

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijanje presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 17. studenog 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 418-50-3148893 kojim je tuženik – banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 15.560,00 CHF isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), na rok od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 6,50 % godišnje promjenjivu u skladu s "odlukom o kamatnim stopama kreditora" (čl. 2.) uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora),

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen,

- da je namjena kredita bila kupovina motornog vozila koje je tužitelj kupio kao fizička osoba

- da je financijskim vještačenjem po vještaku Anti Beusu utvrđeno da je zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredite, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj više platio tuženiku ukupan iznos 1.272,60 eura ( Tablica 4. ), te zbog promjene kamatne stope iznad početno ugovorene kamatne stope tužitelj više platio tuženiku ukupan iznos 165,93 eura ( Tablica 3. )

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

15. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 6,50 % godišnje, kao i iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO)

16. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba podnesena preporučenom pošiljkom 14. lipnja 2019., podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

18. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP/03 ).

20. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

21. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

22. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Na navedene okolnosti tuženik nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima. Konačno, tužitelji saslušan kao stranka je iskazao da je na tuženika upućen od strane auto kuće „Gašparov“, da nije imao drugu opciju vezano za kredit koji je bio namjenski za kupnju osobnog vozila, da mu prilikom potpisivanja ugovora nije objašnjeno značenje valutne klauzule niti rizici iste, kao da ga nitko nije upozorio na rast kamate, a da je ista porasla nedugo nakon sklapanja ugovora, niti je u ugovoru stajalo da će ista rasti. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

23. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

24.Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 2. Ugovora iznos kredita je utrošen za kupnju vozila, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da vozilo nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti).

25. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 17. studenog 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 6,50 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

26. Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 6,50 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 6,50 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

27. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, tj. priložene Opće uvjeta poslovanja sa stanovništvom i Pravilnika o obračunu kamata i naknada ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, a u tom smislu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. zaključuje da opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorene kamate i valutne klauzule bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tuženika, s obzirom na činjenicu da iz utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da je tuženik u ovom postupku iznosio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a cijeneći da se radi o postupku u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ti žalbeni navodi nisu osnovani.

29. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

30. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 6,50 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

31. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 6,50 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

32. Pri tome vezano za prijedlog tuženika za dopunu financijskog vještačenja, treba navesti da je tuženik tijekom postupka isticao prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužitelja kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa shodno toga nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje

33. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

34. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena preporučenom pošiljkom 14. svibnja 2019. podnesena putem e-komunikacije 13. travnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

36. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama ZOO-a. Isto se odnosi i na valutnu klauzulu.

37. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

38. Pogrešno zaključuje sud prvog stupnja da tužitelj nije imao trošak pristojbe na tužbu. To zato što je tužitelj dostavio u spis dokaz da je platio pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura/400,00 kn ( list 28 spisa ), pa primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada mu pravo na naknadu tog troška. Međutim, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju ne pripada trošak pristojbe na presudu, budući da nije imao taj trošak.

39.Tužitelju razmjerno uspjehu u žalbenom postupku koji iznosi 50 % ( pobijao 106,18 eura/800,00 kn, uspjeh 53,09 eura/400,00 kn ) pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 15,63 eura prema Tbr. 10 t. 5. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/23, 107/25 ), budući da je puni iznos nagrade 31, 25 eura.

40. Iz navedenih razloga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan