Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1476/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ingrid Bučković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Osijek, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-997/2024-9 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-997/2024-9 od 22. srpnja 2025., u točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom prihvaćeni su tužbeni zahtjevi sadržaja kao u izreci, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 261,54 eur (točke I. do V. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (točka VI. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka VII. izreke).

2. Protiv citirane presude, osim točke VI. izreke, žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora su zahtjevi tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005. sklopljenog 14.4.2005. između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek/Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u dijelu koji glasi:“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno, unaprijed“, kao i odredba članka 8. stavka 2. u dijelu koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke“, te zahtjev za restitucijom iznosa od 116,73 eur i 66,36 eur.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 14.4.2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 na iznos od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 6. propisana naknada od 0,80 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dok je u dijelu članka 8. propisano kako se tužitelj obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke (tuženika) koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke, sukladno poslovnoj politici. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 879,51 kn, odnosno 116,73 eur, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 500,00 kn, odnosno 66,36 eur.

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada i da odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive jer nisu sadržavale parametre za određivanje visine. Osim toga, tužitelj da nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka da je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te mu dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 59., 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) i utvrđuje da je na tuženiku teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada, što on nije dokazao. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača i da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je predmetnim odredbama Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju da nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Tuženik da nije dokazao koje je to troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata. Stoga da su navedene odredbe nepoštene i ništetne, te je tuženik obvezan vratiti iznose koje je primio s osnove navedenih odredbi, odnosno ukupno iznos od 183,09 eur.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. O spornoj odredbi članka 6. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se o navedenoj odredbi pregovaralo. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna i nepoštena.

8.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

8.3. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.). Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Žalbeni navodi da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu nisu osnovani.

9.1. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz čl. 8., kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je predmetna naknada vezana za „poslovnu politiku“ tuženika tj. za uvjete i akte tuženika, odnosno dokumente koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, pa prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Pored toga, visina predmetne naknade bila je podložna promjenama isključivo po samovoljnom nahođenju tuženika tj. sukladno njegovoj poslovnoj politici.

9.2. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

9.3. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da se niti o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju po kojoj je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

9.4. Naime, tuženik je nesporno na temelju prijeporne ugovorne odredbe naplatio tužitelju utuženi novčani iznos za prijevremenu otplatu kredita čime mu je nametnuta dodatna obveza jer je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan konačni obračun prijevremene otplate kredita. Nametanje tužitelju dodatne obveze u vidu plaćanja naknade prema samovoljnom nahođenju tj. „poslovnoj politici“ banke, temeljem ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, utječe po stavu ovog suda na pravni položaj tužitelja kao slabije ugovorne strane i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

9.5. Kada se uzme u obzir činjenica da je tuženik financijska institucija čija je osnovna djelatnost posredovanje u novčanom prometu i novčanim poslovima, to je posve nelogično i neživotno da tuženik tijekom postupka nije dostavio konkretne parametre temeljem kojih bi proizlazio naplaćeni iznos stvarne ( konkretne ) štete koju je navodno pretrpio zbog predmetne prijevremene otplate kredita, da je takva šteta zaista i nastala.

9.6. Tako tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024.

ZOO-a pa je nepoštena i ništetna.

10. Prvostupanjski sud je pravilnog stava da prigovor zastare nije osnovan jer zastara na restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, dok je prvostupanjski sud pravilno dosudio zatezne kamate od dana stjecanja s obzirom da je tuženik nesavjesni stjecatelj. Ujedno su neosnovani žalbeni navodi da je riječ o zabrani manjeg značenja jer je relevantna kvalitativna procjena, a ne samo kvantitativna.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se tiču odluke o parničnom trošku. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne presude za zaštiti kolektivnih interesa potrošača, pa da bi tužitelj bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Podredno, čak i kada bi tužitelj bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, to se oslobođenje ne odnosi na tuženika koji izgubi spor. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju naknadu za pristup na ročište za objavu presude temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

12. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

13. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki VI. izreke.

U Rijeci, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin