Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-2043/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].a, ..., kojeg zastupa punomoćnica Nataša Đurović Đanović, odvjetnica u ..., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-178/2020 od 21. listopada 2025., na sjednici vijeća 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-178/2020 od 21. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.038,00 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.023,17 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda , a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti suda prvostupanjski sud isti cijeni neosnovanim, pri čemu nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nenadležnost suda u mjesto sjedišta banke, a to je Zagreb, koji je znatno udaljen od ... na području kojeg tužitelj ima svoje prebivalište. Prvostupanjski sud utvrđuje da je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa da je temeljem zakonske presumpcije utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da korisnik kredita – potrošač, koji ima prebivalište na području toga suda nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud cijeni da je čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje:ZZP/03), a u koji Zakon su implementirane Direktive EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkog ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ukoliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga zaključuje da prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta kreditora stavlja u neravnopravan položaj korisnika kredita te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući da se o toj klauzuli nije posebno pregovaralo. Slijedom toga, tužitelj da je, kao potrošač, tužbu podnio pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi čl. 59. ZPP -a, cijeneći da je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u ABC.

7. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 1. kolovoza 2007. na temelju kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 157.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita , s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem tečaju važećem za valutu ugovora na dan dospijeća.

8. Prvostupanjski sud pri tom utvrđuje na temelju sadržaja iskaza tužitelja i ugovora o kreditu da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, da mu je kredit odobren kao namjenski kredit sa svrhom adaptacije stana, te da je tužitelju od strane djelatnika banke rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu i nije bio upozoren na moguće rizike podizanja takvog kredita, a niti je mogao utjecati na nijednu stavku ugovora.

9. Cijeneći da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kao fizička osoba radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno za potrebe adaptacije stana u kojem živi s majkom, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor u svojstvu potrošača.

10. Prvostupanjski sud imajući u vidu da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.,75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07) vezan utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, a kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik s potrošačima u određenom razdoblju, ujedno cijeneći da tuženik nije dokazao da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio obaviješten o naravi i rizicima sporne ugovorne odredbe, zauzima pravno shvaćanje da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

11. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita u iznosu od 35.038,00 eura.

12. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 -dalje: ZOO, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO -a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 9. ožujka 2020.

13. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, a niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

14. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Naime, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da je mjesno nadležan u ovom postupku, budući da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 14. predmetnog ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu kao sjedištu tuženika nepošten odnosno ništetan u primjeni čl. 81. st. 1. ZZP/03. Pri tom je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna prorogacijska klauzula unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika, kraj činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Nadalje, cijeneći da se prebivalište tužitelja nalazi u u [adresa], to je imajući u vidu prostornu i vremensku udaljenost do Zagreba od više stotina kilometara, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelju bio otežan pristup sudu u Zagrebu radi ostvarivanja njegovih prava iz predmetnog ugovora. Naime, tužitelj bi za dolazak na sud u Zagreb bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja značajnog dodatnog vremena, što bi objektivno na njega moglo imati odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa] zbog čega bi njegov dolazak na sud bio lakši i ekonomski povoljniji. Stoga, sporna prorogacijska klauzula i prema ocjeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, a koji zaključak je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja u skladu i s čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i sudskom praksom Suda Europske unije. Stoga, u situaciji kada je utvrđeno da je predmetni sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sukladno čl. 59. ZPP-a mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu, budući da je prema sadržaju predmetnog ugovora isti sklopila tuženikova podružnica u ..., pa se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, a kako je čl. 59. ZPP -a propisana izberiva mjesna nadležnost na način da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, to je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Dubrovniku kojem je tužitelji podnio tužbu.

15. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge, niti dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. U odnosu na žalbeni navod kojim se tužitelju osporava status potrošača, treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se u ugovoru ne spominje ni obrt, niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, naprotiv, unesen je podatak da je korisnik kredita zaposlen kao pomorac na stranom brodu, a namjena ugovora je adaptacija stana pa je slijedom toga pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. ZZP/03.

18. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud nadalje u smislu čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, visinu kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

19. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, treba navesti da je već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

21. Neosnovano tuženik žalbom osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Žalbu u pogledu odluke o trošku tuženik posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka pa je stoga kao opravdan prihvaćen iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović