Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -34/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-39/2022-18 od 28. srpnja 2025., na sjednici vijeća 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-39/2022-18 od 28. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 320-50-3112515 od 25.10.2005. god., solemniziran po Javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5, br. OU- 1390/2005-1 26.10.2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi: u čl. 7. Način otplate glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.340,38 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže navedene u toj točki izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.066,36 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 I 146/25 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda , a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim čl. 7 ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 25. listopada 2005. kojom je ugovorena glavnica vezana uz valutu švicarski franak te zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 1.340,38 eura.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

6.1. Tuženik se u žalbi neosnovano sadržajno poziva na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje pa tako u konačnom i ulaganjem ovog pravnog lijeka, te stoga nisu prihvaćeni žalbeni navodi kojima tuženik upire na to da je pobijana presuda donesena povredom načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 25. listopada 2005. Ugovor o kreditu za iznos od 23.218,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon sklapanja ugovora rastao, pa cijeneći da tuženik nije pružio primjerene dokaze da je informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81., 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07-dalje: ZZP/03) te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtjev za isplatu na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je izazvala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

8. Nadalje, u postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva s osnova preplate po valutnoj klauzuli u iznosu 1.340,38 eura, slijedom čega prvostupanjski sud prihvaća zahtjev u tom iznosu sa zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate.

9. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 9. ožujka 2020.

10. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. U tom smislu sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze, ni dokazao da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

11. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetna je sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF , kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Stoga, kako su sporne odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

13. Pri tome, pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredba Ugovora, s time da ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati bez njene primjene s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Treba istaknuti da sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Neosnovano tuženik iznosi i prigovore kojima upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja.

14. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, pri čemu visina zahtjeva tužitelja nije sporna.

15 U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, treba navesti da je već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

16. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

17. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tuž itelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje određenim žalbenim navodima tuženika.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović