REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-708/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednika vijeća, Dubravke Zubović, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Gregurić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač- Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, protiv tuženika ŽB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Vukmanović, odvjetnik u Bjelovaru, radi isplate iznosa od 47.603,69 eura, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-240/2025-167 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-240/2025-167 od 11. prosinca 2025. u točkama I. i V. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-240/2025-167 od 11. prosinca 2025. u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.939,31 eura, u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 10.431,52 eura, te u točki IV. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-240/2025-167 od 11. prosinca 2025. u dijelu točke II. izreke za iznos od 829,40 eura sa zateznim kamatama te u dijelu točke III. izreke za iznos od 652,96 eura i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana platiti tužitelju iznos od 829,40 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25% godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje, od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15% godišnje, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi od 5,15% godišnje.

2. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 652,96 eura, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 75,09 eura.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.532,39 eura, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-240/2025-167 od 11. prosinca 2025. naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana platiti tužitelju iznos od 18.834,98 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 28.768,71 eura (točka II. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 11.084,48 eura (točka III. izreke); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.143,00 eura (točka IV. izreke); odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.382,50 eura (točka V. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete od tuženika primjenom odredbe čl. 28. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 i 82/06; dalje: SZ) jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik povredom svoje dužnosti oštetio stečajnu masu za iznos od 62.059,88 eura. Sud je od navedenog iznosa odbio nepodmirene ostale obveze stečajne mase u iznosu od 29.016,05 eura te ocijenio da bi vjerovnicima prvog višeg isplatnog reda bio isplaćen iznos od 33.043,83 eura, a budući da tužiteljeva tražbina u ukupnom iznosu svih tražbina vjerovnika prvog višeg isplatnog reda sudjeluje s 57%, ocijenio da je tužitelju šteta nastala u iznosu od 18.834,98 eura. U preostalom iznosu od 28.768,71 eura sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj presudu žalbom pobija u točkama II., III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom ovome sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev i dosudi tužitelju troškove postupka uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 2.607,48 eura.

5. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer je u cijelosti propustio obrazložiti zašto je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 28.768,71 eura ako je nesporno utvrdio da je tužitelj ostao nenamiren u iznosu od 172.800,43 eura, dok je stečajna masa oštećena za iznos od 62.059,88 eura. Daljnjim žalbenim navodima osporava odluku o troškovima postupka navodeći kako prvostupanjski sud nije imao u vidu da je nakon ukidne odluke vrijednost predmeta spora iznosila 47.603,69 eura, a ne kako to pogrešno navodi sud 102.055,51 eura. Osim toga, tužitelj ukazuje kako je kod donošenja odluke o troškovima postupka sud trebao uzeti u obzir i postignuti uspjeh glede osnove tužbenog zahtjeva te sadržajnu ukazuje na primjenu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine.

6. U odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 eura.

7. Tuženik žalbom presudu pobija u točkama I. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom ovome sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači, podredno ju ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako se pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok su izneseni razlozi nepotpuni i nejasni. U tom smislu osporava zaključak prvostupanjskog suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja jer sud ne obrazlaže zašto smatra da tužitelj kao samo jedan od vjerovnika prvog višeg isplatnog reda imao pravo tražiti da se dio iznosa za koji je oštećena stečajna masa isplati njemu neposredno, a ne za korist stečajne mase. Također osporava i zaključak suda o istaknutom prigovoru zastare, navodeći kako je tužitelj podneskom od 13. siječnja 2016. preinačio tužbeni zahtjev na način da je tražio naknadu za štetne radnje stečajnog upravitelja koje su potpuno identične radnjama koje je tuženik naveo u kaznenoj prijavi podnesenoj 16. kolovoza 2012. protiv stečajnog upravitelja. Zbog toga smatra da je tužiteljeva tražbina u zastari. Dalje ističe kako sud u parničnom postupku ne može utvrđivati koliko bi pojedinom vjerovniku pripalo iz stečajne mase jer ne raspolaže svi potrebnim podacima, zbog čega je prekoračio tužbeni zahtjev i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazuje da je sud odbio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka iako su oni mogli objasniti svrhu isplata u iznosu od 2.744,71 eura, a isplata nagrade i troškova za rad stečajnog upravitelja izvršena je na temelju valjane pravne osnove, odnosno rješenja stečajnog suca. Također, tuženik osporava da bi nedavanjem odgovora na tužbu nastala šteta jer nije bilo moguće znati da su tužbe bile neosnovane, te ističe kako troškovi ispražnjenja i predaje nekretnine kupcu Vindiji d.d. ne predstavljaju štetu jer predmetne nekretnine nije mogao predati budući da su se u njima nalazile stvari koje su prodane trećoj osobi a njihovo izmještanje i skladištenje bi uzrokovalo dodatne troškove. Navodi i kako je pogrešan zaključak suda da troškovi predaje nekretnine u posjed društvu Pretorian d.o.o. predstavljaju štetu jer se kupac već nalazio u posjedu nekretnine pa je nejasno zašto je pokrenuo postupak radi predaje nekretnine u posjed. Isto tako, navodi kako tužitelj nije dokazao da se iseljenje iz poslovnih prostorija i prodavaonica moglo obaviti za puno manji iznos po drugom izvođaču. Osporava i tijek dosuđenih zateznih kamata. Konačno, tuženik osporava i odluku o troškovima postupka navodeći kako sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio zašto bi pojedina radnja tuženika bila nepotrebna za vođenje postupka jer se prema mišljenju tuženika radi o obrazloženim podnescima.

9. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

10. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok je tuženikova žalba neosnovana.

11. Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbama čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.

ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao stečajnog vjerovnika za naknadu štete od tuženika kao stečajnog upravitelja stečajnog dužnika Moslavina d.d. u stečaju, u iznosu od 47.410,76 eura na temelju odredbe čl. 28. st. 1. SZ-a.

13. Prije svega, treba reći da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud već donio presudu poslovni broj P-704/2016-62 od 22. listopada 2018. kojom je naložio tuženiku isplatiti iznos od 10.013,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbio je tužbeni zahtjev za iznos od 92.041,60 eura (točka II. izreke), naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 7.532,02 eura (točka III. izreke) i odbio je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 7.532,02 eura (točka IV. izreke).

14. Postupajući po žalbama stranaka, ovaj sud je presudom i rješenjem poslovni broj Pž-484/2019-3 od 30. travnja 2021. odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio navedenu presudu u točki II. njezine izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 54.451,82 eura te je ukinuo presudu u točki I. njezine izreke, u točki II. njezine izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.589,78 te u točkama III. i IV. njezine izreke i predmet vratio u navedenom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. Iz obrazloženja navedene ukidne odluke ovoga suda od 30. travnja 2021. u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a jer je zbog pogrešnog pravog pristupa prvostupanjski sud propustio ocijeniti odlučne činjenice te je propustio odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je djelomično postupio po danoj mu uputi od strane ovoga suda te je djelomično ocijenio činjenice od odlučnog značenja i odlučio je o prigovoru zastare.

17. Među strankama je nesporno:

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-29/08-11 od 23. srpnja 2008. tuženik imenovan stečajnim upraviteljem Moslavina d.d. za trgovinu na veliko i malo iz [adresa] i da je navedenu dužnost obavljao do 17. veljače 2014. kada je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-2/14-263 razriješen dužnosti stečajnog upravitelja,

- da je tužitelj prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku koji se vodio nad društvom Moslavina d.d. u stečaju koja mu je priznata kao tražbina prvog višeg isplatnog reda u iznosu 240.267,49 eura,

- da je tužitelj obavijestio stečajnog upravitelja društva dužnika Moslavina d.d. u stečaju o svom razlučnom pravu te da se tužitelj nije odrekao prava na odvojeno namirenje.

18. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te pravno pitanje zastare utužene tražbine.

19. U ponovljenom postupku trebalo je odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 47.603,69 eura za koju tužitelj smatra da mu je nastala:

- zbog neodgovornog ponašanja tuženik dopustio donošenje dvije presude zbog ogluhe i to: presudu zbog ogluhe Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Pm-254/09 od 3. travnja 2009. u pravnoj stvari tužitelja ŠB, VB i EB svi iz [adresa], protiv tuženika Moslavina d.d. u stečaju, čime je prouzročio trošak za Moslavinu d.d. u stečaju u iznosu od 375,82 eura i presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-124/10 od 17. ožujka 2010. u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa] protiv tuženika Moslavina d.d. u stečaju čime je prouzročio trošak za Moslavinu d.d. u stečaju u ukupnom iznosu od 270,43 eura,

- da je tuženik bez opravdanog razloga odbio dobrovoljno predati u posjed Vindiji d.d. poslovni prostor u [adresa] pa je on predan u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalne službe u Čazmi pod poslovnim brojem Ovr-771/10 čime je također stečajnom dužniku bez razloga prouzročen trošak u iznosu od 1.822,68 eura kao i daljnji trošak radi prisilne naplate u spisu istog suda poslovni broj Ovr-329/11 u iznosu od 229,61 eura uvećano za kamatu odnosno ukupan trošak od 2.230,94 eura za koji iznos je tuženik također oštetio stečajnu masu,

- da nije dobrovoljno predao u posjed nekretninu prodanu kupcu Praetorian d.o.o. iz [adresa] te je ona predana u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalne službe u Čazmi u predmetu poslovni broj Ovr-394/13 čime je oštetio stečajnu masu i stečajne vjerovnike za najmanje 660,30 eura,

- da tuženik namjerno nije plaćao komunalnu naknadu Gradu Čazmi iako je imao dovoljno novca na žiro-računu zbog čega ju je Grad Čazma bio primoran naplaćivati prisilnim putem uz zaračunavanje troškova prisilne naplate i kamata u ovršnim postupcima na temelju rješenja o ovrsi od 31. ožujka 2009., 8. rujna 2009.,13. travnja 2010., 11. studenog 2010. i 25. svibnja 2011. čime je tuženik oštetio stečajnu masu, a time i stečajne vjerovnike po svim rješenjima za ukupan iznos od 607,64 eura,

- da tuženik nije podnio žalbu na rješenje o ovrsi od 8. rujna 2009. kojim je Grad Čazma prisilno naplatio dug komunalne naknade koji je nastao prije pokretanja stečajnog postupka u iznosu od 1.704,27 eura za period od mjeseca srpnja 2007. do mjeseca srpnja 2008. čime je prouzročio štetu stečajnim vjerovnicima u navedenom iznosu,

- da je za poslove iseljenja iz poslovnih prostorija odnosno prodavaonica dužnika na temelju ugovora o djelu isplatio ukupan iznos od 7.538,38 eura, a ove poslove je mogao povjeriti trgovačkom društvu Komunalije d.o.o. iz [adresa] za iznos od 1.075,05 eura čime je oštetio stečajne vjerovnike za iznos od 6.463,28 eura,

- na štetu u iznosu od 97,25 eura (od ukupnog iznosa od 132,72 eura) na ime akontacije za putne troškove od 24. kolovoza 2009. kao i na štetu u iznosu od 291,75 eura (od ukupnog iznosa od 398,17 eura) koji se odnosi na iznos podignut 18. veljače 2013. na ime materijalnih troškova, te na štetu u iznosu od 587,77 eura (od ukupnog iznosa od 802,18 eura) koji iznos je stečajni upravitelj podigao s računa stečajnog dužnika 26. siječnja 2012.,

- na štetu u iznosu od 38.701,07 eura koji je stečajni upravitelj isplatio samom sebi po osnovu nagrade za rad u stečajnom postupku te u iznosu od 9.233,13 eura na ime putnih troškova koje si je isplatio stečajni upravitelj s računa stečajnog dužnika u razdoblju od 25. rujna 2008. do 8. veljače 2013.

20. Odredbom čl. 25. st. 1. SZ-a propisano je da je stečajni upravitelj dužan postupati savjesno i uredno te su nabrojane pojedine njegove dužnosti, kao osobito naglašene, ali koje se ne iscrpljuju isključivo u navedenim dužnostima, jer se ne radi o „numerus clausus“ dužnostima, s obzirom na to da stečajni upravitelj sukladno odredbi čl. 24. st. 1. SZ-a ima prava i obveze tijela dužnika pravne osobe i zastupa ga kao stečajnog dužnika s ovlastima zastupnika po zakonu sukladno odredbi čl. 24. st. 4. SZ-a. Sukladno odredbi st. 2. čl. 25. SZ-a, stečajni upravitelj je dužan podnositi pisana izvješća o tijeku stečajnoga postupka i o stanju stečajne mase, i to najmanje jedanput u tri mjeseca ili kada to zatraže stečajni sudac ili odbor vjerovnika.

20.1. Odredbom čl. 28. st. 1. SZ-a, stečajni upravitelj je dužan naknaditi štetu svim sudionicama ako je skrivljeno povrijedio koju od svojih dužnosti, pri čemu stečajni upravitelj ne odgovara za štetu nastalu zbog radnje koju je odobrio stečajni sudac, odnosno zbog radnje koju je poduzeo u ovrsi naloga ili upute stečajnoga suca, osim ako je odobrenje ili uputu isposlovao na prijevaran način (st . 2.). Stavkom 5. čl. 28. SZ-a je određeno da pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu štete nastale zbog povrede dužnosti stečajnoga upravitelja zastarijeva protekom roka od tri godine od saznanja oštećenoga za štetu i okolnosti na kojima se zasniva obveza stečajnoga upravitelja za naknadu štete. Pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu štete zastarijeva najkasnije protekom roka od tri godine od pravomoćnosti odluke o zaključenju stečajnoga postupka. Pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane povredom dužnosti počinjene u vezi s naknadnom diobom ili s nadzorom nad ispunjenjem plana, zastarijeva protekom roka od tri godine od provedbe naknadne diobe ili završetka nadzora.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran i da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu štete za sebe, već za stečajnu masu, s obzirom na to da je upravo suprotno propisano odredbom čl. 28. st. 1. SZ -a, prema kojoj svaki sudionik, a tužitelj je nesporno kao stečajni vjerovnik sudionik stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom Moslavina d.d. u stečaju, ima pravo na naknadu štete od stečajnog upravitelja (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revt-102/2003-2 od 4. veljače 2004.).

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, ističe se kako je navedeni prigovor tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka. Sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a, prigovor zastare moguće je isticati i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali se radi njegova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP -a. Budući da je jedini tuženikov dokazni prijedlog, u iznošenju kojeg tuženik nije prekludiran, radi utvrđenja činjenica vezanih uz ocjenu prigovora zastare tuženik iznio na ročištu održanom 27. travnja 2017., prije zaključenja prethodnog postupka, bio uvid u spis poslovni broj K-DO-344/12 Općinskog državnog odvjetništva u Ivanić Gradu, prvostupanjski sud je izvršio uvid u navedeni spis. Iz rezultata izvođenja tog dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da iz kaznene prijave koju je 16. kolovoza 2012. tužitelj podnio protiv tuženika proizlazi da je podnesena za iste radnje koje navodi i u ovom postupku, pa s obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. srpnja 2014., od saznanja za štetu do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). Iz tog razloga prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

23. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da od dana podnošenja kaznene prijave do dana podnošenja tužbe u ovoj parnici nije protekao rok propisan odredbom čl. 230. ZOO-a, iako je pogrešno naveo da je tužitelj podnošenjem kaznene prijave najkasnije saznao za štetu, umjesto pravilno najranije. Međutim, navedeno se odnosi samo na one štete koje su bile predmetom prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je sud zanemario činjenicu da je tužitelj podneskom od 13. siječnja 2016. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev za iznos od 54.644,76 eura na iznos od 102.055,51 eura, pa je u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o navedenoj odlučnoj činjenici.

24. Iz kaznene prijave (str. 862. do 865. spisa) proizlazi da je njome, od šteta koje su ostale sporne u ovom žalbenom postupku, a koje su bile predmetom preinake tužbe, obuhvaćena šteta za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala u iznosu od 38.701,07 eura koji je stečajni upravitelj isplatio samom sebi po osnovu nagrade za rad u stečajnom postupku te u iznosu od 9.233,13 eura na ime putnih troškova koje si je isplatio stečajni upravitelj s računa stečajnog dužnika u razdoblju od 25. rujna 2008. do 8. veljače 2013.

25. Iako je od podnošenja kaznene prijave do preinake tužbe protekao zastarni rok, prema mišljenju ovoga suda, sve dok je postojala mogućnost da se stečajnom upravitelju naloži vraćanje navedenog iznosa u stečajnu masu, tužitelj nije imao saznanja o tome je li stečajna masa dužnika oštećena navedenim radnjama stečajnog upravitelja. Konačno saznanje o navedenome tužitelj je stekao na temelju izvješća stečajnog upravitelja od 10. veljače 2014., odnosno donošenjem rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-2/2014 od 17. lipnja 2014. kojim je zaključen stečajni postupak nad dužnikom zbog nedostatnosti stečajne mase. Budući da od tada do preinake tužbe 16. siječnja 2016. nije protekao trogodišnji zastarni rok, trebalo je zaključiti o neosnovanosti prigovora zastare i u odnosu na navedenu štetu.

26. Dakle, imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio o neosnovanosti prigovora zastare.

27. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi osporava da bi nedavanjem odgovora na tužbu nastala šteta, zatim da troškovi ispražnjenja i predaje nekretnine društvima Vindiji d.d. i Praetorian d.o.o. ne predstavljaju štetu, kao i da tužitelj nije dokazao da se iseljenje iz poslovnih prostorija i prodavaonica moglo obaviti za puno manji iznos po drugom izvođaču.

28. Naime, nedavanjem odgovora na tužbu, tuženik je očito smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan, jer sam tuženik u odgovoru na tužbu osporava tvrdnju tužitelja da je tužbeni zahtjev u predmetu poslovni broj Pm-254/09 bio neosnovan. Zbog toga, ukoliko je tuženik smatrao da su predmetni tužbeni zahtjevi osnovani, tada je trebao, kako bi izbjegao plaćanje parničnih troškova postupiti sukladno odredbi čl. 157. ZPP-a.

29. U odnosu na troškove ispražnjenja i predaje nekretnine u posjed kupcu Vindiji d.d., ističe se kako već iz same činjenice da je proveden ovršni postupak za predaju u posjed ukazuje da tuženik nije imao valjan razlog za odbijanje predaje u posjed. Zbog toga je na tuženiku bio teret dokaza da bi troškovi skladištenja stvari iz navedenog prostora bili veći od predmetnih ovršnih troškova i da tuženik nije imao drugi prostor gdje je mogao skladištiti te stvari, kao i je li sporne stvari nije bilo moguće predati kupcu, a o kojim okolnostima je upravo stečajni upravitelj trebao voditi računa. Budući da tuženik navedeno nije dokazao, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o osnovanosti i tog dijela tužiteljevog zahtjeva.

30. Isto tako, i u slučaju predaje u posjed nekretnine društvu Praetorian d.o.o., već iz same činjenice da je proveden ovršni postupak za predaju u posjed ukazuje da tuženik nije imao valjan razlog za odbijanje predaje u posjed, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao drugačije.

31. U odnosu na troškove iseljenja iz poslovnih prostora i prodavaonica, ističe se kako je tužitelj dokazao da mu je nastala šteta time što je tuženik, sklapajući ugovore o djelu za izvršenje navedenog posla iseljenja, višestruko preplatio izvršenje tih poslova. Naime, iz ostavljene ponude društva Komunalije d.o.o. iz [adresa] (str. 72. spisa) proizlazi da je taj posao navedeno društvo ponudilo izvršiti za iznos od 1.075,05 eura, dok je tuženik temeljem sklopljenih ugovora o djelu za isti posao isplatio 7.538,38 eura. Na tuženiku je bio teret dokaza o suprotnome, što je tuženik propustio učiniti.

32. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi ističe da su isplate nagrada i putnih troškova za rad stečajnog upravitelja bile izvršene temeljem odluka stečajnog suca, a da činjenica što su odluke suda ukinute u žalbenom postupku nakon čega sud nije donio novo rješenje o nagradi i naknadi troškova, nije propust tuženika kao stečajnog upravitelja, već suda. Naime, nesporno je rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-29/08-94 od 6. srpnja 2010. kojim je određena isplata nagrade i troškova stečajnom upravitelju, ukinuto rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-7743/2010-3 od 18. siječnja 2011. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Nadalje, rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-29/08-177 od 11. siječnja 2012., koje je stečajni sudac donio nakon navedene ukidne odluke ovoga suda i kojim je odredio nagradu stečajnom upravitelju u bruto iznosu od 38.701,07 eura i putne troškove u bruto iznosu od 9.233,13 eura, ukinuto je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-1276/2012-3 od 21. ožujka 2012. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Iz podataka u stečajnom predmetu, u koji je prvostupanjski sud izvršio uvid, ne proizlazi da je stečajni sudac donio novu odluku o određivanju nagrade i naknade putnih troškova stečajnog upravitelja, niti je navedeno tuženik tvrdio tijekom postupka. Budući da je tuženik isplatu nagrade i putnih troškova učinio prije pravomoćnosti rješenja kojim mu je određena nagrada i naknada putnih troškova, a suprotno mišljenju tuženika, žalba protiv rješenja o određivanju nagrade i naknade troškova stečajnog upravitelja ima suspenzivan karakter, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je time tuženik oštetio stečajnu masu.

33. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud trebao saslušati predložene svjedoke koji bi opravdali isplatu 2.744,71 eura, jer se radi o neadekvatnom dokaznom prijedlogu budući da je tuženik svoju odštetnu odgovornost za isplatu navedenog iznosa mogao otkloniti samo dostavom odobrenja stečajnog suca, a što je tuženik propustio učiniti.

34. Nadalje, u odnosu na utvrđenje visine štete, prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na izvedenom dokazu financijskog vještačenja. Međutim, prvostupanjski ud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je propustio uzeti u obzir da je tužiteljeva tražbina djelomično namirena iz Fonda za razvoj i zapošljavanje, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (str. 199. do 320. spisa) i njegove dopune (str. 337. do 478. spisa). Uz navedeno, osnovano tužitelj u žalbi ukazuje kako je nejasno iz obrazloženja presude pripada li tužitelju 67,84% ili 57% priznatih tražbina prvog višeg isplatnog reda.

35. Unatoč tome, odluku je moguće donijeti na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a. Iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i njegove dopune, proizlazi kako tužiteljeva utvrđena tražbina kao stečajnog vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u ukupno utvrđenim tražbinama stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda čini 73,27% navedenih tražbina. Nakon što je Fond za razvoj i zapošljavanje isplatio stečajnim vjerovnicima prvog višeg isplatnog reda iznos od 24.299,61 eura, za taj iznos su umanjene tražbine stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda, dok je Fond za razvoj i zapošljavanje za isplaćeni iznos od 24.299,61 eura postaje vjerovnik prvog višeg isplatnog reda. Tužiteljeva utvrđena tražbina, nakon plaćanja od strane Fonda za razvoj i zapošljavanje, sada iznosi 222.462,20 eura što predstavlja 67,84% ukupno utvrđenih tražbina stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda, dok utvrđene tražbine svih ostalih stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda čine 32,16% utvrđenih tražbina.

36. Među strankama je nesporno da je tužitelju kao razlučnom vjerovniku tražbina djelomično namirena u iznosu od 67.467,06 eura.

37. Budući da se tužitelj kao vjerovnik s pravom odvojenog namirenja nije uspio u cijelosti odvojeno namiriti, on ima pravo na namirenje iz stečajne mase sukladno odredbi čl. 84. SZ-a.

38. Kako bi se dobio postotak u kojemu tužitelj kao stečajni vjerovnik namiruje svoju tražbinu, trebalo je od utvrđene tužiteljeve tražbine kao stečajnog vjerovnika oduzeti iznos za koji je djelomično odvojeno namiren, dakle od iznosa 222.462,20 eura trebalo je oduzeti iznos od 67.467,06 eura. Stoga tužiteljeva tražbina kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda, nakon djelomičnog odvojenog namirenja, iznosi 154.995,14 eura što čini 59,51% ukupno utvrđenih tražbina prvog višeg isplatnog reda.

39. Nadalje, sukladno odredbi čl. 85. SZ-a iz stečajne mase se namiruju troškovi stečajnog postupka i ostale obveze stečajne mase.

40. Budući da je sud pravilno utvrdio da je tuženik oštetio stečajnu masu za iznos od 62.059,88 eura, a da su obveze stečajne mase iznosile 29.016,05 eura, vjerovnicima prvog višeg isplatnog reda bi bio isplaćen iznos od 33.043,83 eura, da tuženik kao stečajni upravitelj nije oštetio stečajnu masu za navedeni iznos.

41. Kada se na iznos od 33.043,83 eura, koji bi bio na raspolaganju za namirenje stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda, primjeni omjer u kojemu tužiteljeva tražbina sudjeluje u ukupno utvrđenim tražbinama vjerovnika prvog višeg isplatnog reda, odnosno 59,51%, proizlazi da bi tužitelju bio isplaćen iznos od 19.664,38 eura da tuženik nije skrivljeno povrijedio svoje dužnosti stečajnog upravitelja.

42. Upravo taj iznos od 19.664,38 eura predstavlja štetu koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju temeljem odredbe čl. 28. SZ-a jer je svojim nesavjesnim postupanjem oštetio stečajnu masu za ukupan iznos od 62.059,88 eura.

43. U odnosu na odluku o zateznim kamatama, ističe se kako je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, ali je za svoju odluku iznio pogrešne razloge.

44. Naime, na temelju odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a odgovorna osoba je prvenstveno dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba je dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.) dok će se naknada u novcu dosudit oštećeniku ako on to zaht ijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja.

45. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

46. Kada su u pitanju zatezne kamate, odredbom čl. 29. st. 1. ZOO -a propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

47. Budući da je odredbom čl. 1085. st. 4. ZOO-a propisano da će se naknada u novcu dosuditi ako oštećenik to zaht ijeva, to znači da štetnik pada u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze nakon što je štetnik saznao za opseg svoje obveze, a to je u trenutku kada je oštećenik podnio svoj obrazloženi zahtjev iz kojeg se može utvrditi kolika je dužnikova novčana obveza prema vjerovniku.

48. Suprotno tuženikovima žalbenim navodima, u ovom predmetu nije moguće primijeniti odredbu iz čl. 1089. st. 2. ZOO-a jer u ovom slučaju visina naknade štete nije određena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

49. Dakle, u slučaju kada vjerovnik opravdano od tuženika, odnosno štetnika, zahtijeva naknadu u novcu za štetu koju je pretrpio, dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze od trenutka kada je iz postavljenog zahtjeva mogao saznati za opseg svoje obveze, odnosno u konkretnom slučaju, od dana podnošenja tužbe.

50. Imajući u vidu sve navedeno, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP-a i čl. 373.a ZPP-a odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a odlučeno je kao u točki III.1. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki III.2. izreke ove presude.

51. U odnosu na odluku o troškovima postupka, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. tada važećeg ZPP-a (prva prvostupanjska presuda je donesena 2018. godine). Prema navedenoj odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, valjalo je utvrditi troškove na koje svaka od stranaka ima pravo, priznati im te troškove u omjeru u kojem su uspjeli u sporu, prebiti te troškove i preostali iznos dosuditi odgovarajućoj stranci, u ovom slučaju tuženiku, što je prvostupanjski sud i učinio. Pritom se napominje kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovu i visinu svake pojedine radnje, kako u odnosu na tužitelja, tako i u odnosu na tuženika, te je suprotno žalbenim navodima tuženika, obrazložio razloge odbijanja pojedinih radnji u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a, odnosno odbijanja dijela zahtjeva koji prelazi vrijednost poduzete radnje sukladno odredbama Tarife. Uz navedeno, prvostupanjski sud je pri donošenju odluke o troškovima postupka imao u vidu kako se vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala na način da je prvotno određenim tužbenim zahtjevom vrijednost predmeta spora iznosila 47.410,76 eura, da bi podneskom od 13. siječnja 2016. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev za iznos od 54.644,76 eura na iznos od 102.055,51 eura, dok je nakon odluke ovoga suda poslovni broj Pž-484/2019 od 30. travnja 2021. vrijednost predmeta spora iznosila 47.603,69 eura.

52. Međutim, djelomičnom preinakom odluke o glavnoj stvari, tužitelj je u ovoj parnici uspio u omjeru od 19,26%, a tuženik u omjeru od 80,74%, slijedom čega je odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti.

53. Kao što je već rečeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da bi tužitelju, da je u cijelosti uspio u parnici, pripalo pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 31.409,85 eura, dok bi tuženik, da je u cijelosti uspio u parnici, imao pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 20.412,50 eura. Kada se na navedene iznose primjeni omjer uspjeha u parnici svake od stranaka, proizlazi da bi tužitelj imao pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 6.049,53 eura, a tuženik u iznosu od 16.481,05 eura. Kada se navedeni troškovi prebiju, ostaje za naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 10.431,52 eura.

54. Budući da je tužitelj djelomično uspio u žalbenom postupku valjalo je prihvatiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 75,09 eura, dok ga je u preostalom iznosu od 2.532,39 eura valjalo odbiti kao neosnovanog (čl. 166. st. 2. ZPP-a; točke IV. i V. izreke ove presude).

55. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu (točka VI. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

56. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženim u eurima izvršeno je u skladu s odredbama čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Maja Bilandžić