REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5106/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Dragičević, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2025 od 11. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2025 od 11. studenog 2025. u točkama I. i II. njezine izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikova žalba podnesena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2025 od 11. studenog 2025., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2025 od 11. studenog 2025. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.644,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.978,30 EUR s kamatama (točka II. izreke) te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR. U žalbi ponavlja navode koje je dao tijekom prvostupanjskog postupka, navodi da je sud nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, da je sud protivno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku dopustio objektivnu preinaku tužbe, da sud nije pravilno odlučio o prigovoru prijeboja odnosno da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, da je tuženik sklapajući ugovor o kreditu sa prednikom tužitelja postupao sukladno odredbama čl. 172. i čl. 173. u vezi s čl. 175. Zakona o bankama, da je valutna klauzula u ugovorima bila dopuštena, da odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, da je pogrešna odluka o kamatnoj stopi te da je sud propustio odlučiti o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Tuženikova žalba djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

5. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

6. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

7. Slijedom navedenog neosnovano navodi žalitelj da „kada je odlučujući o prigovoru prijeboja u točki IV. presude sud u obrazloženju samo paušalno objasnio te naveo kako tuženik nikada nije ni izjavio prijeboj da takvo obrazloženje ne odgovara stanju u spisu tuženik potkrepljuje citatom iz odgovora na tužbu od 25.03.2024. u kojem je peto poglavlje gotovo izričito posvećeno prigovoru radi prijeboja“. Naime, u obrazloženju presude sud o točki 29. presude, a ne u točki IV. presude kako to pogrešno navodi tuženik, navodi da tuženik nije dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Nadalje, tuženikovi navodi o prijeboju ne proizlaze iz stanja u spisu budući da tuženik nije podnio odgovor na tužbu 25. ožujka 2024. nego 6. studenog 2023., a u petom poglavlju odgovora na tužbu nije istaknuo prigovor radi prijeboja.

8. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita ŠG.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da su prednik tuženika i ČG sklopili Ugovor o kreditu broj 311437 1. kolovoza 2006.

11. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03),

- da je korisnik kredita Ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. ustupio tužitelju svoju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada, da je predmet cesije odrediv jer je ustupljena cjelokupna tražbina te da je vidljivo koja tražbina je ustupljena, dok se njena visina također može utvrditi,

- da su neosnovane tuženikove tvrdnje da bi tražbina potrošača bila strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa jer se radi o novčanoj tražbini koje nisu osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač,

- da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije,

- da je pred Trgovačkim sud u Zagrebu vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te odlukom ovog suda poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora,

- da se primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača pravomoćna presuda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje i na ovaj postupak zbog čega je sud vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenim izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli,

- da tuženik nije dokazao da je u pogledu Ugovora o kreditu potrošač ŠG dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te su odredbe ocijenjene nepoštenim i ništetnim,

- da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s KG nije dao korisniku kredita kao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu je objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo,

- da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu sklopljenog između KG i tuženika također nepoštene i ništetne,

- da je visina tužbenog zahtjeva u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule kao i datumi plaćanja svakog pojedinog anuiteta utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića od 17.06.2025. iz kojeg proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.644,91 EUR, da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule, nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 200,96

EUR (što tuženik naziva „negativne razlike“),

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka,

- da je neosnovan prigovor zastare budući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno 14. lipnja 2018.,

- da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2023. pa nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima,

- da je tuženik osim utuženog iznosa od 1.644,91 EUR dužan platiti tužitelju i kamate, na temelju odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

12. Ovaj sud ocjenjuje da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je donesena pravilna i zakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenio na tužitelja. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 81. st. 3. ZZP -a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

15. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Dakle, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

18. Nadalje, u odnosu na visinu potraživanja između stranaka, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je utvrđeno da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznos od 1.644,91 EUR, a stranke nisu imale prigovore niti primjedbe na matematički izračun pri čemu su, suprotno žalbenim navodima, prilikom izrade nalaza i mišljenja u obzir uzeti svi elementi koji su utjecali na formiranje cijene kredita.

19. Stoga je pravilno sud utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu od 1.644,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine dužne iznose od dospijeća do isplate.

20. Pogrešno je stajalište žalitelja da je tužiteljevu tražbinu trebalo umanjiti za negativne tečajne razlike. Ovdje je, naime, riječ o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, kao posljedica ništetnosti, kada je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, ali sud o tome ne može odlučivati bez zahtjeva stranke. Ako jedna od stranaka ne traži vraćanje, zahtjev za povrat druge strane ne može se umanjiti za onaj iznos koji bi ta strana bila dužna vratiti. To je odraz temeljnog načela parničnog postupka sadržanog u čl. 2. st. 1. ZPP -a da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

21. U prilog navedenom govori i sudska praksa, odluka poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita“. To stajalište je potvrđeno i kasnijom odlukom poslovni broj Revd-158/2024-3 od 21. veljače 2024.

22. Nema pogrešne primjene odredbe materijalnog prava niti glede odluke suda o istaknutom prigovoru zastare potraživanja jer je zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. dok je tužba podnijeta 14. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud također pravilno primijenio.

23. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

24. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i ta je odluka pravilna i zakonita kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a). Zbog navedenog, odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, neosnovani su žalbeni navodi da je sud propustio odlučiti o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Naime, odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga je odlučeno da troškove postupka tuženik naknadi tužitelju.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točkama I. i II. njezine izreke.

26. Tuženikova žalba je djelomično nedopuštena. Naime, nije dopuštena u odnosu na točku III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR. Ovo iz razloga što tuženik nema pravnog interesa podnijeti žalbu protiv odluke koja mu ide u prilog, pa u tom dijelu žalba nije dopuštena pozivom na odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 366. st. 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović