Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-3400/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Marčan&partneri, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Porobija&Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 21. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2 stavka 1 ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19.8.2005. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1 u dijelu u kojim je ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu kao i odredba članka 7 stavka 1, odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19.8.2005.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 15.600,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 106,74 eura od 15.12.2007. pa do isplate

- iznos od 104,88 eura od 15.2.2008. pa do isplate

- iznos od 107,48 eura od 15.2.2008. pa do isplate

- iznos od 107,42 eura od 15.2.2008. pa do isplate

- iznos od 206,29 eura od 31.3.2008. pa do isplate

- iznos od 202,08 eura od 21.4.2008. pa do isplate

- iznos od 198,28 eura od 16.5.2008. pa do isplate

- iznos od 200,10 eura od 23.6.2008. pa do isplate

- iznos od 198,98 eura od 15.7.2008. pa do isplate

- iznos od 199,12 eura od 15.9.2008. pa do isplate

- iznos od 198,29 eura od 15.10.2008. pa do isplate

- iznos od 205,79 eura od 28.11.2008. pa do isplate

- iznos od 205,61 eura od 28.11.2008. pa do isplate

- iznos od 217,60 eura od 12.1.2009. pa do isplate

- iznos od 221,30 eura od 13.2.2009. pa do isplate

- iznos od 215,53 eura od 16.3.2009. pa do isplate

- iznos od 216,47 eura od 15.5.2009. pa do isplate

- iznos od 216,85 eura od 18.5.2009. pa do isplate

- iznos od 214,03 eura od 16.6.2009. pa do isplate

- iznos od 214,19 eura od 15.7.2009. pa do isplate

- iznos od 213,23 eura od 17.8.2009. pa do isplate

- iznos od 287,48 eura od 23.9.2009. pa do isplate

- iznos od 288,24 eura od 3.11.2009. pa do isplate

- iznos od 286,97 eura od 6.11.2009. pa do isplate

- iznos od 287,75 eura od 14.12.2009. pa do isplate

- iznos od 292,77 eura od 20.1.2010. pa do isplate

- iznos od 296,20 eura od 1.3.2010. pa do isplate

- iznos od 301,91 eura od 15.5.2010. pa do isplate

- iznos od 305,93 eura od 7.6.2010. pa do isplate

- iznos od 317,33 eura od 5.7.2010. pa do isplate

- iznos od 317,14 eura od 30.7.2010. pa do isplate

- iznos od 320,05 eura od 31.8.2010. pa do isplate

- iznos od 331,36 eura od 5.10.2010. pa do isplate

- iznos od 326,89 eura od 8.11.2010. pa do isplate

- iznos od 322,94 eura od 25.10.2010. pa do isplate

- iznos od 331,89 eura od 9.12.2010. pa do isplate

- iznos od 336,38 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 200,80 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 200,62 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 200,45 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 205,79 eura od 30.5.2011. pa do isplate

- iznos od 212,96 eura od 7.6.2011. pa do isplate

- iznos od 218,25 eura od 17.6.2011. pa do isplate

- iznos od 218,19 eura od 21.7.2011. pa do isplate

- iznos od 227,13 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 180,30 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 168,65 eura od 23.9.2011. pa do isplate

- iznos od 165,07 eura od 17.11.2011. pa do isplate

- iznos od 165,16 eura od 15.12.2011. pa do isplate

- iznos od 169,40 eura od 24.2.2012. pa do isplate

- iznos od 169,87 eura od 16.4.2012. pa do isplate

- iznos od 169,77 eura od 2.5.2012. pa do isplate

- iznos od 169,94 eura od 30.5.2012. pa do isplate

- iznos od 169,50 eura od 2.7.2012. pa do isplate

- iznos od 168,84 eura od 18.7.2012. pa do isplate

- iznos od 168,60 eura od 10.8.2012. pa do isplate

- iznos od 168,61 eura od 13.8.2012. pa do isplate

- iznos od 168,26 eura od 14.9.2012. pa do isplate

- iznos od 164,82 eura od 14.9.2012. pa do isplate

- iznos od 166,88 eura od 18.10.2012. pa do isplate

- iznos od 168,15 eura od 24.12.2012. pa do isplate

- iznos od 166,86 eura od 28.1.2013. pa do isplate

- iznos od 164,36 eura od 28.1.2013. pa do isplate

- iznos od 165,12 eura od 15.5.2013. pa do isplate

- iznos od 164,16 eura od 15.5.2013. pa do isplate

- iznos od 162,77 eura od 13.6.2013. pa do isplate

- iznos od 162,13 eura od 31.7.2013. pa do isplate

- iznos od 161,59 eura od 13.8.2013. pa do isplate

- iznos od 162,31 eura od 23.8.2013. pa do isplate

- iznos od 162,12 eura od 23.8.2013. pa do isplate

- iznos od 163,73 eura od 19.11.2013. pa do isplate

- iznos od 163,74 eura od 19.11.2013. pa do isplate

- iznos od 164,23 eura od 13.2.2014. pa do isplate

- iznos od 165,65 eura od 13.5.2014. pa do isplate

- iznos od 163,95 eura od 19.5.2014. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 15.12.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 18.706,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 3,82 eura od 15.11.2005. pa do isplate

- iznos od 7,19 eura od 15.12.2005. pa do isplate

- iznos od 2,00 eura od 15.1.2006. pa do isplate

- iznos od 24,59 eura od 12.1.2009. pa do isplate

- iznos od 41,82 eura od 13.2.2009. pa do isplate

- iznos od 16,29 eura od 16.3.2009. pa do isplate

- iznos od 21,08 eura od 15.5.2009. pa do isplate

- iznos od 23,33 eura od 18.5.2009. pa do isplate

- iznos od 11,14 eura od 16.6.2009. pa do isplate

- iznos od 12,40 eura od 15.7.2009. pa do isplate

- iznos od 8,61 eura od 17.8.2009. pa do isplate

- iznos od 6,27 eura od 23.9.2009. pa do isplate

- iznos od 9,25 eura od 3.11.2009. pa do isplate

- iznos od 5,55 eura od 6.11.2009. pa do isplate

- iznos od 8,64 eura od 14.12.2009. pa do isplate

- iznos od 25,67 eura od 20.1.2010. pa do isplate

- iznos od 37,50 eura od 1.3.2010. pa do isplate

- iznos od 56,84 eura od 15.5.2010. pa do isplate

- iznos od 70,67 eura od 7.6.2010. pa do isplate

- iznos od 108,88 eura od 5.7.2010. pa do isplate

- iznos od 108,89 eura od 30.7.2010. pa do isplate

- iznos od 119,13 eura od 31.8.2010. pa do isplate

- iznos od 157,25 eura od 5.10.2010. pa do isplate

- iznos od 143,18 eura od 8.11.2010. pa do isplate

- iznos od 130,82 eura od 25.10.2010. pa do isplate

- iznos od 161,21 eura od 9.12.2010. pa do isplate

- iznos od 176,85 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 196,63 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 196,66 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 196,69 eura od 3.2.2011. pa do isplate

- iznos od 228,98 eura od 30.5.2011. pa do isplate

- iznos od 272,06 eura od 7.6.2011. pa do isplate

- iznos od 304,17 eura od 17.6.2011. pa do isplate

- iznos od 305,10 eura od 21.7.2011. pa do isplate

- iznos od 358,85 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 379,08 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 292,20 eura od 23.9.2011. pa do isplate

- iznos od 266,48 eura od 17.11.2011. pa do isplate

- iznos od 268,54 eura od 15.12.2011. pa do isplate

- iznos od 302,20 eura od 24.2.2012. pa do isplate

- iznos od 307,22 eura od 16.4.2012. pa do isplate

- iznos od 307,97 eura od 2.5.2012. pa do isplate

- iznos od 310,89 eura od 30.5.2012. pa do isplate

- iznos od 308,93 eura od 2.7.2012. pa do isplate

- iznos od 305,47 eura od 18.7.2012. pa do isplate

- iznos od 305,15 eura od 10.8.2012. pa do isplate

- iznos od 306,82 eura od 13.8.2012. pa do isplate

- iznos od 305,78 eura od 14.9.2012. pa do isplate

- iznos od 280,91 eura od 14.9.2012. pa do isplate

- iznos od 298,42 eura od 18.10.2012. pa do isplate

- iznos od 309,89 eura od 24.12.2012. pa do isplate

- iznos od 301,64 eura od 28.1.2013. pa do isplate

- iznos od 283,94 eura od 28.1.2013. pa do isplate

- iznos od 291,59 eura od 15.5.2013. pa do isplate

- iznos od 285,82 eura od 15.5.2013. pa do isplate

- iznos od 276,72 eura od 13.6.2013. pa do isplate

- iznos od 273,44 eura od 31.7.2013. pa do isplate

- iznos od 271,07 eura od 13.8.2013. pa do isplate

- iznos od 278,50 eura od 23.8.2013. pa do isplate

- iznos od 278,84 eura od 23.8.2013. pa do isplate

- iznos od 293,27 eura od 19.11.2013. pa do isplate

- iznos od 295,18 eura od 19.11.2013. pa do isplate

- iznos od 301,08 eura od 13.2.2014. pa do isplate

- iznos od 314,08 eura od 13.5.2014. pa do isplate

- iznos od 302,74 eura od 19.5.2014. pa do isplate

- iznos od 288,34 eura od 13.6.2014. pa do isplate

- iznos od 292,17 eura od 14.7.2014. pa do isplate

- iznos od 301,09 eura od 13.8.2014. pa do isplate

- iznos od 304,34 eura od 12.9.2014. pa do isplate

- iznos od 313,99 eura od 5.11.2014. pa do isplate

- iznos od 315,16 eura od 5.11.2014. pa do isplate

- iznos od 315,16 eura od 5.11.2014. pa do isplate

- iznos od 315,59 eura od 13.11.2014. pa do isplate

- iznos od 320,85 eura od 17.12.2014. pa do isplate

- iznos od 322,94 eura od 17.2.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 13.4.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 8.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 8.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 8.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 24.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 24.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 24.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 28.7.2015. pa do isplate

- iznos od 323,38 eura od 21.8.2015. pa do isplate

- iznos od 244,56 eura od 16.9.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 15.11.2005. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 11.930,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.386,44 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od dana 3. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 19. kolovoza 2005. zaključio Ugovor o kreditu te da mu je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 304.950,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namećući valutnu klauzulu čime je glavnicu i kamate vezao za CHF. Naveo je da je mjesečna rata kredita uz kamatnu stopu od 4,50% iznosila 1.611,71 CHF. Naveo je da smatra da su određene odredbe ugovora nepoštene i ništetne te da je tuženik više puta jednostrano promijenio kamatnu stopu pa da su sve promjene rezultirale povećanom otplatnom ratom. Naveo je da je promjena izvršena zakonito da bi mu tuženik tada zasigurno obrazložio razloge promjene te mu objasnio koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto. Naveo je da tuženik u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu naniže iako da su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku te da on nije mogao pregovarati o njegovom sadržaju jer da je on u tom odnosu slabija strana pa da je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Sporna odredba članka 2. stavak 1. da tuženiku omogućuje mijenjanje kamatne stope bez ikakvog osnovanog razloga, a što da je protivno članku 82. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je kamatnu stopu mijenjao uvijek u svoju korist te da iako nisu postojali tržišni uvjeti za to da ju je povisivao pa da je banka kao jača ekonomska strana iskorištavala svoju dominantnu poziciju u odnosu na njega koji na tu promjenu nije mogao utjecati. Naveo je da mu tuženik nije dao nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu te da ta informacija predstavlja bitni uvjet od koga ovisi procjena rizika kojima je on kao potrošač izložen. Naveo je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 utvrdio ništetnost ugovorene valutne klauzule. Naveo je da je u konkretnom slučaju valutna klauzula ništetna zbog toga što stranke o njoj nikad nisu pregovarale. Zbog toga što tuženik mu nikada nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama. Zbog toga što ga tuženik nije upoznao sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u CHF zbog toga što ga je tuženik uvjeravao da je CHF sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu zbog toga što je tuženik na temelju valutne klauzule svaku preplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist. Naveo je da je na temelju takve klauzule tuženik stjecao zaradu iako se nije zaduživao u CHF kako bi kreditirao njega te da takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka i da je zbog svega toga Visoki trgovački sud valutnu klauzulu i proglasio ništetnom. Naveo je da mu tuženik nikada nije dao informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute no ta informacija da pretpostavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj kao potrošač izložen. Naveo je da je banka kao jača ekonomska strana iskoristila svoju dominantnu poziciju odnosno njega koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja te da je iskorištavajući svoj položaj tuženik evidentno uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu prava i obveza. Naveo je da je tuženik stekao nešto što je u očitom nesrazmjeru s onim što je dao i što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Naveo je da je on kao potrošač u pogledu valutne klauzule ugovorene u CHF bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke dok je tuženik kao ekonomski i stručno nadmoćna strana iskoristio svoje pozicije i znanje kako bi takvom klauzulom stekao dodatnu zaradu. Naveo je da su stranke 25. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u EUR. No od dana zaključenja ugovora pa sve do izvršene konverzije 30. rujna 2015. tužitelj da je plaćao anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Tuženik da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. obračunao iznos glavnice od 234.905,02 CHF. Međutim uplate koje je on vršio da su morale zatvoriti daleko veći iznos glavnice. Naveo je da je tuženik nezakonito obračunao i naplatio mu 57.739,70 CHF. Naveo je da je preplata od 94.131,58 kn razlika između preplate po kamati i tečaju i sveukupne preplate po kreditu te da je ona nastala zato jer tuženik nije uzimao u obzir preplate po početnom tečaju i kamati da bi na temelju takvih uplata umanjio nedospjelu glavnicu i buduće anuitete.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 3. rujna 2025. napravio preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da osporava i tijek zakonskih zateznih kamata i da smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju. Naveo je da u odnosu na presudu VSRH Rev-2221/18 smatraju da tužitelj nema pravni interes. Naveo je da ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. te prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 25. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit u EUR valutnom klauzulom. Naveo je da sve tužiteljeve uplate ( i osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate ) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem dodatka kroz Aneks ugovora o kreditu da između njega i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti. Naveo je da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljevog prihvata konverzije koji je on morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija je pravni posao koji su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka odnosno i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope te da su njime ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu temeljem koje se tužitelj dobrovoljno i tuženik po sili zakona sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada plaćene svote. Naveo je da ako tužitelju ponuda nije odgovarala da nije trebao prihvatiti konverziju te da su sklapanjem dodatka tužitelj i banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji. Naveo je da ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi jer su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji tada da nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Naveo je da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. U pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama povodom konverzije povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje te da pristajući u takvim okolnostima na izračun koji je zadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima da je pristala na čvrsto definiranu prošlost jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretno brojkom, ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije za koje razdoblje je naposlijetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog usporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisno ZID ZPK/15. Naveo je da prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom, a sklapanjem dodatka da su tužitelj i on u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji uključujući i po osnovi promjene CHF tečaja. Naveo je da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja kako je to razvidno i kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Naveo je da upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjene početnog plana i početnog anuiteta.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu kreditna partija broj: 7102812631, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 7102812631, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu kreditna partija broj: 7102812631 i to dana 19. kolovoza 2005. u iznosu od 304.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i to za kupnju kuće, s rokom vraćanja od 324 mjeseca.

4.1. Između stranaka su sporne odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu 7102812631 od dana 11. kolovoza 2005.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.10.2007 do 01.02.2008 iznosila 5,15%, od 01.02.2008 do 01.07.2009 iznosila je 5,80%, od 01.07.2009 do 01.11.2010 iznosila je 6,30%, od

01.11.2010 do 01.07.2011 iznosila je 6,05%, od 01.07.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,50%, dok je 01.01.2014. do 30.09.2015. iznosila 3,23%.

6. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je to bio stambeni kredit za kupnju porodične, odnosno obiteljske kuće te da se ta nekretnina nalazi u [adresa], na otoku Krku. Naveo je da ta nekretnina nije davana u najam, nekakve turističke svrhe i sl., da su 2005. kupili tu kuću, a 2015./2016. da je supruga u prizemlju koje je bilo neuređeno otvorila kafić, kao i da on osobno nije imao trgovačko društvo na toj adresi.

7. U svom nalazu i mišljenju od 22. kolovoza 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 15.600,22 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio od 3.734,81 €. Riječ je o razlikama nastalim za vrijeme primjene zakonske kamate od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 18.706,48 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 1.730,89 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 11.930,73 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđeni manjak iznosi 547,64 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamate (točke 1 i 3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 iznose 14.555,26 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditima sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3, 5 i 6. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplata po kamati i preplata na ime tečajnih razlika.

7.1. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 19. kolovoza 2005. zaključen ugovor o kreditu br. 7102812631 predmet kojeg je iznos od 304.950,0 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 324 mjeseca.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,50% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od listopada 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,50% povisivao tako da je kamatna stopa od 01.10.2007 do 01.02.2008 iznosila 5,15%, od 01.02.2008 do 01.07.2009 iznosila je 5,80%, od 01.07.2009 do 01.11.2010 iznosila je 6,30%, od 01.11.2010 do 01.07.2011 iznosila je 6,05%, od 01.07.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,50% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.1, čl.2 i čl.7. Ugovora o kreditu br.7102812631 od dana 19.8.2005. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od studenog 2005. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 15.600,00 EUR-a te iznosa od 18.706,48 EUR-a također sporna

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 19. kolovoza 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19. kolovoza 2005. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.2 i čl.7 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 1-tuženik Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl. 2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2005. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.1, čl.2 i čl.7 br. 7102812631 od Ugovora o kreditu od dana 19.8.2005. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u Ugovoru o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.1 i čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 19. kolovoza 2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.1., čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe u čl.1 i čl.7 br. 7102812631 od Ugovora o kreditu od dana 19.8.2005.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 11.8.2005. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od dana 19.8.2005. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i II. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 od ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2005. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.1, čl.2 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od studenog 2005. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 15.600,00 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 18.706,48 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz stranke ne osporavaju, međutim valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. III. i toč. IV. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO- a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.1 čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 7102812631 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od studenog 2005. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 7102812631, dalje Aneks.

48. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu broj 7102812631 od dana 30. rujna 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora te tužitelja kao korisnika kredita. Utvrđeno je da je čl. 4. ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog dodatka ugovoru iznosi 234.905,02 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.639.818,39 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita po mjesecima iznosi 204. Utvrđeno je da je čl. 5. ugovoreno da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB- a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te njihova razlika na temelju zakona predstavlja manje uplaćeni iznos od 4.126,21 HRK. Utvrđeno je da je čl.6. st.2. ugovoreno da ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta. Zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50% anuiteta te je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta, a nakon iskorištavanja preplate korisnik kredita da je obvezan nadalje podmirivati anuiteta u punom iznosu. Utvrđeno je da je čl. 9. ugovoreno da anuitet koji dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. tog dodatka ugovoru iznosi 1.204,60 EUR, a iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu dok je visina ostalih anuiteta iskazana u otplatnom planu i obračunata je temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015. Utvrđeno je da je dodatak ugovoru potpisan po predstavnicima banke te tužitelju.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 1.452.617,74 kn, odnosno 196.957,96 €, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu da je 158.391,10 €, odnosno 1.208.853,23 kn po primijenjenom tečaju 7,632078 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan da je o uplatama tužitelja, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu da iznosi 234.905,02 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 1.118.961,14 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga da je jednaka razlici 1.208.853,23 kn – 1.118.961,14 kn, što iznosi 89.892,09 kn / 11.930,73 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 430.965,16 kn (sa 1.639.818,39 kn na 1.208.853,23 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 89.892,09 kn / 11.930,79 € , kao što da je navedeno u tablici 9. Tuženik da je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u toč. V. izreke presude.

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 11. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od studenog 2005. pa do rujna 2015. te povrat "razlike glavnice", to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu broj 7102812631 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

57. Valja navesti da nije osnovan niti tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i to iz razloga što je upravo tužitelj korisnik kredita odnosno isti ga je sklopio s tuženikom, a to što je eventualno netko drugi, za tužitelja izvršio pojedinu uplatu anuiteta po predmetnom kreditu prema stavu ovoga suda ne utječe na naprijed navedeno.

58. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je to bio stambeni kredit za kupnju porodične, odnosno obiteljske kuće te da se ta nekretnina nalazi u [adresa], na otoku Krku i da ta nekretnina nije davana u najam, nekakve turističke svrhe i sl., da su 2005. kupili tu kuću, a 2015./2016. da je supruga u prizemlju koje je bilo neuređeno otvorila kafić, kao i da on osobno nije imao trgovačko društvo na toj adresi i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

59. Nadalje, iako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio od 3.734,81 €. Riječ je o razlikama nastalim za vrijeme primjene zakonske kamate od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 1.730,89 €. Međutim, stav je ovoga suda da se ne radi o iznosu na naknadu kojeg bi tuženik kao kreditor imao pravo.

59.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

59.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

59.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati pretplate tužitelja.

60. Što se tiče same preinake tužbe iz podneska od dana 3. rujna 2025. kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

60.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podnesaka od dana 3. rujna 2025., stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

61. Što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 12.12.2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično, valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan

62. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta i to tri u iznosu od 1.000,00 eura za svako i jedno u iznosu od 500,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja tri podneska u iznosu od 1.000,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 1.875,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 411,44 eura kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 10.386,44 eura.

62.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI. izreke ove presude.

U Rijeci, 30. ožujka 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika