REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-830/2025-14

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Anita Pezer, odvjetnica iz Slavonskog Broda, Nikole Zrinskog 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Ulica Grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica ĆŽ, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/24-20/148, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 22. svibnja 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku uz zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku , dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/24-20/148, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 22. svibnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta iz razloga izbivanja iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 1208 dana, u skladu s propisanim člankom 150. stavkom 2., pa ne ispunjava uvjet predviđen člankom 150. stavkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.).

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je uz zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta od 14. studenog 2023. priložio svu potrebnu dokumentaciju kojom ispunjava uvjete predviđene člankom 153. stavkom 1. Zakona od strancima. U vezi izbivanja iz Republike Hrvatske od 1208 dana navodi da je postupajući po zaključku tuženika od 13. prosinca 2024. dostavio ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja kao radnika i poslodavca Hidromont industrijska montaža d.o.o. [adresa] te ugovore o upućivanju na rad u inozemstvo na temelju kojih je tužitelj kao radnik upućivan na rad na gradilišta unutar Europskog gospodarskog prostora. Poziva se na članak 150. stavak 4. podstavak 3. Zakona o strancima i predviđenu iznimku za izbivanje iz Republike Hrvatske duže od 18 mjeseci a koje se odnosi na obavljanje osobnih poslovnih aktivnosti i boravka u inozemstvu. Tužitelj tvrdi da tuženik nije utvrdio razloge izbivanja tužitelja od 1208 dana, a koja su bila u poslovne svrhe pri čemu su neka bila u periodu kraćem od 3 dana. Navodi i da su kriteriji sadržani u odredbi članka 150. stavka 2. Zakona strancima u skladu s člankom 4. stavkom 3. odlomkom 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem preneseni u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima, da direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu upravnih tijela i nacionalnih sudova da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom.

2.1. Nadalje, navodi da u tom svjetlu, pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može se jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja iz konkretne države članice. Situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državi, nema jednaka bitna pravna obilježja kao izbivanja povezana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici, konkretno u Hrvatskoj. Tužitelj ističe kako je imao odobren privremeni boravak u svrhu rada, te da je svako njegovo izbivanje i to na područje EGP-a bilo upravo u svrhu rada, i to ugovorno upućivanje na rad. Prigovara i da mu nije omogućeno sudjelovati u postupku, odnosno izjasniti se o svim okolnostima bitnim za odlučivanje.

2.2. Poziva se na relevantnu sudsku praksu, odnosno stajališta u činjenično identičnim predmetnima, te tvrdi kako tuženik odstupa od ustaljene prakse (presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Us I-2097/2024-6 od 06. svibnja 2025., Us I- 777/2024-8 od 15. siječnja 2025., Us I-1526/2023-12, od 11. ožujka 2025.). U prilogu tužbe je dostavio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 4. veljače 2020. i ugovore između poslodavca, Hidromont industrijska montaža d.o.o. [adresa] sklopljenim sa tužiteljem kao radnikom, radi upućivanja na rad u inozemstvo od 22.10.2018., 08.02.2019., 01.04.2019., 09.08.2019., 02.03.2020., 14.07.2020., 17.12.2020., 18.02.2021., 07.04.2021. 16.06.2021., 21.07.2021., 03.08.2021., 20.09.2021., 22.12.2021., 14.02.2022., 16.03.2022., 01.08.2022., 07.09.2022., 20.10.2022., 05.12.2022., 22.12.2022., 30.01.2023., 24.02.2023., 01.03.2023., 14.04.2023., 07.06.2023., 30.07.2023 i 31.08.2023 (str. 16 do 108 spisa). Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška spora s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje pri osporavanom rješenju te ponavlja navode istoga uz citiranje relevantnih odredbi Zakona o strancima. Pri tome ostaje pri stavu da tužitelj nije doveo u pitanje svoja izbivanja već je samo naveo razloge za iste. Tvrdi kako Zakonom o stancima nije propisana mogućnost opravdanih izbivanja iz Republike Hrvatske više od propisanih člankom 150. stavkom 2. Slijedom navedenog, osobni, obiteljski ili poslovni razlozi na strani državljana treće zemlje nisu od utjecaja na maksimalno dozvoljeno trajanje za jednokratno, odnosno višekratna izbivanja prema članku 150. stavku 2. Zakona o strancima. Netočnom smatra i tvrdnju je da tužitelju nije omogućeno sudjelovanje u postupku budući da je zaključkom KLASA: UP/l-216-02/24-20/148 URBROJ: 511-01-204-24-2 od 13. prosinca 2024. upoznat s odredbom članka 150. stavka 1. i 2. Zakona o strancima te je postupajući po zaključku dostavio traženu dokumentaciju.

3.1. Tuženik ističe kako je 15. ožujka 2025. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o strancima (Narodne novine, broj 40/25.). Odredbom članka 94. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o strancima propisano je da će se postupci započeti do stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.) te se na zahtjeve podnesene prije 15. ožujka 2025. ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o strancima na koje se tužitelj poziva u tužbi, dakle ni odredba člana 150. stavka 3. i 4. koje tužitelj citira. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 28. studenoga 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu, navodeći kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut danom podnošenja tužbe, a to je 10. kolovoza 2025., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.). Tvrdi i kako se odredba iz prijelaznih i završnih odredbi primjenjuje na postupke pokrenute pred sudom, a ne na pokretanje upravnog postupka, kako to tuženik krivo tumači i interpretira. Ističe kako je u tužbi već naveo da kriteriji sadržani u članku 150. stavku 2. Zakona o strancima su sukladni s člankom 4. stavkom 3. odlomkom 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem koji su preneseni u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Navodi i da Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz članak 288. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U ostalom dijelu ponavlja navode tužbe i citira dijelove sudskih presuda na koje se pozvao u tužbi. Isto je naveo u bitnome i u podnesku od 25. veljače 2026.

5. Tuženik se na navedeno očitovao u podnesku od 22. siječnja 2026. navodeći da je predmetni zahtjev tužitelj podnio 14. studenog 2023. te da je netočna tvrdnja tužitelja da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut podnošenjem tužbe sudu 10. kolovoza 2025. i da se stoga primjenjuje Zakon o strancima koji je tada bio na snazi. U vezi pokretanja postupka se pozvao na propisano člankom 40. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). U vezi Direktive na koju se tužitelj poziva, navodi da je ista preuzeta u hrvatsko zakonodavstvo, ali da iz iste ne proizlazi obveza država članica da izbivanje stranaca zbog posebnih ili iznimnih razloga ne smatraju izbivanjem koje bi utjecalo na trajanje neprekinutog boravka, te je isto ostavljeno kao mogućnost, a ne kao obveza nacionalnim zakonodavstvima.

6. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 9. ožujka 2026. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika.

6.1. Zamjenica opunomoćenice tužitelja je ostala pri svim dotadašnjim navodima iznesenim tijekom spora, te je predložila Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška spora pobliže određenog troškovnikom predanom u spis (str. 133). Službena osoba tuženika je ostala pri navodima odgovora na tužbu te je predložila odbiti tužbeni zahtjev.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa] pokrenut po zahtjevu tužitelja od 14. studenoga 2023.

8.1. U vrijeme podnošenja tog zahtjeva na snazi je bio Zakon o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), a koji se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje u skladu s člankom 94. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o strancima prema kojem će se postupci započeti do stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.) te stoga tuženik opravdano ističe da se na zahtjeve podnesene prije 15. ožujka 2025. ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o strancima na koje se tužitelj poziva u tužbi, dakle ni odredba člana 150. stavka 3. i 4. .

8.2. Imajući u vidu propisano člankom 40. stavkom 2. ZUP-a, prema kojem kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnome tijelu, tužitelj pogrešno smatra da je od utjecaja na predmetnu upravnu stvar i primjenu relevantnog materijalnog propisa, Zakona o strancima, od utjecaja trenutak podnošenja tužbe Upravnom sudu.

9. Nesporno je da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u svrhu rada od 12. srpnja 2018. te da mu je posljednji privremeni boravak u svrhu rada odobren od 1. veljače 2025. do 31. siječnja 2026. Nije sporno ni da ispunjava sve potrebne uvjete predviđene člankom 153. stavkom 1. Zakona o strancima, prema kojem će se dugotrajno boravište odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. ovog Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu; 2. ima sredstva za uzdržavanje; 3. ima zdravstveno osiguranje; 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo; 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Tužitelj ispunjava i uvjet predviđen člankom 150. stavkom 1. Zakona o strancima, kojim je propisano da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

9.1. Ali, sporna je primjena propisanog stavkom 2. članka 150. Zakona o strancima koji je predviđao da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci. Dakle, zakonodavac je bio ograničio mogućnost izbivanja iz Republike Hrvatske u razdoblju od pet godina do najviše ukupno 10 mjeseci.

9.2. Upravo konkretnu situaciju nužnog poslovnog izbivanja u razdoblju duljem od 10 mjeseci, koju izričito nije predvidio Zakon o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), zakonodavac je predvidio novim zakonskim rješenjem u članku 150. stavku 4. podstavku 3. Zakona o strancima (Narodne novine, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) koji se u konkretnoj situaciji ne primjenjuje u skladu s člankom 94. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima (Narodne novine, broj 40/25.) na postupke započete do stupanja na snagu ovoga Zakona koji će se dovršiti i prema odredbama Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.).

9.3. Ali, ali iz istoga je razvidna jasna intencija zakonodavca da se predviđeno ograničeno izbivanje iz Republike kao nužni preduvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta ne može razmatrati kruto i da postoje iznimke kada je takvo izbivanje i nakon ograničenog vremenskog razdoblja, opravdano i neće se uzimati u obzir.

9.4. Dakle, člankom 150. stavkom 2. novog Zakona o strancima Zakona o strancima (Narodne novine, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) propisano je da će se dugotrajni boravak odobrit državljaninu treće zemlje koji u razdoblju od pet godina iz stavka 1. ovoga članka nije izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od deset mjeseci ukupno ili jednokratno duže od šest mjeseci. Ali stavkom 4. podstavkom 3. tog Zakona je pobliže omogućeno odstupanje i uvedeno je da iznimno od stavka 2. ovoga članka, dugotrajni boravak odobrit će se državljaninu treće zemlje koji u razdoblju od pet godina iz stavka 1. ovoga članka nije izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od 18 mjeseci ukupno ili jednokratno duže od 12 mjeseci: - koji radi obavljanja osobnih poslovnih aktivnosti boravi u inozemstvu, kao što su poslovi pomorca, brodarca, pilota i vozača u međunarodnom prijevozu.

9.5. Iako izrijekom nisu navedeni poslovi građevine, navedeni poslovi bi se također mogli podvesti pod poslovne aktivnosti u inozemstvu jer su poslovi pomorca, brodarca, pilota i vozača u međunarodnom prijevozu nabrojani ne taksativno već primjerice.

9.6. K tome, iz ugovora o upućivanju tužitelja na rad u inozemstvo (str. 16 do 108 spisa) koje je tužitelj dostavio i tuženiku tijekom upravnog postupka, proizlazi da se sva izbivanja tužitelja prema službenoj evidenciji u razdoblju od 15. studenog 2018. do podnošenja zahtjeva 4. studenog 2023. od ukupno 1208 dana odnose na izbivanja radi upućivanja na rad u inozemstvo i to na gradilišta u Europskoj uniji.

10. Nadalje, nesporno je i da za odobravanje trajnog boravišta moraju biti kumulativno ispunjeni svi preduvjeti propisani člankom 153. stavkom 1. Zakona o strancima, a sporan uvjet za kojeg tuženik tvrdi da tužitelj ne ispunjava je jedino razdoblje izbivanja iz Republike Hrvatske od 1208 dana u razdoblju od 5 godina.

11. Tužitelj se opravdano poziva na članak 4. stavak 3. odlomak 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (dalje: Direktiva), prenesene u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, u skladu s klauzulom lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (u vezi s člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).

11.1. Primjenom odredbe članka 150. stavka 2. Zakona o strancima na konkretan slučaj izbivanja stranca nesporno se ostvaruje i cilj navedene norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u konkretnom slučaju takva vrsta i stupanj stvarne veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem. Stoga, pri odlučivanju o zahtjevu za dugotrajno boravište, treba procijeniti namjeru i volju stranca za nastanjenje u konkretnoj državi, pri čemu je odlučan karakter izbivanja iz Republike Hrvatske u zadanom razdoblju te se ne može jednako vrednovati izbivanje iz privatnih i profesionalnih razloga u svrhu rada, na koje je tužitelj obavezan u izvršenju ugovora o radu s poslodavcem i ugovora o upućivanju na rad u inozemstvu.

11.2. Imajući u vidu intenciju zakonodavca da se predmetna problematika šire i konkretno uredi odstupanjem od beziznimno onemogućenom izbivanju iz Republike Hrvatske duljem od 10 mjeseci, što je postignuto novo uvedenom odredbom članka 150. stavka 4. podstavka 3. Zakona o strancima (Narodne novine, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.), u svjetlu predviđenog Direktivom i intervencije zakonodavca novom regulacijom predmetnog ograničenja, stav tuženika u konkretnoj situaciji tužitelja je krut i strogo formalistički. Stoga se pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja te situacije u kojima je izbivanje vezano uz privatne razloge za razliku od izbivanja radi poslovnih razloga u vezi sa radom nemaju jednaka bitna pravna obilježja. Pri tome je odlučno i da povremena izbivanja tužitelja su bila radi ostvarivanja svrhe privremenog boravka stranca odobrenog u svrhu rada, te je upravo to bila svrha odobrenja privremenog boravka tužitelja, pa je trebalo cijeniti da odredište i trajanje konkretnih izbivanja nesporno su neposredno vezana uz prirodu posla i poslovne obveze što proizlazi iz ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo kojima raspolaže i tuženik.

12. Stoga je tuženik propustio navedeno uzeti u obzir te će u ponovnom postupku točno utvrditi koja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske i u kojem trajanju se odnose na upućivanje na rad u inozemstvo, a koja ne podrazumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Hrvatskoj jer se odnose na izbivanje u svrhu rada i u funkciji su ostvarivanja svrhe odobrenja odobrenog privremenog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj.

13. S obzirom na navedeno te mjerodavnih odredbi Zakona o strancima i Direktive, a smislenim tumačenjem propisanog i imajući u vidu intenciju zakonodavca izmjenom dosadašnje regulative, Sud nije mogao ocijeniti zakonitim rješenje tuženika.

14. Slijedom svega iznesenoga, a s obzirom da zbog prirode stvari Sud nije mogao sam riješiti predmetnu upravnu stvar, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a je poništio pobijano rješenje i odlučio kao pod točkom I. izreke presude, te predmet vratio na ponovni postupak u kojem je tuženik obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju odluke (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

15. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbama članka 144. i 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.

15.1. Člankom 144. stavkom 3. ZUS-a je propisano da se vrijednost spora smatra neprocjenjivom te se stoga u upravnom sporu primjenjuje Tbr. 27. točka 1. podstavak 2. prema kojem za sastavljanje tužbe, odgovora na tužbu, prijedloga za donošenje privremene mjere, prijedloga za nagodbu te obrazloženih podnesaka s činjeničnim ili pravnim navodima u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. Vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

15.2. Tako tužitelju pripada zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife), te isti iznos za pristup na ročište 9. ožujka 2026. (Tbr. 27/2 Tarife), uz pripadajući iznos PDV-a od po 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), odnosno ukupno 2.500,00 eura, a zatražena zatezna kamata određena je u skladu s člankom 144. stavkom 4. ZUS-a.

15.3. U vezi naknade troška za sastav podneska od 28. studenog 2025. i 25. veljače 2026., isti nisu bio nužni za vođenje ovog upravnog spora budući da je tužitelj navode iz istih mogao iznijeti već u tužbi ili na ročištu pred ovim Sudom, te se stoga izdatak za sastav navedenih podnesaka ne može smatrati opravdanim izdatkom prema odredbi članka 144. stavka 1. ZUS-a.

15.4. Slijedom iznesenoga, a budući da je tužitelj uspio u sporu, pripada mu pravo na naknadu priznatog troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura, u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, a koji mu je tuženik dužan naknaditi.

15.5. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke II. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA

1. Tužitelju, po opunomoćenici

2. Tuženiku, uz spis