Posl. br. P-531/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po OD Poldan i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 20. ožujka 2026. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.13. Ugovora o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005.god. a koja glasi:

« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.2. i čl.8. Ugovora o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005.god., a koje glase: čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. »

čl.8. « ... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...»

čl.9. « ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … na dan korištenja. »,

u odredbi čl.7. koje glase:

« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » « Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.»

u odredbi čl.8. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine ... » te u odredbi čl.9. koja glasi:

« … primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije.. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju ŽŽ u roku od 15 dana s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 5.997,07 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,32 EUR od 30.11.2005. do isplate,

na iznos od 5,01 EUR od 31.10.2008. do isplate,

na iznos od 10,05 EUR od 31.12.2008. do isplate,

na iznos od 13,67 EUR od 31.01.2009. do isplate,

na iznos od 15,31 EUR od 28.02.2009. do isplate,

na iznos od 10,80 EUR od 31.03.2009. do isplate,

na iznos od 11,66 EUR od 30.04.2009. do isplate,

na iznos od 4,75 EUR od 31.05.2009. do isplate,

na iznos od 1,01 EUR od 31.07.2009. do isplate,

na iznos od 3,70 EUR od 31.08.2009. do isplate,

na iznos od 3,46 EUR od 30.09.2009. do isplate,

na iznos od 0,75 EUR od 31.10.2009. do isplate,

na iznos od 5,84 EUR od 30.11.2009. do isplate,

na iznos od 9,92 EUR od 31.12.2009. do isplate,

na iznos od 15,72 EUR od 31.01.2010. do isplate,

na iznos od 14,39 EUR od 28.02.2010. do isplate,

na iznos od 22,27 EUR od 31.03.2010. do isplate,

na iznos od 20,77 EUR od 30.04.2010. do isplate,

na iznos od 23,68 EUR od 31.05.2010. do isplate,

na iznos od 48,89 EUR od 30.06.2010. do isplate,

na iznos od 43,70 EUR od 31.07.2010. do isplate,

na iznos od 55,09 EUR od 31.08.2010. do isplate,

na iznos od 50,03 EUR od 30.09.2010. do isplate,

na iznos od 41,88 EUR od 31.10.2010. do isplate,

na iznos od 59,07 EUR od 30.11.2010. do isplate,

na iznos od 80,95 EUR od 31.12.2010. do isplate,

na iznos od 65,46 EUR od 31.01.2011. do isplate,

na iznos od 70,89 EUR od 28.02.2011. do isplate,

na iznos od 63,98 EUR od 31.03.2011. do isplate,

na iznos od 65,22 EUR od 30.04.2011. do isplate,

na iznos od 94,55 EUR od 31.05.2011. do isplate,

na iznos od 95,45 EUR od 30.06.2011. do isplate,

na iznos od 119,46 EUR od 31.07.2011. do isplate,

na iznos od 107,13 EUR od 31.08.2011. do isplate,

na iznos od 93,63 EUR od 30.09.2011. do isplate,

na iznos od 92,18 EUR od 31.10.2011. do isplate,

na iznos od 91,14 EUR od 30.11.2011. do isplate,

na iznos od 97,58 EUR od 31.12.2011. do isplate,

na iznos od 103,19 EUR od 31.01.2012. do isplate,

na iznos od 103,94 EUR od 29.02.2012. do isplate,

na iznos od 100,06 EUR od 31.03.2012. do isplate,

na iznos od 102,68 EUR od 30.04.2012. do isplate,

na iznos od 104,48 EUR od 31.05.2012. do isplate,

na iznos od 101,46 EUR od 30.06.2012. do isplate,

na iznos od 102,25 EUR od 31.07.2012. do isplate,

na iznos od 99,99 EUR od 31.08.2012. do isplate,

na iznos od 95,10 EUR od 30.09.2012. do isplate,

na iznos od 100,31 EUR od 31.10.2012. do isplate,

na iznos od 102,81 EUR od 30.11.2012. do isplate,

na iznos od 101,06 EUR od 31.12.2012. do isplate,

na iznos od 91,23 EUR od 31.01.2013. do isplate,

na iznos od 99,58 EUR od 28.02.2013. do isplate,

na iznos od 100,31 EUR od 31.03.2013. do isplate,

na iznos od 97,03 EUR od 30.04.2013. do isplate,

na iznos od 86,85 EUR od 31.05.2013. do isplate,

na iznos od 86,59 EUR od 30.06.2013. do isplate,

na iznos od 89,09 EUR od 31.07.2013. do isplate,

na iznos od 93,10 EUR od 31.08.2013. do isplate,

na iznos od 98,66 EUR od 30.09.2013. do isplate,

na iznos od 95,79 EUR od 31.10.2013. do isplate,

na iznos od 97,82 EUR od 30.11.2013. do isplate,

na iznos od 100,12 EUR od 31.12.2013. do isplate,

na iznos od 90,79 EUR od 31.01.2014. do isplate,

na iznos od 93,49 EUR od 28.02.2014. do isplate,

na iznos od 92,61 EUR od 31.03.2014. do isplate,

na iznos od 89,62 EUR od 30.04.2014. do isplate,

na iznos od 88,66 EUR od 31.05.2014. do isplate,

na iznos od 89,09 EUR od 30.06.2014. do isplate,

na iznos od 92,49 EUR od 31.07.2014. do isplate,

na iznos od 95,34 EUR od 31.08.2014. do isplate,

na iznos od 94,75 EUR od 30.09.2014. do isplate,

na iznos od 97,22 EUR od 31.10.2014. do isplate,

na iznos od 98,90 EUR od 30.11.2014. do isplate,

na iznos od 97,91 EUR od 31.12.2014. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 31.01.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 28.02.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 31.03.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 30.04.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 31.05.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 30.06.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 31.07.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 31.08.2015. do isplate,

na iznos od 99,26 EUR od 30.09.2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju ŽŽ u roku od 15 dana s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.373,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 22,59 EUR od 30.11.2007. do isplate,

na iznos od 22,58 EUR od 31.12.2007. do isplate,

na iznos od 22,56 EUR od 31.01.2008. do isplate,

na iznos od 22,55 EUR od 29.02.2008. do isplate,

na iznos od 22,54 EUR od 31.03.2008. do isplate,

na iznos od 22,52 EUR od 30.04.2008. do isplate,

na iznos od 44,84 EUR od 31.05.2008. do isplate,

na iznos od 44,82 EUR od 30.06.2008. do isplate,

na iznos od 44,80 EUR od 31.07.2008. do isplate,

na iznos od 44,77 EUR od 31.08.2008. do isplate,

na iznos od 44,74 EUR od 30.09.2008. do isplate,

na iznos od 44,72 EUR od 31.10.2008. do isplate,

na iznos od 44,69 EUR od 30.11.2008. do isplate,

na iznos od 44,66 EUR od 31.12.2008. do isplate,

na iznos od 44,63 EUR od 31.01.2009. do isplate,

na iznos od 44,60 EUR od 28.02.2009. do isplate,

na iznos od 44,57 EUR od 31.03.2009. do isplate,

na iznos od 44,55 EUR od 30.04.2009. do isplate,

na iznos od 44,51 EUR od 31.05.2009. do isplate,

na iznos od 44,48 EUR od 30.06.2009. do isplate,

na iznos od 44,44 EUR od 31.07.2009. do isplate,

na iznos od 44,42 EUR od 31.08.2009. do isplate,

na iznos od 44,39 EUR od 30.09.2009. do isplate,

na iznos od 44,35 EUR od 31.10.2009. do isplate,

na iznos od 44,31 EUR od 30.11.2009. do isplate,

na iznos od 44,28 EUR od 31.12.2009. do isplate,

na iznos od 44,24 EUR od 31.01.2010. do isplate,

na iznos od 44,21 EUR od 28.02.2010. do isplate,

na iznos od 44,18 EUR od 31.03.2010. do isplate,

na iznos od 44,14 EUR od 30.04.2010. do isplate,

na iznos od 44,09 EUR od 31.05.2010. do isplate,

na iznos od 44,06 EUR od 30.06.2010. do isplate,

na iznos od 44,02 EUR od 31.07.2010. do isplate,

na iznos od 3,76 EUR od 31.08.2010. do isplate,

na iznos od 3,75 EUR od 30.09.2010. do isplate,

na iznos od 3,75 EUR od 31.10.2010. do isplate,

na iznos od 3,74 EUR od 30.11.2010. do isplate,

na iznos od 3,74 EUR od 31.12.2010. do isplate,

na iznos od 3,73 EUR od 31.01.2011. do isplate,

na iznos od 3,73 EUR od 28.02.2011. do isplate,

na iznos od 3,72 EUR od 31.03.2011. do isplate,

na iznos od 3,72 EUR od 30.04.2011. do isplate,

na iznos od 3,70 EUR od 31.05.2011. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju ŽŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 4.075,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VII Odbija se tužiteljica prema tuženoj u dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da je Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50- 2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.

Utvrđuje se ništetnim Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118- 50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god.", kao neosnovan.

VIII Odbija se tužitelj prema tuženoj u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan.

IX Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.863,42 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 30.03.2026. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

X Odbijaju se, tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelj prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznato u stavku IX izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe iz podneska od 5.6.2025.godine

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnom da je dana 31.5.2005. godine kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu broj 118-50-2861459 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.000,00 CHF. Ugovor sadrži i ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti banke za koju tužitelj navodi da je ništetna. Tužitelj je nadalje ukazao u bitnom vezano za promjenjivu kamatnu stopu da je ista ništetna pozivom na presudu TS Zagreb P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom VTS RH Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine te se pozvao na zaključke iz tih odluka. Tužitelj je nadlaje vezano za valutnu klauzulu također naveo da je ista ništetna u tom dijelu jer je u vrijeme zaključenja ugovora tuženi propustio tužitelja informirati u cijelosti svim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke. Tužitelj se u bitnom pozvao na promjenu tečaja CHF na način da se isti povećavao što je imalo za posljedicu i povećanje mjesečnih anuiteta. I glede valutne klauzule tužitelj se pozvao na presudu TS Zagreb P-1401/12 potvrđenu odlukom VTS RHPž-6632/17 od 14.6.2018. uz navode da su ništetne ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužitelj je nadalje naveo vezano za Dodataka ugovora o kreditu da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc te da ništetnost odredbi osnovnog ugovora u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF povali za sobom i ništetnost cijelog aneksa. Posljedica ništetnosti utvrđena je rješenjem VSRH Rev-2868/18 na koju se tužitelj pozvao pa je kondemantornim zahtjevom zatražio povrat plaćenih iznosa pozivom na čl. 323 ZOO- a. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 5.6.2025. godine listovi 359-364 spisa. Slijedom navedenog tužitelj je predložio prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tužena je u bitnom navela kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu čl. 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada, da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te je takav stav tužitelja neosnovan. Navodi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Navodi da tužitelj osporava i valjanost odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita i trošak osiguranja, da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu pa tuženik u tom smislu ukazuje na odluku Županijskog suda u Puli o naknadi za prijevremenu otplatu, a koja se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita obzirom da je ista određena u samom ugovoru o kreditu. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik je predložio da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem: dokumentacije na listovima 8-38 spisa, 59-89 spisa, izvršen je uvid u CD na listu 89 poleđine spisa, pročitana je dokumentacija na listovima 107-109 spisa, 112-117 spisa-zapisnika, 147- 161 spisa-nalaza i mišljenja, dokumentacije na listovima182-225 spisa, 238-252 spisa, 254-265 spisa-očitovanja vještakinje od 22.9.2020.g., dokumentacije na listovima 273- 322 spisa, 350-352 spisa, 359-364 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva od 5.6.2025.g., 450-451 spisa-zapisnika sa iskazom tužitelja, 465-468 spisa-dopuna nalaza od 22.11.2025. te očitovanja na primjedbe tuženika.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj, koji je specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici u podnesku od 5.6.2025. godine osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 31.05.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 118-50-2861459 koji prileži na listovima 8 do 11 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

6. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 6 predmetnog ugovora o kreditu namjena kredita bila stambeni kredit za kupnju.

7. Nije sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno aneksu ugovora broj Konv 01/2016 od 5.2.2016. godine na str. 24 do 25 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je čl. 13 ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, list 11 spisa, da je temeljem članka 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,95% godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je u članku 7., 8. i 9. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da će se glavnica i anuiteti kredita vezati za valutu CHF.

9. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 8-11 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka što je potvrđeno i iskazom samog tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 5.12.2019 godine.

10. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na razdoblje od 25 godina što proizlazi iz čl. 4. predmetnog ugovora.

11. Nije sporna činjenica da na listovima 12-22, 27-33, 83-87 spisa prileže otplatni planovi za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 34 do 38 prileži prijepis knjigovodstvene kartice dok na listovima 88-90 spisa prileži pregled izvršenih uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listu 26 spisa prileži obavijest banke vezano za sklopljenu konverziju.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke, kao i odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog kao i prigovor zastare istaknut od strane tužitelja vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je isti sklopljen u [adresa] zbog čega je sukladno članku 59 ZPP-a mjesno nadležan ovaj sud. Međutim vezano za tražbinu tužitelja o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti glede ništetnosti i te odredbe ti navodi su bili osnovani. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo prihvatiti tužiteljeve navode o ništetnosti i te ugovoren odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti i odlučiti kao u stavku I izreke ove presude. Osim toga i prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga.

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan.

16. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega niti od 13.6.2014. odnosno od prvog slijedeće dana 14.6.2014. kada počinje ponovo teći zastara pa do dana 31.5.2019.godine kad je bila i podnesena prvotna tužba u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji opći zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi.

17. Točno je da u prvotnoj tužbi tužitelj drugačije specificirao svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev. Međutim tuženičin prigovor zastare je valjalo odbiti i za ovaj činjenični osnov iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Naime prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Ovdje je međutim tužitelj tijekom postupka mijenjao svoj tužbeni petit objektivnom preinakom, što glede objektivne preinake tužbenog zahtjeva vezano za prigovor zastare tužitelja ipak nije dovelo u nepovoljniji položaj. Naime kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno) valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž - 3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) zastare nema budući je po tom činjeničnom i pravnom osnovu tužitelj podnio tužbu 31.5.2019.godine zatraživši i utvrđenje ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule pa je i za tu tražbinu valjalo odbiti prigovor zastare budući nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018 -11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan.

18. Osim toga i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

19. Kako je već navedeno u konkretnom slučaju tužitelj je tijekom ove parnice specificirao svoje tužbene petite pa je u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev kroz podnesak od 5.6.2025.godine, listovi 359 do 364 spisa. Stoga je sukladno članku 190 ZPP-a valjalo je dopustiti rješenjem objektivnu preinaku tužbe i iz razloga svrsishodnosti.

20. Stoga kako s osnova izvršene preplate temeljem ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope tako i s osnova preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF po ocjeni ovog suda kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev). Stoga je za taj dio kondemnatoren tražbine valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).

21. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.Štoviše pravni interes za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu imaju čak i oni potrošači koji su zaključili i dodatke tim ugovorima o kreditu (primjerice Rev-809/21 od 21.12.2022.godine).

22. U odnosu na meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev na str. 359 do 364 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenja vještaka financijske struke te dopuni istog o čemu će kasnije biti riječi.

23. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

25. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

26. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

27. Iz životnog i objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 5.12.2019. godine potvrđeno je u bitnom da se sjeća osobe koja mu je nudila kredit, da mu je ženska osoba davala podatke. Radilo se o ugovoru o kreditu na listu 8-11 spisa. Na upit suca ponuđen mu je tečaj u CHF i u EUR i pitao je koja je razlika, ne može reći ime gospođe jer ne zna, rečeno mu je da nema velike razlike jer su obje stabilne valute. Izabrao je CHF jer mu je rata anuiteta bila manja, povoljnija za 150-200,00 kuna mjesečno uz navod da neke rizike nisu spominjali sigurno. Tužitelj je iskazao da je čak j i pitao djelatnicu što bi mu ona preporučila i rekla mu je da ne može ona ništa preporučiti. Na upit suca prije ovog je dizao kredit za auto ali je bio u EUR, to je bilo još 1997. godine. Naveo je da mu je rečeno za promjenjivu kamatnu stopu da to ne može biti nešto strašno, da to može varirati nešto u plusu nešto u minusu, da nije pitao što to znači malo varirati nego je pretpostavljao da se radi o visini anuiteta oko 100,00 kuna gore dolje. Na upit da li mu je dan ugovor o kreditu prije potpisivanja kući da ga pročita odgovorio je da se to ne sjeća. Na upit da li mu je rečeno da može nešto mijenjati u ugovoru odgovorio je da misli da ne. Na upit suca da li mu je skrenuta pozornost na čl. 9 da može izvršiti konverziju iz CHF u EUR odgovorio je da nije bilo o tome govora. Početna rata je bila oko 2.500,00 kuna a najveća je bila 3.400,00 kuna. Otišao je u banku, htio je napraviti konverziju u EUR ali je to jako puno koštalo. Misli da je banka tražila oko 2.000,00 eura i njemu se to tada nije činilo isplativim. To je bilo otprilike 6-7 godina od početka plaćanja ovog kredita. Zaključio je međutim dodatak na listu 24 spisa ali to je bilo zato što je tada banka nudila akciju i to je bilo besplatno bez plaćanja i odmah je otišao. Na upit suca da li je siguran slušajući iskaz prethodno saslušanog svjedoka da mu bankarica nije govorila nešto detaljnije za rizik odgovorio je da je rečeno da su krediti slični u EUR i u CHF, nije govorila o rizicima. Na upit punomoćnika tužitelja da li se spominjao LIBOR ili CDS odgovorio je da to sigurno nije spominjano. Nije spominjao niti dio kojeg spominje svjedok da banka može štititi EUR a ne može štitit CHF. Na upit on je u to vrijeme imao pristojnu plaću i tražio je da mi rata bude mjesečna 2.500,00 kuna i na taj račun je i mogao dići kredit u ovom iznosu i ta mjesečna rata mi je bila "plafon". Nije očekivao da će doći do ovakvih oscilacija. U međuvremenu 2012. g. je ostao bez posla, firma je propala, rate su ostale, jedva su uspjeli nekako otplaćivati rate. Razlog prebacivanja na EUR je bio da je htio pobjeći od CHF, ovdje je to bilo sigurnije. Na upit punomoćnika tuženika prilikom zaključivanja ugovora da li ga je pročitao odgovorio je da je, a na upit da li mu je nešto bilo nejasno u tom trenutku odgovorio je sa ne. Na upit da li sam se dodatno raspitivao o čemu ovisi promjena kamatne stope odgovorio je da nije. Naveo je da je po zanimanju bravar. Na upit da li se susretao s promjenama tečaja odgovorio je da je. Primijetio je da ne dobije uvijek isti iznos kuna u neke druge valute ali to nije bilo drastično, bilo je umjereno. Na upit vezano za konverziju naveo je da je žena saznala, reklamiralo se na televiziji i onda su napravili konverziju. Na upit prije zaključenja konverzije 2016. godine da li se raspitao što je ta konverzija odgovorio je da se samo želio maknuti iz CHF u EUR. Na ponovni upit da li se informirao odgovorio je da zna samo da je trebalo puno papira spremiti. Na upit punomoćnika tužitelja da li je čitajući odredbe temeljnog ugovora mogao dobiti predodžbu na opasnosti koje se skrivaju odgovorio je da ne. Na upit suca da li je u konverziji kredita utvrđena nekakva pretplata odgovorio je da ne već je bio utvrđen nekakav manjak pa mu je čak bila i povećana glavnica kredita. Na upit suca međutim rata kredita mu je bila manja od one ranije. Na upit suca sklapanjem dodatka ugovora o konverziji se nije odrekao prema banci budućih potraživanja. Oba ugovora i dodatak i temeljni je sačinila banka. Nije mogao pregovarati o tim odredbama, dobio je fiksni ugovor kojeg je sačinila banka. Naveo je da je on osobno plaćao ove rate, još mora 4 godine plaćati kredit. Na upit punomoćnika tužitelja da li je prilikom sklapanja ugovora bio spomenut neki potencijalni rizik od valute chf odgovorio je da ne nije, naprotiv rekli su da će malo oscilirati možda 50, 70 kuna list 40-451 spisa. Nadalje na ročištu od 5.12.2019.godine saslušan je i svjedok LŽ koji je iskazao na upit suca da li mu je poznat ugovor o kreditu na listovima 59-60 spisa te da je na bilo koji način sudjelovao u nastanku ovog ugovora odgovorio je mu nije poznat i nije na bilo koji način sudjelovao u nastanku ugovora. Svjedoik je iskazao na upit suca 2005. godine daje radio kod tuženika na poslovima zamjenika direktora. Ne može reći niti tko je na strani reći potpisao ugovor, bilo ih je puno pa mu je teško reći. Na upit suca može samo reći kakva je bila procedura općenito a na upit suca da li može reći ne općenito nego o proceduri u konkretnom slučaju tužitelja to ne može reći. Na upit suca da malo iskaže općenito o proceduri odgovorio je da do 2009. g. je u pravilu bio naglasak na kreditima u EUR iz razloga jer je u RH bila uglavnom štednja u eurima, visoko eurizirana zemlja. Od sredine 2004. g. u ponudi je uveden i CHF krediti s valutnom klauzulom u CHF. Na upit suca zašto ogovorio je da ne zna jer nije bio za to nadležan, njegovo je ovlaštenje bilo samo da on to ponudi. Na upit suca odakle je stigla ta informacija da se sada nude krediti u CHF odgovorio je da su informacije dobili iz centrale, sve dolazi iz centrale, da su oni tzv. front office prema klijentima. I dalje od 2004. paralelno je bio u ponudi i krediti u EUR i u CHF. I dalje su se klijentima nudili krediti u obje valute. Na upit suca što se kamatne stope tiče u 2004.g. odnosno 2005.g. naveo je da je povoljnije bilo uzeti kredit u CHF što se tiče kamatne stope. Na upit suca da li o kamatnoj stopi ovisi i anuitet odgovorio je da da ali sada priča ide dalje. Kad bi se njima klijent pojavio radilo se u to vrijeme vezano za stambene kredite koji su bili i u CHF i u EUR s time što žel i reći stranke su se upozoravale na moguće nazovimo rizike i sa strane tečaja sa strane kamatne stope jer su i jedna i druga kategorija promjenjiva i uputa je bila da se s klijentima mora komunicirati upravo o tim rizicima iako su klijenti u pravilu dolazili informirani. Naveo je da banka nema utjecaja na tečaj međutim kad su se u ponudi uveli CHF morali su klijentima govoriti o rizicima u CHF u odnosu na kune. Naime, navodi da kod promjene tečaja EUR HNB ima mogućost djelovanja na način da brani tečaj prema kuni pa se na taj način vršila kontrola, međutim kod CHF on nije mogao biti pod kontrolom od strane HNB-a već je tečaj ovisio o kretanjima na tržištu. Na upit suca da li shvaća da ovo što je sad rekao ne može razumjeti svaki prosječan čovjek odgovorio je da je poanata svega da se klijentu moralo objasniti da se promjenom tečaja i kamatne stope može klijent dovesti u situaciju da mu anuitet bude veći nego što je to na dan ugovaranja, a može biti i manji. U konkretnom slučaju radilo se o tzv. dugoročnim kreditima. Na upit suca da li se međutim s obzirom na stanje mogla očekivati tako velika oscilacija po jednoj i drugoj osnovi a da se to klijentima moglo prezentirati odgovorio je da ne, da to nitko nije mogao očekivati, uključujući članove uprave koji su imali kredit u CHF i oni to definitivno ne bi napravili da su imali saznanja o ovome što je prethodno opisao. Naveo je da je ovo na listu 59-60 spisa je ugovor o kreditu na obrascu banke. Naveo je da je klijent u svako vrijeme mogao kredit prebaciti u EUR bez solemnizacije, promjene osiguranja i oni su bili jedina banka koja je davala takvu mogućnost. Na upit suca da li je osim u čl. 9 u trenutku ugovaranja ugovora stranka mogla u nekim drugim segmentima mijenjati ugovor odgovorio je da u pravilu ne, mogla je eventualno dodati sudužnika ali šprancu ugovora to nije mogla. Na upit punomoćnika tuženika da li je upozoravao klijente na rizik kamatne stope i tečaja odgovorio je da je u pravilu rekao, uvijek su s klijentima razgovarali o rizicima kamatne stope i tečaja, da su imali odluku o obračunu kamatne stope i naknade , da je odluka uvijek bila ali do 2011. g. nisu bili u obvezi obrazlagati klijentima eventualno ako to klijenti to žele onda bi im to isprintali, ali od 2011. godine je postala obavezna od strane HNB-a kako se formira kamatna stopa da se unese u tu odluku, kamatnu stopu diktira stanje na tržištu, ona ovisi konkretno za kretanje LIBORA tzv. premjer rizika države. Na upit može li banka utjecati na neke od tih parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope odgovorio je da ne može od isključivo tržište. Na upit suca da li banka mora voditi računa o tome da posluje s profitom odgovorio je da je to jasno, to je temeljno. Na upit punomoćnika tuženika da li je banka ostvarila neki profit zbog promjene tečaja svjedok je odgovorio da banka mora održavati bilancu a promjenom tečaja nije moguće ostvariti nekakav ekstra profit pogotovo ne dugoročno. Međutim, zadatak je svake banke da ostvaruje profit, ne vezano za promjenu tečaja. Na upit suca nema saznanja konkretno da li je neki referent ovako objašnjavao kako je naveo ali se svi moraju držati upute, nemaju razloga ne pridržavati toga te sustav mora tako funkcionirati. Na upit p punomoćnika tuženika da li su referenti imali kakvu obuku, edukaciju i da li su se provodile edukacije odgovorio je citira se: "da i to ne samo za CHF nego za sve druge produkte, mislim na proizvode koje nudimo a mi smo na terenu dorađivali u vidu dodatnih edukacija", završen citat. Naveo je da kad je uveden CHF to je bio novi produkt koji je zahtijevao dodatnu edukaciju. Na upit suca da li dodatnu edukaciju da li za bankovne službenike ili ono što će prezentirati klijentima odgovorio je upravo što će prezentirati klijentima. Na upit da li je točno da su mogli prezentirati klijentima što su do tog trenutka znali odgovorio je potvrdno. Naveo je da zna da je tečaj u CHF u jednom momentu i bio pao. Nikakve projekcije nisu prikazivale da bi moglo doći do ovoga što je došlo i to je bilo iznenađenje za sve. Na upit da li ga je iznenadilo jer je rekao da do uvođenja CHF bili visoko eurozirana zemlja da li ga je iznenadilo uvođenje u ponudu kredita u CHF odgovorio je da ga nije iznenadilo jer su imali kredite i u dolarima. Na upit suca da li su imali više realiziranih kredita u ponudi u dolarima ili u CHF odgovorio je da su više imali realiziranih kredita u CHF. Na upit punomoćnika tužitelja navodi da je on osobno jer su ga neki tražili isto imao razgovor s klijentima i davao je osnovne informacije, da nikad nije iz njegovog ureda izašao nijedan klijent da nije dobio upozorenje o rizicima. Na upit da li se vezano za ono što sa rekao provodio nadzor nad radom djelatnike banke odgovorio je da kako ne, oni su imali svoje voditelje. Na upit suca da li su ti voditelji bili kad bi referent klijentu nudili kredit odgovorio je da svakom pojedinačno ne, to je bio posao kreditnog referenta. Na upit da li su LIBOR i CDS bili navedeni u elementima banke kao elementi za korektiv odnosno promjenu odgovorio je da ne, do 2011. godine to nije bila obveza banke, to je uvedeno tek 2011. godine a vezano za sugestiju HNB-a. Poslovnica 118 to je jedna od poslovnica u [adresa]. Ne zna koliko je u to vrijeme bilo u poslovnici 118 referenata koji su nudili ovakve kredite. Misli da je to bila jedina poslovnica. Na upit punomoćnika tuženika vezano za mogućnost konvertiranja iz CHF u EUR čl. 9 da li je postojala nekakva naknada odgovorio je da je do 2008.g. bila naknada a nakon toga nije postojala. Ta naknada je bila u nekakvom postotku, ne sjeća se kojem. Gledao se uvijek taj postotak u odnosu na ostatak ugovora. Na upit punomoćnika tužitelja pod kojim uvjetima bi stranka ostvarila pravo na konverziju, npr. otplaćuje kredit 3 godine, dolazi do promjene kamata i stopa, ostaje iznos koji je moguće veći od početnog, da li bi se onda taj ostatak duga konvertirao u EUR odgovorio je da ostatak duga u tom trenutku bi se konvertirao u EUR prema kamatnoj stopi koja je tad vrijedila za EUR. To bi značilo CHF u Kune po tečaju CHF i oda bi se to sve konvertiralo u EUR.

28. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužitelj trebao kredit isključivo za stambene potrebe što proizlazi i iz njegovog iskaza ali i iz same namjene predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 8 do 11 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom svjedoka tuženika te se vidi i iz obrasca ugovora, te da je novac iz kredita koristio za rješavanje stambenog prostora (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača), pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

29. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 31.5.2005.godine . Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Tužitelji svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatraživši između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

31. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužitelju predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužitelja kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužitelja što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 265 spisa kao i dopune očitovanja vještaka listovi 46 do 468 spisa. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se nije suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužitelja kao potrošača na kojeg je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

32. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužitelja da mu nisu predočeni nikakvi jasno vidljivi i konkretni elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope. Štoviše iskaz tužitelja jasno upućuje na zaključak da je njemu upravo od strane banke nije ništa bilo objašnjeno niti glede parametara temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa kao niti vezano za karakteristiku CHF kao valute.

33. Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužitelj bio i onemoguće procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.

34. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ŽŽF i LŽF protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora pa je u tom deklaratornom dijelu valjalo odbiti tužitelja prema tuženoj stav VII izreke presude u kojem je tražio da se utvrdi da je Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka kao i podredno da se utvrdi ništetnim Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god.", k valjalo je odbiti kao neosnovan.

35. Povratno sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je u svemu preostalom utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

36. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 31.5.2005.godine , a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavcima I, II i III izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. Dodatak broj konv 01/2015. od 5.2.2016.gbodine. Naime tužitelj po ocjeni ovog suda već samim time što je svoj tužbeni zahtjev glede temeljnog ugovora o kreditu postavio samo na utvrđenje ništetnim samo odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF (dakle djelomična ništetnost) onda nije mogao tražiti da sud utvrdi ništetnim i navedeni Dodatak ugovora,niti po ocjeni ovog suda takva ništetnost postoji u odnosu na aneks. Osim toga sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se utvrdi da je Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50- 2861459 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka odnosno i podredno da se utvrdi ništetnim Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2861459 kojeg tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05.02.2016. god., kao neosnovan, stav VII izreke ove presude.

38. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Aneksa tj. dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019., Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

39. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

40. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 FŽ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

41. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., FŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C - 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

42. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

43. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.). Stoga da je postojala preplata ovaj sud bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž- 3404/2020-4 od 2.5.2024., itd. Međutim iz predmetnog Aneks broj 1 ugovora o kreditu nije utvrđeno da je došlo do preplate, već naprotiv postojao je manjak, list 20 poleđine spisa.

44. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. pa je provedeno vještvo od 19.5.2020. godine listovi 147 do 161 spisa, vještvo od 22.9.2020. godine listovi 254 do 265 spisa, te dopuna nalaza i mišljenja od 22.11.2025. godine, listovi 465 di 468 spisa.

45. Iz pisanog nalaza i mišljenja list 140-161 spisa vještakinja je navela list 161 spisa da ukupna razlika anuiteta za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 51.894,38 kuna i to: ukupna razlika u promjeni tečaju za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 48.251,56 kuna, ukupna razlika u promjeni kamatne stope za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 16.449,59 kuna prema tabeli na strani 10-12 Nalaza. Ukupna razlika izračunatih anuiteta uzimajući u obzir zatražene tržišne parametre i plaćenih anuiteta i tečaj po srednjem tečaju kreditora-tuženika za razdoblje od 31.7.2005. do 30.9.2015. tj. do datuma konverzije proizlazi da bi tužitelj trebao ukupno po svim anuitetima platiti više 56.987,10 HRK (102.316,50-45.329,40) i to 45.329,40 HRK je tečajna razlika (stupac 12), tj. više plaćeno u odnosu na tečaj na dan isplate i -102.316,50 HRK (stupac 13) manje plaćeno temeljem kamatne stope. Uzmu li se u obzir samo anuiteti prema kojima je tužitelj ,,preplatio" više plaćeni anuiteti iznose 7.534,95 HRK. U svom očitovanju od 22.09.2020. godine na listu 265 spisa vještakinja je navela ukupna razlika anuiteta za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 51.103,26 kuna i to: ukupna razlika u promjeni tečaju za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 48.109,37 kuna, ukupna razlika u promjeni kamatne stope za razdoblje od korištenje kredita do 31.12.2017. iznosi 16.228,13 kuna prema tabeli na strani 8-10 Nalaza. Ukupna razlika izračunatih anuiteta uzimajući u obzir zatražene tržišne parametre i plaćenih anuiteta i tečaj po srednjem tečaju kreditora-tuženika za razdoblje od 31.7.2005. do 30.9.2015. tj. do datuma konverzije proizlazi da bi tužitelj trebao ukupno po svim anuitetima platiti više 57.779,12 HRK (102.965,43-45.186,31) i to 45.186,31 HRK je tečajna razlika (stupac 12), tj. više plaćeno u odnosu na tečaj na dan isplate i -102.965,43 HRK (stupac 13) manje plaćeno temeljem kamatne stope. Uzmu li se u obzir samo anuiteti prema kojima je tužitelj ,,preplatio" više plaćeni anuiteti iznose 6.791,72 HRK list 265 spisa. U očitovanju na primjedbe tuženika od 22.11.2025.godine list 465 spisa vještakinja je navela da samo pozitivna kamatna razlika s osnova povećanja kamatne stope iznosi 1.373,22 eura stupac 14, da razlika s osnove rasta tečaja chf samo pozitivne razlike iznose 5.997,05 eura stupac 13, te sa tečajna razlika nije dva puta obračunavana na istu osnovi iz razloga što je razlika u kamati između plaćenog anuiteta i početnog anuiteta u chf valuti iskazana u kunama po početnom tečaju time isključena tečajna razlika jer je razlika ukamati bez utjecaja tečaja, list 465 spisa. Iznos od 1.429, 78 eura predstavlja manjak do 30.9.2015.godine koji je uključen u preostalu neotplaćenu glavnicu. U konverziji je navedena glavnice od 44.909,98 eura što po srednjem tečaju na dan konverzije iznosi 342.756,45kn, preostala glavnica 65.296,41 chf po početnom tečaju 4.778945 u kunama iznosi 312.047,95 kuna, to je razlika u konverziji 30.708,50 kn ili 4.075,72 eura veća glavnica u konverziji, list 467 spisa.Vještakinja je na ročištu od 20.03.2026. usmeno iznijela svoj nalaz i mišljenje te je u cijelosti ustrajala u istom, navodeći u bitnom na upit punomoćnika tužitelja da li je tuženik tužitelju umanjio iznose pretplate po osnovi pretplate po konvertiranom kreditu za pretplaćeni iznos da tuženik nije umanjio izračunate preplaćene iznose. Na upit punomoćnika tuženika vezano za podnesak od 17.12.2025. da li je u svom nalazu primijenila kamatnu stopu od 4,75% umjesto 5% za razdoblje 1.6.2011.-31.1.2012. s obzirom da prema izračunu tuženika proizlazi je kamatna razlika 1.232,15 kuna odgovorila je da je u podnesku od 22.9.2020. u tabeli 1 primijenila kamatnu stopu od 4,75% za razdoblje od 30.6.2011 do 31.12.2013. a što se može vidjeti usporedbom otplatnih rata koje su uz kamatnu stopu od 5% iznosile 529,87 chf a primjenom kamatne stope od 4,75% rata iznosi 519,25 chf. Na upit zašto je u razliku u glavnicama uključio manjak 1.429,78 eura, što je manjak u konverziji, čega je on posljedica, zašto se i temeljem čega on ubraja u razliku obračuna glavnice odgovorila je da je u svom nalazu navedena je razlika u glavnici u koju nije uključena 1.429,78 eura već je navedeno da je tražbina tuženika temeljem konverzije iznosi 1,429,78 eura a izračunata kao razlika između konverzijom utvrđenog ukupnog iznosa anuiteta prema euro otplatnom planu do 30.9.2015. i ukupno uplaćenog iznosa utvrđenog u valutnoj klauzuli u euro do 30.9.2015.g. Stoga u konverziji chf valute u euro iznos od 1.429,78 eura predstavlja tzv. manjak koji nije uključen na otplaćenu glavnicu već se on sukladno sklopljenom aneksu ugovora uključuje u početnu glavnicu prilikom daljnje otplate kredita u euro. Na upit da li su sve uplate po inicijalnom kreditu u chf uključujući navodne pretplate uračunate u namirenje simuliranog ugovora o kreditu u euro odgovorila je da jesu, sve su uplate koje su vršene u kreditu u chf -u uračunate u simulirani euro kredit koji se računao za izračun konverzije do 30.9.2015. godine list 662 spisa.

46. Sud prihvaća u cijelosti nalaze i mišljenje vještakinje a naročito očitovanje o 22.9.2020.godine, list 265 spisa, te dopunu očitovanje od 22.11.2025.godine kao najcjelovitije listovi 465 do 468 spisa.

47. Sukladno obrazloženom budući je tužitelj i specificirao svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo je priznati tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 5.997,07 EUR (list 465 spisa dopunsko očitovanje vještakinje samo pozitivna razlika) i to što je bitno naglasiti prema zbroju svih pojedinačnih iznosa stupac 13 zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos stav IV izreke ove presude, kao i s osnova preplaćene kamate iznos od 1.373,19 EUR (samo pozitivne razlike list 465 očitovanja vještakinje) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama (stav V izreke ove presude) a sve prema ukupnom zbroju pojedinačnih iznosa iz nalaza vještakinje na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate.

48. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je tužitelju dosuditi s osnova veće obračunate glavnice u konverziji (list 467 spisa očitovanje vještaka) iznos od 4.075,72 eura , stav VI izreke ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. (dan nakon 30.9.2015. nakon konverzije) pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB -a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

49. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj preko iznosa od 4.075 72 eura sa kamatom, na isti budući u tom dijelu tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka nije bio osnovan, stav VIII izreke ove presude, a tužitelj nije obrazložio u podnesku od 5.6.2025.godine, list 363 spisa niti kao je uopće došao do iznosa od 5.288,21 eur.

50. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavcima IV, V i VI izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate a sve sukladno čl. 1115 ZOO- a budući je tužena bila nepošteni stjecatelj.

51. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj.negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

52. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i to dva puta stranke su se na ročištu od 20.3.2026. godine izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, što je dva puta ponovljeno sudu, listovi 2 i 3 istog zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 28.4.2026.godine ali je isto prezakazano zbog spriječenosti rješenjem ranije tj. za dan 30.3.2026. godine. Isto tako valjalo je rješenjem dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno članku 190 ZPP-a.

53. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a. Naime, kvalitativno gledano tužitelj je uspio glede osnovanosti osnove u cijelosti , odbijen je samo glede manjeg deklaratornog preambula vezano za aneks ugovora što nije izazvalo dodatan trošak, dok je glede visine tražbine tužitelj uspio gotovo u cijelosti osim glede iznosa od 1.212,49 eura (5.288,21-4.075,72 eura). pa je valjalo uz kvantitativan uspjeh tužitelja u parnici valjalo cijeniti i kvalitativan uspjeh tj. činjenici da je sveukupno gledajući sa svojim tužbenim zahtjevima uspio gotovo u cijelosti.

54. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1 (sukladno vrijednosti predmeta spora), za sastav obrazloženih četiriju podnesaka po Tbr 8 točka 1 i to: 6.9.2019., 16.9.2020., 3.11.2020., 5.6.2025.godine, po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, a za podnesak od 5.12.2019.godine 25 bodova tbr. 8/4, za zastupanje na ročištima od: 24.9.2019., 5.12.2019., 4.7.2025. 20.3.2026.godine po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, a za ročište koje je bilo odgođeno 17.7.2019., godine 25% ili 25 bodova tbr.9/5 ili ukupno 950 bodova ili 1. 900,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 475,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.375,00 eura. Tužitelju nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu od 130,07 eura po tar. br. 1 st. 1 te troškovi uplaćenih predujmova za vještačenje od 358,35 eura (drugu polovicu vještva je platila tužena) sukladno obračunskom listu što sa iznosom od 2.375,00 eura daje na ime ukupnog parničnog troška 2.863,42 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju stav IX izreke ove presude.zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos počinje teći od dana objave presude tj. od 30.03.20256 pa do isplate stav IX izreke ove presude.

55. Budući je tužena izgubila ovu parnicu valjalo ju je odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužitelju kao neosnovan stav X izreke dok je tužitelja valjalo odbiti preko iznosa parničnog troška prema tuženoj priznatog u stavku IX izreke ove presude s kamatom na isti kao neosnovan stav X.

56. Sukladno čl. 155 ZPP-a spisa tužitelju temeljem Tbr 8 točka 1 Tarife o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika ne pripada nagrada za više od 4 obrazloženih podnesaka uz tužbu pa je tužitelja valjalo odobiti za sve druge podneske kojima je potraživao nagradu budući mu je priznata po toj osnovi nagrada za 4 obrazložena podneska. Isto tako valjalo je odbiti tužitelja za ročište za objavu presude budući je isto rješenjem preodgođeno uslijed spriječenosti za dan 30.3.2026.godine,a tužitelj na isto nije pristupio na ročište.

U Puli, 30. ožujka 2026. godine

S u d a c :

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.