REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1094/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika OTP LEASING d.d. (OIB:23780250353) iz Zagreba, Petrovaradinska 1, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1395/2022-30 od 05. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika pa se preinačuje u st. I. i III. izreke presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1395/2022-30 od 05. svibnja 2025. koji sada u tim dijelovima glasi:

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o financijskom leasingu broj 1002894 od 12. svibnja 2008. koji su sklopili OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o financijskom leasingu broj 1002894 od 12. svibnja 2008. koji su sklopili OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora“

II. U preostalom se dijelu žalba tuženika odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1395/2022-30 od 05. svibnja 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili

OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

-u st. II., da se nalaže tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužiteljici VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 6.721,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naznačene u prvostupanjskoj presudi počevši od 03. listopada 2008. na iznos od 0,59 eura do zaključno 10. travnja 2013. na iznos od 2.638,22 eura do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. III., da se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili

OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužiteljici VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 627,07 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. V., da se nalaže tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužiteljici VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], V 33, [adresa] isplati iznos od 277,90 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2013. do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. VI., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.702,94 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika pobijajući istu iz svih žalbenih razloga. Najprije smatra da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer je izreka presude nerazumljiva budući je navedeno da se radi o ugovoru o kreditu, a u predmetnoj stvari radi se o ugovoru o leasingu. Sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da je tužitelj potrošač unatoč činjenici što je ugovor sklopljen između tužitelja kao OPG-a i tuženika kao leasing društva. Sam tužitelj je u tužbi naveo da se radi o trgovačkom ugovoru, a ne potrošačkom pa sud nije mogao mijenjati činjenični supstrat i zaključivati da se radi ipak o potrošačkom ugovoru. Tužitelj je na ročištu od 12. rujna 2024. iskazao da mu je vozilo trebalo za potrebe OPG-a, a ne za njega osobno. Sud u obrazloženju presude nabraja članke Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) koji je tuženik navodno prekršio ali uopće ne obrazlaže u čemu se sastoji to kršenje. Isto tako u presudi se ne navode razlike između ugovora o kreditu i ugovora o leasingu iako se radi o dva različita ugovora. Sud je zaključak o neravnoteži na štetu tužitelja izveo iz činjenice da je financijskim vještačenjem utvrđena preplata o mjesečnim iznosima na strani tužitelja. Međutim, navedeni zaključak je u potpunosti pogrešan iz razloga jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu već o leasingu.

2.1. Činjenica da je tužitelj ostao u ugovornom odnosu, odnosno da je plaćao navedenu naknadu posljedica je njegove slobodne volje, a ne prisile od strane tuženika. Rizici koje spominje tužitelj ne postoje kod ugovora o leasingu iz razloga jer tuženik ne daje novac kao kod kredita već daje predmet na korištenje, a tužitelj kao primatelj leasinga zauzvrat plaća naknadu. Tužitelj je sam odabrao sklopiti ugovor o leasingu, a ne ugovor o kreditu prilikom čega je odabrao tuženika između svih leasing društva stoga ni tu nije bilo neravnoteže ili nerazumijevanja kod tužitelja. Prilikom zaključivanja da se radi o neravnoteži sud je koristio argumentaciju iz potrošačkih sporova vezanih za banke pri čemu je u potpunosti zanemario bitne razlike između ugovora o kreditu i ugovora o leasingu. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo iz čl. 296. ZOO-a jer je valjalo primijeniti st. 3. tog čl. kojim su isključena iz utvrđenja ništetnosti odredbe koje su preuzete iz zakona. Sud se u potpunosti pogrešno poziva i na kršenje Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) u situaciji kada tužitelj nije potrošač pa samim tim na njega se ne može primijeniti navedeni zakon. Sud je pogrešno primijenio i utvrđenja iz kolektivnih sporova koje su vodile potrošačke udruge na ovu situaciju, pogrešno ih poistovjećujući, unatoč činjenici što tužitelj nije potrošač, a tuženik kao leasing društvo nije sudjelovao u navedenim sporovima. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare te prigovora stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Osporava i odluku o troškovima postupka

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se prvostupanjska presuda preinači "na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti", odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava

– te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik postoji u dijelu gdje se u izreci navodi da se radi o ugovoru o kreditu premda iz obrazloženja odluke proizlazi da se radi o ugovoru o leasingu, odnosno o drugom pravnom poslu. U preostalom dijelu presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o financijskom leasingu broj 1002894 u dijelu u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da isplati troškove obrade kredita (ulazna i izlazna naknada) te s tim u vezi zahtjev za isplatom iznosa od 6.721,80 eura, 627,07 eura i 277,90 eura sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. Nesporne i nedvojbeno utvrđene činjenice u ovom postupku su slijedeće:

-da je 12. kolovoza 2008. sklopljen između tužiteljice kao primatelja leasinga i tuženika davatelja leasinga Ugovor o financijskom leasingu (dalje Ugovor), da su kao instrument osiguranja date bjanko zadužnice i osobna mjenica tužiteljice te mjenica jamca RK kao i njegova suglasnost o zapljeni plaće, da je objekt leasinga bilo osobno vozilo Opel Astra, da je ugovoreno trajanje leasinga od 84 mjeseci te da je naknada za leasing iznosila ukupno bruto 45.182,09 CHF;

-da su čl. 6. ugovoreni troškovi obrade leasinga te da je tužiteljica platila ulaznu naknadu u iznosu od 627,07 eura 12. svibnja 2008. te izlaznu naknadu 277,90 eura 10. travnja 2013.;

-da prema Potvrdi o ispunjenju svih obveza primatelja leasinga (koju je izdao tuženik) proizlazi da je tužiteljica 10. travnja 2013. prijevremeno isplatila (ispunila) sve svoje obveze prema navedenom Ugovoru;

-da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da je zbog rasta tečaja i s tim u vezi rasta mjesečnih leasing obroka u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora došlo do pretplate ugovorene naknade od 6.721,80 eura (stranica 95 do 101 spisa);

9. Sporno je i nadalje prema žalbenim navodima tuženika, prvenstveno da li tužiteljica ima aktivnu legitimaciju te s tim u vezi da li je ista potrošač; osnova i visina tužbenog zahtjeva; podredno radi li se o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te odredbi o troškovima obrade iz Ugovora; da li je nastupila zastara potraživanja; da li je tuženik pasivno legitimiran.

10. Prvostupanjski sud nakon što je proveo opširan dokazni postupak utvrđuje: da jer „tužiteljica samostalno zastupa svoj OPG“ se ne radi o nadležnosti trgovačkog suda, odnosno ne primjenjuje se čl. 34.b t. 1. ZPP-a, da je vozilo koje je bilo predmetom leasinga uzeto i korišteno (pretežito) za osobne potreba tužiteljice i njezine obitelji, a na za potreba OPG-a koje se bavilo uzgojem krava i prodavanjem mlijeka na kućnom pragu, da tužiteljici nije objašnjeno za šta se predmetne naknade za obradu odnose, da se o tim naknadama nije pregovaralo, da tužiteljici nije objašnjeno od čega se te naknade sastoje te da ona nije mogla utjecati na njihovu visinu jer su navedene u Ugovoru kojega je unaprijed pripremio tuženik, da tužiteljica nije upozorena na posebnu rizičnost valute CHF uz koju je vezan predmetni Ugovor, da su te odredbe tužiteljicu stavile u neravnopravan položaj jer nije bila valjano informirana da se tečaj CHF prema kuni ne štiti od strane HNB-a dok se tečaj eura prema kuni štiti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a radi se o naknadi koje je ugovorena u valutnoj klauzuli u CHF koju je odredbu Ugovora unaprijed pripremio tuženik, da su navedene odredbe Ugovora ništetne sve pozivom na odredbe ZOO-a (Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te ZZP-a ("Narodne novine" broj: 79/07 i dr.).

10.1. Kako su takve odredba nepoštene te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice u odnosu na tuženika kao davatelja leasinga pa su pozivom na čl. 323. ZOO-a utvrđene ništetnim pa je tuženik pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u obvezi iste vratiti tužiteljici prema pravilima o stjecanju bez osnove.

10.2. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da nije osnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da zastarni rok u slučaju zahtjeva za povratom stečenog u odnosu na ništetnost pojedine odredbe ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Kako je ista utvrđena ovom odlukom da onda nije nastupila zastara potraživanja te je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice specificiran podneskom od 27. kolovoza 2024.

11. Navedena utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja su po ocijeni ovog suda pravilni i zakoniti i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika. Naime, da bi se utvrdila kao nepoštena neka odredba ugovora potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke i to - izostanak pojedinačnih pregovora, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Prilikom ocijene nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi koje su bile predmetom tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je ocijenio postojanje tih pretpostavki primjenjujući pritom odredbe ZZP-a i ZOO-a te ostale relevantne okolnosti sklapanja Ugovora zaključio da je na štetu potrošača, odnosno tužiteljice ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima obvezama i stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

12. U odnosu na pitanje aktivne legitimacije ovaj sud je suglasan sa zaključkom suda prvog stupnja da je tužiteljica predmetno vozilo iz Ugovora uzela na svoje osobne potrebe kao i za potrebe svoje obitelji, a ne za potrebe OPG-a kako to tvrdi tuženik (i kako je navedeno u samom Ugovoru). S tim u vezi prihvatljivi su navodi same tužiteljice da vozilo nije ni bilo moguće koristiti za potrebe OPG-a jer se radilo o osobnom vozilu a OPG-e se bavio proizvodnjom mlijeka koje nije bilo moguće prevoziti tim vozilom. Prosuđujući prethodno iznesena činjenična utvrđenja u smislu čl. 3. st. 1. ZZP-a koja propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a imajući u vidu da bez obzira što je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila nositelj OPG-a isto vozilo nije koristila za potrebe tog OPG-a već za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te da je tužiteljica potrošač u smislu navedene odredbe ZZP-a.

13. Nadalje sud prvog stupnja u nekoliko navrata u obrazloženju navodi da se ne radi o ugovoru o kreditu već se radi o ugovoru o leasingu iako je u izreci odluke naveden i ugovor o kreditu (u kojem dijelu je valjalo odluku preinačiti). Međutim tužiteljica i u ovom pravnom poslu ima status potrošača kako je to naprijed već navedeno, a i prema Zakonu o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06) koji je vrijedio u trenutku sklapanja Ugovora, a na koje odredbe (čl. 88. i 90.) pravilno upućuje prvostupanjski sud.

14. U odnosu na pitanje zastare sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja kao što to proizlazi iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučajevima zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena upravo navedenom presudom to nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice.

15. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da se o naknadi za obradu nije pregovaralo što nije bilo ni moguće jer je ta odredba unaprijed sastavljena od strane tuženika, a isto tako da tužiteljica nije bila upozorena na rizičnost valute CHF što je sve u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a i što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao primatelja leasinga. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog Ugovora na način da bi joj prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da bi unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da je tužiteljica kao potrošač bila u potpunosti informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF – što iz provedenih dokaza ne proizlazi. Naprotiv iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije dobila nikakvu informaciju već joj je dostavljen tipski ugovor na potpis (Ugovor ju je dočekao spreman).

16. Isto tako radi se o odredbama koje nisu odredive (radi se o nedorečenoj i nerazumljivoj formulaciji), a prema odredbi čl. 269. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ako tome nije tako onda je ugovor ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a). Valja imati na umu - jer je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist druge strane, ovdje tužiteljice. Tuženik žalbenim navodima pogrešno navodi da se sud poziva na čl. 296. st. 1. i 2. ZOO-a jer tome nije tako već se pravilno pozvao na odredbe čl. 269. ZOO-a. Odredbe na koje upućuje žalitelj odnose na odredbe općih uvjeta ugovora koje nisu predmet ovog postupka.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da se učinci kolektivne tužbe iz parnica za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnose na kredite sklopljene u CHF valuti gdje je kredit dan od strane banke. Stoga te odluke nemaju učinak na ostale pravne poslove u kojima ne sudjeluju banke, kao što je to u predmetnom slučaju. Međutim, prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio na utvrđenjima iz tog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, već je ocjenjivao i utvrđivao u ovom postupku nepoštenost ugovornih odredbi prema odredbama ZOO-a i ZZP-a.

18. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife).

19. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja (čl. 368. st. 1. ZPP-a) osim u dijelu gdje je u izreci naveden ugovor o kreditu tj. u dijelu st. I. i III. koji dio je valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci (čl. 373.a st. 3. ZPP-a).

20. Kako je žalba tuženika u osnovi odbijena valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli – Pola, 30. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus