Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1853/2025-3

u  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB: 64899829392, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnim odjel, protiv tuženice ŠNĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv- 497/2018-55 od 9. listopada 2025., u sjednici vijeća 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-497/2018-55 od 9. listopada 2025. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 329,28 eura.

II Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-497/2018-55 u točki I. izreke, točki II. izreke i točki IV. izreke za iznos od 2.437,50 eura i sudi:

1. Ukida se platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je 22. studenog 2013. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-3053/2013-3, donio javni bilježnik Darko Paravić iz Rijeke, i to u dijelu na temelju kojega je tuženici ŠNĐ naloženo da, u roku od 8 dana, tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 1.693,97 eura/12.763,18 HRK (slovima: tisuću šesto devedeset tri eura i devedeset sedam centa/dvanaest tisuća sedamsto šezdeset tri kune i osamnaest lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine teku po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i tužbeni zahtjev tužiteljice odbija.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.400,00 eura (slovima: tisuću četiristo eura), kao neosnovan.

3. Nalaže se tužitelju Republici Hrvatskoj da tuženici ŠNĐ naknadi troškove postupka u iznosu od 2.437,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je 22. studenog 2023. po brojem Ovrv-3053/2013-3 donio javni bilježnik Darko Paravić i to u dijelu na temelju kojeg je tuženici naloženo da u roku od osam dana tužiteljici plati iznos od 1.693,97 eur/12.763,18 kn sa zateznom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.400,00 eura u roku od 15 dana.

3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu.

4. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška postupka u iznosu od 2.766,78 eura.

5. Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni ili proturječni, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Tuženica ustraje kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Navodi da pravni subjekt – Fond za naknadu oduzete imovine, sukladno važećim propisima prestaje postojati brisanjem subjekta iz sudskog registra sukladno odgovarajućem rješenju nadležnog suda. Takvo rješenje za Fond za naknadu oduzete imovine nikada nije doneseno i Fond za naknadu oduzete imovine nije brisan iz sudskog registra, što znači da kao pravni subjekt još uvijek postoji. Tuženica ustraje i kod prigovora zastare. Navodi da je točno navela da je uplatom iznosa od 44.319,87 kn izvršila uplatu 156 obroka po 276,00 kn umanjeno za prije obavljenu uplatu od 4.560,00 kn. Navodi da je sukladno ugovoru o otkupu stana broj 40250 od 19. kolovoza 1997. postojala obveza isplate odgovarajućih obroka u za to određenom vremenskom periodu. Svaki od obroka ima svoju sudbinu (vrijeme dospijeća i vrijeme zastare), pa stoga uplata bilo kojeg obroka ne čini priznanje duga za drugi obrok. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen 21. studenog 2013., sva potraživanja prema tuženici i to najmanje za dio do 21. studenog 2010. (tri godine unazad predanog prijedloga za ovrhu) su zastarjela. Navodi da je pogrešan zaključak suda da dužnik uplatom točno određenih rata dugovanja uz precizno navođenje istih time priznaje dug po svim mogućim ratama koje su u zastari. Također da vještakinja nije odvojila onaj dio potraživanja koji je bio u zastari od dijela koji je tuženica svojom uplatom priznala i podmirila, sve do dopune nalaza i tzv. "Opcije 2". Prigovara i odluci o parničnom trošku.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

8. Žalba je osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je 19. kolovoza 1997. između Grada Rijeke kao prodavatelja i ŠN kao kupca sklopljen ugovor o prodaji stana broj 40250 s obročnom otplatom (list 63 – 65 spisa),

-da je prema ugovoru utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 66.347,00 kn, a koju se kupac obvezuje platiti na način da prvi obrok u iznosu od 6.635,00 kn plati u roku od 15 dana od dana sklapanja ugovora, a preostalih 240 mjesečnih obroka kupac se obvezao otplaćivati prodavatelju do 15-og u mjesecu za svaki mjesec počevši od 1. rujna 1997.,

-da je 19. veljače 2002. između ŠN kao prodavateljice i ŠNĐ kao kupca sklopljen ugovor o prodaji nekretnine, a kojim je kupac preuzela obvezu podmirivanja novih obveza koje se odnose na nekretninu iz čl. 1. tog ugovora, kao i svih obveza koje su odnose na kupljenu nekretninu, a nastale su do dana sklapanja tog ugovora,

-da je tuženica 24. listopada 2018. uplatila iznos od 44.319,87 kn s tim da je navela da to čini po osnovi 156 obroka po 276,00 kn umanjeno za uplatu koja je već obavljena u visini od 4.560,00 kn,

-da je tuženica 14. prosinca 2018. uplatila i daljnji iznos od 7.635,75 kn, navodeći u opisu plaćanja da se radi o isplati zatezne kamate po ugovoru o otkupu stana broj 40250 od 19. kolovoza 1997.,

-da je vještačenjem po vještakinji financijske struke Marini Franelić utvrđeno da je nakon uplate iznosa od 24. listopada 2018. ostao nepodmireni dug za zatezne kamate u iznosu od 36.865,83 kn.

12. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Takvu odluku sud prvog stupnja temelji na zaključku da je Republika Hrvatska pravni sljednik ranijeg tužitelja Fonda za naknadu oduzete imovine, budući da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" broj 117/17), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018. prestao s radom Fond za naknadu oduzete imovine, a njegova prava i obveze prešla su na Ministarstvo financija koje je državno tijelo uprave Republike Hrvatske.

13. Pošavši od utvrđenja da je tuženica 24. listopada 2018. uplatila iznos od 44.319,57 kn, sud prvog stupnja smatra da je uplatom od 24. listopada 2018. došlo do prekida zastare po osnovi odredbe čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), s tim da je sukladno odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a zastara ponovo počela teći 24. listopada 2018. No, kako se u to doba već vodila parnica te kako je time, također prekinuta zastara, jer je to posljedica iz odredbe čl. 241. ZOO-a, da će zastara u konačnici ponovno početi teći tek nakon što se parnica pravomoćno okonča. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da , a temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, je ostao nepodmiren dug za zatezne kamate u iznosu od 36.865,83 kn, međutim, tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu iznosa od 1.693,97 eura (12.763,18 kn) zbog čega je sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a, tuženica obvezana na isplatu tog iznosa tužiteljici.

14. Na dosuđeni iznos tužiteljici priznaje zatezne kamate počevši od 23. siječnja 2019., a kako je tužiteljica i zatražila, a sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a.

15. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj parnici, budući da je sukladno odredbama čl. 2. – 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine, danom stupanja na snagu tog Zakona 1. siječnja 2018., prestao s radom Fond za naknadu oduzete imovine, a njegova prava i obveze preuzelo je Ministarstvo financija.

16. Prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), a koji se ovdje primjenjuje s obzirom da je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljen 19. kolovoza 1997., tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17. Prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO-a tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je pravo na uzdržavanje zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

17.1. Prema ocjeni ovoga suda tražbina tužiteljice smatra se povremenim potraživanjem iz razloga što je Ugovorom o prodaji stana ugovorena obročna otplata kupoprodajne cijene na način da će se u jednakim mjesečnim iznosima otplaćivati na rok od 20 godina što predstavlja 240 obroka.

18. Odredbom čl. 4. Ugovora o prodaji stana ugovoreno je da ukupni iznos svih obročnih otplata cijene stana, s unaprijed obračunatim kamatama u visini od 1 % godišnje, na dan sklapanja ugovora iznosi 66.210,00 kn (stavak 1.); da se preostalih 240 mjesečnih obroka kupac obvezuje otplaćivati prodavatelju do 15-tog u mjesecu za svaki mjesec počevši od 1. rujna 1997. (stavak 2.); da prvi mjesečni obrok do revalorizacije sukladno pozitivnim propisima iznosi 276,00 kuna (stavak 3.).

19. Prema utvrđenju suda prvog stupnja, zadnji obrok je uplaćen 31. srpnja 2009., što znači da bi najstariji neplaćeni obrok dospio 15. kolovoza 2009., dok je tužba (ranije prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) podnesena 21. studenog 2013. što znači da bi svi obroci dospjeli u razdoblju do 15. studenog 2010. bili u zastari, budući je protekao rok od tri godine iz čl. 372. st. 1. ZOO-a računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

20. Dakle, uplata iznosa od 44.319,87 kn izvršena 24. listopada 2018. učinjena je nakon proteka zastarnog roka za sve obroke dospjele do 15. studenog 2010. i nije mogla dovesti do prekida zastarnog roka koji je već istekao za obroke dospjele do 15. studenog 2010., već bi se moglo govoriti o odricanju od zastare. Prema odredbi čl. 366. st. 1. ZOO-a, pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare. Međutim, nije utvrđeno da je tuženica u pisanom obliku priznala dug nakon isteka zastarnog roka za obroke dospjele do 15. studenog 2010. Činjenica da je tuženica nakon nastupa zastare ipak platila neke obroke ima za posljedicu da nema pravo tražiti da joj se vrati ono što je platila (čl. 367. ZOO-a).

21. Naime, tuženica je 24. listopada 2018. u opisu plaćanja navela da plaća 156 obroka, pa kako je ugovoreno plaćanje u 240 obroka, a kako je već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (2. svibnja 2014.) istakla prigovor stare, proizlazilo bi da je platila sve obroke od 240. do 84., znači i dio obroka koji su zastarjeli. Međutim, kako je već rečeno, plaćanje nakon nastupanja zastare nema za posljedicu odricanje od zastare.

22. Prema tome, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 21. studenog 2013. protekao je rok zastare od tri godine iz čl. 372. st. 1. ZOO-a za sve obroke dospjele do 15. studenog 2010.

23. Uzimajući u obzir činjenicu da su obroci dospjeli do 15. studenog 2010. u zastari, a od koje pretpostavke polazi i vještak u „ Opciji 2 “ nalaza i mišljenja, te utvrđuje da je na dan uplate iznosa od 44.319,87 kn ( 24. listopada 2018. ), a pod pretpostavkom da je stanje na dan 21. listopada 2010. ( zbog zastare ) bilo jednako nuli, postojala je obveza zatvoriti 81 ratu bez starog duga, na koji način je tuženica izvršenom uplatom imala preplatu od 15.864,00 kn, preplatu starog duga u iznosu od 5.823,87 kn te duga po zateznoj kamati 1.997,85 kn, odnosno ukupna preplata iznosi 19.690,02 kn.

24. Dakle, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i na temelju citiranih odredbi ZOO-a, prema ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je pravilnom primjenom citiranih odredbi ZOO-a trebalo odbiti kao neosnovan.

25. S obzirom na ishod ovog postupka, valjalo je preinačiti odluku o trošku na način da je tuženici priznat trošak, a sve prema odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) i to za sastav prigovora u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastav prijedloga za ukidanje potvrde pravomoćnosti u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 13. toč. 1. u vezi s Tbr. 10. toč. 4. Tarife), zastupanje na ročištu od 26. listopada 2018., 17. prosinca 2018., 23. siječnja 2019., 2. srpnja 2020., 29. studenog 2024. i 20. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i sastav podneska od 8. svibnja 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) što ukupno iznosi 1.700,00 eura, na koji iznos je obračunat PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife), što iznosi 425,00 eura i daje ukupan zbroj od 2.125,00 eura.

26. Tuženici je priznat i trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) uvećano za PDV od 25% što iznosi 62,50 eura (Tbr. 46. Tarife) i daje zbroj od 312,50 eura.

27. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki IV. izreke za iznos od 329,28 eura, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je uvaženjem žalbe tuženice presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I., točki II. i točki IV. izreke za iznos od 2.437,50 eura, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

28. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 30. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan