- 1 -              Poslovni broj: Usž-2615/2022-2

Poslovni broj: Usž-2615/2022-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Jelene Rajić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada L., L., kojeg zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u L., i A. M. iz R., koju zastupa opunomoćenica M. C. T., odvjetnica u L., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P.1, radi povrata komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-186/21-12 od 7. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba tužitelja Grada L. i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-186/21-12 od 7. travnja 2022. te točka III. izreke u dijelu u kojem je Grad L. odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova spora.

II.              Poništava se točka II i III izreke u odnosu na A. M. presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-186/21-12 od 7. travnja 2022.

III.              Poništava se točka 2. izreke rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-03/16-03/05, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-59 od 8. siječnja 2020. u pogledu preostalog dijela zahtjeva za povrat komunalnog doprinosa tužiteljice A. M..

IV.              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice A. M. za poništavanje osporenog dijela točke 4. izreke rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-03/16-03/05, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-59 od 8. siječnja 2020.

V.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici A. M. nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 995,42 eura u roku od 60 dana od primitka ove presude. 

VI.              Odbija se zahtjev tužitelja Grada L. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.               Osporenom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Grada L. radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/16-03/05, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-59 od 8. siječnja 2021. (ispravno 8. siječnja 2020.). Točkom II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev A. M. radi poništenja točke 2. i 4. navedenog rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/16-03/05, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-59 od 8. siječnja 2021. (ispravno 8. siječnja 2020.). Točkom III. izreke presude odbijeni su zahtjevi tužitelja za naknadu troškova tog spora. Navedenim rješenjem tuženika, točkom 1. izreke, poništeno je rješenje Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i gradnju Grada L., KLASA: UP/I-363-03/14-02/26, URBROJ: 2144/01-05/03-16-22 od 7. studenoga 2016. Točkom 2. izreke rješenja tuženika tužiteljici A. M. priznato je pravo na povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa u iznosu od 99.558,24 kn, sa zateznom kamatom počevši od 28. svibnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena. Prema točki 3. izreke tog rješenja Grad L. dužan je isplatiti iznos iz točke 2. tog rješenja A. M. u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja. Prema točki 4. izreke tog rješenja troškovi upravnog postupka A. M. određuju se u visini troškova vještačenja u iznosu od 5.400,00 kuna koje je Grad L. dužan platiti u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja, a u preostalom dijelu troškovi upravnog postupka se odbijaju. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev A. M., investitora izgradnje stambene zgrade na k.č. 204 k.o. R., za povrat razmjernog dijela uplaćenih novčanih sredstava na ime komunalnog doprinosa, utvrđenog i obračunatog po rješenju Grada L., KLASA: UP/I-363-03/11-02/82, URBROJ: 2144/01-05/03-11-2 od 25. studenoga 2011.  

2.              Tužiteljica A. M. u žalbi u bitnom navodi da u obrazloženju presude nije objašnjeno zašto bi se pri izračunu povrata komunalnog doprinosa u omjer stavila namjenski utrošena prikupljena sredstva komunalnog doprinosa s iznosom koji se namjenski planirao utrošiti iz prikupljenih sredstava komunalnog doprinosa, a ne namjenski utrošena prikupljena sredstva komunalnog doprinosa s ukupno planirano prikupljenim sredstvima komunalnog doprinosa, a ne sa iznosom iz istoga koji se namjenski planirao utrošiti. Naime, prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14., 36/15.-dalje: ZKG) i izreci rješenja o komunalnom doprinosu, sva sredstva koja se prikupe iz komunalnog doprinosa namjenski se troše. Temelj opravdanosti zahtjeva za priznavanje razlike od priznate 99.558,24 kune do traženih 122.499,85 kuna je činjenica da u omjer s iznosom od 937.729,15 kuna (stvarno utrošena sredstva komunalnog doprinosa u skladu s namjenom) nije trebalo uzeti 2.225.000,00 kuna, kao Plan Grada L., koliko da utroši sredstava komunalnog doprinosa na Plan Programa, nego sva prikupljena sredstva komunalnog doprinosa prema rješenjima 2011. godine, što jest 3.216.000,00 kuna jer je takav način izračuna u skladu s obrazloženjem prethodno donesene presude prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-1676/2017-17 od 25. siječnja 2019. te sadržajem točke 6. izreke prvostupanjskog rješenja od 25. studenoga 2011. Dakle, obveza prema točki 6. izreke rješenja je sav priliv sredstava od komunalnog doprinosa utrošiti na točno određene objekte Programa. Ističe da su radovi i objekti koji su isfinancirani iz komunalnog doprinosa 2011. godine, a nisu sadržani u točki 6. rješenja poduzetnička zona V. s 500.000,00 kuna, poduzetnička zona P.2 s 550.000,00 kuna, detaljni plan uređenja zone urbanih vila K. 2, UPU V., K. i R. s 186.332,70 kuna, provedba dokumenata prostornog planiranja s 116.550,85 kuna, Projekt ceste ostale infrastrukture s 12.054,00 kuna, rekonstrukcija rive R.-prijenos Lučkoj upravi R. s 291.084,90 kuna, izgradnja stambene zgrade K.-idejni i izvedbeni projekt s 103.320,00 kuna, odlagalište C. 186.000,00 kuna. U ponovnom postupku tuženik nije cijenio da je od prikupljenih sredstava komunalnog doprinosa prema rješenjima iz 2011. godine prikupljeno 3.253.660,03 kuna, utrošeno 3.159.717,62 kune odnosno 937.729,15 kuna na rekonstrukciju ceste L.-groblje III faza, a ne 2.221.988,47 kuna na objekte i radove koji nisu navedeni u točki 6. rješenja. Slijedom navedenog, vještak neopravdano u omjer uzima utrošeno iz komunalnog doprinosa 2011. godine u odnosu na planirano za objekte navedene u točki 6. rješenja o komunalnom doprinosu, iznos od 2.225.000,00 kuna, jer se obveza ukupnog komunalnog doprinosa u iznosu od 3.253.660,03 kuna (planirano 3.216.000,00 kuna) odnosila na točku 6. izreke rješenja. U pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, smatra da se obračunavaju od dana plaćanja, a ne od 15 dana po podnošenju zahtjeva za povrat komunalnog doprinosa. Smatra da to proizlazi i iz rješenja kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa jer je navedeno da će se obvezniku plaćanja komunalnog doprinosa vratiti komunalni doprinos uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog obroka do dana isplate. Ističe da je Grad L. svojim postupanjem zbog složenosti predmeta tužiteljici nametnuo potrebu angažiranja odvjetnika, a postupak je pokrenut po zahtjevu tužiteljice i okončan nepovoljno za Grad L. pa treba snositi trošak. Upućuje na presudu Suda, poslovni broj: Usž-1228/15-2 od 28. listopada 2015., načelo jednakosti oružja i odluke Europskog suda za ljudska prava u tom pogledu. Ističe da žalbom osporava točku II. presude kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika koji je podnesen protiv točke II. izreke rješenja tuženika isključivo u preostalom dijelu zahtjeva za povrat komunalnog doprinosa, od priznatih 99.558, 24 kuna na ime povrata razmjernog dijela komunalnog doprinosa sa zakonskom zateznom kamatom od 28. svibnja 2013. do isplate do traženih 122.499,85 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na ukupan iznos od 9. prosinca 2011. Žalbom osporava i točku III. izreke presude kojom se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, ukloni povrede postupka i da Sud sam riješi upravnu stvar. Traži trošak sastava žalbe.

3.               Tužitelj Grad L. u žalbi protiv točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev i točke III. kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora u bitnom navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da nije od utjecaja činjenica da su radovi iz Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, pobliže navedeni u točki 6. izreke prvostupanjskog rješenja o komunalnom doprinosu od 25. studenoga 2011. završeni u travnju 2012. godine. Smatra da sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena, pri tom upućuje na odluku prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-1315/13-29 od 27. prosinca 2017. kojom je zauzet drugačiji pravni stav. Ističe da činjenica da se Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture donosi za kalendarsku godinu ne znači da je ta sredstva potrebno i utrošiti do kraja iste kalendarske godine. Smatra da je pogrešno shvaćanje da bi se prihvaćanje stava tužitelja o produljenju roka za izgradnju moglo dovesti do neograničenog izvršenja Programa. Također smatra da je potrebno utvrditi objektivne i opravdane razloge zbog kojih Grad L. nije mogao u cijelosti izvesti radove u visini planiranih prihoda od komunalnog doprinosa predviđenih Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostalih objekata za 2011. godinu. Navodi da je pogrešna i odluka suda o troškovima postupka. Smatra da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti usvojiti zahtjev tužitelja i naložiti tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se osporava žalbom i da Sud sam riješi stvar na način da u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja Grada L. i da naloži tuženiku da tom tužitelju nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškove sastava žalbe.  

4.               Tužiteljica A. M. u odgovoru na žalbu tužitelja Grada L. u bitnom navodi da je utvrđeno da nije sredstva komunalnog doprinosa iz 2011.godine u cijelosti planski planirao utrošiti na Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture prema t. 6. rješenja iz 2011. godine (izuzev u dijelu koji je nesporno utvrđen kao namjenski utrošen u iznosu od 937.729,15 kn - planski planirano 1.165.000,00 kuna) dok je ukupna razlika do stvarno prikupljenih sredstava komunalnog doprinosa 2011. godine i prvotno planirana utrošiti se nenamjenski, na objekte i radove koji nisu sadržani u točki 6. izreke rješenja. Ne radi se o tome da su sredstva komunalnog doprinosa prikupljana prema izvoru 2011. godine utrošena namjenski 2012. godine jer su ta sredstva utrošena izvan iznosa od 937.729,15 kuna nenamjenski 2011. godine. Naime, jedino je izvedena rekonstrukcija ceste L.-groblje III od svih objekata i uređaja komunalne infrastrukture Programa 2011. godine i za to je iz komunalnog doprinosa ostvarenog 2011. godine utrošeno 937.729,15 kuna. Ukupno je pak predviđeno za financiranje izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture 2011. godine obuhvaćene u rješenju o obvezi uplate (rekonstrukcija ceste L.-groblje III faza, Obilaznica L.-istok, rekonstrukcija ceste L.-R.-G. R., Cesta i nogostup-V. M.) u iznosu od 2.225.000,00 kuna (razlika do 3.216.000,00 kuna izvorno planirana utrošiti se nenamjenski). Posebno ističe kao odlučne činjenice da je prikupljeno 3.253.660,03 kuna, planirano 3.216.000, 00 kuna, utrošeno 3.159.717,62 kune odnosno 937.729,15 kuna na rekonstrukciju ceste L.-groblje III faza, a 2.221.988,47 kuna na objekte i radove koji nisu navedeni u točki 6. rješenja (nenamjenski). Predlaže odbiti žalbu.

5.               Žalba tužiteljice A. M. je osnovana.

6.               Žalba tužitelja Grada L. nije osnovana.

7.               Ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud osporenom presudom povrijedio zakon na štetu tužiteljice A. M.

8.              Naime, prema odredbi članka 32. stavka 3. ZKG-a rješenje o komunalnom doprinosu između ostalog, obvezatno sadrži popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinice lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture (točka 4.) kao i obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz točke 4. ovoga stavka i ostvareni priliv sredstava (točka 5.).

9.               Dakle, obveza jedinice lokalne samouprave na razmjerni povrat plaćenih sredstava komunalnog doprinosa nastaje kada u određenoj godini nisu izgrađeni objekti i uređaji koji se financiraju iz sredstava komunalnog doprinosa određeni Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

10.               U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica A. M. platila komunalni doprinos utvrđen rješenjima o komunalnom doprinosu prvostupanjskog tijela od 25. studenoga 2011. za izgradnju stambene zgrade na k.č. 204 k.o. R. u ukupnom iznosu od 172.098,42 kuna. Također, nije sporno da je tim rješenjem određena obveza tužitelja Grada L. na izvršavanje pripreme i izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture predviđene Programom izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostalih objekata u 2011. g, a u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostvareni priliv sredstava. Također je navedeno da Program sadrži pripremu i izgradnju slijedećih objekata: • Rekonstr. ceste L.-groblje-III faza (rekonstrukcija raskrižja kod groblja), • Obilaznice L.-istok-rekonstrukcija raskrižja K. u kružno raskrižje, • Rekonstrukcija ceste L.-R.-G. R., parcelacijski elaborat za proširenje ceste, • Cesta i nogostup V.-M.-glavni projekt. Osim toga, točkom 7. izreke tog rješenja navedeno je da ukoliko Grad L. ne ispuni obvezu na način utvrđen u točki 6. tog rješenja obvezniku plaćanja komunalnog doprinosa vratit će se plaćeni komunalni doprinos za neizvedene objekte sukladno udjelima iz točke 5. uz pripadajuću zakonsku kamatu od dana uplate pojedinog obroka pa do isplate.

11.              Osim toga, nije ni sporno da tužitelj Grad L. nije u potpunosti izvršio svoju obvezu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture čija se izgradnja financira namjenski iz sredstava komunalnog doprinosa i to tijekom 2011. godine. Da je tome tako, potvrđuju dokazi u spisu, a niti tužitelj grad L. tu činjenicu ne osporava, već iznosi razloge zbog kojih smatra da nije bilo opravdano očekivati da će se sredstva komunalnog doprinosa utrošiti u onoj godini u kojoj su naplaćena te da su neki objekti komunalne infrastrukture izgrađeni naknadno. Međutim, prema već izraženom shvaćanju ovog Suda, budući da je Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture donesen za jednogodišnje razdoblje, za koje razdoblje jedinica lokalne samouprave preuzima obvezu njihove izgradnje, ukazuje se opravdanim stajalište prvostupanjskog suda i tuženika da se realizacija Programa gradnje ocjenjuje prema Programu za kalendarsku godinu u kojoj je doneseno rješenje o komunalnom doprinosu, a to je u konkretnom slučaju 2011. godina i to za realizaciju izvršenu tijekom te godine. Ovdje je nesporno da je tužiteljica A. M. izvršila svoju obvezu po rješenju o komunalnom doprinosu uplaćujući utvrđen iznos komunalnog doprinosa i imala je legitimno očekivanje da će i druga strana, tj. tužitelj Grad L. izvršiti svoju obvezu sukladno Programu gradnje za 2011. godinu, koju međutim nije izvršio u toj godini u potpunosti. Sud je stajališta da je donošenjem rješenja o komunalnom doprinosu tužitelj preuzeo odgovornost za snošenje rizika (povrata komunalnog doprinosa) u slučaju ako ne izvrši svoju obvezu u skladu s Programom za kalendarsku godinu u kojoj je doneseno rješenje o komunalnom doprinosu i to u roku važenja jednogodišnjeg Programa gradnje. Slijedom navedenog prigovori tužitelja u tom pravcu, koje ponavlja i u žalbi, ocjenjuju se neosnovanim. 

12.               Dakle, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog javnopravnog tijela, zaključili da tužiteljici A. M. pripada pravo na povrat razmjernog dijela uplaćenog komunalnog doprinosa.

13.              U pogledu samog izračuna visine iznosa sredstava za povrat komunalnog doprinosa tuženik u obrazloženju osporenog rješenja navodi da je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka graditeljske struke koji je u omjer ostvarenog priliva komunalnog doprinosa i utrošenih sredstava stavio isključivo objekte komunalne infrastrukture odnosno izvršenje pripreme i izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture predviđene Programom izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostalih objekata u 2011. godini u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostvareni priliv sredstava za objekte: obilaznica L.-istok-rekonstrukcija raskrižja K. u kružno raskrižje,  rekonstrukcija ceste L.-R.-G. R., parcelacijski elaborat za proširenje ceste,  te cesta i nogostup V.-M. Za navedene radove je bilo planirano utrošiti 2.225.000,00 kn, a utrošeno je tijekom 2011. godine 937.729,15 kn. Iz navedenog nalaza proizlazi da je ostvaren priliv planiranog iznosa od komunalnog doprinosa od 2.225.000,00 kn za namjenu izgradnje objekata i uređaja navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu, ali je za tu namjenu utrošeno samo 937.729,15 kn. Nadalje, navodi da su u tom smislu neosnovani prigovori tužiteljice A. M. da je vještakinja trebala uzeti u obzir ukupan prihod Grada L. od komunalnog doprinosa ostvaren u 2011. godini i u odnosu na taj podatak uzeti u obzir utrošena sredstva za navedene objekte. To iz razloga što iz elaborata i nalaza vještakinje proizlazi da od ukupno ostvarenog priliva sredstava komunalnog doprinosa nisu financirani samo objekti i uređaji komunalne infrastrukture navedeni u rješenju o komunalnom doprinosu, već su se iz tih sredstava financirali i drugi objekti i uređaji kako je to prikazano na str. 7. vještačkog nalaza.

14.               Također, prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude u tom pogledu navodi da tužiteljica osporava pravilnost nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, smatrajući da u omjer valja staviti cjelokupni ostvareni prihod po osnovi komunalnog doprinosa za 2011. godinu u iznosu od 3.126.000,00 kuna, a ne 2.225.000,00 kn kako je to navedeno u vještačkom nalazu i mišljenju. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje ocijenivši ga jasnim, detaljnim, stručnim, objektivnim te da je istim odgovoreno na postavljenu zadaću vještačenja. Pri tome je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke od 4. studenoga 2020. proizlazi da su u omjer ostvarenog priliva komunalnog doprinosa i utrošenih sredstava stavljeni isključivo objekti komunalne infrastrukture predviđeni Programom izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostalih objekata u 2011. godini i izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostvareni priliv sredstava za sljedeće objekte: izgradnja ceste L.-groblje III faza (Rekonstrukcija raskrižja kod groblja), obilaznica L.-istok-rekonstrukcija raskrižja K. u kružno raskrižje, rekonstrukcija ceste L.-R.-G. R., parcelacijski elaborat za proširenje ceste, te cesta i nogostup V.-M. Za navedene radove je bilo planirano utrošiti 2.225.000,00 kn za namjenu izgradnje objekata i uređaja navedenih u prvostupanjskom rješenju od 25. studenoga 2011. Međutim, za predmetnu namjenu je utrošeno 937.729,15 kn. Nadalje, razvidno je da iz ukupnog ostvarenog priliva sredstava komunalnog doprinosa nisu financirani samo objekti i uređaji komunalne infrastrukture iz t. 6. izreke prvostupanjskog rješenja od 25. studenoga 2011., već su financirani i ostali objekti i uređaji komunalne infrastrukture. Stoga, imajući u vidu Program gradnje odnosno objekte iz točke 6. izreke prvostupanjskog rješenja od 25. studenoga 2011. i činjenicu da su ukupno ostvarenim prilivom sredstava komunalnog doprinosa financirani i drugi objekti i uređaji komunalne infrastrukture, to je pravilno u omjer uzet iznos od 2.225.000,00 kn, a koji se planirao utrošiti za predmetne radove. Iz tog razloga, zaključuje prvostupanjski sud, tužiteljica neosnovano prigovora osnovanosti pravilnosti nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke.

15.               Navedeno ovaj Sud ne prihvaća u cijelosti. Ovo iz razloga jer iz naprijed citirane odredbe ZKG-a proizlazi da se prilikom izračuna iznosa razmjernog povrata sredstava komunalnog doprinosa uzima u odnos izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture (navedenih u popisu objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinice lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz rješenja kojim je obveza komunalnog doprinosa utvrđena) i ostvareni (a ne planirani) priliv sredstava na ime komunalnog doprinosa u toj godini koji će se utrošiti upravo za te objekte i uređaje komunalne infrastrukture navedene u rješenju o komunalnom doprinosu. Naime, visina iznosa razmjernog povrata uplaćenog komunalnog doprinosa izračunava se na način da se uzima u obzir stvarno stanje sredstava komunalnog doprinosa uplaćenog za izgradnju predmetnih objekata i uređaja komunalne infrastrukture u toj godini u kojoj je rješenje o komunalnom doprinosu doneseno (ukupan prihod ostvaren po osnovi komunalnog doprinosa) koje se dovodi u vezu s utrošenim iznosom za gradnju. Dakle, nije pravilan izračun visine iznosa sredstava za povrat na način da je u odnos stavljen utrošeni iznos za gradnju predmetnih objekata komunalne infrastrukture i planirani iznos sredstava komunalnog doprinosa za izgradnju tih objekata jer je isto protivno navedenoj odredbi članka 32. stavka 3. točke 5. ZKG-a. 

16.               S obzirom na to da u konkretnom slučaju iznos razmjernog povrata komunalnog doprinosa nije obračunat na prethodno opisan način, budući da je uzet u obzir planirani, a ne ostvareni (uprihođeni) iznos sredstava komunalnog doprinosa za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture, to se nije moglo u cijelosti ocijeniti zakonitim rješenje tuženika kao što je to učinio prvostupanjski sud pobijanom presudom. Pri tome je Sud vodio računa da je tužiteljica tužbom osporila samo točku 2. i 4. izreke rješenja tuženika, i to točku 2. izreke u pogledu preostalog dijela iznosa povrata komunalnog doprinosa za koji je u suštini odbijena sa zahtjevom za povrat, iako to nije izrijekom navedeno u izreci rješenja tuženika. Dakle, nepobijana točka 3. izreke rješenja tuženika je postala pravomoćna, a njom je određeno da je Grad L. dužan isplatiti iznos iz (u ovom upravnom sporu neosporenog dijela) točke 2. izreke tog rješenja od 99.558,24 tužiteljici A. M. Točku 4. izreke rješenja tuženika tužiteljica je osporila samo u pogledu odbijanja njezinog preostalog zahtjeva za naknadu troškova upravnog postupka, no s tim je suglasan ovaj Sud, budući da je riječ o troškovima zastupanja po odvjetniku u upravnom postupku, na koje tužiteljica nema pravo i prema stajalištu Suda izraženom u nizu odluka. Stoga je u tom dijelu (glede točke 4. izreke rješenja tuženika) odbijena tužiteljica s tužbenim zahtjevom.

17.               U nastavku postupka potrebno je donijeti novo rješenje pridržavajući se, u smislu odredbe članka 81. stavka 2. ZUS-a izraženog pravnog shvaćanja Suda. Pri tome se napominje da je u pogledu tijeka zateznih kamata pravilno zaključeno da je komunalni doprinos javno davanje te da se tijek zateznih kamata određuje u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona počevši s 15-tim danom od dana primitka zahtjeva za povrat.

18.               Na kraju, Sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice A. M. za naknadu troškova ovog upravnog spora, postavljen tijekom prvostupanjskog upravnog spora i u žalbi, jer je tužiteljica A. M. uspjela u meritumu upravne stvari odnosno upravnog spora. Naime, zatražene troškove, koji se sastoje od troška zastupanja po odvjetniku, i to troška sastava tužbe, pristupa na ročište 30. ožujka 2022. i sastava žalbe, svaki u zatraženom iznosu po 2.500,00 kuna (331,81 euro), odnosno ukupno 995,42 eura, Sud nalazi opravdanim izdacima na koje tužiteljica ima pravo temeljem članka 79. stavka 1., 2. i 4. ZUS-a, u vezi Tbr. 23, Tbr. 42 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

19.              Zahtjev tužitelja Grada L. za naknadu troškova sastava žalbe nije osnovan, imajući u vidu odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a, jer isti nije u ovom sporu uspio.

20.               Slijedom svega izloženog, valjalo je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 2. i odredbe 79. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.