Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-17/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić kao predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽPB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1844/2024 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1844/2024 od 27. listopada 2025. u točki III izreke i dijelu točke IV izreke kojom je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje citirana presuda u dijelu točke IV izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 240,62 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025. pa do isplate.

III Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u preostalom dosuđujućem dijelu troškova parničnog postupka u točki IV izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 141,24 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 27. listopada 2025. pa do isplate.

IV Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 134,72 eura u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 43,37 eura odbija kao neosnovan.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3210634402/2007 sklopljenog 28. kolovoza 2007.g. između Zagrebačke banke d.d. te ŽP kao Korisnika kredita i MP kao Sudužnika i SP kao Založnog dužnika sadržane:

- u članku 2 Ugovora pod naslovom KAMATE I NAKNADE kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati:

Iznos od 510,98 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 31. kolovoza 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 219,00 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 381,86 eura zajedno sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbija kao neosnovan.“

2. Protiv citirane presude u odnosu na točku III i IV izreke u odbijajućem dijelu parničnih troškova žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao i u cijelosti tužbeni zahtjev koji je odbijen u točki III izreke.

3. Naime, tužiteljica smatra da je sud prvog stupnja pogrešno kvalificirao procesnu radnju tužiteljice kao djelomično povlačenje tužbe iako se radi o dopuštenoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. ZPP-a, da se tuženik nije mogao protiviti djelomičnom povlačenju tužbe te da je sud prvog stupnja prekoračio granice tužbenog zahtjeva jer da je odlučio u točki I izreke o dijelu tužbenog zahtjeva koji je prestao biti predmetom spora.

4. U odnosu na točku IV izreke tužiteljica smatra da je pogrešno utvrđen uspjeh tužiteljice u sporu od 40% jer da je trebalo uzeti u obzir da je tužiteljica uspjela u cijelosti sa tužbenim zahtjevom jer da je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe i isplata iznosa od 510,98 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok je neuspjeh tužiteljice vezan za sporedni dio zahtjeva stoga smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a jer da prema ustaljenoj praksi Republike Hrvatske i prema pravu Europske unije kod potrošačkih ugovora se drugačije odlučuje o troškovima parničnog postupka te se poziva na odluku spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u kojima se navodi: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih troškova koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to takav sustav stvara znatno prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualno nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13.“ . Tvrdi da je identičnom pravnom shvaćanju izneseno i u presudi Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-1341/2022 i Gž-4659/2024, te Županijskog suda u Vukovaru pod poslovnim brojem Gž-12/2024 od 26. ožujka 2025. i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev 1014/2018 od 20. listopada 2021.

5. Protiv citirane presude u odnosu na točku IV izreke žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je sud prvog stupnja dosudio trošak uzimajući u obzir vrijednost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva ali da je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva te da se takva vrijednost uzima prilikom obračuna troškova parničnog postupka, dakle, u konkretnom slučaju iznos od 510,98 eura. Pritom se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-374/2013 i Rev-214/2002, kao i odluke Županijskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem Gž-286/2024, Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-4623/2023 i Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-1164/2021. Stoga je predložio da se pobijana odluka u točki IV izreke preinači te da se dosudi trošak sukladno uspjehu u sporu prema dosuđenom iznosu od 510,98 eura ili da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži i troškove žalbenog postupka.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2007. u čl. 2. ugovora pod naslovom „kamate i naknade“ kojom je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, te je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 510,98 eura sa kamatama od 31. prosinca 2007. pa do isplate. U točki III izreke sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 219,00 eura navodeći da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 219,00 eura, da je djelomično povlačenje tužbe nastupilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje i da nije pristao na povlačenje tužbe, a odluku o troškovima parničnog postupka donio je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrđujući da je tužiteljica uspjela 70%, a tuženik 30%, da je tužiteljici stoga dosuđeno 40% od zatraženog troška sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika uzimajući u obzir troškove pristojbi pa od ukupnog pripadajućeg zatraženog troška od 954,64 eura dosuđeno je 40%, odnosno 381,86 eura.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da joj je trebalo dosuditi parnični trošak u cijelosti s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i da nije osnovan zaključak suda prvog stupnja o primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a u situaciji kada je djelomično povučena tužba.

10. Ovo iz razloga što je u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva što je djelomično povlačenje tužbe uslijedilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, a koji nije pristao na povlačenje sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odlučio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 219,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

11. Nadalje, tužiteljica je u ovom sporu djelomično uspjela u postupku i navedena situacija glede odluke o troškovima regulirana je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, a koja odredba ima legitiman cilj da odvrati potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenje nerazumnih zahtjeva s jedne strane, te da zaštiti financijske interese druge strane u postupku.

12. Isto tako primjena navedene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ne smije rezultirati kršenjem temeljnih ljudskih prava zagarantiranih čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer mehaničko odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu može predstavljati povredu prava na pravično suđenje i to sa aspekta prava na slobodan pristup sudu.

14. Naime, u konkretnom slučaju se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatno neravnoteže, slijedom čega bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu nije narušilo pravično ravnotežu između interesa stranaka jer donesena odluka o troškovima nije prekomjerni teret za tužiteljicu kao potrošača, te odluka o troškovima nije rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit prava tužiteljice na pristup sudu.

16. Stoga protivno žalbenim navodima tužiteljice sud prvog stupnja je visinu troškova parničnog postupka je trebao odrediti prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (zahtjev za isplatu) ne uzimajući u obzir po tužiteljici naznačenu vrijednost predmeta spora i deklaratornog zahtjeva, jer kada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za činidbu, tada se samo deklaratorni uzima u obzir pri određivanju vrijednosti spora.

17. Identično pravno shvaćanje izneseno je odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev x-155/2010, Rev-374/2013, Rev- 214/2002 i Rev-475/08, te odlukama Županijskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem Gž-286/2024, Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4623/23 i Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1165/2021.

18. S obzirom na izloženo zaključak suda da se na način propisan odredbom čl. 37. st. 1. ZPP-a utvrđuje vrijednost predmeta spora kada je u jednoj tužbi istaknuto više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi primjenjuje kada su ti zahtjevi usmjereni na ostvarenje različitih pravnih ciljeva i interesa, a ne u situaciji kao što je konkretna kada isti teže ostvarenju istog cilja i interesa i u situaciji kada isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti zahtjeva za isplatu.

19. Naime, u konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. ugovora o kreditu te restitucijski u odnosu na plaćanje naknada i troškova u vezi s Tarifom o naknadi za usluge tuženika i zahtjev za isplatu iznosa od 510,98 eura, a o kojoj ništetnosti ugovora sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju.

20. Zbog navedenog kada je istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu isplatu isti se po ocjeni ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu pa je stoga uzimajući u obzir radnje koje navodi sud prvog stupnja tužiteljici bi za sastav tužbe i podneska od 11. veljače 2025. pripadao po 50 bodova, za pristup na raspravu 20. listopada 2025. 50 bodova, a za pristup na ročište 4. ožujka 2025. 25 bodova jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, što sve skupa čini 175 bodova te troškovi PDV-a što predstavlja 350,00 eura, zatim troškovi PDV-a u iznosu od 87,50 eura, što uključujući sa troškovima plaćenih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura i za presudu 53,09 eura predstavlja iznos od 517,14 eura.

21. Budući da je tužiteljica uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva, a sa visinom od 70% njezin uspjeh iznosi 170% te kada se podijeli sa dva iznosi 85%, a uspjeh tuženika iznosi 30% te razlika iznosi 55%, pa je stoga od ukupno priznatih troškova u iznosu od 517,14 eura tužiteljici pripada iznos od 240,62 eura pa je stoga uvažavajući žalbu tuženika potvrđena prvostupanjska odluka u točki IV izreke za iznos od 240,62 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a preinačena za iznos od 141,24 eur na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 141,24 eur sa zateznim kamatama.

22. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I, II i III izreke.

23. S obzirom na uspjeh tuženika u žalbenom postupku koji iznosi 74,65% tuženiku je dosuđeni iznos od 134,72 eura, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 43,37 eura odbijen kao neosnovan, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki IV izreke presude. Budući da tužiteljica nije uspjela u ovom postupku ne pripada joj ni troškovi žalbenog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

U Rijeci 30. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Svjetlana Pražić