REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5229/2025-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužiteljice PPN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austira d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 10. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjala, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika PP, odvjetničkog vježbenika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austira d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici PPN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 1.842,43 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 0,97 eura od 18.8.2005. pa do isplate,

- 1,53 eura od 27.9.2005. pa do isplate,

- 1,56 eura od 23.11.2005. pa do isplate,

- 2,06 eura od 23.11.2005. pa do isplate,

- 0,05 eura od 23.1.2006. pa do isplate,

- 5,32 eura od 18.11.2008. pa do isplate,

- 8,79 eura od 19.1.2009. pa do isplate,

- 11,29 eura od 18.2.2009. pa do isplate,

- 12,43 eura od 20.3.2009. pa do isplate,

- 9,46 eura od 15.4.2009. pa do isplate,

- 10,06 eura od 19.5.2009. pa do isplate,

- 5,22 eura od 18.6.2009. pa do isplate,

- 1,65 eura od 22.7.2009. pa do isplate,

- 2,6 eura od 19.8.2009. pa do isplate,

- 4,48 eura od 19.9.2009. pa do isplate,

- 4,32 eura od 20.10.2009. pa do isplate,

- 2,42 eura od 20.11.2009. pa do isplate,

- 5,98 eura od 18.12.2009. pa do isplate,

- 8,84 eura od 18.1.2010. pa do isplate,

- 12,91 eura od 17.2.2010. pa do isplate,

- 11,98 eura od 19.3.2010. pa do isplate,

- 17,5 eura od 20.4.2010. pa do isplate,

- 16,45 eura od 19.5.2010. pa do isplate,

- 18,49 eura od 23.6.2010. pa do isplate,

- 36,16 eura od 19.7.2010. pa do isplate,

- 32,52 eura od 13.8.2010. pa do isplate,

- 43,64 eura od 17.9.2010. pa do isplate,

- 39,8 eura od 11.10.2010. pa do isplate,

- 33,62 eura od 16.11.2010. pa do isplate,

- 46,65 eura od 20.12.2010. pa do isplate,

- 63,23 eura od 21.1.2011. pa do isplate,

- 51,49 eura od 22.2.2011. pa do isplate,

- 55,6 eura od 18.3.2011. pa do isplate,

- 50,37 eura od 18.4.2011. pa do isplate,

- 51,31 eura od 18.5.2011. pa do isplate,

- 73,53 eura od 17.6.2011. pa do isplate,

- 75,69 eura od 19.7.2011. pa do isplate,

- 94,26 eura od 17.8.2011. pa do isplate,

- 918,2 eura od 19.8.2011. pa do isplate, s time da se kamata određuje do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austira d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužiteljici PPN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 2.968,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica PPN (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi da je 14. travnja 2005. kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 029-50-2767209 (Ugovor) solemniziran po javnom bilježniku Renati Kutiji Kuštilić iz Zagreba, OU-642/2005 od 06. svibnja 2005. Tim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje iznos od 26.665,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Nadalje navodi da je čl. 2. predmetnog Ugovora propisano da je tužiteljica dužna platiti tuženiku kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,85% godišnje. Nadalje navodi da je čl. 4. Ugovora predviđen rok otplate od 84 mjeseca, a čl. 7. da se krediti kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća. Navodi i da su se kamate tokom godina mijenjale jednostranom odlukom banke. Ukazuje na ništetnost tih odredaba te se poziva na presude: Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom potražuje isplatu 16.434,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austira d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se u istoj pojedinačno pregovaralo kao i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Predložio je saslušanje tužitelja na navedene okolnosti. Navodi da je tuženi prije zaključenja ugovora dao sve informacije o istome temeljem kojeg je mogao donijeti informiranu odluku te da je predmetni ugovor solemniziran od strane bilježnika. Ukazao je na članak 57. Zakona o javnim bilježništvu i predložio je saslušanje javne bilježnice. Ukazao je ad je potrebno ispitati savjesno postupanje tužitelja kao prosječnog potrošača te na pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Navodi da je tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu. Ukazao je na odluku Vrhovnog suda Rh broj Revt-249/154. Također je istaknuo da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ujedno je ukazao da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti pa da je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga. Nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banaka kao i o svom položaju na tržištu te je ukazao na načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i pravilnih obračuna kamata i naknade. Ukazao je i na čl. 11. a st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine. Ukazao je da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Konačno je i prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

3. Podneskom od 03. svibnja 2021. tužiteljica je nakon provedenog vještačenja potraživala isplatu iznosa od 16.796,65 kn sa zateznim kamatama obračunatim na pojedinačne iznose. Navedenoj preinaci tužbenog zahtjeva tuženik se usprotivio.

4. Kako predmetno preciziranje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, sud je rješenjem na ročištu 17. studenog 2021. dopustio preinaku tužbe, smatrajući istu svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Naime, sud je prilikom odlučivanja primijenio odredbu čl. 190 st. 2. ZPP koja je u primjeni u odnosu na sve prvostupanjske postupke koji su u tijeku nakon stupanja izmjena i dopuni ZPP-a od 01.09.2019.g. (''Narodne novine'', broj 70/19), a koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kod toga valja ukazati da utvrđenja iz vještačkog nalaza i mišljenja predstavljaju nove činjenice koje tužitelj nije mogao nikako znati u vrijeme zaključenja prethodnog postupka, odnosno prije provođenja financijskog vještačenja, slijedom čega je imenovani tek po provedenom vještačenju bio u mogućnosti konačno urediti tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćenu kamatu i valutnu klauzulu koje potražuje u ovom postupku.

6. Presudom ovoga suda poslovni broj P-2131/19-21 od 16. veljače 2022. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.796,65 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos do isplate.

7. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-485/2022- 2 od 18. prosinca 2024. žalba je djelomično uvažena, a djelomično odbijena kao neosnovana te je presuda ovoga suda poslovni broj P-2131/19-21 od 16. veljače 2022. potvrđena u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.914,82 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 24,57 kn od dana 30. 11. 2007.

- 24,57 kn od dana 31.12.2007.

- 24,57 kn od dana 31.01.2008.

- 24,57 kn od dana 29.02.2008.

- 24,57 kn od dana 31.03. 2008

- 24,57 kn od dana 30.04. 2008.

- 35,72 kn od dana 31.05.2008.

- 35,72 kn od dana 30.06.2008.

- 35,72 kn od dana 31.07.2008.

- 35,72 kn od dana 31.08.2008.

- 35,72 kn od dana 30.09.2008.

- 35,72 kn od dana 31.10.2008.

- 35,72 kn od dana 30.11.2008.

- 35,72 kn od dana 31.12.2008.

- 35,72 kn od dana 31.01.2009.

- 35,72 kn od dana 28.02.2009.

- 65,79 kn od dana 31.03.2009.

- 65,79 kn od dana 30.04.2009.

- 65,79 kn od dana 31.05.2009.

- 65,79 kn od dana 30.06.2009.

- 65,79 kn od dana 31.07.2009.

- 65,79 kn od dana 31.08.2009.

- 65,79 kn od dana 30.09.2009.

- 65,79 kn od dana 31.10.2009.

- 65,79 kn od dana 30.11.2009.

- 65,79 kn od dana 31.12.2009.

- 65,79 kn od dana 31.01.2010.

- 65,79 kn od dana 28.02.2010.

- 65,79 kn od dana 31.03.2010.

- 65,79 kn od dana 30.04.2010.

- 65,79 kn od dana 31.05.2010.

- 65,79 kn od dana 30.06.2010.

- 65,79 kn od dana 31.07.2010.

- 65,79 kn od dana 31.08.2010.

- 65,79 kn od dana 30.09.2010.

- 65,79 kn od dana 31.10.2010.

- 65,79 kn od dana 30.11.2010.

- 65,79 kn od dana 31.12.2010.

- 65,79 kn od dana 31.01.2011.

- 65,79 kn od dana 28.02.2011.

- 65,79 kn od dana 31.03.2011.

- 65,79 kn od dana 30.04.2011.

- 65,79 kn od dana 31.05.2011.

- 65,79 kn od dana 30.06.2011.

- 65,79 kn od dana 31.07.2011.

- 502,29 kn od dana 19.08.2011. do dana plaćanja po kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je ista ukinuta u preostalom dijelu točke I. izreke te u točki II. i III. izreke i u tom dijelu vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud navodi da je odluka prvostupanjskog suda valjana u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 2.914,82 kn koji se odnosi na plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, sa zateznim kamatama, dok u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije te će sud ponovno odlučiti o dokazima koje je potrebno provesti radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica kod čega će sud imati u vidu i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske iznio u odnosu na sudsku praksu i načelna stajališta o dokaznoj vrijednosti iskaza zaposlenika banaka i drugih svjedoka te sukladnosti primjene pravila o teretu dokazivanja u pojedinačnim potrošačkim sporovima s pravom na pravično suđenje.

8. Podneskom od 30. prosinca 2025. tužiteljica je nakon odluke drugostupanjskog suda precizirala tužbeni zahtjev te je predložila naložiti tuženiku isplatiti joj iznos od 1.842,43 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 0,97 eura od 18.8.2005. pa do isplate,

- 1,53 eura od 27.9.2005. pa do isplate,

- 1,56 eura od 23.11.2005. pa do isplate,

- 2,06 eura od 23.11.2005. pa do isplate,

- 0,05 eura od 23.1.2006. pa do isplate,

- 5,32 eura od 18.11.2008. pa do isplate,

- 8,79 eura od 19.1.2009. pa do isplate,

- 11,29 eura od 18.2.2009. pa do isplate,

- 12,43 eura od 20.3.2009. pa do isplate,

- 9,46 eura od 15.4.2009. pa do isplate,

- 10,06 eura od 19.5.2009. pa do isplate,

- 5,22 eura od 18.6.2009. pa do isplate,

- 1,65 eura od 22.7.2009. pa do isplate,

- 2,6 eura od 19.8.2009. pa do isplate,

- 4,48 eura od 19.9.2009. pa do isplate,

- 4,32 eura od 20.10.2009. pa do isplate,

- 2,42 eura od 20.11.2009. pa do isplate,

- 5,98 eura od 18.12.2009. pa do isplate,

- 8,84 eura od 18.1.2010. pa do isplate,

- 12,91 eura od 17.2.2010. pa do isplate,

- 11,98 eura od 19.3.2010. pa do isplate,

- 17,5 eura od 20.4.2010. pa do isplate,

- 16,45 eura od 19.5.2010. pa do isplate,

- 18,49 eura od 23.6.2010. pa do isplate,

- 36,16 eura od 19.7.2010. pa do isplate,

- 32,52 eura od 13.8.2010. pa do isplate,

- 43,64 eura od 17.9.2010. pa do isplate,

- 39,8 eura od 11.10.2010. pa do isplate,

- 33,62 eura od 16.11.2010. pa do isplate,

- 46,65 eura od 20.12.2010. pa do isplate,

- 63,23 eura od 21.1.2011. pa do isplate,

- 51,49 eura od 22.2.2011. pa do isplate,

- 55,6 eura od 18.3.2011. pa do isplate,

- 50,37 eura od 18.4.2011. pa do isplate,

- 51,31 eura od 18.5.2011. pa do isplate,

- 73,53 eura od 17.6.2011. pa do isplate,

- 75,69 eura od 19.7.2011. pa do isplate,

- 94,26 eura od 17.8.2011. pa do isplate,

- 918,2 eura od 19.8.2011. pa do isplate.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu broj 029-50-2767209, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, izračun razlika kamata i anuiteta, obavijest o promjeni kamatne stope, promotivni uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila, Opće uvjete poslovanja tuženika sa stanovništvom, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica. Tuženik je na ročištu održanom 18. prosinca 2025. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka KP. Odbijen je prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka KPN, javnog bilježnika jer se njezinim saslušanjem ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, javni bilježnik nije mogao prilikom solemnizacije obavijestiti tužiteljicu o rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF jer nije imao takve zakonske ovlasti, a sam ugovor koji joj je podnesen na solemnizaciju o tome ništa nije sadržavao (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.)

10. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet spora je, u ponovljenom postupku, zahtjev tužiteljice za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu broj 029-50-2767209 kojeg su sklopile parnične stranke 14. travnja 2005., a kojim je tužiteljici odobren kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 26.665,47 CHF. Tužiteljica zahtjev temelji na ništetnoj valutnoj klauzuli pa zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, sve sukladno čl 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO).

12. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženika sklopili ugovor o kreditu 14. travnja 2005 broj 029-50-2767209 kojim je tuženika odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26665,47 CHF koji je isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te po kojem se tužiteljica obvezala kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća obveze.

13. Sporna je valjanost ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, primjenjivost pravomoćne presude iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, osnovanost i visina te je li potraživanje tužiteljice u zastari.

14. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

20. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, koji je nesporno sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku.

21. Pritom se napominje da su, prema stavu ovog suda, i tužiteljica, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako je to formalno navedeno u svakom takvom ugovoru.

22. Ono što tužiteljica nije razumjela, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ju je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužiteljice da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira.

23. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da tuženik kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

24. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru napismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužiteljici. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.

25. Tužiteljica je od strane tuženika trebala biti obaviještena prilikom sklapanja ugovora da se njezina obveza zbog promjene tečaja CHF može drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF.

26. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule.

27. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica je li tuženik tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i je li se tužiteljica raspitivala o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužiteljica pristala na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istoj objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu.

28. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga.

29. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužiteljicu upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužiteljica i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužiteljici.

30. Pri tome se ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

31. Nadalje, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje novog motornog vozila, a da ga je kupila u osobne svrhe tužiteljica je navela i u iskazu. Iz cjelokupnog stanja spisa ne proizlaze okolnost da bi tužiteljica predmetni ugovor sklopila u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužiteljica u ovom postupku dokazala svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije dokazao do okončanja ovog postupka.

32. Tužiteljica u iskazu navodi da je predmetni kredit podigla 2005. godine na način da je odlučila kupiti osobni automobil. Otišla je u autokuću Baotić, gdje su joj objasnili da može auto kupiti na kredit, ali da isti može biti samo vezan uz švicarske franke. Ista to tada nije smatrala spornim budući da o istome nije znala. Navodi da je čak i smatrala da je to tada u redu s obzirom da je tečaj franka bio stabilan i nije očekivala ni mogla znati da će doći do promjene u tečaju do koje je došlo. Navodi da joj je tuženik ponudio 2011. da sklopi novi kredit u kunama ili eurima, a kojim bi se zatvorio ovaj kredit u švicarskim francima i u strahu da bi zadnja isplatna godina mogla donijeti još veće rate kredita u švicarskim francima pristala je i sklopila je novi ugovor o kreditu sa tuženikom u kunama. Dodatno pojašnjava da predmet ovog postupka je razlika koja proizlazi iz prvotnog ugovora koji se odnosi na švicarske franke, a ne i na ugovor koji se odnosi na kune iz 2011. Ugovor je pročitala. Nije bila svjesna da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i da ne zna što znači valutna klauzula jer da nije bankar da to zna. Pretpostavlja da to nešto znači da se veže uz valutu, ali da ne zna točno. Tada nije imala nekih nejasnoća oko ugovora budući da je smatrala da će banka postupati fer i korektno i da neće doći do ovakvog naglog povećanja rata kredita. U auto kući Batić izričito joj je bilo rečeno da se navedeni auto putem kredita, a putem njih, može kupiti isključivo kod Raiffeisen banke i isključivo u švicarskim francima.

33. Iskaz tužiteljice u bitnome je cijenjen istinitim te je isti prihvaćen jer je logičan i sukladan s dokumentacijom u spisu, a iz čega je sud utvrdio da je tužiteljica u svojstvu potrošača sklopila predmetni ugovor o kreditu te da nije mogla očekivati da bi tečaj tako značajno mogao rasti jer je tada bio stabilan, kao i da oko odredaba samog ugovora s tuženikom nije bilo moguće pregovarati tim više što joj je ugovor ponuđen preko auto kuće. Na ocjenu suda o nepoštenosti odredbe ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu nema utjecaja niti iskaz tužiteljice da nije imala nejasnoća oko ugovora jer je poanta da u ugovoru, ali niti u predugovornoj fazi (koja se ionako odvijala preko auto kuće) nije postojalo upozorenje tuženika u odnosu na specifičan rizik koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje.

34. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (VSRH, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužiteljica ne samo da je imala pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku (koji zahtjev nije bila dužna postaviti), već i ostvaruje pravo na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega sud nalazi da tužiteljica nije prethodno trebala sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, kako bi ostvarila pravo na isplatu pretplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovornih odredbi.

35. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. Vještaku je dano u zadatak utvrditi razliku u anuitetima za slučaj da se za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa (5,85% godišnje) te da se za cijelo vrijeme kredita primjenjivao srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan isplate kredita.

36. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao razlike u visini kamata, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju, zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1) te je konačno iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'q' Tabele 1) na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Ukupno tečajne razlike iznose, ako se promatraju samo pozitivne razlike, 13.881,83 kn (1.842,43 eura preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 kn).

37. Podneskom od 16. rujna 2020. tuženik je predložio da vještak uzme u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita. Međutim, tuženik u odnosu na te iznose nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja radi čega nije bilo osnove prihvatiti takav prijedlog tuženika.

38. Nalaz i mišljenje vještaka, prihvaćen je u cijelosti jer je isti jasan, logičan i sukladan dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da stranke na matematički izračun nisu imali primjedbi.

39. Prigovor zastare nije osnovan jer nesporno da je tužiteljica podnijela tužbu u ovom predmetu dana 19. travnja 2019., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

40. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

41. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

42. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTRH donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova promjenjive kamate i ugovorena valute u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

43. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2019., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. godine kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudom VSRH broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., to je razvidno kako je tužba podnijeta unutar zakonskog roka te potraživanja tužiteljice nije u zastari.

44. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa od 1.842,43 eura kako je odlučeno izrekom ove presude (s osnove valutne klauzule).

45. Odredbom čl. 1114. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I. izreke po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka (Tabela 1, stupac n i q).

46. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

47. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 11.11.2020., 17.11. 2021., 25.01.2022., 18.12.2025. i 10.02.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podnesaka od 07.08.2019., 28.09.2020., 03.05.2021. i 30.12.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova svaki), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 500,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,22 eura i presudu u iznosu od 68,75 eura, trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 eura, ukupno 2.968,78 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

48. Nije priznat trošak sastava podneska od 01.03.2022. jer sastav istog nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a. 49. S obzirom da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 27. ožujka 2026. do isplate.

50. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

51. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. ožujka 2026

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.