Poslovni broj: P-880/2023-35
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice LL ( ranije L ) iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupaju punomoćnice Branka Vukov i Zorana Maurić Maglov , odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Branka Vukov i Zorana Maurić Maglov iz Šibenika , Uski prolaz 1 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici UL , Margita Kiš Kapetanović i Pia Gaia Baučić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 18. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnica tužiteljice Ivane Vlidžić, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnice tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice iz Zagreba, dana 27. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: LL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16. 839,24 EUR, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: LL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. ožujka 2026. do isplate u skladu sa čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1.Tužiteljica LL ( ranije L ) u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita (potrošača) s tuženikom dana 11. listopada 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 3211121664/07, kojim ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 258.043,57 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju za HNB-a na dan isplate, a koji ugovor je potvrđen od Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski dana 22. listopada 2007., a predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita u trajanju 360 mjeseci (čl. 3. Ugovora), u mjesečnim anuitetima od po 1.377,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95 % godišnje, a koja stopa da je promjenjiva (čl. 2. Ugovora), a istim ugovorom (čl. 21. Ugovora) za sporove između ugovornih strana ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, a gdje je predmetni ugovor i zaključen i realiziran te u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i na dan realizacije predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a tuženika iznosio je 4,38, ali od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljici te pritom tužiteljica navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica , kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku, koji sa sobom povlači valutna klauzula, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka su ništetne, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj : Rev - 1172/2018 zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv 8 banaka, koji spor je pokrenula udruga potrošača obvezujuća za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite : „Polazeći od shvaćanja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, sud je te odluke dužan uzeti u obzir.“ te je pravomoćna sudska odluka primjenjiva na konkretan slučaj, koju je sud dužan ne samo uzeti u obzir nego izravno primijeniti na pojedini slučaj je presuda poslovni broj P - 4108/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena odlukom poslovni broj: Pž - 6632/17 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i kako je, dakle, tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a navedene odredbe ugovora o kreditu su nepoštene, odnosno ništetne ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste , što znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, s obzirom da su kao nepoštene ništetne te tužiteljica tvrdi da je tuženiku uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a po izračunu koji je tužiteljica dala izraditi prije pokretanja ovog postupka platila 29.187,01 EUR više nego što je trebao po početnom otplatnom planu i početnom tečaju za CHF, a ukoliko bi tuženik osporavao visinu potraživanja tužiteljice predlaže se provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon kojega će tužiteljica specificirati svoj tužbeni zahtjev po mjesecima, u pogledu glavnice te također tužiteljica tvrdi da su ona i tuženik dana 10. lipnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu, temeljem kojeg je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali su se aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu i aneksima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je za korisnika kredita značilo da se od zaključenja aneksa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR pa je tako u odredbi čl. 4. aneksa navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 233.179,86 CHF, odnosno 1.627.755,44 HRK, odnosno, 142.735,77 EUR-a (čl. 8. Dodatka) te je čl. 5. u istome utvrđena pretplata tužiteljice po ranije vršenim uplatama u iznosu od 59.139,06 HRK, ali iznos pretplate i izračun konverzije je u cijelosti netočan budući da je stvarna visina glavnice preostale u času sklapanja dodatka ugovoru za 7.548,83 EUR niža od one utvrđene konverzijom, odnosno ankesom, tako da sklapanjem navedenog aneksa, tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno nije otklonjena neravnoteža prava i obveza zbog ugovaranja nepoštenih odredaba o CHF valuti pa slijedom svega navedenog tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 29.187,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2.
Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 31. listopada 2025. precizirala tužbeni zahtjev , koji se odnose na isplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 16.839,24 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana provedbe konverzije 1. listopada 2015. pa do isplate , kao i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te također ističe prigovor zastare u odnosu na svaki iznos , koji je dospio prije 12. lipnja 2018. , a osim toga tuženik stavlja prigovor promašene aktivne legitimacije, jer da je iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) razvidno za pojedine anuitete da ih nije platila tužiteljica pa u slučaju da tužiteljica ne dokaže da je iste platila , tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U- III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao, dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat, nadalje tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , jer iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi kupnje stana budući da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe,a istovremeno zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati i budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti , ali tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka te tuženik navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 4. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama i prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor i tuženik navodi da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to i nakon što je tužiteljica, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna: početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio, pri čemu na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a i tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je on i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15 pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate , dakle tužiteljica je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju, a sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos, koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti pa sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom, a pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope tako da su njime ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote, a taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženika , ali je on po svemu postupio u skladu sa zakonom, a tuženik je bio dužan napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, st. 1. toč 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“ te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“ te naposljetku tuženik je bio dužan tužiteljici dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu, a ako tužiteljici ponuda nije odgovarala, nije trebala prihvatiti konverziju i kada je tužiteljica razmatrala mogućnost konverzije, najprije je prihvaćala „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz čl.19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate i nakon toga sklapao se spomenuti pravni posao, koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa, dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate i kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a u potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019., koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. i ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji tako da iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njezinom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15 i tužiteljica je, za razliku od tuženika imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila te stoga su i razlozi na koje se tužiteljica konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužiteljica prethodno prihvatila ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao i u takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima, a u odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj, jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužiteljice i tuženika na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju te tužiteljičine tvrdnje nemaju uporišta u pravu pa tako tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 , koji je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR,a prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom i sklapanjem dodatka, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja i „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, st. 1. toč 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“ i sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom , a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv, a izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. , nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. i pravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta i sukladno izričitoj odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač te nadalje tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u izreci rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i taj sud u navedenom rješenju navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljičinom voljom nastala nova pravna osnova u glede prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno, što pak znači u konkretnom slučaju da tužiteljica nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i time je tužiteljica raniju pravnu osnovu s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom i stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF dok što se tiče presude Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20, u kojoj je taj sud u obrazloženju svoje presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor i nadalje, nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. st 2. te Direktive i tuženik ukazuje na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem:„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. , što znači ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena te stoga i Dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, a pritom je taj sud imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je naveo i sud Europske unije u svojoj presudi da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu i s obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužiteljica platila banci po izvornom ugovoru denominiranom u EUR (pri čemu su tužiteljici svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima) te je tužiteljica raspolagala svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora:da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja joj pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja i to proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15 da u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka, a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona, a tužiteljica , međutim, u ovoj parnici traži: da nakon što je po svojem izboru postala izjednačena s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedila da je uzela kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, dakle tužiteljica neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužiteljice, a na koji izbor tuženik nikako nije mogao utjecati pa prema tome za tužiteljičin tužbeni zahtjev, koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova budući da je tužiteljica sama optirala za konverziju i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je i to retroaktivno, prestao postojati izvorni Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni Dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima dok u odnosu na tužbeni zahtjev glede razlike glavnice tuženik podsjeća tužiteljicu na čl. 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. te bi svako drugo postupanje tuženika bilo protivno izričitim zakonskim propisima, ali neovisno o tome tuženik ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani tuženika niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo i upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa nema govora o smanjenju imovine tužiteljice , odnosno povećanju imovine tuženika pa i u tom pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama dok su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF dok u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik navodi da nije jasan početak njihova tijeka , a č ak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužiteljica prikazuje, što dakako tuženik osporava, jer do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja pa tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. i prema tome čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu i kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. : ,, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." te je V rhovni sud navedeno shvaćanje primijenio u odluci poslovni broj: Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva..“ tako da slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211121664/07 od 11. listopada 2007. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski poslovni broj: OV-38476/2007 od 22. listopada 2007.,uvid u Otplatni plan ( list 18 do 29 spisa ), uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 4. veljače 2016., uvid u Potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-17760/16 od 10. lipnja 2016., uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., ( list 37 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. ( list 38 spisa ), uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 39 do 44 spisa i 96 do 102 spisa ), uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 48 do 63 spisa ), uvid u Izračun preplaćenih iznosa u kreditu Zagrebačke banke br. 7103879439 ( list 64 do 70 spisa ), uvid u izvadak iz Obrtnog registra ( list 93 spisa), uvid u Obavijest o konverziji kredita o 12. studenog 2015., uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 108 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 110 do 112 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica LL u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da je tužiteljica LL ( ranije L ) s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 11. listopada 2007., sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj :3211121664/07 za kupnju stana, kojim ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 258.043,57 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju za HNB-a na dan isplate , a predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita u trajanju 360 mjeseci (čl. 3. Ugovora) u mjesečnim anuitetima od po 1.377,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95 % godišnje, a koja stopa je promjenjiva (čl. 2. Ugovora).
6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski pod poslovnim brojem : OV-38476/2007 od 22. listopada 2007.
7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 4. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR pa je tako u odredbi čl. 4. Dodatka navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 233.179,86 CHF, odnosno 1.627.755,44 HRK, odnosno, 142.735,77 EUR-a (čl. 8. Dodatka) te je čl. 5. Dodatka u istome utvrđena pretplata tužiteljice po ranije vršenim uplatama u iznosu od 59.139,06 HRK.
8. Nesporno je da je navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac pod poslovnim brojem : OV- 17760/16 od 10. lipnja 2016.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211121664/07 od dana 11. listopada 2007. sklopljenog između tužiteljice , kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu , koji se odnosi na valutnu klauzulu i to odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, nadalje je sporno da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , sporan je tijek zateznih kamata i sporna je pravna osnova te visina tužbenih zahtjeva, kao i aktivna legitimacija tužiteljice.
10. Tužiteljica LL je izjavila da je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom u listopadu 2007. te joj je odobren i isplaćen iznos kredita od oko 258.000,00 CHF, odnosno protuvrijednost oko 150.000,00 EUR, a namjena kredita je bila kupnja nekretnine te je rok otplate kredita bio 30 godina, s time da i sada otplaćuje predmetni kredit.Tužiteljica navodi da u vrijeme kada je uzimala kredit banka je reklamirala kredit u valuti CHF, kao najpovoljniji kredit, ali joj banka nije ništa rekla da bi došlo do nekih rizika u vezi predmetnog kredita i to u smislu da bi rata išla gore, a zapravo je rata išla skoro dvostruko gore.Tužiteljica tvrdi da je do takvog povećanja mjesečne rate kredita došlo zbog povećanja kamatne stope i zbog tečaja CHF i s obzirom na takav rast mjesečne rate kredita od 2011. pa do 2015., ukazala se mogućnost konverzije kredita. Tužiteljica se sada točno ne sjeća da li je banka nju pozvala radi konverzije kredita ili je samoinicijativno došla u banku radi toga. Tužiteljica navodi da je krajem 2015. prihvatila konverziju kredita i o tome zaključila Dodatak ugovora. Tužiteljica se ne sjeća da li joj je što u banci rečeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR. Nadalje, tužiteljica navodi da je pročitala Ugovor o kreditu, a kako je banka rekla da je ,,to sve tako najbolje'', što se tiče ugovora, tužiteljica je to tako i prihvatila. Tužiteljica navodi da je Ugovor zaključen prije 20 godina i koliko se sjeća ,, vjerojatno '' se interesirala o uvjetima Ugovora o kreditu, ali ističe da je njoj do strane banke ponuđen kao najpovoljniji kredit u CHF. Tužiteljica navodi da se interesirala za kredit u nekoj drugoj valuti, u euru ili u kunama, ali joj je u banci rečeno da su krediti u CHF najpovoljniji. Tužiteljica tvrdi da nije znala što znači pojam valutne klauzule, a ne sjeća se da li su joj u banci objašnjavali taj pojam te ni danas ne zna što znači taj pojam. Tužiteljica navodi da je banka sastavljala Ugovor o kreditu. Tužiteljica tvrdi da nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu i on joj je od strane banke tako ponuđen. Tužiteljica se ne sjeća, ali ,,misli'' da je išla kod Javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu. Tužiteljica se ne sjeća da li joj je Javni bilježnik što objašnjavao u svezi s predmetnim ugovorom o kreditu. Također tužiteljica navodi da se nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu, mjesečna rata neznatno povećavala i otplata mjesečne rate je bila stabilna. Tužiteljica tvrdi da Banka nije utvrdila nikakvu preplatu po konverziji već je zapravo još dodatno morala platiti. Tužiteljica navodi da što se tiče kredita u banci koji je uzela 2007., nitko nije upozoravao na moguće rizike u smislu rasta rate zbog promjene tečaja i kamatne stope.Tužiteljica tvrdi da se predmetna nekretnina nalazi na adresi [adresa] i cijelokupni iznos kredita je utrošen za kupnju te nekretnine, s time da na navedenoj adresi suprug tužiteljice ima registriranu tvrtku te ta tvrtka još postoji od 2023. godine i tada je ta tvrtka registrirana. Također tužiteljica tvrdi da se tvrtka njezinog supruga bavi građevinarstvom i da nema drugih poslovnih prostora . Tužiteljica tvrdi da je na istoj adresi bilo sjedište njezinog obrta [obrt] koje još uvijek postoji od 2023. godine, a taj obrt se bavi djelatnošću pomoći starijih i nemoćnih osoba u kući i navodi da radi taj obrt na terenu i da nema nekih posebnih prostorija u kući. Također tužiteljica tvrdi da je stan bio u najmu otprilike 2 godine , a to je bilo otprilike od 2018. do 2020. godine i taj stan se sada ne daje u zakup ili najam. Tužiteljica se ne sjeća da li je išla tražiti kredit kod drugih banaka i ne sjeća se da bi kod tuženika tražila neku izmjenu odredaba ugovora te navodi da nije bila svjesna o tako velikoj oscilaciji valute CHF i da nije pisanim putem prigovarala povišenjima mjesečnih anuiteta.
11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
12. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja ,
švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
13. Dakle, tužiteljici je rečeno prije uzimanja kredita da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope do porasta mjesečnih rata kredita i to ,,za dvostruko '' kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , a osim toga tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
14. Prema tome , tužiteljici od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
15. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
16. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu , koji se odnose na valutnu klauzulu i to u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211121664/07 od 11. listopada 2007. , sklopljenog između tužiteljice , kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojim odredbama je određena obveza povrata iznosa kredita, plaćanjem u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.
17. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐL protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
18. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 4. veljače 2016. , Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
19. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita , u konkretnom slučaju tužiteljica, u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
20. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
21. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
22. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli , tužiteljica je preplatila određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vračeno,sve ono što je preplatila.
23. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,114/22,156/22i 155/23-dalje ZOO ) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
24. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna visine potraživanja tužiteljice, da li je konverzija provedena u skladu s kongentnim odredbama i da li je postignut cilj konverzije, na koji način je provedena konverzija i da li je istom tužiteljici priznat cjelokupni iznos više plaćen po odredbi jednostrano promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF i da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža u odnosu banke i tužiteljice te da se uzmu u obzir negativne tečajne razlike i iznos preplate priznat tužiteljici.
26. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2007.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 18.470,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza, zatim zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 6.217,86 EUR, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 16.839,24 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu) te tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
27. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka stavio primjedbe da je vještak iznos preplate koji je priznat tužiteljici u konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao „preplatu“, pritom u potpunosti ignorirajući izričitu odredbu čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15. da: „(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“ dakle, na preplatu priznatu u konverziji sukladno ZID ZPK/15 nisu se obračunavale zatezne kamate pa se takva preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao „preplatu“.
28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti ,a vještak je dao razne varijante izračuna i uzeo je u obzir uplate tužiteljice i preplatu po konverziji te sve prikazao u tablicama i izračune detaljno objasnio pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .
29. Gore navedene primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na pravno pitanje pa je sud odlučio rješenjem od 18. veljače 2026. da se neće pozivati vještak na pisano i usmeno očitovanje
30. Sud je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzeo u obzir da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 16.839,24 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu) pa je u tom iznosu i prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno je kao u toč. I. izreke presude.
31. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.
32. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.
33. Nadalje, manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a i iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača budući da je tuženik banka tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita.
34. Osim toga ,tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.
35. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan.
36. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19,80/22, 114/22 i 155/23 -dalje ZPP ).
37. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
38. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 31. listopada 2025.
39. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti dok prema stavku 3 istog članka Zakona, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva , ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
40. U konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe, jer je tužiteljica u podnesku od 31. listopada 2025. smanjila tužbeni zahtjev , s obzirom da je tužbom od tuženika tražila isplatu iznosa od 29.187,01 EUR dok je u navedenom podnesku precizirala tužbeni zahtjev u iznosu od 16.839,24 EUR , dakle , sukladno čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena.
41. Inače u svezi s tim valja reči da prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 31. listopada 2025.tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice .
42. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za stanovanje, kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužiteljica, jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.
43. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana , kao i isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
44. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica je 2023. imala sjedište svog obrta na adresi gdje je kreditom kupila stan , s time da djelatnost obrta nije obavljala u tom stanu , jer je njezin obrt ,, Lory Vita '' obavljao djelatnost socijalne skrbi bez smještaja za starije osobe i osobe s invaliditetom, odnosno pomoć u kući tako da zapravo obrt nije obavljala u stanu već radom na terenu kako to tvrdi u svom uvjerljivom iskazu i kako to proizlazi iz izvatka iz obrtnog registra.
45. Tuženik je tijekom postupka podnio prigovor aktivne legitimacije tužiteljice, jer da je iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) razvidno za pojedine anuitete da ih nije platila tužiteljica.
46. Takav prigovor tuženika nije osnovan, jer iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona osobno otplaćivala kredit , a u slučaju da je i netko drugi platio neku mjesečnu ratu kredita valja reči da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu i tužiteljica je bila obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takva je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužiteljica plaća rate kredita te bi u slučaju neplaćanja kredita banka teretila tužiteljicu.
47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnicama , koje su odvjetnici u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 28. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova,za zastupanje na raspravi dana 16. 5. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 11. 11. 2024. po tbr 8/1 25 bodova, za sastav podneska od dana 27. 1. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 24. 2. 2025. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 31. 10. 2025. po tbr. 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 18. 2. 2026. po tbr 9/1 250 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR, to iznosi 3.100,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 775,00 EUR , čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 27. ožujka 2026.
48. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
U Zaboku 27. ožujka 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Zajedničkog odvjetničkog ureda Branka Vukov i Zorana Maurić Maglov iz Šibenika , Uski prolaz 1
2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne,
Iblerov trg 10/VII
