REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84/

Posl.br: P-8839/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice MC (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 8. st. 3 Ugovora o kreditu br. 016-1672/2005 od 13.8.2005. godine koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.130,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.3.2016. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 885,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (27.3.26.) do isplate, sve kamate do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica (u daljnjem tekstu tužitelj) u tužbi navodi da je s tuženika (tj. njegovim pravnim prednikom) dana 13.8.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1672/2005 prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 126.500,00 CHF. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je tuženik dana 16.3.2016. godine naplatio naknadu u iznosu od 2.130,59 eura i to temeljem čl. 8. st. 3 ugovora.

1.1. Tužitelj nastavno tvrdi i navodi da je u čl. 8 ugovoreno pravo tuženika da tužitelju zaračuna naknadu u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, a da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelju ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, gornjom odredbom ugovora tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.2. Temeljem svega iznesenog tužitelj traži da sud utvrdit ništetnost odredbe ugovora vezane uz naknadu, jer je nepoštena i zbog toga i ništetne i da se tuženika obveže na povrat onog što je od tužitelja naplatio po naknadi, uz kamatu od dana kada je tužitelj istu platio i naknadu naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik ne osporava zaključenje ugovora, ali osporava sve navode tužitelja i smatra da je naknada valjano ugovorena i da ju je imao pravo naplatiti. Tuženi visinu zahtjeva tužitelja ne osporava, ali ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, promet po kreditu i saslušan je tužitelja, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Zaključenje ugovora među strankama nije sporno, kao što i nije sporna visina i datum naplaćene naknade. Sud posebno ističe da tuženik i nije prigovarao visini zahtjeva tužitelja već osporava osnov njegovog zahtjeva.

4.1. Nije sporno da sporna odredba ugovora glasi:

čl. 8. "Korisnik kredita može…izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita…U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka, je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke.".

4.2. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za riješiti stambeno pitanje pa je kupljen stan u kojem se nikada nije obavljala poslovan djelatnosti. Za tuženika se odlučila jer su se reklamirali kao banka koja nudi najpovoljnije kredite vezane uz CHF, a kod kupnje prve nekretnine. Ni kod zaključenja ugovora niti aneksa, uopće nije bilo razgovora o obvezi plaćanja naknade niti zbog čega se ista treba platiti. Tražila je obračun za prijevremenu otplatu kredita i obračun je sadržavao i plaćanje naknade upravo za prijevremenu otplatu te joj je rečeno da se ta naknada mora platiti i tek je tada vidjela nominalni iznos naknade.

4.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužitelj potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da su u njemu bila određene naknade o kojima se nije uopće pregovaralo. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da je tužitelj "vidio" ugovorne odredbe o naknadama.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

5.2. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Prema čl. 295. ZOO-a (tako i čl. 142. ZOO/91) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

6.1. Prema čl. 1024. ZOO-a (tako i čl. 1068 ZOO/91) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

6.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a (čl. 398 ZOO/91) prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a (tako i čl. 1068 ZOO/91) proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

7. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da je zbog prijevremen otplatio trpio štetu, na koju okolnost je predložio i provođenje financijskog vještačenja.

7.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate. Ne može za tuženika biti šteta činjenica da je zbog prevelike likvidnosti bio primoran oročiti sredstva kod stranih banaka i plaćati na oročenje negativnu kamatu.

7.2. Sud primjenom odredbe čl. čl. 219. i 221a. ZPP-a smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu. Zbog toga sud nije prihvatio prijedlog da se provede dokaz financijskim vještačenje.

8. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. VS RH pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome VS RH naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

9. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 8. ugovora u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu/taksu uz uvjete koje odredi tuženik, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja ugovora, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom ugovoru igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga je i odbijen prijedlog tuženika da se na okolnost štete proveden financijsko vještačenje, a posebno i iz razloga što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja u odnosu na tzv. štetu za koju tvrdi da ju je pretrpio prijevremenim otplatama po oba kredita.

9.1. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu pa je sud odlučio kao pod točkom I izreke ove presude i utvrdio da je i čl. 8 ugovora ništetna.

10. Kako je naknada utvrđena ništetnom, odnosno utvrđeni su ništetni dijelovi ugovora, to se a odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredba. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja su utvrđene ništetnima.

10.1. Kako je visina naplaćene naknada među strankama nesporna, to je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

10.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

11. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, VS RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ništetno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost čl. 6 i 8. po oba ugovora, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

11.1. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

12. Pravo tužitelja po ugovoru zaključenom dana 13.8.2005. godine tj. njegov zahtjev po čl. 8 nije ni na koji način izmijenjen zaključenjem aneksa tog ugovora dana 16.1.2016. godine, jer je u čl. 10 tog aneks navedeno da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama aneksa ostaju nepromijenjene. Iz sadržaja cijelog aneksa proizlazi da čl. 8 osnovnog ugovora nije izmijenjen, jer se troškovi uređuju čl. 6, ali samo oni vezani uz zaključenje aneksa.

13. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

13.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, pristupa na roč. 18.3.26. i sastav podnesak od 13.12.23. po 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura što je uvećano za 150,00 eura PDV-a i po 67,76 eura sudske pristojbe na tužbu i presudu.

13.3. Ukupan troška iznosi 885,52 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.