Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-718/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1133/2024-13 od 27. siječnja 2026., dana 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 1133/2024-13 od 27. siječnja 2026. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2013. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno da tužena snosi svoje troškove i sudi:

„Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka od 500,00

EUR u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe od 62,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 75,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. veljače 2013.godine pa do 31. srpnja 2015.godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.kolovoza 2015.godine pa do 31.prosinca 2022.godine, po stopi koja se određuju, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.siječnja 2023.godine pa do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točke I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je odlučeno da tužena snosi svoj trošak žali se tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 345,29 EUR sa zateznim kamatama, zbog toga što je tužitelj 26. veljače 2013. proveo u istražnom zatvoru (od ukupno 1240 dana lišenja slobode), a potom je pravomoćno oslobođen optužbe za inkriminirano mu kazneno djelo u smislu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje: ZKP/97).

6. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj:

- u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97

- bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., pravomoćno oslobođen optužbe

- navedenu odluku VSRH zaprimio u siječnju 2020.

- 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske koje je dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru

- navedenim dopisom Ministarstva upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv RH

- predmetnu tužbu podnio 9. travnja 2024. jer nije pristao na ponuđeni iznos.

7. Sud prvog stupnja otklanja tuženikov prigovor zastare kao neosnovan navodeći da je predmetna tužba podnesena 9. travnja 2024., u trogodišnjem zastarnom roku, jer je zastara prekinuta priznanjem duga učinjenim dopisom Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. te je stoga tada počela iznova teći.

8. Nadalje, prvostupanjski sud prihvaća iskaz tužitelja u predmetu toga suda poslovni broj Pn-269/23, odnosno nalaz i mišljenje vještaka psihijatra sačinjen u predmetu toga suda poslovni broj Pn-359/24, o okolnostima pozivanja na obavijesni razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi. Sud zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima uzrokuje težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje te utvrđuje da je tužitelj, koji je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, s obzirom na sve okolnosti, pretrpio neimovinsku štetu. Stoga sud tužitelju dosuđuje pravičnu novčanu naknadu na ime naknade neimovinske štete u visini 75,00 eura za jedan dan neosnovanog lišenja slobode.

9. Tužena u žalbi ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP-a, a koji žalbeni razlozi nisu osnovani. Naime, tužena u žalbi ničim ne obrazlaže u čemu bi se ogledala povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, dok u odnosu na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. u svezi čl. 186.a ZPP-a pogrešno smatra da je tužbu trebalo odbaciti za iznos do 278,93 EUR koji se odnosi na razliku između novčanog iznosa koji je tužitelj potraživao zahtjevom za mirno rješenje spora i predmetnim tužbenim zahtjevom. S obzirom da se navedeni zahtjevi činjenično u cijelosti podudaraju, okolnost da je tužitelj tužbom potraživao viši iznos pravične novčane naknade od zatraženog u zahtjevu za mirno rješenje spora ne sugerira nepostojanje identiteta spora, kako to smatra tužena, stoga slijedi da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a te da, suprotno žalbenim navodima, nema mjesta odbacivanju tužbe.

10. Tužena u žalbi ujedno ustraje s istaknutim prigovorom zastare. Ocjena je ovoga suda kako je navedeni prigovor tužene u cijelosti osnovan te je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 356. ZPP-a kada je prigovor zastare odbio kao neosnovan.

11. Naime, prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Sukladno odredbi čl. 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

12. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13. Odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da oštećenik može, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. tog članka, dok taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa) traje, zastara ne teče, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom VSRH poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao ni to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 477. st. 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

15. Nastavno na navedeno, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, stoga je 10. travnja 2020. nastupio zastoj zastare.

16. Učinci zastoja zastare propisani su odredbom čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, dok prema stavku 2. istog članka zastara koja je počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama članaka 235.-239. ZOO-a propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da, zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće ili pak nije životno očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

17. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći te je zastoj zastare trajao tri mjeseca budući da je odredbom istog članka propisano da je nakon proteka tri mjeseca oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten i imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca.

18. U suprotnom, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, a posljedično nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

19. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku koja se odnosi na postupanje prije podnošenja tužbe sadrži i čl. 186.a ZPP-a, prema kojem se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.) te podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje (stavak 3.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (stavak 5.).

20. Slijedom navedenog, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

21. Prvostupanjski sud zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug u smislu odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je došlo do prekida zastare koja je potom prema članku 245. stavak 1. ZOO-a počela teći iznova, pa da stoga zastara utužene tražbine nije nastupila.

22. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

23. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, nastavno na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a da tužitelj, nezadovoljan odmjerenom visinom naknade, na takvu ponudu nije pristao te je stoga podnio zasebnu tužbu radi naknade štete za svaki dan lišenja slobode.

24. Priznanje duga u smislu čl. 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

25. Prema stajalištu ovog suda, predmetno očitovanje Ministarstva pravosuđa, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ne može se tumačiti kao priznanje duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio, zbog čega ugovor o nagodbi nije sklopljen.

26. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos, koju je tužitelj odbio, nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

27. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (""Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno i na ovaj slučaj.

28. Jednako je pravno shvaćanje izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisao navedeni Sporazum o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e-mail korespondencije između tužitelja i tuženika, kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

29. Odredbom čl. 240. st. 2. važećeg ZOO-a propisano je da se priznanje duga može učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

30. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, bilo na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznova.

31. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku VSRH poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. kojom je pravomoćno oslobođen optužbe tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR, da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma odnosno nagodbe, te da je tužitelj predmetnu tužbu podnio u travnju 2024., ovaj sud zaključuje da je tužiteljeva tražbina u cijelosti zastarjela.

32. Od zaprimanja odluke VSRH u siječnju 2020. do podnošenja tužbe u travnju 2024. proteklo je više od četiri godine, stoga je jasno da je, čak i kad se od navedenog razdoblja oduzmu tri mjeseca tijekom kojih zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97.

33. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, bespredmetni su žalbeni navodi tužene o visini i tijeku kamatne stope.

34. Slijedom navedenog, pravilnom je primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je istaknuti prigovor zastare u cijelosti osnovan te preinačiti prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti, stoga je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

35. Budući da je tužena nakon preinake prvostupanjske presude u cijelosti uspjela u sporu, valja joj priznati zatraženi trošak u vidu nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, dalje: Tarifa), kao i nagrade za zastupanje na ročištima od 12. prosinca 2024., 20. svibnja 2025., 15. srpnja 2025. i 9. prosinca 2025. po 50 bodova, odnosno 400,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, što ukupno iznosi 500,00 eura. Stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

36. Kako je žalba tužene u cijelosti osnovana, tužena ima pravo na naknadu troška sastava iste sukladno Tbr. 10.1. Tarife (Tbr. 7.1. uvećano za 25%) od 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura, stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević