Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-172/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 20. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i po punomoćniku tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 27. ožujka 2026. u odsutnosti stranaka, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102830579 od 01. veljače 2006.g. sklopljenog između tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "IZNOS ODOBRENOG KREDITA, kunska protuvrijednost od 65.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102830579 od 01. veljače 2006.g. sklopljenog između tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 7,99 % godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.683,33 EUR.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102830579 od 01. veljače 2006.g."

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime pretplate po jednostranoj odluci banke o promjeni kamatne stope iznos od 6.013,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pretplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. po stopi i visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od god ine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. pa do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi: Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2010.

Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2011.

Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2011.

Iznos 387,96 EUR od 1. ožujak 2011.

Iznos 120,79 EUR od 1. travanj 2011.

Iznos 112,56 EUR od 1. svibanj 2011.

Iznos 133,26 EUR od 1. lipanj 2011.

Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2011.

Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2011.

Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2011.

Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2011.

Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2011.

Iznos 184,42 EUR od 1. prosinac 2011

Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2012.

Iznos 179,11 EUR od 1. veljača 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2012.

Iznos 201,61 EUR od 1. travanj 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. svibanj 2012.

Iznos 173,80 EUR od 1. lipanj 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. srpanj 2012.

Iznos 896,05 EUR od 1. kolovoz 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. rujan 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. listopad 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. prosinac 2012.

Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2013.

Iznos 151,24 EUR od 1. veljača 2013.

Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2013.

Iznos 160,35 EUR od 1. travanj 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2013.

Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2014.

Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2015.

Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2015., pa sve do isplate, sve to u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 237,00 EUR / 1.785,68 kn zajedno sa zakonski zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 493,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, Uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to počevši od dana donošenja odluke tj. od 27. ožujka 2026. suda prvog stupnja pa do isplate, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj JH (dalje: tužitelj) podnio je tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5102830579, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 65.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj navodi da predmetnim ugovorom u čl. 8. određena kamatna stopa u visini od 7,99% godišnje promjenjivo u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Predmetnu tužbu podnosi jer smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu pa smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. U tužbi se navodi da se je o tim povredama ugovornih odredbi razmatralo u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane Udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj.

1.1. U odnosu na ništetnu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pa se temeljem zakonske presumcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojim stranke nisu pregovarale, a tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Navodi da je na taj način ugovorena u čl. 8. kamatna stopa na način da glasi „redovna kamata od 7,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“.

1.2. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepošteno ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna. Također, smatra da u spornoj ugovornoj odredbi visina kamatne stope nije određena niti odrediva, jer je ugovorene kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Poziva se na odredbu čl. 270. i 272. prema kojoj je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva te na Zakon o potrošačkom kreditiranju i to čl. 11. i 11a. Navodi da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa tužitelju kamatna stopa povećavana nekoliko puta u vrijeme kad je vrijednost švicarskog franka rasla što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.3. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF, tužiteljica navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21a., koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Navodi da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te se poziva na odredbe koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

1.4. U tužbi se navodi da je odredba čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

1.5. Tužitelj navodi da postoji nekoliko presuda suda Europske unije koje utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula kao i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštena i ništetna odredba, a te presude su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj s tim da je sud Europske unije zauzeo stav ako je ništetna valuta kredita u tom slučaju je ništetan i sam ugovor o kreditu, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i Direktiva EU 93/13 od 5. travnja 1993.

1.6. U tužbi se navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih 10 godina nije pretrpjela značajniji pad, a inflacija je neznatna (uzevši u obzir rast tečaja CHF u odnosu na euro). Navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se je odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacija o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. U tužbi se navodi da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti koja se je kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Tužitelj navodi da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.7. Navodi se da je tuženik bio dužan tužitelju kao potrošaču u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupni iznos kredita, valutu u kojoj je normirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, tuženik je bio dužan prije sklapanja ugovora tužiteljici pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila da procjeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Navodi da bi svi ovi bitni podaci trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu, a ta obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načela savjesnosti i poštenja, dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti sa zabranom zloupotrebe prava i zabrana prouzročenja štete drugoj strani. U tužbi se navodi da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebe kako bi donio informiranu odluku. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu.

1.8. Navodi da su 22. prosinca 2015. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu odnosno ugovor o konverziji kojim su promijenile pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita a prema izračunu konverzije proizlazi da obračunata preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.166,80 kn. Izračunato da nedospjela buduća glavnica iznosi 13.355,15 EUR-a, i u odnosu na nedospijelu glavnicu koja bi bila da je kredit ostao u valuti CHF umanjena je za 34.748,70 kn. U tužbi navodi da novi mjesečni anuitet utvrđen je u visini 506,03 EUR.

1.9. Tužitelj navodi da se konverzija zapravo odnosi na pretvaranje jednog pravnog stanja u drugo u potpunosti ili djelomice i moguća je u situacijama u kojima ništetni pravni posao udovoljava uvjetima nekog valjanog pravnog posla te će tada među strankama vrijediti drugi, konvertirani, pravni posao ako je to u skladu s ciljem stranaka, no sklapanjem dodatka ugovora tužiteljica nije dovedena u svoju početnu poziciju te ona i nadalje, unatoč izračunu konverzije, podmiruje mjesečni anuitet koji je viši od anuiteta koji je egzistirao u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da u konkretnom slučaju nije riječ o sklapanju novog ugovora, već se radi o aneksu koji prati sudbinu osnovnog ugovora, koji unatoč aneksa i dalje postoji, a pod uvjetom da je ništetni osnovi ugovor odnosno njegove pojedine odredbe tada su ništetni i svi njegovi dodaci s obzirom da se ništetnost utvrđuje ex tunc. Tužiteljica navodi da se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla svojeg prava na utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Navodi da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutu CHF u kojoj je izražena visina kredita, čine odredbu o predmetu i cijenu, a budući su te odredbe ništetne, ništetan je i aneks ugovora. Navodi da ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, što za sobom povlači primjenu restitucije da je svaka od ugovornih strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Navodi da prema izračunu, tužitelj je po ništetnim odredbama Ugovora uplatio ukupan iznos od 545.812,94 kn, a trebao je platiti iznos od 480.286,03 kn. Dakle uplatio je višak od 65.526,91 kn. Tuženik je taj iznos stekao neosnovano.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik navodi da odlučna činjenica koju su da treba uzeti u ovome predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Ankes Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu ZID ZPK/15. Da tim podneskom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev redit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnos položaj tužitelja je izjednačen u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK / 15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu. Sukladno odredbi čl. 19. C. 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZID ZPK/15. Pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tužitelj ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je bio taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni Ugovorni odnos s službenikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema Važećim Ugovornim uvjetima. Osim što su stranke predmetni kreditni odnosno uredili sklapanjem Aneksa prilikom samog postupka konverzije po ZID ZPK/15 sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir s toga je bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.

2.1. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF tuženik navodi da navodi koji su izneseni od strane tužitelja u tužbi vezani za valutnu klauzulu ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju Ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovan.

2.2. U odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji radi zaštite potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH , dalje VTS, 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio navodi da je sam VST istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektive zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se s toga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženikom između ostalog navodi da u ovome postupku potrebno je utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i samog sklapanja Ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute ( CHF ) za njegove kreditne obveze. Tuženi smatra da je tužitelj bio dovoljno informiran temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice Ugovaranja, valutne klauzule, vezane uz CHF odnosno po stajalištu tuženika, tužitelj je bio itekako obavješteno riziku intervatalnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF. U dogovoru na tužbu tuženik navodi da banka imala je obveze u CHF pa s toga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Tužitelj je kao i svi potrošači bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za CHF. Tuženik navodi da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojim se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer se sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navedena odredba je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Što se tiče ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi da sve promjene kamatne stope izvršio je sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na kojem pružatelj usluga nema utjecaj. Da jedan od osnovnih ciljeva direktive 93/13 EEZ prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet Ugovora te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja Ugovora. Da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s direktivom 93/13 EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim Ugovornim odredbama predviđene direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu.

2.4. Tuženik navodi da postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a koja je stupila na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje: ZID ZPK, NN 143/13). Da je tužitelju kroz ZPK pružena takva razina radi koje je daljnja sudska zaštita nije potrebna pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su Ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

2.5. U odgovoru na tužbu navodi da je deklaratorna zašita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja Ugovornog odnosa. Nadalje tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Da Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i odredbom čl. 118. odnosno 138.a. (NN97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću djelomične postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Da je takva pravna osnova jasna, budući da Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose, koji se ovdje predmetom zahtijevaju nije otpala, već i dalje Egzistira, s toga predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove.

2.6. Tuženik se poziva na presudu Pž-6632/17 navodi da u pogledu dodatka ugovora o kreditu kojim je postignuta konverzija tuženik ističe da sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužitelj nije bio prisiljen na sklapanje dodatka niti mu je prijetio otkaz ako isti ne bi sklopio. Tužitelj je imala mogućnost izbora i mogla je izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita odnosno sklopiti ili ne s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. C t. 1. točke 4. ZID ZPK/15. Navodi da prema izričitoj odredbi 19 E ( st. 6. ZID ZPK/15) ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. ovog Zakona otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15 dalje ZKP/15) s obzirom na to da su stranke 14.1.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita SCHF valutnom klauzulu u EUR. Između ostalog tuženik navodi da je banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao koji se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, a što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denotiran u EUR čime je isključivo po svojem slobodnom zboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR sve na način koji je bio utemeljen na valjano od strane banke primijenjen, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15 uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Izračun pretplate tužitelj je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja kako je to razvidno iz kontrole " primjene CHF tečaj sadržano u izračun konverzije na dan 30.9.2015.) svi uplaćeni iznosi su sukladno odredbi čl. 19. st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na da uplate i točno, Zakonom određeno" tečaj one vrste koje vjerovnik na taj datum primijenio na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR".

2.7. Tuženik je istakao prijebojno potraživanje prema tužitelju da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 237,00 EUR / 1.785,68 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. do isplate te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.8. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužitelju da tuženiku namiri parnične troškove.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, uvid u Ugovor o kreditu 2402006- 1031262160/51404627-5102830579 od 01. veljače 2006., preslika kartice prometa o otplati kredita, sudska praksa, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje, izvršen je uvid u aneks ugovora o kreditu – izračun konverzije, odgovor na tužbu, sudska praksa, reklami materijal za stambene kredite, informacija, pojam "valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom", brošura stambeni kredit Erste banke, dopis HNB-a, očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015., grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika, po potrebi dostava obavijesti o promjene kamatne stope, obavijest o usklađenju kamatne stope, podnesci stranaka sa sudskom praksom, zapisnik od 20.11.2019. godine, obraza za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, aneks br. 1. Ugovora broj 5102830579, podnesci stranaka, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, aktivni izvadak iz sudskog registra za tuženika (javno dostupno na web stranici), obračun konverzija, saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 123/08, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, koji je specificiran podneskom od 19. lipnja 2020., u cijelosti osnovan.

5. Ovaj je sud rješenjem P-172/2019-16 od 02. veljače 2022. godine proglasio se mjesno nenadležnim.

6. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna službe u Čakovcu posl. br. Gž - 435/2022-2 od 25. travnja 2022. godine preinačeno je rješenje OSKC posl. br. P - 172/2019-16 od 02. veljače 2022. godine, ispravljenog rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-172/2019-18 od 08. veljače 2022. na način da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici.

7. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102830579, od 01. veljače 2006. (list 7-9) temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 65.500,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa ugovorenom kamatom u visini od 7,99% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate na od 144 mjesečnih anuiteta, prvi anuitet u iznosu od 708,65 CHF sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće da dan sklapanja ovoga Ugovora.

8. Nesporno je da su stranke zaključile te Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102830579 dana 07. siječnja 2016. (list 199-203) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015).

9. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.

10. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 93/03, dalje: ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredu u naprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi u naprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

12. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanja djelatnosti njegova zanimanja.

13. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit realizirao za rješavanje stambenog pitanja.

13.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja te Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102830579, od 01. veljače 2006. iz čl. 3. u kojem je upisana namjena – krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti za zatvaranje obveza (iz – u +), način korištenja (puštanja) kredita u tečaj, dio u gotovini, a dio prijenosom na žiroračun.

14. Iz iskaza tužitelja kojeg je dao na zapisniku dana 20. veljače 2026., prolazi da osim kredita u CHF nije mogao realizirati kredit u drugo valuti. Navodi da mu nije dato nikakvo objašnjenje vezano za rizik o valuti, da je znao što će se dogoditi tijekom otplate da ne bi realizirao takvu vrstu kredita. U Banci je Ugovor pročitan kao i kod javnog bilježnika, nije dobio nikakvo pojašnjenje od djelatnika banke vezano za mogućnost povećanja kamata – rata. Sud doznaje iz njegova iskaza da nije bio nagovoren od strane djelatnika Banke te napominje da nije imao druge mogućnosti da realizira kredit osim u CHF. Kako su se rate povećavale da je bilo pitanje u jednom momentu i prodaja kuće i da će ostati bez svega. U svome iskazu navodi da nije mogao ništa u Banci mijenjati, a da se je tuženik osigurao sa hipotekom. Kredit se je otplaćivao od njegove mirovine.

15. Tužena na ročištu glavne rasprave dana 06. rujna 2024. odustala je od saslušanja MH, [adresa], na okolnost pregovaranja vezano za predmetne kredite. Kako se tužitelj protivio čitanju pisanog iskaza UH koji je ovjeren po javnom bilježniku sud isti nije pročitao.

16. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

16.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 8. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.

16.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.

16.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 2. kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.

17. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102830579, od 01. veljače 2006. čl. 2. i čl. 8., u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i st. 2., Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

18. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

19. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 03. svibnja 2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina jer je tužba podnesena prije petogodišnjeg roka za zastaru iz čl. 225. ZOO-a, s toga je sud utvrdio neosnovan tuženikov prigovor zastare za potraživanja po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci banke.

20. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.

21. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

23. Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Radi navedenog sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje da je ništetan Dodatak Ugovora o kreditu (konverzija) u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102830579 od 01. veljače 2006. godine.

25. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

26. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

27. Nesporno je između stranaka da su stranke navedenim Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102830579, dana 07. siječnja 2016. godine, u točki 1.1. utvrdile da se dana 30. rujna 2015. stupio na snagu zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 102/2015 dalje ZID ZPK te da banka pristupa potpisivanju ovoga Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora opisanog u članku 2 isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke propisano ZID ZPK

27.1. U točki 2. t. 1. da potpisnici ovoga Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 07. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627- 5102830579 na iznos od 65.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

27.2. Prema točki 5 konverzije, u točki 5.2. Ugovoreno je da u skladu s prethodnim stavkom i odredbama ZID ZPK utvrđuje se da obveze korisnika kredita iz osnovnog Ugovora u CHF, po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ID ZPK na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 13.355,15 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9 ovoga Aneksa. Točkom 5.3. ugovoreno je u skladu s prethodnim stavcima i odredbama ZID ZPK utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK na dan naveden u zaglavlju ovoga Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) i čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditu dodan članak 19. c. st. 1. točka 5. u iznosu od 1.785,68 kn i čije korištenje – isplata će se regulirati sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio ovoga Aneksa. Potpisnici ovoga Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01. listopada 2015. do dana navedenog u zaglavlju ovoga Aneksa u vezu podmirenja obveza iz osnovnog Ugovora uzete u obzir pri izračunu iz ovoga stavka.

27.3. Ugovorena je ugovorna kamata člankom 6. te su utvrđeni anuiteti koji iznose 506,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja. Također je utvrđen otplatni plan u točki 9. te instrumenti osiguranja točka 10.

28. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo TH iz [adresa].

28.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je Ugovorom o kreditu broj 5102830579 (u daljnjem tekstu Ugovor) je Erste&Steiermaerkische bank d.d. odobrila korisniku kredita ŠH kredit po slijedećim uvjetima: iznos kredita: 65.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredi ta, redovna kamatna stopa: 7,99% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, način otplate: 144 mjesečnih anuiteta.

28.2. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, a utvrđen je periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote ( dio kojim se otplaćuje glavnica kredita), i redovnih kamata za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri; iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja ( jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta, broj dospijeća kamatna stopa).

28.3. U nalazu vještak navodi da uvidom u otplatni plan Nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 6.2.2006. godine, po tečaju CHF koji je iznosio 4,703200. Isplaćeni iznos u kunama bio je 308.059,60 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1.4.2006. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem prvog dana u mjesecu.26.4. Kredit je konvertiran u valutu EUR i u konverziji utvrđen višak uplata u iznosu od 39.921,42 kn (5.298,48 EUR). Obračun se radi do 30. rujna 2015.

28.4. U zaključku vještakinja navodi da Zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine više je plaćeno 6.507,80 EUR. Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 1. i 2. Nalaza.

28.5. Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 818,48 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 324,27 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 494,21 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 6.013,59 EUR (6.507,80 -494,21). Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Specifikacija pojedinačnih iznosa (6.013,59 EUR).

28.6. Navodi da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

28.7. Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, Utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, i izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

28.8. Ravnoteža između stranaka u smislu primjene kamatne stop iz ugovora i tečaja za CHF po kojem je kredit isplaćen, a što je u ovom predmetu određeno zadatkom vještačenja, nije uspostavljena.

29. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te navodi da isti prihvaća u cijelosti.

30. Tuženik pismenim podneskom od 27. listopada 2025. ističe kako prigovora matematičkom izračunu vještaka. Da vještakinja ne prikazuje manje plaćene Anuitet u razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog, ne može se utvrdit koji iznos je više odnosno manje plaćen s osove valutne klauzule tj. promjenjive kamatne stope jer vještakinja iskazuje iznose po anuitetima, s toga je predložio da vještakinja dopuni nalaz i mišljenje vezano za razliku u tečaju CHF te predlaže da vještakinja dopuni nalaz i mišljenje na način da prikaže iznose u valuti EUR.

31. Sudska vještakinja očitovala se pismenim podneskom dana 10. studenog 2025. godine te navodi Kako je u točki c.4.) navedeno, u trenutku izrade Nalaza spis nije sadržavao pojedinačne odluke o promjenama kamatne stope, stoga je u nalazu sačinjen objedinjeni izračun. Neovisno o tome, u izračun su uključena i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kao i razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne. Nastavno na kamatnu stopu, nakon 1.2.2014. godine korištena je početna kamatna stopa, a ne kamatna stopa 3,23%.

31.1. Ukoliko tuženik u spis dostavi pregled svih promjena kamatnih stopa po kreditu, može se napraviti prezentacija zasebno po osnovama u kojoj će biti vidljive pojedinačne razlike (posebno tečaj, posebno promjena kamatne stope), no napominje da će ukupni iznos više plaćenog ostati isti kako je to navedeno u Nalazu od 26.9.2025. godine (upravo iz razloga jer su svi negativni iznosi već uključeni u izračun).

32. Ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke (čl. 258. ZPP-a).

33. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

35. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.

36. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

37. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.

38. Tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika potraživao je novčani iznos od 8.696,92 EUR / 65.526,91 kn, dok je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužitelju pripada novčani iznos od 6.013,59 EUR (6.507,80 EUR – 494,21 EUR), s toga na temelju provedenih dokaza kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 6.013,59 EUR i to s osnova ništetnih Ugovornih odredbi kako je utvrđeno tijekom ovoga postupka.

39. Sud je odbio tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim u iznosu od 2.683,33 EUR.

40. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

40.1. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 8.696,92 EUR), troškovniku predanom u spis, u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP -a i čl. 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje Tbr.) i to za sastav tužbe 200,00 EUR (Tbr. 7.t.1.), uvećano za PDV u iznosu od 250,00 EUR, ukupno 250,00 EUR.

41. O troškovima stranaka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP -a. Tužitelj u ovom postupku uspio je sa 69,15 %, dok je tuženik uspio u sporu sa 30,85 % ( 69,15 - 30,85 = 38,30%).

42. S obzirom na razmjerni uspjeh tužitelja u iznosu od 95,75 EUR tužitelju pripadaju i troškovi za vještačenje bez obzira na uspjeh u iznosu od 398,17 EUR, sveukupno 493,92 EUR.

43. Sud je dosudio troškove tužitelju samo one troškove koje je naznačio njegov punomoćnik. Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu čl. 164. st. 2. ZPP-a.

44. Na dosuđeni iznos troškova od 493,92 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 27. ožujka 2026. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa. („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).

45. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. JH iz [adresa],

2. OD Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb