REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1364/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja Banka Kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB 33039197637, kojeg zastupa punomoćnik Ante Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Viktor Makovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAŠICA & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, protiv prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 i drugotuženika Osijek -Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500, kojeg zastupa ju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Osterman i Ivančić d.o.o. u Zagrebu, radi solidarne isplate iznosa od 413.814,28 EUR, zaključio je glavnu raspravu 18. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Ante Glamuzine, umješačevog punomoćnika HŽ, prvotuženikovog punomoćnika PŽ te drugotuženikovih punomoćnika FŽ i ŠŽ te donio i objavio rješenje i presudu 27. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se sudjelovanje SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao umješača na strani tužitelja u ovom predmetu.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 25.153,42 EUR od 20. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 27.279,78 EUR od 24. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 7.666,49 EUR od 22. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87.337,93 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 24.544,61 EUR od 10. rujna 2012. do isplate i

- na iznos od 34.924,91 EUR od 19. listopada 2012. do isplate,

s time da se za razdoblje do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, za razdoblje 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. stopa zatezne kamate se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam (8) dana.

II. Nalaže se drugotuženiku Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam (8) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika, te u dijelu u kojem u odnosu na drugotuženika tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 206.907,14 EUR koje teku:

- na iznos od 25.153,42 EUR od 20. travnja 2012. do 31. prosinca 2019.,

- na iznos od 27.279,78 EUR od 24. lipnja 2012. do 31. prosinca 2019.,

- na iznos od 7.666,49 EUR od 22. srpnja 2012. do 31. prosinca 2019.,

- na iznos od 87.337,93 EUR od 13. kolovoza 2012. do 31. prosinca 2019.,

- na iznos od 24.544,61 EUR od 10. rujna 2012. do 31. prosinca 2019. i

- na iznos od 34.924,91 EUR od 19. listopada 2012. do 31. prosinca 2019.

IV. Nalaže se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 67.480,14 EUR sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od osam (8) dana.

V. Nalaže se drugotuženiku Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 67.480,13 EUR sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od osam (8) dana.

VI. Odbijaju se kao neosnovani tužiteljev zahtjev za solidarnu naknadu troškova od tuženika u iznosu od 195.809,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata od 27. ožujka 2026. do isplate, tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 134.960,27 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točkama IV. i V. izreke presude i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 61.807,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. do isplate.

VII. Nalaže se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 naknaditi umješaču na strani tužitelja UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove u iznosu od 7.780,00 EUR u roku od osam (8) dana.

VIII. Nalaže se drugotuženiku Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 naknaditi umješaču na strani tužitelja UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove u iznosu od 7.780,00 EUR u roku od osam (8) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi solidarne isplate iznosa od 3.117.883,68 kn (413.814,28 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako su stranke 10. veljače 2012. sklopile Okvirni ugovor o cesiji kojim su regulirale međusobna prava i obveze u pogledu ustupa potraživanja koja proizlaze temeljem Ugovora o izvođenju radova broj 45212-400-1111/09 za izvođenje na projektu autocesta Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug-Lekenik, izgradnja poddionice Kuševec-Lekenik, sklopljenog između prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. (dalje: prvotuženik) i drugotuženika Osijek-Koteks d.d. (dalje: drugotuženik), odnosno ugovora o podizvođenju radova između drugotuženika i društva Ceste građenje d.o.o. Nadalje navodi da je prema navedenom Okvirnom ugovoru drugotuženik ustupio društvu Cesta građenje d.o.o., a društvo Cesta građenje d.o.o. tužitelju dio svojih potraživanja koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn u svrhu osiguranja i naplate obveza po ugovoru o revolving kreditu u iznosu do 5.000.000,00 kn. Prema odredbi članka 3. navedenog Okvirnog ugovora prvotuženik se kao cesus usuglasio da će obveze koje proizlaze iz ugovora navedene u odredbi članka 1. navedenog Ugovora, temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika te priloženih i potpisanih ugovora o cesiji sklopljenih između stranaka i Cesta građenje d.o.o. izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa tužitelja. Cesta građenje d.o.o. jamči tužitelju za postojanje i naplativost potraživanja ustupljenih ugovorom, a drugotuženik to jamči društvu Cesta građenje d.o.o. Tim ugovorom stranke su potvrdile da ne krše odredbe pozitivnih propisa o zabrani dovođenja vjerovnika u nepovoljniji položaj. Nakon sklapanja navedenog Okvirnog ugovora izvršeni su radovi, te je temeljem ovjerenih situacija i dva posebna ugovora o cesiji tužitelju plaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, dok je izostalo plaćanje razlike za 4.888.518,69 kn koliko iznosi vrijednost izvršenih ugovorenih radova prema ostalim ovjerenim situacijama. Drugotuženik i Cesta građenje d.o.o. ustupili su tužitelju sva potraživanja koja proizađu temeljem ugovora o izvođenju radova odnosno ugovora o podizvođenju, a temeljem navedenog Okvirnog ugovora. U konkretnom slučaju radi se o fiducijarnoj cesiji kojim pravnim poslom je Cesta građenje d.o.o. na tužitelja radi osiguranja i naplate obveza iz ugovora o revolving kreditu prenijelo sva svoja potraživanja koja proizađu iz ugovora o izvođenju radova odnosno ugovora o podizvođenju radova. Odnos između cesusa odnosno njegova obveza prema cesionaru nastaje trenutkom saznanja za cesiju. Prvotuženik kao cesus ignorirao je tužitelja kao cesionara, te je odbio izvršiti obvezu temeljem navedenog Okvirnog ugovora o cesiji, a kao razlog odbijanja plaćanja je naveo zabranu obračunskog plaćanja u situaciji kada Cesta građenje d.o.o. ima blokiran žiro račun.

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći kako je s drugotuženikom 9. svibnja 2009. sklopio ugovor o izvođenju radova, te je kao cesus s tužiteljem, drugotuženikom i društvom Cesta građenje d.o.o. sklopio Okvirni ugovor o cesiji 10. veljače 2012. Prema odredbi članka 3. tog Okvirnog ugovora prvotuženik se obvezao da će plaćanja koja proizlaze iz naznačenog ugovora o izvođenju radova i ovjerenih mjesečnih situacija, te priloženih potpisanih ugovora o cesiji, izvršiti u ugovorenim rokovima u korist tužitelja. Prema toj odredbi okvirnog ugovora nisu sklopljeni ugovori o cesiji kojima je utuženo potraživanje ustupljuje tužitelju, pa tužbeni zahtjev nije osnovan.

3. U odgovoru na tužbu drugotuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome je naveo kako je temeljem ovjerenih situacija i dva posebna ugovora o cesiji tužitelju ukupno plaćeno 1.882.116,32 kn, a osporava da bi vrijednost izvršenih ugovorenih radova iznosila 4.885.518,69 kn. Osporava da bi privremene situacije bile temelj za potraživanje tužitelja u ovom postupku. Temeljem ugovora o podizvođenju radova sklopljenog između drugotuženika i društva Ceste građenje d.o.o. bilo je predviđeno da drugotuženik o svakoj privremenoj i okončanoj situaciji ima pravo zadržati 10 % na ime garantnog depozita. Temelj za ustup svih potraživanja proizašlih iz ugovora o građenju nije sklopljeni ugovor o građenju s obzirom na odredbu članka 3. stavka 1. Okvirnog ugovora kojim je određeno kako je prvotuženik suglasan da će obveze plaćanja izvršiti temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika i priloženih potpisanih ugovora o cesiji sklopljenih između stranaka i Cesta građenja d.o.o. Člankom 3. stavak 1. Okvirnog ugovora predviđeno je da se obveza prvotuženika prema drugotuženiku i obveza drugotužežnika prema društva Cesta građenje d.o.o. gasi tek potpisom svakog pojedinačnog ugovora o cesiji do iznosa ustupljene tražbine. Smatra da je odredbom članka 2. stavka 1. Okvirnog ugovora ugovorena cesija radi ispunjenja iz članka 88. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a odredbom članka 3. stavka 1. Okvirnog ugovora da je ugovorena cesija umjesto ispunjenja u smislu članka 88. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. U pojedinačnim ugovorima o cesiji navedeno je kako se ustupanje vrši umjesto ispunjenja te se potpisom tih pojedinačnih ugovora gasi obveza prvotuženika prema drugotuženiku do iznosa ustupljene tražbine. Tužitelju je temeljem potpisa dva pojedinačna ugovora o cesiji ustupljen samo dio potraživanja proizašlih iz ugovora o izvođenju radova i ugovora o podizvođenju radova u iznosu od 1.882.116,32 kn s obzirom da daljnji pojedinačni ugovori nisu sklopljeni. Okvirni ugovor sklopljen je kad su računi Cesta građenje d.o.o. bili u blokadi. Drugotuženik nadalje nije postupio po Okvirnom ugovoru, odnosno nije potpisao preostale pojedinačne ugovore o cesiji pozivajući se na odredbu članka 14. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosno zbog blokade žiro računa Cesta građenja d.o.o. Prvotuženik je kao dužnik ustupljene tražbine sukladno članku 88. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima svoju obvezu ispunio drugotuženiku kao ustupitelju.

4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/2013 od 26. studenoga 2015. (dalje: presuda od 26. studenoga 2015.) naloženo je drugotuženiku platiti tužitelju iznos od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 275.314,71 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na prvotuženika (točka 2. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 380,00 kn (točka 3. izreke).

5. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS) poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. odbijene su žalbe tužitelja i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda od 26. studenoga 2015.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VS) poslovni broj Rev 265/2022-2 od 22. ožujka 2022. ukinuta je presuda VTS-a poslovni broj Pž-280/2016- 2 od 16. listopada 2018. i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke), dok je odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka ostavljena se za konačnu odluku (točka II. izreke).

7. U ponovnom suđenju je presudom VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena presuda od 26. studenoga 2015. u točkama 2. i 3. izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. (točka I. izreke), preinačena je presuda od 26. studenoga 2015. u točki 1. izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na drugotuženika, naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku troškove postupka u iznosu od 285.603,13 kn, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 77.300,00 kn (točka II. izreke).

8. Dopunskim rješenjem VTS-a poslovni broj Pž-2428/202-6 od 5. listopada 2022. naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku troškove sastava revizije u iznosu od 68.443,75 kn / 9.084,47 EUR (točka I. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 16,56 kn / 2,20 EUR (točka II. izreke).

9. Rješenjem VS poslovni broj Revd 90/2023-4 od 25. listopada 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022. i dopunskog rješenja VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-6 od 5. listopada 2022., radi pravnog pitanja:

"Na koje se osobe odnosi odredba čl. 88. st. 4. ZOO u slučaju višestruke cesije (kojom cedent (cedent 1) prenosi tražbinu cesionaru 1 (cedentu 2) koju ima prema cesusu, a istovremeno cesionar 1 (cedent 2) tako prenesenu tražbinu prenosi dalje cesionaru 2) odnosno kome cesus može valjano ispuniti tražbinu? Da li tražbinu valjano može ispuniti i cedentu (cedentu 1)?'' (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev drugotuženika za naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

10. Rješenjem VS poslovni broj Rev-656/2024-3 od 14. svibnja 2024. (dalje: rješenje VS od 14. svibnja 2024.) prihvaćena je revizija i ukinute su presuda VTS -a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022., dopunsko rješenje VTS-a poslovni broj Pž-2428/202-6 od 5. listopada 2022. i presuda od 26. studenoga 2015. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P - 2191/13-80 od 12. prosinca 2018., a predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke), dok je odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena za konačnu odluku (točka II. izreke).

11. U obrazloženju rješenja VS-a od 14. svibnja 2024. se u bitnome navodi da prilikom primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi ugovorni odnos stranaka nisu sveobuhvatno cijenili i u tom smislu utvrdili sve odlučne činjenice, te da će nižestupanjski sudovi u ponovljenom postupku ponovno razmotriti predmet u svjetlu eventualne odgovornosti koja bi proisticala iz eventualnog nepridržavanja ugovornih obveza tuženikā, u tom smislu eventualno dopuniti utvrđenje činjeničnog stanja i donijeti novu, zakonitu odluku.

12. U ponovnom suđenju presudom ovoga suda poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. naloženo je prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je drugotuženiku Osijek- Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika te u dijelu u kojem u odnosu na drugotuženika tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 206.907,14 EUR preko stope koja prelazi stopu određenu u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan (točka III. izreke presude). U točkama IV. - VI. izreke presude je odlučeno o troškovima postupka.

13. Rješenjem VTS-a poslovni broj Pž-1550/2025-2 od 29. travnja 2025. (dalje: rješenje od 29. travnja 2025.) odbačena je žalba tuženika Osijek-Koteks d.d., Osijek protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. u točki I. izreke kao nedopuštena (točka I. izreke), ukinuta je u cijelosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka II. izreke) i određeno je da će o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci (točka III. izreke).

14. U ponovnom suđenju tužitelj je u bitnome ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih dosadašnjih navoda, a tuženici kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda.

15. U ponovnom suđenju TŽ je u podnesku od 7. studenoga 2025. dao izjavu o stupanju u parnicu u svojstvu umješača na strani tužitelja navodeći kako ima pravni interes da tužitelj uspije u ovoj parnici iz razloga što , u bitnome, u slučaju uspjeha tužitelja u predmetnom postupku tužitelj neće svoju tražbinu iz Ugovora o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. veljače 2012., solemniziranog 20. veljače 2012. kod javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod brojem OV-1938/12, ovršnog 1. kolovoza 2012. nastojati naplatiti ovršnom prodajom nekretnine u vlasništvu umješača kao ovršenika, koju je umješač založio kao osiguranje tražbine iz navedenog Ugovora o kreditu, u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr- 2989/2022.

16. U podnesku od 30. siječnja 2026. tužitelj se suglasio sa stupanjem SŽ u svojstvu umješača na strani tužitelja, dok su se tuženici navedenom usprotivili.

17. U ponovnom suđenju, sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012. (str. 7. – 8. spisa), privremenih situacija (str. 9 do 14 spisa), financijskih izvještaja i pokazatelja za prvotuženika i drugotuženika (str. 17 - 26 spisa), Ugovora o izvođenju radova od 9. veljače 2012. (str. 43 do 51 spisa), troškovnika dodatnih radova (str. 47. – 51. spisa), poziva na plaćanje od 28. studenoga 2012. (str. 52. spisa), Ugovora o cesiji (str. 53. – 54., 56., 78. – 79. spisa), Ugovora (str. 59. – 61. i 107. – 112. spisa), privremenih situacija (str. 62. – 73. spisa), tužiteljevu prijavu tražbine (str. 115. – 117. spisa), Ugovora o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. veljače 2012. (str. 118. – 122. spisa), izvatka iz registra (str. 128. – 129. spisa), pregleda plaćanja, potvrda o izvršenom nalog, računa i izjava o prijeboju (str. 134. – 355. spisa), rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-102/14-13 od 30. svibnja 2014. (str. 399. - 441 spisa). Pročitani su iskazi svjedoka DŽ, ĐŽ, KŽ. EŽ, ČŽ, RŽ i zastupnika po zakonu tužitelja MŽ.

18. Na ročištu održanom 9. siječnja 2025. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje stranaka.

19. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

20. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kao cesionara za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR (3.117.883,68 kn) od tuženika po osnovi Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012., koji iznos predstavlja razliku između ukupno prenesene tražbine u iznosu do 5.000.000,00 kn (663.614,04 EUR) po osnovi tog Ugovora i već plaćenog iznosa tužitelju po toj osnovi.

21. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP). Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe, ali ne i njezinom pravnom osnovom (članak 186. stavak 3. ZPP).

22. S obzirom na činjeničnu osnovu tužbe kojom je sud vezan neosnovane su tuženikove tvrdnje kako je, nakon rješenja od 29. travnja 2025., tužitelj preinačio tužbu. Naime, objektivna preinaka tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP -a je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (članak 191. stavak 3. ZPP).

U konkretnom slučaju tužitelj je već u činjeničnoj osnovi tužbe (pod točkom 9.), između ostalog, naveo kako su tuženici namjerno prekršili ugovorne obveze prema tužitelju pri čemu je prvotuženik ignorirajući Okvirni ugovor o cesiji od 10. veljače 2012. (str. 7. – 8. spisa; dalje: Okvirni ugovor) protupravno obavio plaćanje prema drugotuženiku koji je na taj način stekao imovinsku korist bez osnove. Osim toga, kao što je to i VTS naveo pod točkom 42. rješenja od 29. travnja 2025., tužitelj je u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. ZPP-a iznio činjenične tvrdnje da je prvotuženik postupio protivno tom Ugovoru, odnosno odredbi članka 3. Ugovora jer tražbinu u cijelosti nije ispunio novom vjerovniku-tužitelju, već svom ranijem vjerovniku Osijek- Koteks d.d. (drugotuženiku), koji je također postupio protivno tom Ugovoru primivši tu uplatu od strane prvotuženika. Stoga, kao što to i VTS navodi pod točkom 42. rješenja od 29. travnja 2025., potražuje isplatu utuženog iznosa koji predstavlja razliku između iznosa kojeg mu je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. doista i isplatio na temelju Okvirnog ugovora o cesiji i ukupnog iznosa do 5.000,000,00 kn koji mu je kao novom vjerovniku ustupljen na temelju Okvirnog ugovora o cesiji, a koja razlika je isplaćena tuženiku Osijek-Koteks d.d. protivno tom Ugovoru, i to od oba tuženika kao solidarnih dužnika.

Dakle, već iz činjenične osnove tužbe i činjenica koje je tužitelj iznio u postupku prije rješenja od 29. travnja 2025., kao i iz točke 42. obrazloženja rješenja od 29. travnja 2025. proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi ugovorne štete zbog postupanja oba tuženika protivno sklopljenom Okvirnom ugovoru čije su ugovorne strane između ostalih i tužitelj i oba tuženika iz ovog postupka .

23. Nije sporna činjenica da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 118. – 122. spisa; dalje: Ugovor) između tužitelja, Cesta građenje d.o.o. kao korisnika kredita, MGT d.o.o. kao jamca-platca i založnog dužnika, DŽ iz [adresa] kao jamca -platca, CŽ iz [adresa] kao založnog dužnika i TŽ iz [adresa] kao založnog dužnika kojim je tužitelj odobrio Cesta građenje d.o.o. kao korisniku kredita kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn (članak 2. Ugovora). Člankom 9. Ugovora ugovoreni su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz tog Ugovora te su, između ostalih, kao instrumenti osiguranja naplate tražbine iz Ugovora navedeni i založna prava na nekretninama, i to, između ostalih i založno pravo na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine određene u članku 10. stavku 1. podstavku 3. Ugovora u vlasništvu SŽ kao založnog dužnika kao sporedna hipoteka te valjani ugovor o cesiji sklopljen između korisnika kredita Cesta građenje d.o.o. kao cedenta, drugotuženika kao cedenta, tužitelja kao cesionara i prvotuženika kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn, radi naplate i osiguranja potraživanja tužitelja.

24. Nije sporna činjenica da su prvotuženik kao naručitelj i drugotuženik kao izvođač sklopili Ugovor broj 45212-400-1111/09 od 9. svibnja 2009. - osnovni ugovor za izvođenje radova na izgradnji autoceste Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug- Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik (str. 60. – 61. spisa). Nije sporna niti činjenica da je na temelju tog ugovora prvotuženik platio drugotuženiku iznos od 165.002.464,32 kn, a ta činjenica proizlazi i iz isprava u spisu (str. 134. – 200. spisa).

25. Nije sporna činjenica da su Cesta građenje d.o.o. kao izvođač i drugotuženik kao naručitelj sklopili Ugovor o izvođenju radova broj 3355/09/9K/12 od 9. veljače 2012. (str. 43. – 46. spisa) čiji je predmet izvođenje radova na izgradnji autoceste Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec- Lekenik, za cijenu radova od 9.723.980,72 kn.

26. Nije sporna činjenica da je za radove koje je izvelo društvo CESTA GRAĐENJE d.o.o. drugotuženik naplatio od prvotuženika iznos od 5.372.585,95 kn (str. 125 spisa). Nije sporna niti činjenica da je u razdoblju od travnja do rujna 2012. drugotuženik ovjerio društvu Cesta građenje d.o.o. šest privremenih situacija (str. 9. – 14. spisa).

27. Nije sporna činjenica postojanja pravnog odnosa između parničnih stranaka i treće osobe Cesta građenje d.o.o. na temelju Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012. (str. 7. – 8. spisa; dalje: Okvirni ugovor) sklopljenog između drugotuženika kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, prvotuženika kao cesusa i tužitelja kao cesionara.

28. Nije sporna činjenica da su nakon sklapanja Okvirnog ugovora, parnične stranke i Cesta građenje d.o.o., sklopile dva posebna Ugovora o cesiji, i to 18. travnja 2012. i 13. kolovoza 2012. na temelju ovjerenih situacija broj 21 i 25 (str. 53 - 54 spisa). Nije sporna niti činjenica da je po navedena dva ugovora o cesiji tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn.

29. Odredbom članka 206. stavka 1. ZPP-a propisano da je da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci.

U konkretnom slučaju postoji pravni interes SŽ za sudjelovanje u ovoj parnici u svojstvu umješača na strani tužitelja. To iz razloga što je Ugovorom, TŽ kao založni dužnik dopustio da se radi osiguranja tužiteljeve tražbine iz Ugovora, radi čijeg osiguranja je uz navedeno založno pravo na nekretnini SŽ sklopljen i Okvirni ugovor koji je predmet ovoga spora, dopustio zasnivanje založnog prava na nekretnini u njegovom vlasništvu, konkretno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine određene u članku 10. stavku 1. podstavku 3. Ugovora. Budući da se radi prisilnog ostvarenja tužiteljeve tražbine iz Ugovora vodi ovršni postupak na nekretnini SŽ pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-2989/2022, sud je utvrdio kako postoji pravni interes SŽ da tužitelj uspije u ovoj parnici u smislu odredbe članka 206. stavka 1. ZPP-a. Naime, u slučaju da tužitelj uspije u ovom postupku i nakon toga uspije naplatiti spornu tražbinu od tuženika radi čijeg osiguranja je sklopljen i Okvirni ugovor koji je predmet ovoga spora, tužitelj neće trebati namirivati tu tražbinu prodajom nekretnine SŽ u ovršnom postupku što znači da će u slučaju pozitivnog ishoda ovog spora za tužitelja i naplate sporne tražbine od tuženika TŽ zadržati pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom na kojoj je dopustio zasnivanje založnog prava radi osiguranja tužiteljeve tražbine iz Ugovora. Upravo u navedenom se u konkretnom slučaju očituje pravni interes SŽ, a ne samo ekonomski interes kao što to neosnovano ističu tuženici. Zbog toga je, uzevši u obzir navedeno, na temelju odredaba članka 206. i 207. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

30. U odnosu na odluku o glavnoj stvari, sporno je jesu li ispunjenje sve kumulativne pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu.

31. Prema odredbi članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

U slučaju povrede ugovorne obveze nastupa obvezno-pravni odnos odgovornosti za štetu. Za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu, moraju kumulativno biti ispunjene sve opće pretpostavke (postojanje subjekata obvezno - pravnog odnosa i ugovora, štetne radnje, štete i uzročno-posljedične veze te protupravnosti), a teret dokaza da postoje pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu štete, ponajprije dokazivanje uzročne veze između neurednog ispunjenja ugovora i određene štete kao i visine štete je na tužitelju

Dakle, jedna od pretpostavki ugovorne odgovornosti za štetu u smislu citirane zakonske odredbe je da dužnik nije ispunio obvezu (uopće, ili manjkavo, odnosno ne u svemu kako ona glasi), ili da je zakasnio s njezinim ispunjenjem. Do odgovornosti dužnika za štetu dolazi samo u slučaju kad je šteta doista i nastala zbog neispunjenja ili manjkavog ispunjenja, odnosno zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze. Vjerovnik kao oštećenik treba dokazati postojanje štete, njezinu vrstu (imovinska ili neimovinska), kao i visinu. Osim toga, nastala šteta mora biti u uzročnoj vezi s dužnikovom štetnom radnjom, što također mora dokazati vjerovnik.

S druge strane, tuženik je taj koji je dužan dokazati postojanje eventualnih okolnosti koje ga oslobađaju od odgovornosti za štetu. Naime, dužnik ugovorne obveze može se (u potpunosti) osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu (odnosno da je zakasnio s njezinim ispunjenjem) zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (članak 343. ZOO-a), odnosno ako dokaže da je na vjerovniku (ili osobi za koju on odgovara) odgovornost (krivnja) za neispunjenje obveze, na koju okolnost se tuženik u konkretnom slučaju poziva već u odgovoru na tužbu, a o kojoj u pobijanoj presudi uopće nema razloga. S druge strane, dužnik se može samo djelomično osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je za nastalu štetu ili njezinu veličinu ili za otežanje dužnikova položaja ima krivnje do vjerovnika ili do osobe za koju on odgovara, tj. da su vjerovnik ili osoba za koju on odgovora (samo djelomično) pridonijeli nastanku štete. U tom slučaju naknada se smanjuje razmjerno (članak 347. ZOO-a).

Što se tiče samog obujma naknade štete može se zahtijevati naknada kako obične štete (koja se očituje u gubitku ili pogoršanju imovine ili imovinske koristi koja je do prouzročenja štete postojala na strani oštećenika), tako i izmakle koristi (koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja i bio bi ga ostavio da nije bilo štetne radnje). Kod ugovorne odgovornosti za štetu, obujam naknade nadalje ovisi o vrsti i stupnju krivnje zbog čega je potrebno razlikovati dvije situacije: 1) kad je šteta prouzročena običnom nepažnjom dužnik i 2) kad je šteta prouzročena prijevarom, namjernim neispunjenjem, odnosno neispunjenjem zbog krajnje nepažnje dužnika. Kad je šteta prouzročena običnom nepažnjom, koja se predmnijeva, vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (članak 346. stavak 1. ZOO-a), dakle, samo tzv. predvidive štete. U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje (što je vjerovnik dužan dokazati) vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale (članak 346. stavak 2. ZOO-a).

32. Člankom 1. Okvirnog ugovora suglasno je utvrđeno da je između prvotuženika kao cesusa i drugotuženika kao cedenta I sklopljen, 9. svibnja 2009., Ugovor o izvođenju radova na projektu Autocesta Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik i da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o podizvođenju predmetnih radova između drugotuženika kao cedenta I i Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II.

Člankom 2. Okvirnog ugovora je ugovoreno da tim Ugovorom drugotuženik kao cedent I ustupa Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II, a Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tužitelju kao cesionaru dio svojih potraživanja od prvotuženika kao cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu do 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn.

Člankom 3. Okvirnog ugovora je ugovoreno da je prvotuženik kao cesus suglasan da će obveze /plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. tog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika kao cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između drugotuženika kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, tužitelja kao cesionara i prvotuženika kao cesusa, izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa tužitelja kao cesionara broj 4133006-101111116. Nadalje je ugovoreno da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi cesusova (prvotuženikova) obveza prema drugotuženiku kao cedentu I i obveza drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II do iznosa ustupljene tražbine i da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara. Člankom 3. Okvirnog ugovora je također ugovoreno da će iz uplaćenog iznosa iz tog članka tužitelj kao cesionar zatvoriti obveze Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II prema tužitelju kao cesionaru u skladu s uvjetima definiranim u Ugovoru o revolving kreditu.

33. Iz citiranih odredaba Okvirnog ugovora proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, čiji pravni učinak je da se obveza ustupitelja (cedenta) gasi tek kad vjerovnik (cesionar) naplati ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa), koje stajalište je potvrdio i VTS u rješenju od 29. travnja 2025. Ne naplati li se vjerovnik u cijelosti od dužnika (cesusa), za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju. Kada se radi o cesiji radi ispunjenja, cedent je svoju tražbinu prema dužniku ustupio zbog toga da bi cesionar, a ne cedent naplatio tu tražbinu.

34. Točno je da kada se radi o cesiji radi ispunjenja, odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a daje dužniku pravo izbora ispunjenja svoje obveze, bilo cesionaru, bilo cedentu.

Međutim, odredbom članka 3. Okvirnog ugovora (treća rečenica) određeno je da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara. Stoga, unatoč tome što odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a ostavlja prvotuženiku kao cesusu izbor (opciju) u pogledu ispunjenja obveze, prvotuženik kao cesus je, unutar tog izbora (opcije), člankom 3. Okvirnog ugovora odabrao konkretan, točno određen način ispunjenja, na što su sve ugovorne strane pristale, uključujući i tuženike, i tako stvorile dopuštenu ugovornu obvezu u pogledu ispunjenja tražbine i obveznika ispunjenja. Naime, kao što je to naveo i VTS u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025., odredbama članka 3. Okvirnog ugovora stipulirano je da će prvotuženik kao cesus slijedom svih ugovora koji su određeni odredbom članka 1. tog ugovora, sve obveze plaćanja iz te odredbe članka 1. Okvirnog ugovora, plaćati izravno tužitelju kao cesionaru.

35. Kao što je to naveo i VTS u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025., u slučaju odredaba članka 3. Okvirnog ugovora se ne radi o nejasnim odredbama, već se radi o jasnim odredbama kojima je reguliran način ispunjenja obveze prvotuženika kao cesusa zbog čega nema mjesta primjeni odredbe članka 320. ZOO-a o tumačenju ugovora.

Okvirnim ugovorom ugovorne strane su sklopile ugovor o cesiji radi ispunjenja kojim su u odnosu na ispunjenje obveze, u članku 3., ugovorile, poseban, konkretan način ispunjenja prema kojemu je prvotuženik kao cesus dužan ispuniti ugovorne obveze uplatom na točno određen račun tužitelja kao cesionara te su odredile da tek u trenutku uplate na taj račun prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru. Dio članka 3. Okvirnog ugovora koji se veže uz naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora o cesiji, je irelevantan za određivanje trenutka u kojem prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, te u odnosu na prvotuženika kao cesusa neizdavanje ovjerovljenih situacija i nesklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji ne utječe na primjenu dijela ugovorne odredbe članka 3. Okvirnog ugovora kojom je točno određeno kome će i na koji točno račun prvotuženik kao cesus ispunjavati ugovornu obvezu iz Okvirnog ugovora, a time ne utječe niti na obvezu prvotuženika kao cesusa da ispuni svoju ugovornu obvezu uplatom na točno određeni račun tužitelja kao cesionara. Samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji i ispostavljanja ovjerovljenih situacija, ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj članka 3. Okvirnog ugovora jer je ugovorna volja ugovornih strana bila izravno ispunjenje obveze od strane prvotuženika kao cesusa izravno tužitelju kao cesionaru. Stoga i neispunjenje dijela ugovorne stavke koja se odnosi na naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora o cesiji, koja u odnosu na prvotuženika ima više knjigovodstveno-evidencijsko značenje, a ne značenje koje se pripisuje regulaciji stranačkih obveza i pravnoj definiciji odnosa, nema utjecaj na ugovoreni način ispunjenja.

36. Iz samog sadržaja članka 3. Okvirnog ugovora kojim su se (u prvoj i trećoj rečenici prvoga stavka) parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o., dakle, sve ugovorne strane, suglasile da će sve obveze iz Ugovora određenih u članku 1. Okvirnog ugovora, prvotuženik kao cesus plaćati izravno tužitelju kao cesionaru, uplatom na točno određeni račun, te da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara, a ta obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz nikakve uvjete, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija. Iz navedenog proizlazi zaključak kako se tek u trenutku uplate na točno određeni račun tužitelja kao cesionara prvotuženik kao cesus oslobađa svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru, odnosno da tek u tom trenutku prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru jer navedena ugovorna obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz ispunjenje nikakvih dodatnih uvjeta, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija. Potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji je vezano samo uz prestanak obveze prvotuženika kao cesusa prema drugotuženiku kao cedentu I obveze drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II. Naime, člankom 3. Okvirnog ugovora (druga rečenica) je ugovoreno da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi cesusova (prvotuženikova) obveza prema drugotuženiku kao cedentu I i obveza drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II do iznosa ustupljene tražbine, dok je člankom 3. (treća rečenica) ugovoreno da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara. U navedenom dijelu, dakle, u drugoj i trećoj rečenici članka 3. Okvirnog ugovora je točno određen trenutak prestanka ugovorne obveze svakog pojedinog sudionika, a taj je trenutak različito određen u odnosu na prvotuženika kao cesusa i u odnosu na njega nije vezan uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji (niti izdavanje ovjerovljenih situacija).

37. Dakle, člankom 3. Okvirnog ugovora je točno određen trenutak u kojem prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, a to je trenutak uplate na točno određeni račun tužitelja kao cesionara. Na navedeno, prema stajalištu suda, ne utječe niti činjenica što je u članku 3. Okvirnog ugovora (u prvoj rečenici), ugovoreno da „će obveze /plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. ovog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između cedenta I, cedenta II, cesionara i cesusa“, dakle, na temelju mjesečnih situacija koje se tek imaju posebno ispostaviti i ovjeriti, te pojedinačnih Ugovora o cesiji koji se tek trebaju sklopiti, što se u konkretnom slučaju nesporno nije dogodilo. To iz razloga što činjenica što se nije realizirala situacija iz tog članka, odnosno što se nisu izdale ovjerovljene situacije niti sklopili dodatni ugovori o cesiji, sama za sebe ne isključuje primjenu preostalog dije la članka 3. Okvirnog ugovora kojim se prvotuženik kao cesus obvezao obaviti plaćanja izravno na točno određeni račun tužitelja kao cesionara i kojim je određeno da tek danom uplate na taj račun prestaju obveze prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru jer, kao što je prethodno obrazloženo, navedena ugovorna obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz ispunjenje nikakvih dodatnih uvjeta, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija.

38. Navedeno tim više što je svim ugovornim stranama Okvirnog ugovora bilo jasno i što su pristali na to da se taj ugovor sklapa radi isplate, i to isplate od strane prvotuženika kao cesusa u korist tužitelja kao cesionara, odnosno što je volja ugovornih strana bila da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora naplati direktno od prvotuženika kao cesusa.

39. Člankom 2. Okvirnog ugovora je ugovoreno da tim Ugovorom drugotuženik kao cedent I ustupa Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II, a Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tužitelju kao cesionaru dio svojih potraživanja od prvotuženika kao cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu do 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn.

Iz članka 2. Okvirnog ugovora jasno proizlazi izravni slijed tražbine koju drugotuženik kao cedent I ima prema prvotuženiku kao cesusu, na Cesta građenje d.o.o. kao Cedenta II, te s Cesta građenje d.o.o. na tužitelja kao cesionara.

Iz članka 2. Okvirnog ugovora proizlazi da se radi o dvostrukoj cesiji, odnosno dva ugovora o cesiji. To iz razloga jer je Okvirnim ugovorom o cesiji drugotužeik kao cedent I ustupio društvu Cesta građenje d.o.o. kao svom vjerovniku s osnove Ugovora o podizvođenju radova dio svojih budućih potraživanja prema svom dužniku – prvotuženiku s osnove Ugovora o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn, dok je Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tako ustupljenu tražbinu dalje ustupilo tužitelju kao svom vjerovniku cesionaru zbog toga da tužitelj naplati ustupljenu tražbinu od cesusa – prvotuženika, a u svrhu realizacije tražbine s osnove Ugovora o revolving kreditu. Prema tome, u konkretnom slučaju se radi o dvostrukom ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, a ne o ustupu radi osiguranja, neovisno o tome što je Ugovorom sklapanje konkretnog ugovora o cesiji nazvano „instrumentom osiguranja“.

Stoga, kao što to i VTS naveo u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025., unatoč tome što se dio odredbe članka 3. Okvirnog ugovora veže na naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora (ovdje neostvarenih i irelevantnih) – i dalje se primjenjuje dio ugovornih odredbi kojima je regulirano kome će i na koji točno račun prvotuženik kao cesus ispunjavati ugovornu obvezu iz Okvirnog ugovora, odnosno posljedično iz ugovora o građenju.

Samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji (umjesto ispunjenja) i ispostavljanja ovjerovljenih situacija, ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj odredbe članka 3. Okvirnog ugovora jer je ugovorna volja stranaka bila izravno ispunjenje obveze od strane prvotužeika kao cesusa izravno tužitelju kao cesionaru.

Budući da je opća intencija ugovornih stranaka i bitan sastojak, pa dijelom i svrha tog ugovora, bila izravno podmirenje obveze od strane prvotuženika kao cesusa izravno tužitelju kao cesionaru, tada neispunjenje dijela ugovorne stavke koja, ionako ima knjigovodstveno-evidencijsko značenje (i to samo za prvotuženika), nego značenje koje se pripisuje regulaciji stranačkih obveza i pravnoj definiciji odnosa, nema utjecaj na način ispunjenja. Drugim riječima, sklapanje daljnjih ugovora o cesiji i izdavanje mjesečnih situacija bilo je samo za knjigovodstvene svrhe prvotuženika ka cesusa (navedeno stajalište u bitnome proizlazi iz obrazloženja rješenja od 29. travnja 2025. i rješenja VS od 14. svibnja 2024.).

40. Slijedom navedenog, kao što je to i VTS naveo u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025., stranke Okvirnog ugovora sklopile su ugovor koji je reguliran odredbama odsjeka 1., odjeljka 1., glave VI. ZOO-a - ustup tražbine (Cesija), ali su u pogledu ispunjavanja obveze stipulirali poseban, konkretan način ispunjenja po kojim prvotuženik kao cesus ne bi postupio u skladu s tom ugovornom obvezom kada bi, protivno odredbi članka 3. tog ugovora isplatu obavio nekom drugom subjektu od onog kojem je tim ugovorom to morao činiti, dakle, tužitelju kao cesionaru, dok bi drugotuženik kao cedent I također postupao protivno ugovorenom kada bi ispunjenje obveze primio, jer je jasno i nedvojbeno prihvatio sve stipulacije tog ugovora.

41. Čitanjem iskaza svjedoka IŽ, koji je bio osnivač i direktor društva Cesta građenje d.o.o. u vrijeme sklapanja Okvirnog ugovora te je inicirao sklapanje tog ugovora, je utvrđeno da je s drugotuženikom radio pet godina i da su ostvarili realizaciju od 80 milijuna kuna, da se obratio tužitelju za kratkoročni kredit kako bi mogao odraditi predmetni posao s obzirom na to da se u to vrijeme počela pojavljivati kriza, a na utrošak materijala odlazi 75 % vrijednosti ugovora, da je tužiteljev uvjet da se odobri kredit bio da se napravi okvirni ugovor na osnovu kojeg bi sva buduća dospjela potraživanja po tom ugovoru bila plaćena direktno banci te bi se na taj način zatvorio kredit, da je otišao drugotuženiku i napravili su zajednički predložak okvirnog ugovora, da su se složili s time da ako Cesta građenje d.o.o. ulazi u posao da će potpisati ugovor i da će se kredit vratiti s posla kad se odradi, što je bilo i definirano u tadašnjem prijedlogu okvirnog ugovora, da je na prijedlog Okvirnog ugovora prvotuženik imao neke dopune, koje su prihvaćene i tada je okvirni ugovor potpisan. Nadalje je utvrđeno da su se svi složili da se ugovor može potpisati, pa je on 9. veljače 2012. potpisao ugovor o izvršenju radova jer je bio usuglašen s okvirnim ugovorom, da je vrijednost ovog ugovora o izvršenju radova bila 9.723.980,00 kn, da je po tom ugovoru tužitelju uplaćeno otprilike 1.880.000,00 kn kroz dvije cesije, da ne zna jesu li Cesta građenje d.o.o. bile blokirane u vrijeme potpisivanja ugovora o cesiji, ali su povremeno izlazili iz blokade kao i drugotuženik, da mu je prioritet bilo zatvoriti obvezu prema tužitelju jer je uvjet kredita bio okvirni ugovor, a on je dodatno osigurao tužiteljevu tražbinu sa svojim stanom i stanovima dvaju prijatelja, da je obavijest io banku da su poslovi odrađeni, da su situacije ovjerene, dostavio je specifikaciju ovjerenih situacija, nebrojeno je puta razgovarao s drugotuženikom, no nisu mogli doći do situacije da se problem riješi, da je prvotuženik tražio da bude unijeto u ugovor da bi se moglo mjesečno voditi evidencija koliko je po tom kreditu zatvoreno obveza, da je prvotuženik inicirao potpisivanje konkretnih pojedinačnih ugovora o cesiji, dostavio na potpis tuženicima, koji su to i potpisali, da su i za slijedeću ovjerenu situaciju dostavili mjesečni ugovor o cesiji na potpis sudionicima okvirnog ugovora o cesiji, te je stalno bilo obećavano od drugotuženika da će to riješiti, da je Cesta građenje d.o.o. u potpunosti posao odradila, da ne zna zbog kojeg je razloga prvotuženik vršio uplate drugotuženiku, a ne onako kako je bilo definirano okvirnim ugovorom, da nitko nije pri sastavljanju okvirnog ugovora stvarao problem oko mjesečnih ugovora o cesiji, te da je on to znao da ne bi niti sastavljao ugovor, da su svi znali da Cesta građenje d.o.o. financira tužitelj, te da radove koje ono izvede treba platiti direktno tužitelju, da uvjet plaćanja nije bilo plaćanje mjesečnog ugovora o cesiji, već izvršeni radovi, da je mjesečne cesije zamišljao kao formalnost, klasično tehničko pitan je, da nije bilo zapreke za sklapanje tog ugovora kako je to utvrđeno člankom 5. Okvirnog ugovora, da se nije protivio prvotuženikovoj inicijativi za promjenom članka 3. Okvirnog ugovora na način da se unese odredba o mjesečnim cesijama jer je bilo govora da se to radi zbog računovodstvenih stvari radi lakšeg praćenja, da je njegova tvrtka 21. kolovoza 2012. upala u trajnu blokadu, da je između svih sudionika Okvirnog ugovora bilo nesporno, te su svi znali, da će plaćanje biti izvršeno direktno banci za sve izvršene radove.

42. Čitanjem iskaza svjedoka KŽ, direktora Sektora za ekonomske i financijske poslove prvotuženika, je utvrđeno da su po pozivu banke pogledali Okvirni ugovor i ustanovili da su po njemu isplatili već pojedinačne cesije temeljem članka 3. Okvirnog ugovora, pa tužiteljevu zahtjevu nisu mogli udovoljiti jer u trenutku kad je zahtjev došao nije bilo ovjerene mjesečne situacije od drugotuženika i potpisan pojedinačni ugovor o cesiji između stranaka Okvirnog ugovora, da su kontaktirali njihovog pravnog savjetnika koji im je odgovorio da nema osnove za daljnju isplatu sukladno članka 3. Okvirnog ugovora jer nisu potpisani mjesečni ugovori o cesiji, da nije sudjelovao u sklapanju Okvirnog ugovora, da ne zna je li u to vrijeme bilo neplaćenih potraživanja drugotuženika prema prvotuženiku po ugovoru o izvođenju radova, da bi u slučaju neplaćanja po ovjerenim privremenim situacijama prvotuženik bio dužan te je morao platiti zakonske zatezne kamate, da prvotuženik ima tipski ugovor o cesiji i prihvaća samo taj ugovor, koji proslijedi svojim izvođačima, te da je odredba članka 3. Okvirnog ugovora prema kojoj se potpisom svakog pojedinačnog ugovora o cesiji gasi cesusova obveza prema cedentu standard prvotuženikovog postupanja prilikom cesija.

43. Čitanjem iskaza svjedoka ĐŽ, tužiteljevog zaposlenika od listopada 2012. godine koji nije bio zaposlenik prilikom sklapanja Okvirnog ugovora, ali je uključen u predmet, je utvrđeno da su nakon plasmana sredstava od 5 milijuna kuna Cesta građenje d.o.o. očekivali povrat tog novca direktnim uplatama od strane prvotuženika sukladno određenom poslu, da je podizvođač izveo radove, što potvrđuju situacije, a tužitelj je samo djelomično primio sredstva, iako je posao odrađen, da je tužitelj očekivao uloženi novac nazad, da Okvirni ugovor predviđa radi lakšeg operativnog knjigovodstvenog vođenja mjesečne ugovore o cesiji koji prate situaciju, da kad su dobili ovjerene situacije od Cesta građenje d.o.o., krenuli su s pozivom prema drugotuženiku, a drugotuženik je odgovorio da je Cesta građenje povremeno u blokadi, što je njemu izgledalo kao odbijanje plaćanja, da je tužitelj tražio potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji da se formalno zadovolji dokumentacija, a plaćanje bi zahtijevao bez obzira na postojanje pojedinačnih ugovora.

44. Čitanjem iskaza svjedoka ČŽ, voditelja tužitljeve pravne službe koji je sudjelovao u izradi ugovora o kreditu između tužitelja i Cesta građenje d.o.o. u kojemu je ugovor o cesiji bio jedan od instrumenata osiguranja, je utvrđeno da je naplata kredita bila predviđena putem predmetnog ugovora o cesiji na način da se uplatama prvotuženika prema tužitelju zatvaraju obveze Cesta građenje d.o.o. temeljem tog istog ugovora o kreditu, da nije bio sudionik sklapanja Okvirnog ugovora, da je u međuvremenu otvoren stečaj nad Cesta građenje d.o.o. odnosno njegovim slijednikom MDT, pa je tužitelj prijavio svoje potraživanje u stečaju, koje je priznato u cijelosti, ali da nije bilo nikakve diobe.

45. Čitanjem iskaza svjedoka EŽ, koji je u vrijeme sklapanja Okvirnog ugovora bio zaposlen u Alpine Bau GmbH Zagreb i bio je član uprave drugotuženika, je utvrđeno da je Cesta građenje d.o.o. u listopadu 2010. godine imala dug prema drugotuženiku, ali da ne zna točno o kojem iznosu se radi, da je direktor Cesta građenje d.o.o. došao kod drugotuženika s prijedlogom da bi taj dug podmirio radovima, na što je drugotuženik i pristao te je s Cesta građenje d.o.o. sklopljen ugovor o izvršenju radova na dionici Buševec-Lekenik, da je nakon potpisa tog ugovora Cesta građenje d.o.o. došla s prijedlogom Okvirnog ugovora o cesiji, te je bio dogovor da će za izvršene radove drugotuženiku biti plaćeno pola, a pola će biti plaćeno tužitelju na ime kredita koji je Cesta građenje d.o.o. dobila od tužitelj, da ne zna je li to unijeto u Okvirni ugovor o cesiji, da je drugotuženik zadnji potpisao ugovor, a potpisali su ga i on i ZŽ, da je bilo dogovoreno da kad se potpiše svaka pojedinačna situacija da se to ovjeri od financijske službe drugotuženika, ovjeri od uprave i sastavi pojedinačni ugovor o cesiji, ad zna su ovjerene dvije privremene situacije i po njima su sastavljeni pojedinačni ugovori o cesiji temeljem kojih je prvotuženik izvršio isplatu banci, da se ne sjeća je li još koja situacija ovjerena.

46. Čitanjem iskaza svjedoka RŽ, zaposlenika prvotuženika na radnom mjestu kontrolora u unutarnjoj kontroli, a u trenutku sklapanja Okvirnog ugovora direktora ekonomskih i financijskih poslova do travnja 2012. godine, je utvrđeno da je predmetna godina bila krizna i nije rijedak slučaj da izvođači neuredno plaćaju podizvođačima, da je prvotuženik do predmetne situacije napravio 10 -ak okvirnih ugovora o cesiji za koje su potrebne određene pretpostavke i to ugovorni odnos između izvođača i podizvođača na gradilištima koje vodi prvotuženik, da je Okvirni ugovor sačinjen radi osiguranja plaćanja, a plaćanje se vršilo temeljem izvedenih, ovjerenih radova i potpisanih cesija, da je prvotuženik imao svoju šprancu ugovora, a u konkretnom slučaju sklapanje ugovora su zahtijevali podizvođači, da je podizvođač Cesta građenje donio svoj prijedlog ugovora, nakon čega ga je pregledao i utvrdio da ne odgovara njihovom obliku ugovora, dao im prvotuženikov primjerak ugovora, te je nakon dva do tri dana donijet potpisan ugovor s tri strane. Nadalje je utvrđeno da kad je Cesta građenje donijela prijedlog Okvirnog ugovora o cesiji vidio je da bi to društvo financirala Banka kovanica, koliko se sjeća s iznosom od 5 milijuna kuna a ugovor o građenju između Osijek koteksa i Ceste građenje bio je između 12 i 13 milijuna kuna, da je za svaku situaciju trebalo sastavljati poseban ugovor o cesiji s obzirom da je ta situacija mogla biti na neki drugi način podmirena u međuvremenu, pa je posebnim ugovorom trebalo utvrditi točan iznos koji se cedira cesionaru odnosno banci, da su po njegovu saznanju sklopljena dva ugovora, te ne zna zašto nisu sklopljeni ostali ugovori između stranaka iako su izdane situacije, da prvotuženik vršio plaćanje prema drugotuženiku, što su morali učiniti jer bi bili u obvezi plaćanja zateznih kamata, da je člankom 3. Okvirnog ugovora predviđeno da se za svaku pojedinu situaciju ispostavlja pojedinačni ugovor o cesiji prema kojem je onda prvotuženik u obvezi prema tužitelju, da ukoliko takvog pojedinačnog ugovora nema prvotuženik nije u obvezi prema tužitelju.

47. Čitanjem iskaza zastupnika po zakonu tužitelja MŽ, koji je kao član uprave bio uključen u odobrenje financiranja Cesta građenje d.o.o., je utvrđeno da se direktor toga društva obratio tužitelju navodeći kako ima zaključen ugovor kao podizvođač radova s drugotuženikom, da je tužitelj nakon razmatranja situacije i boniteta tražitelja pristao financirati Cesta građenje d.o.o., te je glavni instrument osiguranja bila generalna cesija kojom bi njihov partner ustupio svoja buduća potraživanja tužitelju kao osiguranje povrata kredita, da je tužitelj htio svesti na najmanju moguću mjeru rizik naplate svog potraživanja, da je ostalo pitanje hoće li Cesta građenje izvršiti taj posao zbog čega su uzeli dodatno osiguranje u vidu tri privatna stana, da je nakon par dana direktor Cesta građenje d.o.o. donio okvirni ugovor o cesiji uz napomenu da je sve kako je tužitelj tražio osim jedne sitnice koja je ubačena na traženje prvotuženika, a to je da se uz dokumentaciju koja je potrebna za izvršenje generalne cesije uz ovjerene situacije potpiše i posebna cesija za svaku situaciju što je obrazloženo kao tehničko pomoćno sredstvo kojim će se znati koji iznos se točno odnosi na koju situaciju i koliko će tužitelju biti plaćeno, da je opravdanje bilo da je to zbog činjenice što prvotuženik ima puno ugovora s drugotuženikom, da je Ugovor koji je banka financirala sklopljen između prvotuženika i drugotuženika veći od iznosa tužiteljevog kredita zbog čega prema prvotuženikovu traženju bilo potrebno unijeti tu ugovornu odredbu u generalni ugovor o cesiji, da je tužitelj takvo obrazloženje i prihvatio, ne sumnjajući da bi to moglo dovesti u pitanje cijelu konstrukciju posla, a da su to znali u taj posao nikada ne bi ulazili, niti ga financirali, jer bi to bio prevelik rizik, da je tužitelj financirao konkretan posao, radovi su izvršeni, što dokazuju ovjerene situacije, a novac je završio negdje drugdje, a ne kod tužitelja kako je to bilo zamišljeno. Nadalje je utvrđeno a koliko se sjeća Cesta građenje d.o.o. je bila u blokadi, tj. u blokadi tužitelja i Hypo banke, za neke manje iznose, te je kreditom tužitelja račun Cesta građenje odblokiran čime je omogućeno da i dalje posluje i plaća svoje dobavljače, da su to su znali svi sudionici u poslu, tj. banka, prvotuženik i drugotuženik, a kada se Cesta građenje d.o.o. javljala na natječaj trebala je imati potpunu dokumentaciju koja u sebi uključuje i potvrdu je li subjekt blokiran ili nije, da je Cesta građenje upoznala drugotuženika kao glavnog izvođača radova da bi tužitelj financirao izvođenje tih radova jer to drugotuženik nije mogao, odnosno nije imao sredstava, da su se kad je došlo do zastoja u plaćanju obratili dužniku Cesta građenje, koji je tada predočio ovjerene situacije kojima je dokazao da su radovi izvršeni, ali ih je obavijestio da niti prvotuženik niti drugotuženik ne žele potpisati pojedinačne ugovore o cesiji, da je obrazloženje prvotuženika i drugotuženika u odnosu na nepotpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji bilo to da ne mogu niti ne žele potpisati taj ugovor jer je Cesta građenje završila u blokadi, da su nakon zastoja u plaćanju imali sastanak s gospodinom EŽ iz drugotuženika i predstavnikom Cesta građenje d.o.o., te se predstavnik drugotuženika pravdao da se kod njih u vlasničkoj strukturi nalaze stranci, te da nije u mogućnosti samostalno odlučivati, kao i da je Cesta građenje u blokadi i da to vjerojatno neće biti izrealizirano. Osim toga je utvrđeno da tužitelj nije osobno pregovarao s prvotuženikom i drugotuženikom vezano za okvirni ugovor o cesiji, a tužiteljeva namjera je bila prilikom sklapanja okvirnog ugovora o cesiji da kada prvotuženik isplati tužitelju time prestaje obveza Cesta građenje d.o.o., da obveza Cesta građenje d.o.o. ne prestaje sklapanjem ugovora već plaćanjem tužitelju od strane prvotuženika, te da je potraživanje Cesta građenje d.o.o. prema drugotuženiku odnosno prvotuženiku bilo na tužitelja preneseno sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji.

48. Na temelju iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu je u bitnome utvrđeno:

- da su svi sudionici, odnosno sve ugovorne strane Okvirnog ugovora, dakle, parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o. znali su da će tužitelj financirati Cesta građenje d.o.o. po ugovoru koji je Cesta građenje d.o.o. sklopilo s drugotuženikom kao glavni izvođač radova s prvotuženikom kao investitorom,

- da je Cesta građenje d.o.o. u dogovoru s drugotuženikom sastavilo Okvirni ugovor te ga dostavilo prvotuženiku na potpis,

- da je prvotuženik kao cesus obavio izmjenu u ponuđenom ugovoru, prilagodio ga svom tipskom ugovoru te unio odredbe članka 3. u Okvirni ugovor,

- da je tužiteljeva namjera kako cesionara i namjera Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II bila da sva potraživanja do 5 milijuna kuna koja Cesta građenje d.o.o. ima na temelju obavljenih radova po ugovoru sklopljenim s drugotuženikom ustupi tužitelju, radi osiguranja i naplate po ugovoru o kreditu,

- da tužitelj kao cesionar i Cesta građenje d.o.o. nisu namjeravali prava i obveze ugovornih strana Okvirnog ugovora vezati uz sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji jer bi na taj način tužitelj bio u nesigurnom i neizvjesnom položaju glede naplate i sigurno ne bi plasirao sredstva da nije smatrao kako je Okvirnim ugovorom osigurana naplata,

- da tužitelj sigurno ne bi financirao izgradnju ceste da je bilo dovedeno u pitanje plaćanje ugovorenog iznosa,

- da Cesta građenje d.o.o. kao cedent II nije mogao dozvoliti situaciju da plaćanje njegovih obveza po kreditu prema tužitelju ovisi o volji prvotuženika i drugotuženika za sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji,

- da je sklapanjem Okvirnog ugovora Cesta građenje d.o.o., pod uvjetom da obavi ugovoreni posao s drugotuženikom, osigurala svoju obvezu prema tužitelju po ugovoru o kreditu,

- da drugotuženik kao cedent I nije imao sredstava kao glavni izvođač radova, te je znao da će tužitelj financirati te radove koje je on ugovorio s prvotuženikom do iznosa od 5 milijuna kuna pa je pristao na sklapanje Okvirnog ugovora i znao da tužitelju mora biti plaćen ugovoreni iznos Okvirnim ugovorom, ukoliko Cesta građenje d.o.o. obavi posao u tom iznosu,

- da u Okvirni ugovor, niti u pojedinačne ugovore o cesiji nisu unijete odredbe da bi za obavljene radove po Cesta građenje d.o.o. pola iznosa prvotuženik platio tužitelju, a drugu polovicu drugotuženiku,

- da je prvotuženik ponuđeni ugovor promijenio na način da ga je prilagodio svom tipskom ugovoru, sastavio odredbe članka 3. Okvirnog ugovora, i to, prema stajalištu suda, prvenstveno radi svoje evidencije obveza prema drugotuženiku i radi provjere namirenja obveza drugotuženika prema Cesta građenje d.o.o. jer su prvotuženik i drugotuženik bili u više poslovnih odnosa, te je prvotuženik osnovnim ugovorom drugotuženiku uvjetovao sklapanje ugovora o cesiji njegovom suglasnošću.

49. U konkretnom slučaju prvotuženik kao cesus je nesporno platio drugotuženiku kao cedentu I iznos po osnovi radova koje je obavilo društvo Cesta građenje d.o.o. kao cedent II, koji iznos prelazi iznos iz Okvirnog ugovora . Drugotuženik kao cedent I nije dokazao da bi svoju obvezu prema društvu Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II ispunio temeljem ugovora o izvođenju radova od 9. veljače 2012.

Budući da je navedeno potraživanje preneseno na tužitelja kao cesionara navedenom isplatom prvotuženik kao cesus je postupio protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora jer je u skladu s tom odredbom bio dužan isplatiti taj iznos tužitelju kao cesionaru.

Budući da je drugotuženik od prvotuženika nesporno primio iznos koji je prvotuženik bio dužan isplatiti tužitelju kao cesionaru, drugotuženik kao cedent I, koji je nesporno potpisao Okvirni ugovor i nesporno je ugovorna strana iz tog ugovora pa ga taj ugovor obvezuje, drugotuženik kao cedent I je također postupio protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora jer je protivno toj odredbi primio takvu isplatu, kao što je to i VTS naveo u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025. (točka 40. obrazloženja).

50. Budući da su navedenom isplatom odnosno primanjem navedene isplate oba tuženika postupila protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora, tuženici su takvim postupanjem povrijedili ugovornu obvezu prema tužitelju čime je tužitelju prouzročena šteta u spornom iznosu od 413.814,28 EUR-a.

Naime, nesporno je da je na temelju Okvirnog ugovora i dva ugovora o cesiji tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, te da je Okvirnim ugovorom ustupljena tražbina do 5.000.000,00 kn. Nesporno je da je za radove koje je izvelo društvo CESTA GRAĐENJE d.o.o. drugotuženik naplatio od prvotuženika iznos od 5.372.585,95 kn, dakle, više od iznosa iz Okvirnog ugovora, te da je Ugovorom odobren kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn. Budući da je tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, dok je Okvirnim ugovorom ustupljena tražbina do 5.000.000,00 kn, preostaje upravo razlika u spornom iznosu od 413.814,28 EUR (3.117.883,68 kn). Iz izvedenih dokaza proizlazi kako tužiteljeva tražbina po osnovi Ugovora nije namirena, dok tuženici nisu, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazali suprotno. U slučaju da tuženici nisu povrijedili svoju ugovornu obvezu iz članka 3. Okvirnog ugovora, tužiteljeva tražbina po osnovi Ugovora bi bila namirena (barem) u spornom iznosu što je u konkretnom slučaju izostalo upravo zbog postupanja tuženika protivno ugovornoj obvezi iz članka 3. Okvirnog ugovora. S obzirom na jasnu odredbu članka 3. Okvirnog ugovora te činjenice koje su im tada bile poznate, odnosno morale biti poznate (članak 346. stavak 1. ZOO-a), tuženici kao dužnici su u vrijeme sklapanja Okvirnog ugovora morali predvidjeti da će zbog neisplate spornog iznosa od 413.814,28 EUR-a tužitelju, tužitelju nastati šteta u tom iznosu jer bi u slučaju da je, u skladu s člankom 3. Okvirnog ugovora, taj iznos uplaćen tužitelju, za navedeni iznos bila namirena tražbina iz Ugovora radi čije naplate je i sklopljen Okvirni ugovor budući da je, kao što je prethodno obrazloženo, taj ugovor sklopljen radi isplate, i to isplate od strane prvotuženika kao cesusa u korist tužitelja kao cesionara, odnosno što je volja ugovornih strana bila da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora naplati direktno od prvotuženika kao cesusa.

U konkretnom slučaju tuženici kao dužnici nisu tvrdili niti dokazali da nisu mogli ispuniti svoju obvezu (odnosno da su zakasnili s njezinim ispunjenjem) zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nisu mogli spriječiti, izbjeći ili otkloniti (članak 343. ZOO-a), niti da je na tužitelju kao vjerovniku (ili osobi za koju on odgovara) odgovornost (krivnja) za neispunjenje obveze, u kojim slučajevima bi se tuženici kao dužnici ugovorne obveze mogli u (u potpunosti) osloboditi odgovornosti. Isto tako, tuženici kao dužnici nisu tvrdili niti dokazali da za nastalu štetu ili njezinu veličinu ili za otežanje dužnikova položaja ima krivnje do tužitelja kao vjerovnika ili do osobe za koju on odgovara, tj. da su tužitelj kao vjerovnik ili osoba za koju on odgovora (samo djelomično) pridonijeli nastanku štete, u kojim slučajevima bi se tuženici kao dužnici mogli djelomično osloboditi od odgovornosti.

51. Uzevši u obzir navedeno sud nije proveo knjigovodstveno - financijsko vještačenje koje je tužitelj predložio još u tužbi jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno budući da je visinu tužbenog zahtjeva bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu. To i iz razloga što su i na ročištu održanom 18. veljače 2026. tuženici naveli kako nije sporno koji iznos radova je Cesta građenje d.o.o. izvelo prema drugotuženiku niti koji iznos radova je drugotuženik izveo prema prvotuženiku, dok tuženici neosnovano smatraju da iznos izvedenih radova od strane Cesta građenje d.o.o. koji je primio drugotuženik, a u odnosu na koje prvotuženik nije obavio plaćanja ne odgovaraju nužno iznosu štete koju je tužitelj pretrpio. Naime, tuženici su učinili nespornima iznose koji su isplaćeni drugotuženiku, a budući da su, kao što je prethodno obrazloženo, ti iznosi u skladu s člankom 3. Okvirnog ugovora trebali biti isplaćeni tužitelju, to onaj dio razlike koji je drugotuženiku plaćen na temelju radova koje je izvelo Cesta građenje d.o.o. koji je trebao biti plaćen tužitelju, predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio zbog toga što je, protivno članku 3. Okvirnog ugovora, prvotuženik upravo taj iznos platio drugotuženiku umjesto tužitelju.

52. Tvrdnje tuženika o tome da nisu potpisivali daljnje pojedinačne ugovore o cesiji zbog blokade žiro računa Cesta građenje d.o.o. nisu od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu jer tužitelj temelji svoje potraživanje na Okvirnom ugovoru kojim je, u članku 5., utvrđeno da nema zapreke za sklapanje tog ugovora u smislu odredbi Zakona o platnom prometu, Stečajnog zakona i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Osim toga, u skladu s odredbom članka 322. stavka 2. ZOO-a, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Prema tome, Okvirni ugovor nije ništetan bez obzira na to je li u trenutku njegovog sklapanja žito račun društva Cesta građenje d.o.o. bio blokiran, već strana kojoj je zabranjeno sklapanje ugovora može snositi odgovarajuće posljedice. Okvirni ugovor nije ništetan niti zbog nedopuštene pobude u smislu odredbe članka 273. stavka 2. ZOO-a budući da drugotuženik nije dokazao da je nedopuštena pobuda (protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva - članak 273. stavka 4. u vezi s člankom 273. stavka 2. ZOO-a) bitno utjecala na odluku Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II na sklapanje Okvirnog ugovora i da su za takvu pobudu druge ugovorne strane znale. Naime, okolnost što je jednoj ugovornoj strani bilo zabranjeno obavljati obračunsko plaćanje zbog blokade računa ne čini cesiju ništetnom niti prema odredi članka 322. ZOO-a, niti prema odredbama članka 273. ZOO-a.

53. Činjenica što je tužitelj prijavio tražbinu po osnovi Ugovora u stečajnom postupku nad društvom MGT d.o.o. u stečaju (prijava na str. 115. – 117. spisa), kao univerzalnom pravnom slijedniku društva Cesta građenje d.o.o., i što je ta tražbina utvrđena, ne utječe na odluku suda o tužbenom zahtjevu jer tužitelj tu tražbinu nesporno nije naplatio, niti je tužitelj namiren u stečajnom postupku nad navedenim društvom.

54. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je nad drugotuženikom proveden postupak predstečajne nagodbe niti činjenica da je u tom postupku tužitelj kao vjerovnik prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 3.931.443,03 kn / 521.792,16 EUR upravo po osnovi Okvirnog ugovora koji je u prijavi naveden kao pravna osnova tražbine te je dostavljen uz prijavu zajedno s izvatkom iz ovjerenih poslovnih knjiga, koja činjenica proizlazi i iz tužiteljeve prijave tražbine s prilozima (str. 1308. – 1317. spisa).

Za odluku o tužbenom zahtjevu su pravno irelevantne drugotuženikove tvrdnje kako je u tužiteljevoj prijavi kao pravna osnova tražbine naveden Okvirni ugovor, , a ne naknada štete zbog povrede ugovora. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o parnici na koju bi tužitelj kao vjerovnik osporene tražbine bio upućen radi utvrđivanja postojanja tražbine i/Ili dokazivanja osnovnosti osporavanja u kojem slučaju bi sud u parničnom postupku bio vezan pravnom osnovom prijavljene tražbine, već o parnici pokrenutoj samostalnom tužbom radi naknade štete zbog povrede Okvirnog ugovora koji je u tužiteljevoj prijavi tražbine nesporno naveden kao pravna osnova tražbine, odnosno na temelju kojeg je tužitelj i prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 3.931.443,03 kn / 521.792,16 EUR.

Nije sporna niti činjenica da je navedena tužiteljeva tražbina, koja je nesporno nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe , osporena u iznosu od 3.931.443,03 kn / 521.792,16 EUR, a ta činjenica proizlazi i iz rješenja FINA-e klasa UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.broj : 04-06-14-4585-683 od 20. prosinca 2013. Osim toga, rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn -102/14-13 od 30. svibnja 2014. (str. 399. – 441. spisa; dalje: predstečajna nagodba), odobrena je predstečajna nagodba sklopljena između drugotuženika kao dužnika i točno određenih vjerovnika predstečajne nagodbe čije tražbine su utvrđene, ali ne i vjerovnika čije tražbine su osporene, pa tako niti tužitelja čija je tražbina osporena. Člankom 20. predstečajne nagodbe je određeno da nagodba ima snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine njome utvrđene, a među tim vjerovnicima nesporno nije tužitelj.

55. Međutim, odredbom članka 71. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) je propisano da pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako tim zakonom nije drukčije propisano. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZFPNN-a na temelju predstečajne nagodbe dužnik se oslobađa da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. U odredbi članka 3. stavka 1. točke 11. ZFPNN-a je propisano da su vjerovnici u postupku predstečajne nagodbe svi osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja postupka predstečajne nagodbe imaju osiguranu ili neosiguranu tražbinu prema dužniku.

Stoga se, sukladno tim odredbama, odredba članka 81. stavka 1. ZFPNN-a primjenjuje na sve tražbine vjerovnika nastale do otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad dužnikom, kako na one utvrđene, tako i na one koje su osporene u postupku predstečajne nagodbe, a naknadno budu utvrđene. Zbog toga tražbine koje su u postupku predstečajne nagodbe osporene, naknadno mogu biti utvrđene samo u skladu sa sklopljenom predstečajnom nagodbom.

56. Odredbom članka 41. stavak 1. ZOO-a je propisano da je obveza djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva. Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga (članak 41. stavak 2. ZOO). Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost. (članak 42. ZOO).

57. Međutim, kao što je to i VTS naveo u obrazloženju rješenja od 29. travnja 2025. (točka 52.), u konkretnom slučaju, iako se radi o tražbini naknade štete zbog povrede ugovorne odredbe, u kojem slučaju bi tuženici bili solidarno odgovorni, u konkretnom slučaju tuženici ne mogu biti solidarno odgovorni tužitelju jer drugotuženik može odgovarati samo u skladu sa sklopljenom predstečajnom nagodbom te tužitelj tu tražbinu prema njemu može ostvarivati samo u toj visini.

S obzirom na navedeno sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika kao solidarnih dužnika.

58. Uvidom u predstečajnu nagodbu (str. 399. – 441. spisa) je u bitnome utvrđeno kako je, u članku 3., određeno da se utvrđene tražbine dijele na skupine ovisno o svojim specifičnim objektivnim karakteristikama (vrsta obveze, visina obveze), dok je način namirenja za pojedine skupine isti, a za pojedine različit te da su vjerovnici unutar pojedinih skupina u jednakom pravnom položaju u pogledu namirenja (stavak 1.).

Nadalje je određeno da su tražbine vjerovnika predstečajne nagodbe podijeljene radi namirenja u sljedeće skupine:

a) tražbine tijela javne uprave (Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne samouprave) te trgovačkih društava u kojima tijela javne uprave imaju većinski udio u kapitalu;

b) tražbine po osnovi ugovora za kupnju roba ili usluga (uključujući i usluge financijskih institucija) koje nisu osigurane;

c) tražbine zaposlenika dužnika;

d) tražbine iz poslova s većinskim dioničarom Alpine Bau GmbH – u stečaju; e) tražbine po osnovi sudužništva;

f) mikro-tražbine – tražbine vjerovnika u iznosu manjem od 1.000,00 kuna; g) tražbine po osnovi garancije;

h) tražbine vjerovnika po osnovi ugovora o leasingu kod kojih su objekt leasinga vozila i/ili oprema u posjedu dužnika;

i) tražbine pravnih osoba koje su osigurane i koje se nisu odrekle prava odvojenog namirenja (stavak 2.).

59. Uzevši u obzir specifične objektivne karakteristike (vrstu obveze, visinu obveze), kao što je to određeno citiranim člankom 3. stavkom 1. predstečajne nagodbe, sud je utvrdio kako tužiteljeva tražbina u konkretnom slučaju predstavlja tražbinu iz članka 3. stavka 2.b) predstečajne nagodbe, odnosno tražbinu po osnovi ugovora za kupnju roba ili usluga (uključujući i usluge financijskih institucija) koje nisu osigurane.

60. Uvidom u predstečajnu nagodbu (str. 399. – 441. spisa) je utvrđeno da je, člankom 5., određeno da će se tražbine vjerovnika iz navedene skupine vjerovnika, dakle, tražbine vjerovnika po osnovi ugovora za kupnju roba ili usluga (uključujući i usluge financijskih institucija) koje nisu osigurane, namiriti na sljedeći način: „(a) Dužnikova obveza smanjit će se za 60% iznosa utvrđene tražbine (kako je prikazano u odnosu na svakog vjerovnika u tablici br. 3.);

(b) Dužnik će namiriti 40% iznosa utvrđene tražbine („Iznos za namirenje“) obročno u razdoblju od pet godina bez kamata, u jednakim polugodišnjim ratama koje dospijevaju 30. lipnja i 31. prosinca svake godine, od kojih prva rata dospijeva na prvi od navedenih datuma nakon počeka od 12 mjeseci koji počinje teći danom sklapanja ove Nagodbe.“

61. Budući da je tužitelj nesporno prijavio tražbinu u iznosu od 3.931.443,03 kn / 521.792,16 EUR, koja tražbina je u cijelosti osporena, dok je citiranim člankom 5. predstečajne nagodbe određeno da će se dužnikova obveza smanjiti za 60% iznosa, sud je, uzevši u obzir i uputu VTS-a iz rješenja od 29. travnja 2025., utvrdio kako u skladu s predstečajnom nagodbom tužitelj tražbinu prema drugotuženiku može ostvarivati samo u iznosu od 208.716,86 EUR, koji iznos predstavlja 40% prijavljene tražbine u iznosu od 521.792,16 EUR.

Budući da je predstečajnom nagodbom određeno da će drugotuženik kao dužnik namiriti tu tražbinu obročno u razdoblju od pet godina bez kamata, u jednakim polugodišnjim ratama koje dospijevaju 30. lipnja i 31. prosinca svake godine, od kojih prva rata dospijeva na prvi od navedenih datuma nakon isteka počeka od 12 mjeseci koji počinje teći danom sklapanja predstečajne nagodbe (30. svibnja 2014.), koje razdoblje počeka je dakle isteklo 30. svibnja 2015., proizlazi kako bi u skladu s predstečajnom nagodbom drugotuženik bio dužan tužitelju namiriti tražbinu u iznosu od 208.716,86 EUR u jednakim polugodišnjim ratama od kojih svaka iznosi 20.871,69 EUR (208.716,86 / 5 = 41.743,37 EUR / 2 = 20.871,69 EUR), koje dospijevaju 30. lipnja i 31. prosinca svake godine kroz razdoblje od 5 godina, nakon isteka razdoblja počeka od 12 mjeseci koje je počelo teći 30. svibnja 2014., dakle, nakon 30. svibnja 2015., što znači da prva rata dospijeva 30. lipnja 2015., a posljednja rata 31. prosinca 2019.

Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako bi u skladu s predstečajnom nagodbom tužitelj imao pravo namiriti tražbinu od drugotuženika u iznosu od 208.716,86 EUR.

62. Međutim, prema odredbi članka 41. stavka 2. ZOO-a, kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga . U konkretnom slučaju se nesporno radi o djeljivoj obvezi, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi kako je između tuženika u konkretnom slučaju određena drukčija podjela duga, niti je to tužitelj, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio i dokazao.

Stoga je, uzevši u obzir navedeno sud utvrdio da je svaki tuženik dužan tužitelju isplatiti polovicu iznosa od 413.814,28 EUR-a u skladu s odredbom članak 41. stavka 2. ZOO-a. Dakle, svaki tuženik je dužan tužitelju platiti iznos od 206.907,14 EUR (413.814,28 EUR / 2).

63. U skladu s odredbama članka 29. stavka 1. i članka 1086. ZOO-a, tužitelj ima pravo na zatezne kamate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkog ugovora jer se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu, odnosno o tražbini po osnovi naknade štete zbog povrede Okvirnog ugovora (konkretno članka 3.).

64. Međutim, upravo iz razloga što bi u skladu s predstečajnom nagodbom drugotuženik bio dužan namiriti tužiteljevu tražbinu obročno u razdoblju od pet godina bez kamata, sud je utvrdio kako bi u skladu s predstečajnom nagodbom tužitelj imao pravo na kamate tek nakon isteka petogodišnjeg razdoblja koje je počelo teći nakon isteka razdoblja počeka 30. svibnja 2015., odnosno budući da je u skladu s predstečajnom nagodbom posljednja rata dospjela 31. prosinca 2019., tužitelj ima pravo na zatezne kamate tek od 1. siječnja 2020. do isplate jer je predstečajnom nagodbom određeno da se u tom petogodišnjem razdoblju namiruje navedena tražbina bez kamata. Stoga je sud utvrdio kako u odnosu na drugotuženika tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 1. siječnja 2020. do isplate, dok u odnosu na drugotuženika tužitelj neosnovano zahtijeva zatezne kamate za razdoblje prije toga.

65. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

66. Tužitelj je, u odnosu na prvotuženika, u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok je u odnosu na drugotuženika u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Umješač na strani tužitelja ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Budući da tuženici nisu solidarni dužnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari, to tuženici solidarno ne odgovaraju niti za troškove dosuđene tužitelju (članak 161. stavak 3. ZPP). Zbog toga tužitelj neosnovano zahtijeva solidarnu naknadu troškova od tuženika u iznosu od 195.809,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata pa je u tom dijelu odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev.

U skladu s odredbom članka 161. stavka 1. ZPP-a, tuženici kao suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove jer u konkretnom slučaju ne postoji znatna razlika u pogledu tuženikovih udjela u predmetu spora u smislu odredbe članka 161. stavka 2. ZPP-a.

67. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 413.814,28 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 21. listopada 2013. kojim se očituje na odgovore na tužbu u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljana obrazloženog podneska od 11. studenoga 2014. u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 30. siječnja 2026. u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 20. ožujka 2014., 12. lipnja 2014., 22. listopada 2014., 4. ožujka 2015., 13. listopada 2015., 9. siječnja 2025. i 18. veljače 2026. u iznosu od 6.224,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), sastavljanja revizije od 28. prosinca 2018. koja je prihvaćena u iznosu od 9.336,00 EUR (Tbr. 10. točka 5. OT), sastavljanja prijedloga za dopuštenje revizije od 19. listopada 2022. u iznosu od 9.336,00 EUR povodom kojeg je tužitelju dopušteno podnošenje revizije (Tbr. 10. točka 5. OT), sastavljanja revizije od 13. ožujka 2024. u iznosu od 9.336,00 EUR koja je prihvaćena (Tbr. 10. točka 5. OT), sastavljanja žalbe protiv citirane presude poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. koja je prihvaćena u iznosu od 7.780,00 EUR (Tbr. 10. točka 1. OT), što ukupno iznosi 104.252,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 26.063,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 130.315,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR i za presudu ovoga suda poslovni broj P-2191/2013 od 26. studenoga 2015. u iznosu od 663,61 EUR, sudske pristojbe za reviziju od 28. prosinca 2018. koja je prihvaćena u iznosu od 1.327,22 EUR, sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije od 19. listopada 202. u plaćenom iznosu od 663,61 EUR i sudske pristojbe za reviziju od 13. ožujka 2024. u plaćenom iznosu od 663,61 EUR, te sudske pristojbe za žalbu protiv citirane presude poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. koja je prihvaćena u iznosu od 663,61, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi, što ukupno iznosi 4.645,27 EUR.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 134.960,27 EUR.

Budući da je, u skladu s odredbama članka 161. stavcima 1. i 2. ZPP -a, svaki tuženik dužan naknaditi jednaki dio troškova, to konkretno znači da je svaki tuženik dužan naknaditi tužitelju polovicu ukupnog iznosa troškova, dakle, svaki je dužan naknaditi iznos od 67.480,14 EUR (134.960,27 / 2).

Na tako određene troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi troškova postupka.

68. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 4. srpnja 2014. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer, s obzirom na njegov sadržaj, taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da u tom podnesku tužitelj u bitnome ne iznosi ništa novo, već u bitnome ponavlja navode iz podneska od 21. listopada 2013. za čije sastavljanje je tužitelju već priznata nagrada u punom iznosu. Iz istih razloga tužitelju nije priznat niti trošak sastavljanja obrazloženog podneska od 19. rujna 2014. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer niti u tome podnesku tužitelj u bitnome ne iznosi ništa novo, već ponavlja ranije iznesene navode pa niti taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 12. listopada 2015. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer niti taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članak 155. stavka 1. ZPP-a budući da je navode iz tog podneska tužitelj mogao i trebao iznijeti na ročištu održanom 13. listopada 2015. za koje je tužitelju priznata nagrada u punom iznosu. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe od 4. prosinca 2015. s PDV-om u iznosu od 9.728,12 EUR jer tu žalbu podnio sam tužitelj, a ne odvjetnik kao tužiteljev punomoćnik pa taj trošak nije za tužitelja nije niti nastao. Osim toga, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana presudom VTS-a poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. iz čega proizlazi da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa niti iz tog razloga ne bi imao pravo na naknadu tog troška. Iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za žalbu od 4. prosinca 2015. protiv presude u iznosu od 1.327,22 EUR jer je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana presudom VTS-a poslovni broj Pž- 280/2016-2 od 16. listopada 2018. iz čega proizlazi da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na naknadu trog troška. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 9. siječnja 2025. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer taj trošak za tužitelja nije niti nastao budući da u spisu ne postoji tužiteljev podnesak od toga datuma. Osim toga, tužitelju je priznata nagrada za zastupanje na ročištu održanom 9. siječnja 2015. u punom iznosu pa je sve navode tužitelj mogao i trebao iznijeti na tom ročištu. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu provotuženika i drugotuženika od 31. ožujka 2025. u ukupnom iznosu za oba ta podneska s PDV-om od 19.456,25 EUR jer s obzirom na njihov sadržaj ti podnesci nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Iz istog razloga tužitelj nema pravo niti na naknadu troška sudske pristojbe za navedene odgovore na žalbu u iznosu od 165,91 EUR. Stoga tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 61.807,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjeva za naknadu troškova.

69. Slijedom navedenog o tužiteljevim troškovima je odlučeno kao u točkama

IV. – VI. izreke presude.

70. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 413.814,28 EUR, umješaču su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja obrazloženog podneska od 7. studenoga 2025. u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT) i zastupanja na ročištu 18. veljače 2026. u iznosu od 6.224,00 EUR (Tr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 12.448,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 3.112,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 15.560,00 EUR.

Budući da je, u skladu s odredbama članka 161. stavcima 1. i 2. ZPP -a, svaki tuženik dužan naknaditi jednaki dio troškova, to konkretno znači da je svaki tuženik dužan naknaditi umješaču polovicu ukupnog iznosa troškova, dakle, svaki je dužan naknaditi iznos od 7.780,00 EUR (15.560,00 / 2).

71. Stoga je o umješačevim troškovima odlučeno kao u točkama VII. i VIII. Izreke presude.

Zagreb, 27. ožujka 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv rješenja i presude nezadovoljna stranka i umješač mogu podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 8 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.