REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2742/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja DĐ, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 27. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016- 2014/2006 od 22. kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja KĐ iz [adresa] (ranije [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6), u dijelu koji glasi:
"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita".
II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 942,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 856,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR.
R i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 26,04 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj u tužbi od 16. travnja 2025. navodi da je dana 22. kolovoza 2006. s prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj:
016-2014/2006, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita. Prema odredbama čl. 5. Ugovora o kreditu (sadržaja pobliže navedenog pod točkom I/ izreke) tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno , a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, zbog čega u navedenom postotku, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO). Ističe i da je prethodno navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem te kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o toj odredbi mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Nadalje, ističe da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita te da je povrh toga obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktično isplatio manji iznos. Sve prethodno navedeno prouzrokovalo je značajnu neravnotežu u odnosima stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. U tužbi navodi da mu je tuženik temeljem predmetne ugovorne odredbe s osnove tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita naplatio iznos od 7.103,14 kuna odnosno 968,79 EUR. Stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl.5. predmetnog Ugovora sadržaja kao pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 968,79 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. rujna 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
1.2. Tijekom postupka, u podnesku od 27. svibnja 2025. sadržajno priznaje navode tuženika iz odgovora na tužbu da je (tužitelju) s osnove sporne naknade za obradu kredita dana 5. rujna 2006. naplaćen iznos od 7.103,14 kuna odnosno 942,75 EUR, pa stoga u istom podnesku od 27. svibnja 2025. smanjuje novčani tužbeni zahtjev te konačno potražuje isplatu iznosa od 942,75 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. rujna 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Navodi da je tužitelju dana 5. rujna 2006. na ime tzv. ulazne naknade naplaćen iznos od 7.103,14 kuna odnosno 942,75 EUR, pa stoga osporava i visinu novčanog tužbenog zahtjeva, u odnosu na koji ističe prigovor zastare. Navodi da je predmetni kredit otplaćen u lipnju 2016. te imajući u vidu da je tužitelj dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 122.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na visinu utuženog novčanog iznosa, ističe da se u slučaju ništetnosti spornih ugovornih odredbi (što osporava) radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a. Nadalje, u bitnom navodi da je činidba na koju se tužitelj obvezao predmetnom ugovornom odredbom u potpunosti određena; da troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita te da je tuženik iste imao pravo naplatiti tužitelju temeljem odredbi čl. 1022. st.2. ZOO-a, pri čemu ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), kao i da je tuženik ispunio obvezu iz odredbi čl. 173. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002) kojima je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Također, navodi da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti, pa da stoga poštenost iste odredbe nije dopušteno ocjenjivati u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 4.st.2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Pri tome ističe da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu te se u tom pravcu poziva na stajališta Suda EU u presudi C-621/17 (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Tuženik ističe da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, a koja predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno predmetnom ugovornom odredbom. Pri tome ističe da najbolja praksa kreditnih institucija operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita, jer da time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Ukoliko sud odluči provoditi tzv. test poštenosti prema čl. 81.st.1. ZZP/03, opreza radi osporava tužitelju status potrošača te sadržajno ističe da su stranke pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi te osporava da bi sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenje uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
3. S obzirom da je tužitelj u podnesku od 27. svibnja 2025. smanjio novčani tužbeni zahtjev odnosno sadržajno djelomično povukao tužbu za iznos od 26,04 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (isti podnesak dostavljen je tuženiku 4. lipnja 2025.), a čemu se tuženik nije protivio, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, temeljem čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP).
4. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi 6-9 spisa), Ugovor o kreditu broj: 016-2014/2006 od 22. kolovoza 2006. (listovi 10-15 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. u primjeni od 28. ožujka 2006. (listovi 92-119 spisa) te je saslušan tužitelj (list 121 spisa).
5. Ocjenjujući izvedene dokaze, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.
6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:
-da je između tuženika (u to vrijeme naziva / tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i OĐ, kao založnog dužnika zaključen Ugovor o kreditu broj 016-2014/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. kolovoza 2006., temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (čl.2.); da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete…da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl.3. ); da rok otplate kredita iznosi 26 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl.4.st.1.) te se otplaćuje u 312 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 624,51 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja (čl.4.st.3); da je prema članku.5., između ostalog, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita; da je ugovoreno da Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl.3. ovog Ugovora neće mijenjati do 28.02.2007. ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora…te da su ugovorne strane suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", a da se nakon promjene kamatne stope ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl.6.); da su ugovorne strane suglasne da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasniva založno pravo na nekretnini u vlasništvu založnog dužnika – odnosno stanu s pripadajućim podrumom i parkiralištem na adresi u [adresa], pobliže opisanom u čl. 10. Ugovora; da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora (čl.21.st.3 );
- da je tuženik do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;
- da je tužitelju temeljem sporne odredbe čl.5. Ugovora, dana 5. rujna 2006. naplaćena naknada troškova obrade kredita (1,25% od iznosa kredita) u iznosu od 7.103,14 kuna (942,75 EUR), a kako to proizlazi iz sadržaja Specifikacije isplate kredita od 27. veljače 2006. (list 25 ) te očitovanja tuženika u podnesku od 26. travnja 2024. (listovi 54-69 spisa)
7.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, iz iskaza tužitelja (list 121 spisa), koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje stana na adresi u [adresa], u koji je uselio otprilike mjesec dana nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 22. kolovoza 2006. te u istom stanu od tada do nedavno neprekidno stanovao i navedeni stan sve vrijeme koristio isključivo za privatne potrebe odnosno vlastito stanovanje. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio je zaposlen u jednom trgovačkom društvu čija je djelatnost održavanje zgrada. Pri tome se ukazuje da iz podatka JRO MUP-a u sustavu eSpis proizlazi da je tužitelj na adresi navedenog stana (u [adresa]) imao i prijavljeno prebivalište neprekidno u razdoblju od 21. rujna 2006. do 15. prosinca 2025. Također, valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten (niti djelomično) u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog Ugovora bila isključivo potrošačka.
7.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije zaključenja predmetnog Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici u Koturaškoj ulici u Zagrebu. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji mu je prezentiran kao najpovoljniji. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF niti o specifičnostima navedene valute. O pojedinim ugovornim odredbama, osim o iznosu kredita i roku otplate, nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, niti o visini iste naknade. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje se točno troškove ili usluge tuženika odnosi plaćanje navedene naknade, a shvatio je da mora pristati na navedenu odredbu ukoliko želi dobiti kredit. Također, nije mogao pregovarati niti o odredbi čl.6. kojom je određeno da se nakon 1. ožujka 2007. kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke, a od strane tuženika nije bio informiran o tome u okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita, zbog rasta tečaja CHF i povećanja kamatne stope, došlo je do značajnog povećanja iznosa mjesečnog anuiteta, tako da mu je u jednom razdoblju mjesečni anuitet bio i dvostruko veći od početnog. Zbog navedenog se odlučio za konverziju predmetnog kredita kada se za to ukazala prilika. Prije potpisivanja tekst predmetnog Ugovora je pročitao, a javni bilježnik ga je samo ukratko upoznao s odredbama predmetnog Ugovora. Zaposlenici tuženika nisu mu posebno pojašnjavali odredbu o naknadi za obradu kredita, a ne sjeća se je li mu iznos naknade bio predočen i u nominalnom iznosu.
8.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
8.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
9.1. Iz stipulacije sporne odredbe čl.5. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Iako naizgled jasna i razumljiva, navedena odredba prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista u neodređena, u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista odnosi.
9.2. Pri tome, prema stajalištu ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju temeljem sporne odredbe nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika da je predmetna naknada za obradu kredita pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova (pobliže navedeni odgovoru na tužbu), valja istaknuti da iz navoda samog tuženika proizlazi da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke (kao što su primjerice troškovi plaća zaposlenika, troškovi uredskog materijala i informatičke opreme, režijski troškovi i slično), koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužitelju. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužitelja kao korisnika kredita –potrošača, ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe čl. 5. Ugovora, temeljem koje je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u iznosu od nespornih 7.103,14 kuna (942,75 EUR), proizlazi da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj informiran na koje nastale troškove ili pružene usluge se predmetna naknada odnosi, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.
11. Također valja istaknuti i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (čl.21.st.3.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati. Pri tome valja dodati da se Odluci o naknadama za usluge Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. u primjeni od 28. ožujka 2006. (listovi 92-119 spisa), na koju se tuženik poziva, samo općenito pod rednim brojem A 1.2.1. "Jednokratni troškovi obrade kredita" za kredite od 12 i više mjeseci (kao što je predmetni) tek navodi visina naknade do 2,00% min. 500,00 HRK, a pri tome nije navedeno na što se konkretno ista naknada odnosi.
12.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna sporna ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
12.2. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.
13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja).
14. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom stambenom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.
15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba čl.5. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini naplaćenog iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između iznosa naknade koji mu je naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).
16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.
17. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik koji je predmetnu ugovornu odredbu sastavio ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik po osnovi ništetne odredbe čl. 5. Ugovora na ime naknade za obradu kredita tužitelju dana 5. rujna 2006. naplatio iznos od 7.103,14 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 942,75 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 942,75 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).
18. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).
19. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.
20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
20.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 27. svibnja 2025. prema Tbr. 8/1 – 100 bodova te za zastupanje na ročištu od 12. veljače 2026., prema Tbr 9/1-100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 300 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 856,18 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke ove presude.
20.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.
20.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 4. rujna 2023. (listovi 38-39 spisa), jer se prema ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji tužitelj može osnovano potraživati od tuženika. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke presude)
U Zagrebu, 27. ožujka 2026.
Sutkinja:
Zrinka Berečki
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude i rješenja ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (53,09 EUR)
2. pun. tuženika
