REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-9586/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  N A  T E M E LJ U  O D R I C A NJ A

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja CS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Kardum i Josip Kardum, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j. t. d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Sara Stjepanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026. u punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

V Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4., Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja sukladno odluci tuženika.

VI Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamate.

VII Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.

VIII Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika da otkaže kredit zbog neplaćena dva dospjela anuiteta.

IX Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu sukladno odluci tuženika.

X Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26.10.2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.“

II. Prihvaća se eventualno kumulirani zahtjev i utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu broj: 9014580451 od 26. listopada 2009. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju s osnova neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 28,93 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenoga 2009. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu s osnova neosnovane naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,07 EUR sa zateznim kamatama od 10. studenoga 2009. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.793,68 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 26. listopada 2009. sklopio Ugovor o kreditu br. 9014580451 (dalje: Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 2.000,00 eura po tečaju tuženika. Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka ( I. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, II. ulaznoj naknadi, III. načinu otplate, i IV. isplate i naplate kredita po tečaju tuženika) koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-415/2019 od 2.ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna službe u Koprivnici posl.br.: Gž- 115/20 od 17.9.2020. pravomoćno presuđeni kao ništetni, te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj, a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika, ponuđen tužitelju, koji je na to pristao jer nije imao izbora. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa, a time i interkalarna kamata koja je također promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Kao treće, na anuitet je utjecala ulazna naknada. Tuženik je naplatio ulaznu naknadu na način da je za iznos ulazne naknade umanjio iznos isplate kredita. Kao što je Ugovorom o kreditu utvrđeno da se interkalarna kamata naplaćuje od iznosa kredita prilikom korištenja kredita i sadržana je u anuitetima, tako se isto i ulazna naknada naplaćuje prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.3 gore. Tužitelj navodi da Ugovor o kreditu sadrži šest ništetnih odredbi koje se tiču cijene, te tužitelj smatra kako s obzirom da je temeljem svih tih odredbi tuženik bez osnove stekao određeni novčani iznos od tužitelja, bilo u vidu umanjenja isplaćene glavnice tužitelju ili uvećanja postojećeg duga, cjelokupan Ugovor o kreditu treba proglasiti ništetnim, jer svaka pojedina odredba koja se tiče predmeta ili cijene ugovora (bitan sastojak) već sama po sebi dovodi do cjelokupne ništetnosti ugovora, sukladno postojećoj hrvatskoj zakonskoj regulativi i pravu Europske unije, a svaka od navedenih odredbi utječe drastično na neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na zatezne kamate koje ovrhovoditelj obračunava temeljem neosnovano uvećane glavnice. Tužitelj nastavno naglašava kako je ovakav Ugovor o kreditu zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan i odredbama ZOO-a i moralu društva, te je stoga cijeli Ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti glavni tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje da je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ako sud ne usvoji glavni zahtjev, predlaže usvojiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrde ništetnom odredbe čl. 4., 5., 7., 10., 11, 12 i 13.3. Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj inspiriran presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koja je donesena povodom tužbe Udruge „Franak“ u odnosu na ugovore o stambenim kreditima građana vezane za valutu švicarski franak, a ne i u odnosu na ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u valuti EUR, kao što je to ovdje slučaj. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom na to da se radi o potraživanju s osnova „preplaćene“ kamate, kako to navodi tužitelj, a na koje se potraživanje primjenjuje zastarni rok od tri godine, stoga su u zastari sva pojedinačna potraživanja s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 20-23 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 556-557 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4.1. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4.2. Naime, tužitelj se podneskom od 10. lipnja 2025. odrekao nekoliko tužbenih zahtjeva. Zato je na temelju odredbe čl. 331.a st. 1. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

4.3. S obzirom na to da je tužitelj odbijen s dijelom glavnog tužbenog zahtjeva, kojim je zahtijevao utvrđenje ništetnim Ugovora u kreditu u cijelosti, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, sud je prešao na odlučivanje o eventualno kumuliranom zahtjevu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđene ništetnim odredbe čl. 13.3 Ugovora o kreditu.

5. Među strankama nije sporno da su 26. listopada 2009. sklopile Ugovor o kreditu i da je čl. 13.3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% kredita. Tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 9. listopada 2023. naveo kako je tužitelju naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 27. listopada 2009. u iznosu od 216,90 kn/28,93 EUR.

6. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna, sporna je visina naknade i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje isplatiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao kao nenamjenski za troškove života. Trošak obrade kredita mu je naplaćen, a nitko mu nije obrazložio za što taj trošak služi, niti što se tim iznosom pokriva. Iznose kredita plaćao je redovito trajnim nalogom, dakle uredno je ispunjavao svoje obveze pa nije bilo razloga da dođe do otkaza kredita.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožava ju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem . Tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo , iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima . Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br . 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 13.3. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

11.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna , ona se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

11.2. Tuženik je priznao da je tužitelju naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 27. listopada 2009. u iznosu od 216,90 kn/28,93 EUR (prema službenom tečaju konverzije 7,5345 kn/1 EUR) dok tužitelj tijekom trajanja ovoga postupka nije dokazao da je naknada naplaćena u iznosu od 30,00 EUR. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio iznos plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 28,93 EUR, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke, dok je u preostalom dijelu (1,07 EUR) tužbeni zahtjev s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (toč. IV. izreke).

11.3. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora nepoštena odnosno ništetna, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. S obzirom na to da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, tužitelju su zatezne kamate dosuđene od 10. studenoga 2009.

11.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje od 10. studenoga 2009. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11.4. Zato je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

12. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

13.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.327,36 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podnesaka od 6. travnja 2023. i 18. listopada 2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), trošak sastava podneska od 10. lipnja 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.4. Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 17. travnja 2023 ., 9. listopada 2023. i 2. ožujka 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 125,00 EUR.

13.2. Tužitelju je trošak dosuđen u cijelosti jer ako je bilo koji od kumuliranih zahtjeva prihvaćen, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti, ali se troškovi koji se tiču prihvaćenog zahtjeva priznaju samo za one radnje koje su bile potrebne isključivo za taj prihvaćeni zahtjev (tako i VSRH u odluci poslovni broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025.) Stoga se u ovom slučaju, kada su sve parnične radnje tužitelja bile nužne za dokazivanje osnovanosti predmetnog zahtjeva, troškovi odmjeravaju na temelju članka 154. stavka 5. ZPP-a s obzirom na to da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (manje od 4%)

13.3. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.793,68 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki IV. izreke.

13.4. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 29. rujna 2023. i 1. lipnja 2025. s obzirom na to da oni nisu bili bitni radi donošenja ove odluke.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile i prijevare. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.