REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-814/2020-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja UŠ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlatka Klišanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d. (OIB 28406115764), Zagreb, ulica grada Vukovara 5, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 27. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku platiti svakom iznos od 3.633,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.9.2014. godine do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.744,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (27.3.26.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Tužitelji se odbijaju s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.901,25 eura.

Obrazloženje

1. Predmet ovog spora pokrenutog po tužbi podnesenoj dana 23.5.2016. godine je zahtjev tužitelja po polici životnog osiguranja zaključeno s tuženikom, koje osiguranje je počelo dana 1.8.2001. godine i ugovorenom svotom osiguranja u iznosu od 14.535,00 eura.

1.1. Tužitelj tvrdi da je dana 20.9.2002. godine doživio prometnu nezgodu u kojoj je zadobio teške ozljede te se povodom tog, osiguranog slučaja dana 24.4.2003. godine obratio tuženiku, koji je procijenio invaliditet tužitelja u omjeru od 40% te mu isplatio razmjerni dio u iznosu od 5.814,00 eura.

1.2. Nastavno tužitelj navodi da se tuženiku ponovno obratio dana 17.9.2014. godine, jer je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, koje je posljedica prometne nezgode od dana 20.9.2002. godine, a koje pogoršanje je dovelo do ukupno 95% invaliditeta. Kako je tuženik otklonio zahtjev tužitelja to tužitelj u ovom postupku, prema konačno postavljenom, povišenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 7.994,25 eura.

1.3. Osim toga, tužitelj tvrdi da prema polici i uvjetima tuženika, njemu pripada i daljnji iznos od 6.540,75 eura i to zato što je kod njega invaliditet veći od 50%, a opći uvjeti predviđaju da će naknada biti dvostruka za invalidnost veću od 50%. Zbog toga tužitelj za 45% (preko 50% do 95%) traži iznos i od 6.540,75 eura.

1.4. Tako konačno postavljeni, povišeni zahtjev tužitelja od dana 4.2.2026. godine iznosi ukupno 14.535,00 eura sa kamatom od 17.9.2014. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ne osporava zaključenu policu, visinu ugovorene svote i isplatu po invaliditetu od 40% dana 18.12.2003. godine.

2.1. Međutim, tuženik tvrdi da je isplatom (2.) i to temeljem zaključenog sporazuma među strankama, u cijelosti ispunio ugovornu obvezu po nesretnom slučaju od dana 20.9.2002. godine i da tužitelj više nema pravo tražiti daljnju isplatu za navodno pogoršanje. Uz to, tuženik tvrdi da su stranke ugovorile da je njegova obveza isplatiti osigurninu kao posljedicu nesretnog slučaja u roku jedne godine od dana nesretnog slučaja, uz mogućnost da se invaliditet može utvrditi u daljnjem roku od 4 godine od dana nesretnog slučaja pa je taj rok protekao i više nema mogućnosti preispitivanja invaliditeta tužitelja.

2.2. Tuženik ističe i da od 1.2.2005. godine tužitelj više nema nikakvo osiguravateljno pokriće po riziku trajne invalidnosti, jer je takvo osiguranje s tim danom ukinuto.

2.3. Kako sam tužitelj tvrdi da je do njegovog pogoršanja došlo unazad nekoliko godina (dopis iz kolovoza 2014. godine) to tuženik ističe i prigovor zastare.

2.4. Tuženik posebno osporava dio zahtjeva iz 1.3. jer tvrdi da se radilo o polici zaključenoj „bez progresije“, a u tom se dijelu zahtjeva protivi povišenju istoga i ističe prigovor zastare.

2.5. Zbog svih navoda tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, zdravstveni karton tužitelja, policu, uvjete, dopise, isplate, proveden je dokaz medicinskim vještačenjem.

3.1. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude.

4. Prema odredbi čl. 380 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 – u daljnjem tekstu ZOO/91), kao i prema sada važećem čl. 234. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO/05) potraživanje tražbine iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.

4.1. U ovom konkretnom slučaju stranke su zaključile policu životnog osiguranja, uz posebni uvjet za dodatno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u slučaju smrti i paket osiguranja od nezgode uz ugovorenu osnovicu za obračun naknade u slučaju trajne invalidnosti bez progresije sa svotom osiguranja od 14.535,00 eura i primjenom općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja.

4.2. Osiguranje osoba obuhvaća osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja (čl. 942. ZOO/91 i čl. 966 ZOO/05 ).

4.3. Osiguranje života nije osiguranje od nesretnog slučaja, već osiguranje od nesretnog slučaja spada u tzv. "neživotna osiguranja" (čl. 5. Zakona o osiguranju – NN 9/94 čl. 3 st. 2 Zakona o osiguranju, NN 151/05).

4.4. Kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju na temelju osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, to iako je takvo osiguranje kao dopunsko ugovoreno u sklopu ugovora o životnom osiguranju, sukladno odredbi čl. 5. ZO/94 smatra se neživotnim osiguranjem, slijedom čega se na zastaru potraživanja tužitelja u smislu odredbe čl. 380. st.1. ZOO/91 i čl. 234. st. 1 ZOO/05-a primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

4.5. Sudska je praksa u brojim odluka jasno odredila da je potraživanje nastalo kada je definitivno završeno liječenje i kada se stabiliziralo zdravstveno stanje tužitelja i od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je to utvrđeno, treba računati rok od tri godine.

4.6. Sve navedeno pod 4.-4.5. proizlazi iz odluke VS RH, Rev 1250/14-2.

5. Zbog toga, a suprotno tvrdnjama tuženika, nije odlučna činjenica što je s danom 1.2.2005. godine došlo do promjena u zaključenom osiguranju, jer su s tim danom ukinuta sva ugovorena dodatna osiguranja po polici o ostalo je samo životno osiguranje bez daljnjeg plaćanja premije.

5.1. Navedeno iz razloga što je u trenutku nesretnog slučaja dana 1.8.2001. godine među strankama bio zaključen ugovor o osiguranju od nezgode, a citirane zakonske odredbe (4. i 4.5.) određuju kada počinje teći zastara potraživanje temeljem takvog osiguranja.

6. Kako bi se utvrdile odlučne činjenice za daljnje rješenje ovog spora, a to je je nastupio invaliditet preko utvrđenih 40% i kada je isti nastupio (4.5.), a da bi se moglo odlučiti o prigovoru zastare sud je u nastavku postupka proveo dokaz medicinskim vještačenjem, kojem je prethodila pribava cjelokupne medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja.

6.1. Vještačenje je provedeno po liječnicima specijalistima neuropsihijatrijske, traumatološke i internističke struke, koji vještaci su nalaze i mišljenja sačinili pisanim putem i nakon toga usmeno nalaze objasnili i odgovorili na prigovore i pitanja suda i stranaka, nakon čega na nalaze i mišljenja nije bilo prigovora. Cijeneći sveobuhvatnost nalaza i mišljenja, usmena očitovanja i pojašnjena spornih činjenica, sud prihvaća nalaze i mišljenja, jer su sačinjeni jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Lelas Bahun, dr. Trajbar i dr. Gašparović utvrđeno je da je tužitelj zadobio teške i po život opasne ozlijede (natučenje mozga, krvne podljeve ispod moždane ovojnice, prijelome nastavaka VII vratnog kralješka, trupova prvog i drugog grudnog koša, natučenje lijevog pluća, krvarenje ispod ovojnice jetre, organski psihosindrom, blagu slabost desnih ekstremiteta, kronični posttr. Stres, trajen promjene osobnosti, depresivno stanje, oštećenje funkcije gonada). Vještaci opsuju tijek liječenja i posebno ističu da je invaliditet od 40% utvrđen krajem 2003. godine (18.12.2003.) utvrđen prerano, jer u tom trenutku nisu uzete u obzir posljedica ozljeda struktura mozga, kralježničke moždine i hipogonadotropnog hipogonadizma. Za ocjenu funkcionalnosti odnosno posljedice ozljeđivanje kod tužitelja bio je potreban dužni vremenski period.

7.1. Vještak dr. Tomislav Trajbar utvrđuje da je kod tužitelja, a zbog prijeloma kralježaka, ozljede kralježnice i vratne i grudne došlo do posttrumatske motoričke ograničenosti tih regija, do formiranja posttraumatskog gibusa i kompresije kralježnice moždane – medulopatija, što je razlog bolnosti i radikularnih sindroma pa se prema čl. 7, toč. 2.2; 2.3. invaliditet sa kirurške strane ocjenjuje u iznosu od 35%.

7.2. Vještak dr. Nada Lelas Bahun navodi da se kod tužitelja razvio posttraumatski stresni sindrom, koji je prešao u kronični, sa fiksiranom trajnom simptomatologijom teško korektivnom i vrlo rezistentnom na terapiju, uz trajno promijenjenu osobnost i depresivno stanje pa se prema čl. 7, toč. 2.2; 2.3. invaliditet sa neuropsihijatrijske strane ocjenjuje sa 30%.

7.3. Vještak dr. Vladimir Gašparović utvrđuje da kod tužitelja došlo do pogoršanja i to zbog oštećenja hipotalmičkohipofizne kontrole mozga s posljedičnim utjecajem na funkciju muških gonada. Kraniocerebratna povreda s posljedičnom kontuzijom i komocijom mozga dovela je do razvoja sekundarnog hipogonadizma, a potpuni nedostatak spermija u ejakulatu potvrđuje oštećenje funkcije gonada. Primjenom čl.7, toč. 2.2; 2.3. kod tužitelja postoji invaliditet od 30%.

7.4. U usmenom očitovanju vještaci su naveli da u zdravstvenom kartonu tužitelja nema zapisa o ozljedama prije utuženog štetnog događaja pa tako nema ni mogućnosti da bi ozljede kojih nema utjecale na njihove ocjene, a isključuju i postojanje degenerativnih promjena, jer je tužitelj u trenutku štetnog događaja imao 24 godine. Sve dijagnoze koje su tijekom godina postavljene tužitelju, nakon štetnog događaja, u uzročnoj su vezi sa samim događajem.

7.5. Vještaci isključuju da bi kod tužitelja bilo poremećaja neurotičnog odnosno psihoneurotičnog karaktera, jer iste nisu evidentirane u zdravstvenom kartonu, i navode da se takvi poremećaji po karakteru blagi, funkcionalnog karaktera, koji na u slučaju predmetnog štetnog događaja ne igraju nikakvu ulogu u neurološko psihijatrijskom poremećaju.

7.6. Vještaci obrazlažu da stanje s gonadama i uzročna veza sa štetnim događajem proizlazi iz laboratorijskih nalaza tijekom hospitalizacije, iz kojih je utvrđena vrlo niska vrijednosti luteotropnog hormona, folikulu stimulirajućeg hormona, te povišenu dozu prolaktina, a takve vrijednosti govore o insuficijenciji hipotamično hipofizne osovine i lučenja gonadotripin riziling faktora kao stimulansa u hipofizi. Ti podaci ukazuju na nedvojbenu uzročno posljedičnu vezu sa kraniocerebralnom povredom u okviru traume iz štetnog događaja dana 20.9.2002. godine i ne mogu se ni sa čim drugim povezati.

7.7. Konačno, vještaci jasno obrazlažu i navode da se kod tužitelja radilo o teškim i specifičnim te posebnim oštećenjima višeogranskih sistema i teškim psihičkim promjenama i da su zbog toga invaliditete, a kako je svaki do njih utvrdio, u ovom konkretnom slučaju matematički puko zbrojili, a ne neki od invaliditeta umanjili. Dakle, internistička strana 30%, kirurgija 35%, neurološko psihijatrijska strana 30%, ukupno 95%.

8. Dakle, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je kod tužitelja nastupio daljnji invaliditet, ali da je dovršetak liječenja i stabiliziranje zdravstvenog stanja tužitelja bio datumski različiti te da je sa kirurške strane to bilo 26.7.2014. godine, s neurološko psihijatrijske strane to bilo 9.8.2013. godine, a s internističke strane 12.1.2008. godine. Nadalje, utvrđeno je da su invaliditet sa kirurške strane 35%, neurološko psihijatrijske 30%, a internističke 30%. Kako su vještaci posebno naveli, radi se o posebnim oštećenjima više organski sistema tužitelja, pa svaki od utvrđenih invaliditeta ima svoj trenutak kada je nastupio (8.).

8.1. Primjenjujući rokove zastare, kako su u ovoj presudi utvrđeni pod 4. sud nalazi da je djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika. Tužitelj se u mirnom postupku tuženiku obratio dana 17.9.2014. godine, a tužbu je podnio dana 23.5.2016. godine.

8.2. Povezujući utvrđeno pod 8. -8.1. i primjenjujući tijek zastare utvrđen pod 4. sud utvrđuje da je potraživanje s osnova invaliditeta od 30% s internističke strane u zastari. U odnosu na taj invaliditet zastarijevanje je počelo teći 1.1.2009. godine i primjenom trogodišnjeg roka zastare završilo je prije podnošenja zahtjeva u mirnom postupku dana 17.9.2014. godine.

8.3. Preostali invaliditet tj. zahtjev za isplata s tog osnova nije zastarjelo, jer je za invaliditet od 35% (kirurška strana) zastarijevanje počelo teći tek 1.1.2015. godine, a za invaliditet od 30% (neuropsihijatrijska strana) zastarijevanje je počelo teći 1.1.2014. godine.

8.4. Time je utvrđeno da je tuženik u obvezi platiti razmjerni iznos od daljnjih 25% invaliditeta, jer je nesporno da je izvršio isplatu s osnova 40% invaliditeta. 25% od ugovorne svote osiguranja (14.535,00 eura) iznosi 3.633,75 eura pa je tuženik obvezan taj iznos platiti tužitelju i to od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku (17.9.2014. godine) do isplate i platiti mu na taj iznos kamatu po stopi iz čl. 29 ZOO/05. Za iznos od 4.360,50 eura, a što odgovara 30% invaliditeta za koji je sud utvrdio da je potraživanje tužitelja u zastari (8.2.) tužitelj je odbijen.

9. Sud je dopustio preinaku povišenjem tužbenog zahtjeva na ime dijela zahtjeva tužitelja kojim on potražuje iznos od 6.540,75 eura, nalazeći da je isto svrsishodno za rješenje spora između stranaka (čl. 190. st. 3 Zakona o parničnom postupku, NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP).

9.1. Radi se o zahtjevu koji tužitelj temelji na uvjetima tuženika o tzv. progresiji temeljem koje naknada kod invaliditeta koji prelazi 50% daje pravo na dvostruku isplatu za svaki postotak koji prelazi 50%.

9.2. Međutim, na polici je jasno navedeno da je zaključena bez progresije pa se tužitelj ne može pozivati na točku 7.2. uvjeta tuženika te je sud tužitelja za iznos od 6.540,75 eura odbio u cijelosti.

10. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

10.1. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanje putem odvjetnika uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika i odnosi se na trošak sastava odštetnog zahtjeva, tužbe, pristupa na dva ročišta (21.10.20, 12.9.23) te sastave četiri obrazložena podneska (12.10.20, 29.4.21, 5.12.23, 27.3.25.) po 200,00 eura; za sastav podneska od 2.2.26. i pristupa na ročište 11.2.26. po 500,00 eura; za podneske od 20.11.20, 27.5.21, 22.7.21, 25.5.23. i pristup na roč. 29.9.20. po 50,00 eura ili ukupno 2.850,00 eura što je uvećano za 712,50 eura PDV-a i daje trošak od 3.562,50 eura. Isti je uvećan za trošak sudske pristojbe na ovu presudu u iznosu od 191,12 eura. Trošak pristojbe na tužbu nije priznat, jer pristojba nije plaćena, a u međuvremenu je zastarjela. Ukupan je troška tužitelja 3.753,62 eura.

10.2. Tužitelj je s osnovanom svojeg zahtjeva uspio 100%, a u visini u omjeru od 25%. Tako je utvrđen njegov uspjeh od 62,50%, uspjeh tuženika od 37,50% pa razmjeran troška tužitelja iznosi 25% tj. 938,40 eura.

10.3. Trošku je pribrojen trošak vještačenja u iznosu od 806,35 eura, koji je tužitelju kao nužan priznat u cijelosti tako da njegov ukupan troška iznosi 1.744,75 eura, na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.