Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-544/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice MZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 13. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice te odsutnosti tuženika, te objave presude 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu br. 136- 97/2005 od 19. travnja 2005. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 i tužiteljice MZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnice kredita te MZ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i JZ iz [adresa], kao sudužnika, koji je Ugovor 22. travnja 2005. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-463/2005-1, u dijelu koji glasi:

"Članak 5.

Troškovi

Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadsetpet posto) jednokratno."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici MZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 374,62 EUR (tristo sedamdeset četiri eura i šezdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2005. do isplate i to:

- 15% godišnje od 30. travnja 2005. do 31. prosinca 2007.,

- 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužiteljici MZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 332,41 EUR (tristo trideset dva eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica MZR podnijela je 13. listopada 2025. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. u kojoj navodi da je kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb zaključila dana 19. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 136-97/2005 za iznos kredita od 46.750,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Radilo se o stambenom potrošačkom kreditu te su ugovorne strane 26. listopada 2006. sklopile Aneks 1 i dana 10. svibnja 2016. Aneks 2 predmetnog Ugovora o kreditu, s time da je tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu određeno je da se tužiteljici prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Navedenu naknadu tužiteljici je prilikom isplate kredita 29. travnja 2005. tuženik odbio od iznosa kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita tj. u iznosu od 2.822,60 kn / 374,62 EUR. Nadalje navodi kako je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno koja je svrha naknade, koje ona troškove obuhvaća niti ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanih sa sastavljanjem ugovora budući da je određena u postotku od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 1,25% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime ulazne naknade platila tuženiku iznos koji je iznosio gotovo dva anuiteta kredita. Tužiteljica isto tako ističe kako se radi o odredbi koja se temeljem čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama; dalje ZZP) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome ova odredba ništetna. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, tužiteljica ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade, niti je tužiteljica o spornoj odredbi mogla pregovarati. Ističe kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici čak 1,25% od iznosa kredita pa ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice , i slijedom naznačenih odredaba ZZP ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući da je sporni iznos od 374,62 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan taj iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva , dok visina i datum naplaćene naknade nisu sporni.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina u odnosu na zahtjev za isplatu stečenog bez osnove koji zastarni rok smatra primjerenim i razumnim rokom u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje sukladno čl. 241. ZOO kojima se prekida zastara, a što je i u skladu s načelom pravne sigurnosti, te ukazuje na kogentnost pravnih normi instituta zastare, a protivi se drugačijim tumačenjima Vrhovnog suda RH. Dodaje i da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zakonom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. u kojem je zauzet drugačiji stav od onog koji je zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., druge presude sudske prakse te pravnu teoriju koje govore u prilog njegovog shvaćanja zastare. Budući da je ulazna naknada naplaćena 2005., tuženik smatra da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove zastarjela.

2.3. Tuženik smatra da u tužbi nisu navedene konkretne radnje tužitelja koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a apstraktno pozivanje na prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe te ukazuje na dužnost stranaka da iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i za iste predlože adekvatne dokaze, a što tužitelj nije učinio.

2.4. Tuženik navodi da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu koje su sukladne iskazanim voljama ugovornih strana te smatra da je potrebno sagledati sve okolnosti predmeta slučaja kako bi se odredilo jesu li pojedinačne odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako navodi da je sporna odredba čl. 5. Ugovora sukladna čl. 173. Zakona o bankama te da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke, koja je odobrena od strane regulatora – HNB i izvješena u poslovnicama te se predočava svim klijentima i nalazi se na internetskim stranicama tuženika. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i to u točno određenom iznosu. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Člankom 296. st. 3. ZOO propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla je utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Dodatno tuženik navodi i kako je naknada za obradu kredita, prema stavu HNB, dio EKS koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP za koju se onda prema odredbama ZZP ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS predstavlja konačni trošak kredita koje postupanje banke nadzire HNB. Osim toga, tuženik ukazuje na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku prema kojima javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave.

2.5. Tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao status potrošača kao ni da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i da je ugovor u cijelosti ispunjen zbog čega se prema čl. 326. st. 2. ZOO ništetnost više ne može isticati.

2.6. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti izvjesna ili poznata, pa nema govora o zakašnjenju tuženika. Tuženik je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom klijentu, zbog čega se protivi svojevrsnoj „sankciji“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.7. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3.1. U podnesku od 2. prosinca 2025., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica ukazuje da tuženik osporava osnovanost, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva.

3.2. Protivi se navodima tuženika da tužiteljica ne bi dokazala osnovanost svog zahtjeva jer je na sporne okolnosti predloženo saslušanje tužiteljice, a iz priložene dokumentacije, posebno isplatnog naloga od 29. travnja 2025. nedvojbeno proizlazi da je tuženik naplatio predmetnu naknadu.

3.3. Osim što ponavlja navode iznesene u tužbi, tužiteljica smatra paušalnima i neosnovanima tuženikove navode kako banka u bankarskom poslovanju ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, a da su potrošači bili s time upoznati s obzirom na to da u konkretnom slučaju to nisu troškovi s kojima bi tužiteljica bila upoznata prilikom sklapanja predmetnog Ugovora ili pak bi joj bilo dato na znanje da bi ti troškovi bili obuhvaćeni postotnim iznosom od 1,25 % od iznosa kredita. Tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, pa tako ni ovdje predmetnog. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom "pokriveni" odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne determinirana visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako, pozivanje tuženika na dopuštenost ugovaranja naknada u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora budući da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izričito navedena u Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br.15/14), neosnovano je s obzirom na to da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora - 19. travnja 2005. predmetni Pravilnik nije ni bio na snazi.

3.4. U odnosu na prigovor tužiteljičinog statusa potrošača ističe da je iz samog ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu adaptacije kuće u kojoj tužiteljica prebiva s obitelji te da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, a teret dokaza o suprotnom leži na tuženiku, o čemu je pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

3.5. Protivi se tuženikovom prigovoru zastare te ističe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnom odredba kojom je nametnuta obveza naplate sporne naknade.

3.6. Tužiteljica ukazuje da su pravomoćnim odlukama domaćih sudova, koje su sukladne shvaćanjima suda EU (npr. presuda C-620/17), odredbe ugovora kojima se obvezuje potrošače na plaćanje ulazne naknade već utvrđene ništetnima i nepoštenima.

3.7. Protivi se i tuženikovom prigovoru vezanom uz početak tijeka zateznih kamata budući da je tuženik kao banka stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je ugradio u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj. Stoga je tuženik kao nesavjesni stjecatelj u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na glavnični iznos potraživanja, na način kako je to naznačeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, dakle od dana stjecanja .

4. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje tužiteljice te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok je od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja tužiteljica odustala na ročištu 13. veljače 2026. budući da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade (tzv. ulazne naknade) kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužiteljici ove naknade temeljem sporne ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik (ranije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 19. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-97/2005 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.750,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 5. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita koji se odbijaju prije isplate kredita.

8. Sporno je, u bitnome, ima li tužiteljica status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Nije sporna visina isplaćene naknade.

9.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U svom iskazu tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila jer su joj novčana sredstva trebala za adaptaciju gornjeg kata kuće u kojoj i sad živi sa svojom obitelji, radi se o nekretnini na kojoj i sada ima prebivalište. U toj nekretnini nije se obavljala nikakva poslovna djelatnost, nikakav obrt ili trgovačko društvo tu nije poslovalo. Prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu u banci je, koliko se sjeća, samo rečeno da se naplaćuje ulazna naknada, ali nisu joj objašnjeni detalji u vezi toga, nitko nije dao nikakva posebna objašnjenja, u banci je sva dokumentacija bila već pripremljena te nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi u pogledu ovdje predmetne naknade. Ne zna čemu ta naknada služi, zašto se plaća jer joj to nitko nije objašnjavao, a to niti kod javnog bilježnika gdje je ugovor solemnizirala. Naknada je iznosila malo više od 2.000,00 kn te joj je za taj iznos manje isplaćen iznos kredita. Nije mogla utjecati na visinu te naknade. Kredit je otplaćivala sama tužiteljica.

10.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je ista iskazivala realno i životno logično.

11. Slijedom navedenog iskaza tužiteljice, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnica kredita navedena GZ (tužiteljica) zajedno sa svojim osobnim podacima bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba u svrhu adaptacije kuće koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedena nekretnina i korištena isključivo u osobne svrhe tužiteljice, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

12. Iz tužiteljičinog iskaza nadalje proizlazi da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita te je ovu ugovornu odredbu mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavi la novčana sredstva potrebna za adaptaciju kuće. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva te se prema istoj može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od ugovorenog iznosa kredita), tužiteljici prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I. izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

13.1. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da ugovor odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao (pa tako niti svrhu naplate predmetne naknade, koji se troškovi istom pokrivaju odnosno koju uslugu za to dobiva potrošač i dr.). Sud smatra neosnovanima i tuženikove navode da se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati jer niti jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

13.2. Što se tiče tuženikovih navoda kojima ukazuje da je ugovor u cijelosti izvršen, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode.

13.3. U odnosu na Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. koja se primjenjuje od 1. ožujka 2005. (dalje: Odluka), dakle u razdoblju sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koju je tuženik dostavio u spis, valja reći da su ovom Odlukom u tarifnom stavku B.4.2. pod "vrstom usluge" predviđeni troškovi obrade i vođenja kredita u visini od 1% do 3% od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita), iz čega je jedino moguće zaključiti da u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena naknada odnosno troškovi obrade jesu u okviru određenom ovom Odlukom, no u istoj nisu navedeni nikakvi razlozi naplate predmetne naknade odnosno koji su to troškovi koji se podmiruju ovom naknadom niti kako njihova visina ovisi o odobrenom iznosu kredita odnosno o vrsti kredita. Štoviše, u točki 5. općih odredaba Odluke navedeno je da je korisnik usluga dužan banci, osim utvrđene naknade, podmiriti i dodatne stvarne troškove koje banka ima prilikom izvršenja usluga, iz čega proizlazi da ovi troškovi nisu pokriveni naknadama koje se plaćaju banci sukladno ovoj Odluci, pa tako i predmetnom ulaznom naknadom.

14. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

15. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

16. Iako je tuženik osporio osnov tužbenog zahtjeva, u odgovoru na tužbu nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, a ista proizlazi iz tuženikovog isplatnog naloga – obračuna od 29. travnja 2005. priloženog uz tužbu u kojem je navedeno da troškovi obrade kredita (1,25%) iznose 2.822,60 kn (što po fiksnom tečaju iznosi 374,62 EUR), a isplata kredita izvršena je dana 29. travnja 2005., zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim i u visini.

17. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

18.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužiteljici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

18.2. Kao takve troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), zastupanja na ročištu 13. veljače 2026. u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i PDV na sve ove troškove u ukupnom iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 2. prosinca 2025. budući da je tužiteljica ovo očitovanje dostavila nakon što je zakazano pripremno ročište te joj odgovor na tužbu nije dostavljen radi pisanog očitovanja pa je bitne navode tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na pripremnom ročištu za koje joj je trošak priznat. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

18.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 332,41 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba