Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-233/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, OIB:72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne rasprave 19. ožujka 2026., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice te zastupnice tužene CŠ, ZODO u Varaždinu, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha pokrenuta kod Financijske agencije temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu podnesen 06. ožujka Financijskoj agenciji.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, OIB:72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 450,00 eura (četristopedeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 27. ožujka 2026. pa do isplate, u skladu s čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tužene, podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, navodeći da je zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 17 Ovr- 514/2023-3 od 11. travnja 2023. upućena da pokrene parnicu protiv tužene radi proglašenja nedopuštenom ovrhe pokrenute kod Financije agencije na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 6. ožujka 2023 tužene kao ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K-475/00-247 od 04. lipnja 2003. i rješenja o ispravku Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K - 475/00-250 od 10. srpnja 2003. Tužiteljica je navela da tužbu podnosi jer smatra da je nastupila zastara potraživanja ovdje tužene, pri čemu se tužiteljica pozivala na odredbu čl.233. st.1. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da joj sudske odluke Ovr-3048/12 od 24. kolovoza 2012.-ovrha na mirovini i Ovr-3543/12 od 24. listopada 2012-ovrha na novčanim sredstvima nisu dostavljene pa da nije imala pravo na poduzimanje zakonom dopuštenih aktivnosti ovršenika, navela je da se ne može obavljati dvije istoimene ovrhe po ovršnoj ispravi, da je tužiteljica obrasce zahtjeva za otpis potraživanja od 07. ožujka 2018. primila od zakonskog zastupnika tužene te da u prijedlogu da se popuni taj zahtjev nigdje nije naglašeno da bi popunjavanje tog zahtjeva bilo priznanje duga, da se tužiteljica zajedno sa svojim suprugom kao solidarnim dužnikom nikada nije obratila tijekom 15 godina tuženoj u vezi sa potraživanjem za naknadu troškova vještačenja prema kojem su ona i njezin suprug upućeni na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od više od četiri godine svaki, da tužiteljica nikada nije priznala niti će priznati dug za troškove vještačenja sudskog vještaka čije je izuzeće zahtijevala, ali je raspravni sudac taj prijedlog odbio, da su tužiteljica i njen suprug popunili obrasce zahtjeva za otpis duga smatrajući da je to od značaja za tuženičino sređivanje dokumentacije i da njima nikako ne može naštetiti, budući da nikakve moguće posljedice nisu bile spomenute. Tužiteljica je navela i mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida neovisno da li je učinjeno na izravan ili neizravan način mora uvijek biti takvo da se njime na nedvojbeni način manifestira dužnikova volja da dug zaista i priznaje (Rev-2169/2018-2 od 05. siječnja 2022.), a što da u ovom slučaju nije ispunjeno pa da se tužiteljičino podnošenje zahtjeva za otpis duga ne može smatrati priznanjem duga. Tužiteljica je navela da je presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K-475/00-247 od 04. lipnja 2003. postala pravomoćna i ovršna 26. veljače 2004., da je tužena podnijela zahtjev za izravnu naplatu 11. travnja 2023., a što da je nakon proteka zastarnog roka od deset godina.

2. U odgovoru na tužbu (list 7-11 spisa), tužena je navela da iz historijata tužbe proizlazi u bitnom da tužiteljica smatra ovrhu po zahtjevu za izravnu naplatu broj O - DO-164/23-2 od 06. ožujka 2023. koji je protiv tužiteljice kao ovršenice podnesen temeljem ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj: K-475/00-247 od 4. lipnja 2003. i rješenja o ispravku Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj: K-475/00-250 od 10. srpnja 2003. nedopuštenom jer da je tražbina radi čijeg se ostvarenja predmetna ovrha vodi, zastarjela (u kojem smislu je tužiteljica na parnicu i upućena Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr - 514/2023-3 od 11. travnja 2023.). Tužiteljica se pritom poziva na odredbu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: Zakon o obveznim odnosima) kojim je propisan desetogodišnji zastarni rok za tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom. Navodi tužiteljice pogrešni su, promašeni i neutemeljeni, a prigovor zastare tražbine je u potpunosti neosnovan, i to jer je zastara u ovoj pravnoj stvari prekinuta, kako slijedi. Zahtjev za izravnu naplatu broj O-DO-164/23-2 od 06. ožujka 2023. protiv tužiteljice kao ovršenice podnesen je temeljem ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj: K-475/00-247 od 4. lipnja 2003. i rješenja o ispravku Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj: K-475/00-250 od 10. srpnja 2003., a kojom presudom je ovdje tužiteljici naloženo Republici Hrvatskoj naknaditi troškove vještačenja u iznosu 161.334,92 kn solidarno sa EŠ i trošak kaznenog postupka u iznosu od 5.000,00 kn svaki. Člankom 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Ovrhovodite ljica je prvotno radi ostvarenja ovdje predmetne tražbine iz presude Općinskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 2003., posl. broj: K.475/00-247, Općinskom sudu u Varaždinu dana 06. kolovoza 2012. podnijela prijedlog za ovrhu na mirovini tužiteljice kao ovršenice (čime je prekinut zastarni rok) temeljem kojeg je i doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-3048/12 dana 24. kolovoza 2012., a koja ovrha nije ni dovršena ni obustavljena, niti je tražbina ovrhovoditeljice u tom postupku namirena nego je to rješenje o ovrsi i dalje u redoslijedu naplate HZMO- a, kao isplatitelja mirovine, jer uslijed preopterećenosti mirovine tužiteljice kao ovršenice, dug nije naplaćen niti djelomično. Tužiteljica u tužbi navodi da joj navedena ovrha nije poznata, kao i da joj rješenje o ovrsi broj Ovr-3048/12 dana 24. kolovoza 2012. nije dostavljeno, međutim neživotno je i neuvjerljivo da joj je ostala nepoznata činjenica kako joj je mirovina opterećena, među ostalim i radi prisilne naplate predmetnog duga, a što se tiče dostave sudskog rješenja, tužiteljica ističe da joj je isto dostavljeno sukladno mjerodavnim odredbama primjenjivog Ovršnog zakona te se na tu okolnost predlaže i uvid u spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-3048/12, da je 26. rujna 2012. temeljem iste ovršne isprave-presude Općinskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 2003., posl. broj: K.475/00-247, podnesen i prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima tužiteljice kao ovršenice, po kojem je doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-3543/12 dana 24. listopada 2012., napomenula je da tužena kao ovrhovoditeljica ni u tom postupku nije namirena, niti djelomično, a Financijska agencija prestala je postupati po navedenom rješenju o ovrsi, da u smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-943/2017-2 od 10. svibnja 2017., Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-19/13-2 od 6. lipnja 2013. i dr. pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovno teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno, s time da rješenje o obustavi ovršnog postupka Ovr-3543/12 niti nije doneseno (međutim ovrha određena u istom je postala nemoguća zbog ispunjenja uvjeta propisanih odredbom čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčan im sredstvima, uslijed čega je ovrhovoditeljica ovršnu ispravu - presudu K-475/00-247 podnijela na izravnu naplatu sukladno izmijenjenim mjerodavnim odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima), da u svezi navoda iz tužbe da tužiteljici kao ovršenici niti rješenje o ovrsi Ovr-3543/12 od 24. listopada 2012. nije dostavljeno, ponovno se ističe kako je isto neuvjerljivo, a činjenica dostave izvršene sukladno mjerodavnim odredbama primjenjivog Ovršnog zakona može se utvrditi uvidom u spis Općinskog suda u Varaždinu Ovr-3543/12, da u svezi navoda tužiteljice da se po istoj ovršnoj ispravi ne bi mogle istovremeno voditi ovrhe i na mirovini i na novčanim sredstvima, isto je evidentno promašeno jer je na dispoziciji ovrhovoditelja koje će sve radnje poduzeti radi ostvarenja svoje tražbine, da ovrhovoditelj može sve dok njegova tražbina iz ovršne isprave ne bude u cijelosti namirena pokretati nove ovršne postupke te istovremeno voditi više ovršnih postupaka radi namirenja iste tražbine na različitim predmetima i sredstvima ovrhe (tako i VSRH u Rev-219/2016-2 od 24. rujna 2019.), da je člankom 240. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida i kada dužnik prizna dug pa je da u ovom slučaju tužiteljica priznala dugovanje prema tuženoj prilikom traženja otpisa istog, da je tužiteljica podnijela pisani Zahtjev za otpis ovdje predmetnog potraživanja 7. ožujka 2018., a čime je na jasan i nedvojben način priznala da upravo ovdje predmetni dug zaista i postoji, da budući da je tužiteljica priznala postojanje duga, čak i da je zastarni rok već protekao, a nije jer je prekinut pokretanjem ovrha i vođenjem ovršnih postupaka, navedeno se smatra odricanjem od zastare, da je navedeni zahtjev tužiteljice odbačen i da predmetni dug nije otpisan, da je čl.245. Zakona o obveznim odnosima propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 2. propisano da zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja, da je iz navedenog razvidno da nije nastupila zastara za ovdje predmetno dugovanje tužiteljice prema tuženoj, a sudska praksa na koju se poziva tužiteljica nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari, jer se odnosi na sasvim drugačiju situaciju. Tužena je istaknula da se i protiv solidarnog dužnika ovdje tužiteljice kao ovršenice, PŠ, temeljem iste ovršne isprave-presude Općinskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 2003., posl. broj: K.475/00 -247 vodi ovršni postupak izravnom naplatom, da je EŠ također još 08. veljače 2022. podnio prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, u bitnom ističući istovrsne žalbene razloge kao i ovdje tužiteljica kao ovršenica, uključujući i prigovor zastare, u spisu Općinskog suda u Varaždinu posl. broj Ovr-183/2022 te mu je isti u dijelu odbijen, a u dijelu u kojem je isticao prigovor zastare je upućen na parnicu, u kojoj je pravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev Presudom Općinskog suda u Varaždinu broj P-122/2022-7 od 30. rujna 2022., obzirom da je utvrđeno da zastara potraživanja nije nastupila pa je slijedom navedenoga, razvidno kako su navodi tužiteljice netočni, neistiniti i neosnovani, da zastara nije nastupila, a ovrha koja se vodi protiv tužiteljice kao ovršenika, po ovrhovoditelju Republici Hrvatskoj, je dopuštena. Stoga se tužena protivila tužbi i tužbenom zahtjevu, predlagala tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, te tužiteljicu obvezati da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u ovosudne spise broj Ovr-3048/12, Ovr- 3543/12, Ovr-183/22 i e-spis Ovr-514/23 te P-122/2022, iz kojih dokumentacija prileži u ovom spisu na listu 12-26, dopis od 7. ožujka 2018. uz obrazac zahtjeva za otpis duga od 7. ožujka 2018. (list 27-31 spisa) i rješenje Ministarstva financija od 7. svibnja 2019. (list 32-34 spisa).

4. Tužiteljica je u ovom postupku tražila proglašenje nedopuštenom ovrhe pokrenute zahtjevom za izravnu naplatu koji je 9. ožujka 2023. podnesen kod Financijske agencije od strane tužene na temelju presude ovoga suda broj K -475/00-247 od 4. lipnja 2003. (ispravljene rješenjem poslovni broj: K-475/00-250 od 10. srpnja 2003.) kao ovršne isprave, smatrajući da je nastupila zastara potraživanja tužene.

5. Prema čl.50. st. 1. t.11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24-dalje:OZ), protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu, ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Člankom 52. st.3. OZ-a, određeno je da ako ovrhovoditelj ospori postojanje razloga za žalbu ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovog članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

6. Prema čl.233. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje: ZOO), tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina.

6.1. Prema čl.240. st.1. ZOO-a, zastara se prekida kad dužnik prizna dug koji se, sukladno st.2. istog članka, može priznati ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

6.2. Prema čl.241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

6.3. Prema čl.245. st.1. ZOO-a, nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok sukladno st.2. zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Sukladno odredbama čl.245. st.3. do st.5. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka. Prema odredbi čl.245. st.6. ZOO-a, zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

7. Sud je imao u vidu i da prema čl.43. st.1. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, a prema čl.51. st.1. ZOO-a, ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga; odricanje od navršene zastare nema učinak prema ostalim dužnicima.

8. Uvidom u rješenje i zaključak poslovni broj: 17 Ovr-514/2023-3 od 11. travnja 2023., utvrđeno je da je odbijen prijedlog radi proglašenje nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenice NŠ zatraženih zahtjevom za izravnu naplatu podnesenim 9. ožujka 2023. Financijskoj agenciji temeljem presude Općinskog suda u Varaždinu, broj K.475/00-247 od 4. lipnja 2003. i rješenje o ispravku Općinskog suda u Varaždinu, broj K.475/00-250 od 10. srpnja 2003., kao neosnovan i upućena je ovršenica NŠ, da u roku od 15 dana od dana dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga zbog kojeg je podnijela žalbu i to da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom., sukladno čl.50. st.1. toč.11. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22-dalje: Ovršni zakon). Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž Ovr-249/2023-2 od 29. svibnja 2023. prihvaćena je žalba ovršenice i ukinuto je prvostupanjsko rješenje i predmet je vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje te je o prijedlogu ovršenice, ovdje tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava zatraženih zahtjevom za izravnu naplatu podnesenih 9. ožujka 2023. Financijskoj agenciji odlučeno rješenjem poslovni broj: Ovr-1140/2023-7 od 24. studenoga 2025., a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž Ovr-61/2026-2 od 26. veljače 2026.

9. Prije svega, tužiteljica je navela da joj sudske odluke Ovr-3048/12 od 24. kolovoza 2012. i Ovr-3543/12 od 24. listopada 2012. nisu dostavljene.

10. Uvidom u ovosudni spis broj: Ovr-3048/12, utvrđeno je da je rješenje o ovrsi poslovni broj: 8 Ovr.3048/12-2 od 24. kolovoza 2012., kojim je određena predložena ovrha pljenidbom i prijenosom novčane tražbine (mirovini), a na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Varaždinu broj: K-475/08 od 04. lipnja 2003., tužiteljica, kao ovršenica, primila 30. kolovoza 2012. (dostavnica prileži na listu 5 toga spisa).

11. Uvidom u ovosudni spis broj: Ovr-3543/12, utvrđeno je da je rješenje o ovrsi Ovr- 3543/12-2 od 24. 10. 2012. kojim je određena predložena ovrha na tražbini na tražbini po žiro računu ovdje tužiteljice, kao ovršenice, a na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Varaždinu broj: K-475/08 od 04. lipnja 2003., tužiteljica, kao ovršenica, primila 3. studenoga 2012. (dostavnica prileži na listu 3 toga spisa).

12. Dakle, tužiteljica je primila navedena rješenja o ovrsi, ali na ista nije izjavila pravni lijek, što je također utvrđeno uvidom u navedene ovršne predmete.

13. Tužena je, kao ovrhovoditeljica, 9. ožujka 2023. podnijela zahtjev za izravnu naplatu broj O-DO-164/23-2 protiv tužiteljice, kao ovršenice, a temeljem ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj: K - 475/00-247 od 4. lipnja 2003., a kojom presudom je ovdje tužiteljici naloženo Republici Hrvatskoj naknaditi troškove vještačenja u iznosu 161.334,92 kn solidarno sa EŠ i trošak kaznenog postupka u iznosu od 5.000,00 kn svaki. Presuda je pravomoćna i ovršna 17. veljače 2004.

14. Dakle, navedeni zahtjev za izravnu naplatu podnijet je nakon proteka deset godina od pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave.

15. Međutim, tužena je prigovorila da je pokretanjem ovršnih postupaka u predmetima Ovr-3048/12 i Ovr-3543/12 došlo do prekida zastare.

16. Uvidom u ovosudni spis broj: Ovr-3048/12, utvrđeno je da je prijedlog za ovrhu na mirovinu tužiteljice, kao ovršenice, a temeljem iste ovršne isprave-presude broj K- 745/00-247 od 4. lipnja 2003., Općinskom sudu u Varaždinu podnijet 07. 08. 2012.

17. Uvidom u ovosudni spis broj: Ovr-3543/12, utvrđeno je da je prijedlog za ovrhu na tražbini po žiro računu tužiteljice, kao ovršenice, a temeljem iste ovršne isprave- presude broj K-745/00-247 od 4. lipnja 2003., Općinskom sudu u Varaždinu podnijet 26. 09. 2012.

18. Dakle, oba prijedloga za ovrhu podnijeta su unutar roka od deset godina, čime je došlo do prekida zastare i primjenom čl.245. st.6. ZOO-a, zastara je počela teći iznova.

19. U činjeničnim navodima tužbe, tužiteljica navodi da je obrasce zahtjeva za otpis potraživanja 7. ožujka 2018. godine primila upravo od zakonskog zastupnika tužene i da u prijedlogu da se popuni taj zahtjev nije bilo naglašeno da bi popunjavanje toga zahtjeva značilo priznanje duga.

20. Iz navedenog proizlazi da je zahtjev za otpis potraživanja upućen ovdje tužiteljici unutar zastarnog roka od deset godina, obzirom da je zastara počela iznova teći nakon pravomoćnog okončanja ovršnih postupaka Ovr-3048/12-rješenje pravomoćno 8. 9. 2012. i Ovr-3543/12-rješenje pravomoćno 13. 11. 2012. u kojima potraživanje tužene, kao ovrhovoditelja, nije naplaćeno.

21. Valja reći da tužiteljica nije osporila činjenicu da je navedeni zahtjev potpisala i podnijela tuženoj, kao vjerovniku. Stoga je tužiteljica, kao dužnik potpisom zahtjeva za otpis duga, dakle, tražeći otpis duga, zapravo na posredan način priznala dug jer u protivnom, otpis tog duga ne bi ni tražila.

22. Osim toga, sud je imao u vidu da prema čl.220. st.1. ZOO-a, pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare. Primjenom navedene odredbe, sve da je i obveza tužiteljice, kao ovršenice do 7. ožujka 2018. bila u zastari, potpisom zahtjeva za otpis duga, tužiteljica je priznala dug, čime je zastara, u smislu odredbe čl.245. st.2. ZOO-a, počela teći iznova.

23. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

24. Valja dodati da je sud izvršio uvid u ovosudni parnični predmet P -122/2022, u kojem je suprug tužiteljice EŠ, kao tužitelj u tom predmetu, tužbom protiv istog tuženika tražio proglašenje ovrhe nedopuštenom, a koja ovrha je zatražena temeljem iste ovršne isprave, kao i u konkretnom slučaju. Presudom poslovni broj: 13 P-122/2022-7 od 30. rujna 2022., tužbeni zahtjev navedenog tužitelja je odbijen, a presuda je postala pravomoćna 18. 10. 2022.

25. Međutim, utvrđenja iz navedenog parničnog predmeta nisu od utjecaja na odluku suda u ovom predmetu jer prema odredbi čl.43. st.1. ZOO -a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, a vođenje ovršnih postupaka i protiv tužiteljice i protiv njezinog supruga PŠ, potvrđuje činjenicu da dug tužene nije namiren.

26. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25-dalje:Tarifa).

26.1. Sud je tuženoj, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr.8.1. Tarife u iznosu od 150,00 eura, kao i zastupanja na ročištu prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 6. veljače 2026. i 19. ožujka 2026., svaki u iznosu od 150,00 eura, što čini ukupni trošak tužene u iznosu od 450,00 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tuženoj dosuđen i platež naložen tužiteljici.

Ivanec, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. EŠ iz [adresa]

2. ODO U VARAŽDINU, Građansko-upravni odjel