REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pn-2132/2019-138

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Tihomiru Rubeši, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tihomira Rubeše, odvjetnika, te zastupnice tuženika SŽ, zamjenice OGDO u Zagrebu, dana 27. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti I- tužiteljici ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 29.862,63 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti II- tužiteljici EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 44.793,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 32.309,63 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su dana 05. ožujka 2004. godine podnijele tužbu u kojoj navode da je I-tužiteljica kćerka, a II-tužiteljica udovica sada pok. GŽ iz [adresa], sina Ć i LŽ, rođenog **.**.1933. u [adresa], koji je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Pakracu broj R1-13/93 proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je **.**.1991.. Navode kako su GŽ dana 12. studenog 1991. godine iz njegove kuće odveli pripadnici Hrvatske vojske, da je bio zatočen u zatvoru Ribnjaci kod Marinog sela u kojem zatvoru je umro nakon 5 dana. Nesumnjivo je da je GŽ umro u zatvoru kojeg su kontrolirali pripadnici Hrvatske vojske te da su oni i odgovorni za njegovu smrt, u kom slučaju se radi o ratnom zločinu prema civilnom stanovništvu. Kako su uslijed smrti svog muža i oca tužiteljice pretrpjele intenzivne duševne boli, potražuju pravičnu novčanu naknadu od tuženika i to II-tužiteljica iznos od 225.000,00 kn, a I-tužiteljica iznos od 150.000,00 kn, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

2. Tužiteljice su podneskom od 06. prosinca 2024. godine, a obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj, te nove Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete uredile tužbeni zahtjev na način da I- tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od 29.862,63 eur, a II-tužiteljica isplatu iznosa od 44.793,95 eur, sve sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor ratne štete, a ujedno osporava navode iz točke II. tužbe, prema kojima bi za smrt GŽ bili odgovorni pripadnici Hrvatske vojske, navodeći kako tužitelji nisu u prilog svojih tvrdnji dostavili dokaze niti su iste predložili. Također, ističe prigovor zastare.

4. Presudom ovog suda posl.br. Pn-4040/14-51 od 16. srpnja 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 kn.

5. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-7648/15-2 od 27. listopada 2015. godine odbijena je žalba tužiteljica te potvrđena gore navedena presuda.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-x-220/2016-2 od 24. travnja 2019. godine prihvaćena je revizija tužiteljica te su ukinute presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-7648/15-2 od 27. listopada 2015. godine i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-4040/14-51 od 16. srpnja 2015. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. U tijeku postupka izvršen je uvid u rješenje Općinskog suda u Pakracu br. R1-13/93, vjenčani list, rodni list, ponudu nagodbe, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljica, izvršen je uvid u posebno izvješće PU požeško-slavonske, službene zabilješke, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka UŽ i LŽ, izvršen je uvid u dokumentaciju Županijskog suda u Osijeku iz predmeta Krz-48/2010, izvršen je uvid u spis Županijskog suda u Osijeku posl.br. Krz-48/2010 te su posebno pročitani iskazi ŽŽ, BŽ i VŽ, pročitan je iskaz svjedoka JŽ koji je saslušan pred nadležnim Osnovnim sudom u Banja Luci, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka FŽ i ČŽ, izvršen je uvid u izvadak iz matice rođenih za BŽ, podatke o upisu činjenice smrti za BŽ.

8. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽŽ, BŽ i VŽ, obzirom su ŽŽ i BŽ u međuvremenu umrli, dok je VŽ nepoznatog prebivališta i boravišta.

9. Sud je odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka OŽ, obzirom su tužiteljice povukle navedeni dokazni prijedlog.

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljica osnovan.

11. Uvidom u ponudu nagodbe utvrđeno je da su se tužiteljice prije podnošenja tužbe obratile tuženiku u smislu odredbe čl. 186.a. ZPP-a.

12. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Pakracu posl.br. R1-13/93 od 21. listopada 1993. godine utvrđeno je da je GŽ proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je **.**.1991..

13. Uvidom u vjenčani list Ureda državne uprave u Požeško-slavonskoj županiji, Matični ured Pakrac, rodni list istog Ureda, te vjenčani list Županije požeško- slavonske, Ureda za opću upravu MU Pakrac, utvrđeno je da je I-tužiteljica kćerka, a II-tužiteljica supruga pokojnog GŽ.

14. Među strankama je sporno da li su za smrt prednika tužiteljica odgovorni pripadnici Hrvatske vojske, radi li se o ratnoj šteti te da li je potraživanje tužiteljica u zastari.

15. Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03; dalje u tekstu Zakon o odgovornosti RH), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, predviđeno je da je država odgovorna na temelju općih pravila o odgovornosti za štetu, za onu štetu koju su tijekom rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, osim ako ta šteta ima karakter ratne štete. Mjerodavne odredbe dalje glase kako slijedi:

Članak 3. (1) Ratnom štetom u smislu ovoga Zakona smatra se osobito: – šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.), – šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice: a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada, b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.), c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka, – šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija). (2) Pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

16. Uvidom u presudu Županijskog suda u Osijeku posl.br. Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. godine, koja je postala pravomoćna, utvrđeno je da su ČŽ i FŽ oglašeni krivim što su u vremenskom razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. godine tijekom obrane šireg područja Pakraca od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije, u prostorijama Ribarske kolibe u mjestu Ribnjaci (Marino Selo) u kojim prostorijama se nalazila baza "Voda Vojne policije (VP 3026) pri 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde", kojeg su bili pripadnici, kada su u razdoblju od 13. do 16. studenoga 1991. godine civili srpske nacionalnosti, stanovnici sela Kip, a pod sumnjom da sakrivaju oružje vojnog porijekla nakon što su im pretresene kuće, od strane IŽ i poimenično nepoznatih pripadnika ovoga voda su dovedeni, uhićeni i zatvoreni u improvizirani zatvor lociran u podrumu [adresa], BŽ, ŽŽ, JŽ, RŽ, KŽ, PŽ, AŽ, NŽ, MŽ, TŽ, DŽ, CŽ, HŽ i ZŽ, a radi izmještanja dovedeni iz sela [adresa], i zatočeni u podrumu GŽ, ĆŽD, ŠŽ, ĐŽ, ĆU, EU, SU, kao i ženske civilne osobe VŽ i GU, protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine; dana 15. studenog 1991. godine u podrumu Ribarske kolibe - Ribnjaci, ČŽ i FŽ. " E", zajedno sa LU i za sada neidentificiranim pripadnicima voda po nadimku " UU" i " S", zatočene srpske civile HŽ, SU, ŽU, ZŽ i BU udarali po tijeku metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama, a BU LU nožem na prsima napravio križ, te mu u ranu stavljao sol, da bi ih potom utovarili u kamion i odvezli u pravcu Ilove, gdje im se gubi svaki trag, a tijela ŽU i SU pronađena su 05. prosinca 1991. godine i obdukcijom je utvrđeno da je TŽ umro zbog strijelnih rana tijela i udova, a uzrok smrti za SU su strijelne ozljede glave, trupa i udova;

dana **.**.1991. ČŽ, FŽ zv. " E" i neidentificirana osoba po nadimku " UU", pripadnik istog voda, izudarali metalnom šipkom, rukama i nogama po tijelu i glavi NŽ, koji je uslijed batinanja zadobio srčani udar i na stolici u podrumu baze umro, a njegov leš pronađen je 17. studenoga 1991. godine u Marinovom Selu, u putnom jarku, a na tijelu istoga pronađeni su krvni podljevi prednje strane grudnog koša i rana, nagnječina desne obrve;

dana **.**.1991. ČŽ sa za sada neutvrđenim pripadnicima ovoga voda, tukli BŽ i zatim u prostorije zatvora pustili vodu iz ribnjaka, tako da su svi uhićenici morali spavati na daskama iznad vode da se ne bi smočili i smrzli, obzirom na godišnje doba;

odmah potom ČŽ u prisutnosti za sada nepoznatih pripadnika voda, poveo na ispitivanje uhićenika BŽ, zavezali ga za stolicu, dok mu je ČŽ na nožne prste privezao žicu i spojio sa induktorom, a zatim proizvodio struju, tako da se BŽ tresao do iznemoglosti;

dana **.**.1991. ČŽ, LU, te za sada neidentificirani pripadnici ovoga voda po nadimku " UU" i " S", te još jedna neidentificirana osoba, zapovjedili svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom, uslijed čega je ĐŽ umro, a zatim tukli BŽ, pri čemu mu je nepoznati pripadnik voda slomio čeljust, LU prosjekao uho VU i u otvor stavio metak, a ČŽ ga priključio na induktor i pustio struju, od čega se RŽ nekontrolirano tresao, da bi potom LU odsjekao istome uho, što je učinio i ĆU zv. " G", PŽ i AŽ odsjekavši im oba uha, a zatim rasjekao resicu uha ŽŽ zapovjedivši istome da pojede uho ĆU, što je ovaj i učinio, a potom ĆU, PŽ i AŽ izveli iz zatvora i odveli u nepoznatom smjeru, a idućeg dana njihova tijela sahranjivali su preživjeli civili;

dana **.**.1991. FŽ. " E" i LU gumenim palicama tukli zatočenike JŽ, BŽ i ŽŽ, dok ih u tome nije spriječio pripadnik Vojne policije po imenu " S",

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupili prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, čime su ČŽ i FŽ počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona RH, te se ČŽ na temelju čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona RH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a FŽ na temelju čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona RH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

17. Navedena presuda postala je pravomoćna 22. studenog 2011. godine.

18. Iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku KRZ-48/10-244 od **.**.2011. ČŽ i FŽ osuđeni što su u razdoblju od 13. studenoga 1991. do 23. studenoga 1991. kao pripadnici Zbora narodne garde Republike Hrvatske prisilno odveli (uz druge civile) i civila GŽ (prednika tužiteljica) ali i sljedeće:

- da su određene srpske civile ovi udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama; da su pronađena tijela određenih civila (ŽU, SU, NŽ); da su određene civile mučili (kao npr. JU te BŽ, kojeg su „zavezali za stolicu dok mu je ČŽ na nožne prste privezao žicu i spojio sa induktorom, a zatim proizvodio struju“); da je ČŽ zapovjedio „svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom, uslijed čega je ĐŽ umro“);

- da je sada pok. prednik tužiteljica bio u grupi s drugim civilima koji su zatočeni, mučeni i ubijani,

- da izrekom kaznene presude nitko nije oglašen krivim za smrt sada pok. GŽ iako bi iz obrazloženja navedene kaznene presude proizlazilo da je isti mučen i ubijen odnosno da je njegova smrt, jednako kao i smrt drugih civila iz izreke kaznene presude, posljedica kaznenog djela.

19. Stoga je u okolnostima ovog konkretnog slučaja sud ovlašten utvrđivati je li smrt GŽ posljedica istog kaznenog djela za koje su pravomoćno kazneno osuđeni ČŽ i FŽ, te sukladno tome ocjenjivati prigovor zastare.

20. U odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP), Beljak i dr. protiv Hrvatske navedeno je da je u brojnim predmetima koje je ispitivao na temelju članka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) utvrdio da se za osobe koje su nestale nakon što su bile pritvorene od strane predstavnika države smatralo da su umrle i da je država stoga odgovorna za njihovu smrt. Do tih je utvrđenja došao odgovarajući na tvrdnje tužene Vlade da su takve osobe još uvijek žive ili da nije dokazano da su umrle kao posljedica djelovanja predstavnika države (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Timurtaş protiv Turske, br. 23531/94, stavak 86., ECHR 2000-VI, i Aslakhanova i drugi protiv Rusije, br. 2944/06 i četiri druga zahtjeva, stavak 100., 18. prosinca 2012.).

21. Ta sudska praksa nije bez značaja u ovom predmetu u kontekstu prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. Konvencije (usporedi Trivkanović protiv Hrvatske (br. 2), br. 54916/16, stavak 79., 21. siječnja 2021.). To je stoga što se odgovornost države u takvim slučajevima ne temelji samo na djelotvornoj zaštiti prava na život kako je predviđena člankom 2., koji se smatra jednom od temeljnih odredbi u Konvenciji. Temelji se i na čvrstoj pretpostavci uzročnosti između pritvaranja i smrti, koja pretpostavka nastaje kada god isključivo vlasti, u cijelosti ili u velikoj mjeri, kao i u tim predmetima, imaju saznanja o događajima povezanima sa smrću pojedinca. Sud je presudio da se u takvim situacijama može smatrati da teret dokazivanja snose vlasti koje trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje (vidi, primjerice, Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90 i osam drugih zahtjeva, stavci 173. – 184., ECHR 2009; i Salman protiv Turske [VV], br. 21986/93, stavak 100., ECHR 2000-VII).

22. ESLJP napominje da je u svojoj sudskoj praksi razvijenoj u kontekstu povijesnih događaja povezanih s ratom Vrhovni sud zauzeo stajalište da je, kada ratni zločin koji su počinili pripadnici oružanih snaga uključuje prisilni nestanak/nestanke, a nestala žrtva kasnije je proglašena umrlom, država odgovorna za smrt žrtve i nastalu štetu zbog očite uzročno-posljedične veze između nestanka i (pretpostavljene) smrti žrtve (vidi gore citirani predmet Trivkanović, stavci 32. i 80.). Ta sudska praksa ukazuje i na to da se u takvim slučajevima teret dokazivanja prebacuje jer je na državi da dokaže da je žrtva preživjela ili da je umrla u drugačijim okolnostima (ibid.).

23 Sud je u ovom postupku proveo dokaz saslušanjem tužiteljica te svjedoka UŽ, LŽ, FŽ, ČŽ, JŽ.

24. Iskaz svjedoka JŽ nije relevantan za ovaj postupak, obzirom se navedeni svjedok ne sjeća GŽ.

25. Iz iskaza saslušanog svjedoka UŽ radi utvrđivanja je li smrt GŽ posljedica istog kaznenog djela za koje su pravomoćno kazneno osuđeni ČŽ i FŽ kao pripadnici voda vojne policije, utvrđeno je da je prednik tužiteljica GŽ bio prisilno odveden od strane pripadnika Vojne policije Hrvatske vojske, a što nedvojbeno proizlazi iz i iskaza II-tužiteljice koja je zajedno s njim bila tog dana odvedena u dvorište FU, ali je potom puštena, dok su njega zadržali. Naime, svjedok UŽ je vidio GŽ u dvorištu FU, kao i brojne pripadnike Hrvatske vojske.

26. I tužiteljica iz priča ČU koja je bila u Marinu selu te svjedokinja OU iz priča NŽ i BŽ zna da je GŽ bio u Marinu selu i zatočen u podrumu te da je umro.

27. Iako saslušani FŽ, koji je u kaznenom postupku osuđen za zločine počinjene u Marinom selu kao i IU, navodi kako GŽ nije vidio u Marinom selu, isti je naveo da je čuo kako je bio tamo, kao i da je ubijen, dok svjedok ČŽ tvrdi da nikada nije vidio GŽ, ali ipak zna da su svi oni koji su bili u podrumu pobijeni.

28. Tužiteljice su tijekom postupka predlagale saslušanje svjedoka BŽ, ŽŽ te VŽ, međutim, kako su isti dugi niz godina bili nedostupni te nije bilo moguće provesti ni njihovo zamolbeno saslušanje, predložile su da se u ovom postupku pročitaju iskazi svjedoka koji su saslušani u kaznenom postupku koji je vođen pred Županijskom sudu u Osijeku pod posl.br. Krz-48/10.

29. Tijekom postupka je utvrđeno da su svjedoci ŽŽ i BŽ umrli (uvid u smrtni list 466 i 472), a svjedokinja VŽ je i nadalje nepoznatog prebivališta i boravišta, time da nema podataka o njezinoj smrti. Iako je boravila u [adresa], nije joj se ni uz pomoć nadležnih tijela Republike Srbije uspio uručiti poziv.

30. Iako su navedeni svjedoci saslušani u kaznenom postupku koji je vođen pred Županijskim sudom u Osijeku, te je taj sud njihove iskaze uzeo u obzir i cijenio, tuženik se u ovom postupku usprotivio čitanju iskaza navedenih svjedoka, pozivajući se na potrebu poštovanja načela neposrednosti.

31. U okolnostima konkretnog slučaja takav prigovor tuženika nije osnovan.

32. Naime, iako se u pravilu u parničnom postupku svjedoci saslušavaju neposredno, ipak je moguće u opravdanim slučajevima taj dokaz izvesti i zamolbeno pred sucem drugog suda. Isto tako je moguće čitanje iskaza ranije saslušanih svjedoka kada tijekom postupka dođe do izmjene suca pojedinca u skladu s odredbom čl. 315. ZPP-a.

33. Obzirom na sve navedeno, po ocjeni ovog suda čitanjem zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka u kaznenom postupku ne bi došlo do povrede prava na pravično suđenje tuženika, obzirom su iskazi dani u kaznenom postupku koji je vođen pred sudom Republike Hrvatske i u kojem je zastupnik Republike Hrvatske koji je zastupao optužbu imao sva procesna prava te dužnost i mogućnost detaljno i potpuno ispitati svjedoke.

34. Inzistiranjem da se unatoč navedenom ti svjedoci ponovno saslušavaju u ovom parničnom postupku, odnosno da se njihovi iskazi iz kaznenog postupka ne koriste u parničnom postupku, iako je izvođenje dokaza njihovim saslušanjem postalo nemoguće, tužiteljicama bi se nametnuo neostvariv, odnosno prekomjeran standard dokazivanja, što bi u konkretnom slučaju bilo neprihvatljivo.

35. Stoga je sud u svrhu dokazivanja u ovom postupku pročitao iskaze svjedoka ŽŽ, BŽ i VŽ, koji su dani u kaznenom postupku broj Krz-48/2010 koji je vođen na Županijskom sudu u Osijeku.

36. Iz iskaza navedenih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je GŽ bio zatočen u Marinu selu i smješten u podrumu gdje su ga kao i druge zatvorenike tukli. Ni jedan od navedenih svjedoka nije vidio kako je GŽ umro, ali je sigurno da su ga tukli, prisiljavali da se tušira hladnom vodom iako je bio mjesec studeni, te su u jednom trenutku samo saznali da je umro.

37. U takvim uvjetima boravka razumljivo je da svjedoci ne mogu sa potpunom sigurnošću sjetiti se da li je GŽ bio jedan od onih koji je odveden iza zgrade i ubijen ili je umro na stolcu uslijed udaraca ili na dvorištu zbog hladne vode kojom se trebao tuširati, ali se sa velikom sigurnošću može zaključiti da je smrtno stradao upravo u Marinom selu tijekom studenog 1991. godine dok je bio pod nadzorom Hrvatske vojske uslijed jednog od opisanih razloga.

38. Stoga u konkretnom slučaju postoji čvrsta pretpostavka uzročnosti između boravka GŽ u zarobljeništvu Hrvatske vojske u Marinom selu, njegova nestanka i njegova smrtnog stradavanja, te je teret dokazivanja da ga hrvatski vojnici nisu nezakonito ubili bio na tuženiku.

39. Također valja navesti kako iz odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trivkanović protiv Hrvatske proizlazi da se odgovornost države u takvim slučajevima ne temelji samo na djelotvornoj zaštiti prava na život, nego i na čvrstoj pretpostavci uzročnosti između pritvaranja i smrti, a koja pretpostavka nastaje kad god vlasti, u cijelosti ili u velikoj mjeri, imaju isključiva saznanja o događajima povezanima sa smrću pojedinca, te je sud presudio da se u takvim situacijama može smatrati da teret dokazivanja snose vlasti koje trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje, kao i da iz sudske prakse Vrhovnog suda u situaciji kada ratni zločin koji su počinili pripadnici oružanih snaga uključuje prisilne nestanke, a nestala žrtva je kasnije proglašena umrlom, država odgovara za smrt žrtve i nastalu štetu zbog očite uzročno-posljedične veze između nestanka i smrti žrtve, odnosno da iz takve prakse proizlazi da je na državi da dokaže da je žrtva preživjela ili da je umrla u drugačijim okolnostima, a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio.

40. Nije osnovan ni prigovor da bi se radilo o ratnoj šteti kao razlogu isključenja odgovornosti tuženice u smislu čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske.

41. Naime, kako je utvrđeno da je pok. GŽ stradao dok je bio lišen slobode i smatra se dokazanom uzročno-posljedična veza između lišenja slobode i njegove smrti, radi čega se ima smatrati da je isti ubijen od strane pripadnika Hrvatske vojske, a tuženica nije dokazala suprotno, to takva šteta nema karakter ratne štete u smislu ranije citiranih odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske.

42. Također je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o šteti kao posljedici ratnog zločina u smislu Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.8.1949.

43. Naime, iako izrekom kaznene presude Županijskog suda u Osijeku br. Krz- 48/10-244 od 13. lipnja 2011. godine nitko nije oglašen kriv za smrt sada pok. GŽ, na temelju svih provedenih dokaza može se zaključiti kako je njegova smrt, jednako kao i smrt drugih civila iz izreke kaznene presude, posljedica istog kaznenog djela, a to je u konkretnom slučaju kazneno djelo kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

44. Stoga nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare.

45. Prema odredbi čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO) kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete.

46. Kako kazneno gonjenje za ratni zločin ne zastarijeva u skladu s odredbom čl. 81. KZRH, to ne može zastarjeti niti zahtjev za naknadu štete proizašle iz takvog djela.

47. Prema odredbi čl. 1101. ZOO-a u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

48. U konkretnom slučaju I-tužiteljica je kći pokojnog GŽ, a II-tužiteljica njegova supruga.

49. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su tužiteljima povrijeđena prava osobnosti na duševno zdravlje u smislu čl. 1046. i čl. 1101. st. 1. ZOO-a, te sud smatra da je primjerena novčana naknada, uzimajući u obzir težinu i trajanje povreda prava osobnosti tužitelja zbog gubitka bliske osobe, zbog čega nedvojbeno tužitelji trpe duševne boli, vodeći računa o svim okolnostima slučaja te o cilju kojemu služi naknada štete u slučaju povrede prava osobnosti, te da pravična novčana naknada I-tužiteljici pripada u iznosu od 29.862,63 eur te II-tužiteljici u iznosu od 44.793,95 eur.

50. Na navedeni iznos tužiteljima pripada zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude kako su to i zatražili, a temeljem odredbe čl. 1103. ZOO- a.

51. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljicama je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora prema Tbr. 7. toč. 8. - 1.238,60 eur, za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 1.238,60 eur, za sastav podnesaka od 19.10.2004.g., 21.03.2008.g., 16.07.2021.g. i 06.12.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 1.238,60 eur, za sastav podnesaka od 02.12.2005.g., 11.05.2009.g., 27.11.2012.g. i 21.03.2008.g. prema Tbr. 8. toč. 3. po 220,00 eur, za sastav podnesaka od 12.01.2007.g., 21.02.2014.g. i 14.04.2015.g. prema Tbr. 8. toč. 5. - 55,00 eur, za zastupanje na ročištima 18.11.2005.g., 06.11.2007.g., 11.03.2008.g., 19.02.2015.g., 11.06.2015.g., 12.12.2019.g., 09.12.2024.g., 14.04.2025.g. i 12.02.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 1.238,60 eur, za pristup ročištu za objavu od 16.07.2015.g. prema Tbr. 9. toč. 3. - 110,00 eur, za sastav žalbe protiv presude od 31.07.2015.g. prema Tbr. 10. toč. 1. - 1.548,26 eur, za sastav revizije od 31.12.2015.g. prema Tbr. 10. toč. 5. - 1.857,90 eur, što ukupno iznosi 23.140,16 eur (u što je uključeno i uvećanje od 10% za zastupanje više osoba), te uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 5.785,04 eur ukupno iznosi 28.925,20 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 544,16 eur, sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.088,33 eur, sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.088,33 eur, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eur, tako da trošak tužiteljica iznosi 32.309,63 eur.

Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.