Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Povrv-170/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ALFA CREDIT SL, OIB: 57768789523, C / Principe Devergara 109/20, 28002 Madrid, Španjolska, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Planincu, odvjetniku u ZOU Borislav Planinc i Zlatko Planinc iz Varaždinskih Toplica, radi isplate, izvan ročišta, 27. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi isplate iznosa od 367,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate te se u tom dijelu ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega broj Ovrv-6139/2025, UPP/OS-Ovrv-510/2025 od 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega broj Ovrv-6139/2025, UPP/OS-Ovrv-510/2025 od 27. svibnja 2025. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku LR da tužitelju ALFA CREDIT SL isplati iznos od 963,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate, te kojim je naloženo tuženiku LR da tužitelju ALFA CREDIT SL naknadi troškove postupka u iznosu od 275,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

II. Nalaže se tužitelju ALFA CREDIT SL da tuženiku LR u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 476,03 EUR (četiristo sedamdeset šest eura i tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja protiv tuženika kao ovršenika dana 28. travnja 2025. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvoda otvorenih stavaka iz poslovnih knjiga na temelju Ugovora AC-2024-5256 od 23. travnja 2025., radi naplate svoje novčane tražbine u iznosu od 1.330,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate, a temeljem kojeg je prijedloga javni bilježnik Kruno Radašić iz Ludbrega donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-6139/2025, UPP/OS-Ovrv-510/2025 od 27. svibnja 2025.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik je pravovremeno podnio prigovor pa je rješenjem ovoga suda broj Povrv-170/2025-6 od 28. listopada 2025. isto stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle kao parnični postupak.

3.1. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik u cijelosti osporava rješenje o ovrsi te pobija tražbinu tužitelja iz razloga što predmetna tražbina nije dospjela na naplatu. Naime, iz čl. 4. Ugovora o zajmu AC-2024-5256 sklopljenog između tužitelja i tuženika, a iz kojeg je proizašla predmetna tražbina, proizlazi da cjelokupni zajam po predmetnom Ugovoru dospijeva na naplatu tek onog dana kada zajmodavac u slučaju kašnjenja u plaćanju dostavi zajmoprimcu otkaz Ugovora o zajmu, a što tužitelj- zajmodavac nije učinio. Tužitelj je 23. travnja 2025. u elektroničkom obliku tuženiku- zajmoprimcu poslao obavijest kojom ga obavještava da je zbog njegovog kašnjenja u plaćanju ugovorenih rata prisiljen raskinuti predmetni Ugovor o zajmu te mu je poslao raskid navedenog Ugovora čime navodno na naplatu dospijeva cijeli iznos zajma. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj nije jednostrano otkazao predmetni Ugovor o zajmu pa da bi cijeli dug dospio time na naplatu, već je isti raskinuo slijedom čega nisu mogle nastupiti pravne posljedice otkazivanja istog, a to je dospijeće cjelokupnog iznosa zajma na naplatu jer navedeno nije ugovoreno u slučaju raskida predmetnog ugovora o zajmu.

3.2. Tuženik osporava i visinu predmetne tražbine jer ista nije stvarna i postojeća. Tužitelj je 9. svibnja 2025. putem elektroničke komunikacije obavijestio tuženika da je reprogramirao njegov dug te mu ponudio dobrovoljnu otplatu istog na 4 mjesečna obroka s rokom otplate prvog obroka do 10. lipnja 2025. iako je ranije pokrenuo ovrhu za iznos od 1.330,00 EUR. Na navedenu ponudu tuženik je pristao te je u danom roku dana 10. lipnja 2025. uplatio tužitelju prvu ratu po reprogramiranom dugu u iznosu od 321,00 EUR, slijedom čega je jasno i nedvojbeno da je predmetno dugovanje već djelomično podmirio. Dakle, da je predmetna tražbina i dospjela u cijelosti, a što zbog navedenog ovdje nije slučaj, ukupni dug tuženika na dan dostave prigovora javnom bilježniku nikako ne može biti 1.330,00 EUR, već najviše 1.009,00 EUR.

3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije i tužitelja obveže na naknadu prouzročenih troškova tuženiku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

4.1. U podnesku od 27. studenoga 2025., kojim se očitovao na prigovor protiv rješenja o ovrsi, tužitelj navodi kako su tužitelj i tuženik 19. studenoga 2024. sklopili Ugovor o zajmu AC-2024-5256 kojim se tužitelj (zajmodavac) obvezao tuženiku (zajmoprimcu) isplatiti iznos zajma od 1.000,00 EUR, umanjen za troškove obrade u iznosu od 15,00 EUR, koji se iznos tuženik obvezao vratiti u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 EUR što ukupno čini iznos od 1.700,00 EUR. Tužitelj je 19. studenoga 2024. s broja mobilnog telefona [broj telefona] zaprimio SMS poruku sa sadržajem: "ISPLATI AC - 2024-5256" te je tuženiku istoga dana isplatio iznos od 985,00 EUR i na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku.

4.2. Tužitelj naglašava da je u čl. 5. predmetnog Ugovora o zajmu navedeno da će se na sve odnose između tužitelja i tuženika primjenjivati Opći uvjeti zajmodavca, a mjerodavno pravo za Opće uvjete i Ugovor o zajmu je pravo Kraljevine Španjolske, te Opći uvjeti predstavljaju sastavni dio predmetnog ugovora o zajmu odnosno sklapanjem predmetnog Ugovora o zajmu strane su ugovorile pravo Kraljevine Španjolske kao mjerodavno pravo u skladu s čl.3 . st. 1. UREDBE (EZ) br. 593/2008 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze. Tužitelj navodi da su stranke predmetni Ugovor o zajmu sklopile posredstvom sredstava daljinske komunikacije sukladno čl. 1. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, a u skladu s važećim zakonskim odredbama. Tuženik je zaprimanjem predmetnog Ugovora o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju te je potvrdio i da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen prethodno navedenom Ugovoru o zajmu odnosno tuženik je prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju te je također bio upoznat s posljedicama neizvršenja iste.

4.3. Tužitelj navodi i kako su stranke u tri navrata sklapale Aneks predmetnog Ugovora o zajmu (i to dana 21. siječnja 2025. Aneks broj 1, dana 25. veljače 2025. Aneks broj 2 i 21. ožujka 2025. Aneks broj 3) te je svakim od tih aneksa tužitelj odobrio odgodu roka otplate na 30 dana pod istim uvjetom da tuženik uplati iznos od 190,00 EUR na ime naknade za odgodu roka otplate, a tuženik je ove iznose od 190,00 EUR na ime naknade za odgodu roka otplate nesporno uplaćivao. Svi navedeni Aneksi, obavijest o prolongaciji otplate i otplatni plan u kojem stoje iznosi naknade za odgodu roka otplate i odvojeni iznos za rate duga, tuženiku su uredno dostavljeni.

4.4. Tužitelj ističe kako je tuženik predmetno dugovanje, nakon pokretanja ovršnog postupka, podmirio djelomično i to uplatom od 9. svibnja 2025. u iznosu od 321,00 EUR te 10. lipnja 2025. u iznosu od 321,00 EUR, što sveukupno iznosi 642,00 EUR. Tužitelj je pokušao kontaktirati tuženika i telefonskim putem, ali isti se oglušio na pozive te ranije e-mailove gdje mu je više puta poslana obavijest o kašnjenju s plaćanjem. Tužitelj je 19. travnja 2025. pokušao „izaći u susret“ tuženiku putem e-maila tako što ga je obavijestio kako ga može pričekati s uplatom do 22. travnja 2025. Dana 23. travnja 2025. tuženik je putem e-maila obaviješten kako je tužitelj prisiljen raskinuti ugovor te pokrenuti ovršni postupak. Ujedno ga je obavijestio kako sve rate dospijevaju na naplatu odmah. Dana 28. travnja 2025. tužitelj je tuženiku ponudio novi otplatni plan dugovanja na pet obročnih iznosa po 321,00 EUR. Ističe kako tuženik u prigovoru ističe samo paušalne navode vezane za raskid i otkaz ugovora o zajmu, a koji navodi nisu relevantni. Zajmoprimac nije ispunio svoju obvezu u roku pa čak niti u naknadno otvorenom roku čime je preostali dug odmah dospio na naplatu. Stoga tužitelj predlaže da sud održi na snazi platni nalog i to radi isplate iznosa od 963,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate te da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove.

4.5. Budući da je ovim podneskom tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, u tom je smislu djelomično povukao tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužitelja nije očitovao, zbog čega je sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Na pripremnom ročištu 12. veljače 2026. na kojem je zaključen prethodni postupak te je odmah provedena i zaključena glavna rasprava, tuženik navodi da nije sporno da je izvršio uplate koje tužitelj navodi u podnesku od 27. studenoga 2025. i to kako s osnova prolongiranja otplate zajma u tri navrata od po 190,00 EUR, tako i s osnova povrata zajma uplatama od 10. svibnja i 10. lipnja 2025., dok daljnjih uplata nema. Također navodi da nije sporno kako je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o zajmu kao ni da je na svoj račun primio isplatu zajma u iznosu od 985,00 EUR. Slijedom navedenog, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog tužitelja za pribavu podataka banke o vlasniku računa odnosno podataka od teleoperatera o vlasniku broja mobitela, a to budući da između stranaka nije sporno sklapanje predmetnog ugovora o zajmu kao ni činjenica da je tuženik od tužitelja primio iznos od 985,00 EUR.

6. Na temelju čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je potraživanje tužitelja kao zajmodavca s osnova Ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka dana 19. studenoga 2024. i to prema tuženiku kao zajmoprimcu.

8. Kako je rečeno, nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o zajmu AC-2024-5256 od 19. studenoga 2024. (dalje: Ugovor) i to kao ugovor sklopljen na daljinu odnosno posredstvom sredstava daljinske komunikacije, kako to i proizlazi iz dostavljene dokumentacije, i to između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca. Nije sporno niti da je ugovorena isplata zajma u iznosu od 1.000,00 EUR, kako to proizlazi iz čl. 1. Ugovora, nadalje da je tuženiku 19. studenoga 2024. isplaćen ovaj iznos umanjen za trošak obrade u iznosu od 15,00 EUR (čl. 2. toč. 2. Ugovora) odnosno iznos od 985,00 EUR (kao što to proizlazi i iz potvrde o uplati – Eurski platni nalog broj: 5155883) te da se tuženik obvezao vratiti zajam zajedno s fiksnom pristojbom od 700,00 EUR odnosno ukupno 1.700,00 EUR u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora (čl. 3. Ugovora). Nije sporno niti da su stranke sklopile i tri Aneksa Ugovoru s novim otplatnim planovima kojima su ugovorile odgodu roka otplate pozajmljenog iznosa svaki puta za 30 dana (i to Aneksom broj 1 od 21. siječnja 2025., Aneksom broj 2 od 25. veljače 2025. i Aneksom broj 3 od 21. ožujka 2025.) te da se zajmoprimac za svaku ovu odgodu obvezao uplatiti naknadu u iznosu od 190,00 EUR, te je ove naknade tuženik i podmirivao. Nesporno je i da je, osim navedenih triju naknada za odgodu otplate zajma, tuženik uplatio i dva iznosa od po 321,00 EUR i to 9. svibnja 2025. i 10. lipnja 2025. s osnova otplate zajma.

9. Sporno je da li je cjelokupna tražbina prema predmetnom Ugovoru o zajmu dospjela na naplatu kao i visina tražbine s obzirom i na uplaćene iznose od strane tuženika.

10.1. Prije svega, vezano uz primjenu prava, valja reći da sud smatra relevantnim sljedeće činjenice: da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], da u njegovu profesionalnu djelatnost spada odobravanje zajmova (kako to proizlazi iz potvrde Trgovačkog registra u Madridu koja je priložena uz prijedlog za ovrhu) , da svoje profesionalne djelatnosti usmjerava i provodi u Republici Hrvatskoj u kojoj je uobičajeno boravište tuženika, da je ugovor o zajmu obuhvaćen opsegom tih aktivnosti, da ništa ne ukazuje na to da bi tuženik zaključio predmetni ugovor u obavljanju svoje struke ili profesije, štoviše u samom je ugovoru navedeno da se radi o potrošačkom zajmu (kako je to navedeno u "standardnim Europskim informacijama o potrošačkim kreditima", čija je primjena na ovaj ugovor određena u čl. 2. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, kao sastavnog dijela predmetnog Ugovora sukladno čl. 5. Ugovora), a iz kojih činjenica proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe broj 593/2008 od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze - Rim I (dalje: Uredba Rim I), koji potrošački ugovor u smislu tog propisa podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, dakle hrvatskom pravu.

10.2. Na primjenu hrvatskoga prava ne utječe činjenica da su stranke ugovorile primjenu prava Kraljevine Španjolske kako je to navedeno u čl. 5. Ugovora. To stoga što je ugovorna odredba prema kojoj je ugovor uređen pravom države članice u kojoj se nalazi sjedište trgovca sadržana u općim uvjetima ugovora koji je sklopljen elektroničkim putem između trgovca i potrošača. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) sastavio unaprijed pa potrošač stoga nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. U skladu s tumačenjem Suda Europske unije u presudi C- 821/2021 od 14. rujna 2023., Club La Costa i dr., t. 69. do 74. i tamo citiranoj praksi toga Suda, u skladu s općim pravilom iz članka 3. Uredbe Rim I na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale uz zahtjev da izbor bude izričit ili da jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Kada je riječ o odredbama o izboru mjerodavnog prava, potrošač uživa posebnu zaštitu uspostavljenu Direktivom br. 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), koja se temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage , tako i u pogledu razine obaviještenosti - položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj . U tom je kontekstu Sud Europske unije već presudio da je odredba o izboru mjerodavnog prava koja je sadržana u općim uvjetima prodaje prodavatelja robe ili pružatelja usluge i o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, prema kojoj se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje pravo države članice u kojoj je sjedište dotičnog poduzetnika - nepoštena odredba u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 zato što se njome potrošača o kojem je riječ dovodi u zabludu jer kod njega ostavlja dojam da se na taj ugovor primjenjuje samo to pravo, a da ga se ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I. uživa i zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe, to jest pravo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Naime, člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I određuje se da u slučaju potrošačkog ugovora koji je potrošač sklopio s poduzetnikom stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za taj ugovor, ali se njime pojašnjava da takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. te Uredbe, koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište . Zbog toga je ugovorna odredba o primjeni španjolskog prava na predmetni ugovor nepoštena i ne može imati učinak prema tuženiku pa je u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim I za predmetni ugovor mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto i u drugim odlukama sudske prakse (npr. odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-182/2025-2 od 5. ožujka 2025.).

11. Odredom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

12. U konkretnom slučaju tuženik se, osim iznosa koji mu je isplaćen, Ugovorom obvezao zajmodavcu platiti i fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 EUR, a kasnijim Aneksima obvezao se platiti i naknade za produljenje roka za otplatu zajma (tri puta po 190,00 EUR).

13. Što se tiče ugovorne odredbe o fiksnoj pristojbi koja je sadržana u članku 3. Ugovora, članku 12.a Općih uvjeta poslovanja tužitelja i točki 2. Standardnih europskih informacija o potrošačkim kreditima, radi se o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva u samom tekstu ugovora i koja je jasno i razumljivo sastavljena. Međutim, riječ je o odredbi koja je očito unaprijed sastavljena od strane tužitelja kao trgovca jer je dio standardnog obrasca s informacijama o potrošačkim kreditima kao i dio Općih uvjeta poslovanja tužitelja.

14. Prema čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U skladu s člankom 53. stavkom 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 55. st. 2. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, sukladno čl. 56. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sukladno čl. 59. st. 1. ZZP posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe jest njezina ništetnost. Sukladno čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Fiksna naknada nije glavni predmet obveze (bitni sastojak ugovora) pa time nije izuzeta od testa poštenosti. Naime, i sam zajmodavac u čl. 12.a Uopćih uvjeta navodi da ista pokriva troškove i rizike zajmodavca koji nastaju u procesu odobravanja i servisiranja zajma, zbog čega se ista ne može smatrati glavnim predmetom obveze. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tuženiku da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je u skladu s člankom 53. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 55. stavka 2. ZZP, potrebno je uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja, odlučno je ocijeniti bi li tužitelj, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tuženikom, mogao razumno očekivati da bi tuženik prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da se ugovornom odredbom kojom je određeno plaćanje fiksne pristojbe tuženik obvezuje vratiti zajam (uz fiksnu pristojbu) u iznosu koji predstavlja 170% iznosa koji je primio u zajam, ne može se zaključiti da je tužitelj mogao razumno očekivati da bi tuženik pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da se radi o značajnoj financijskoj neravnoteži (koja se ogleda u razlici između primljenog iznosa i onoga čije je vraćanje ugovoreno) kao i u činjenici da je potrošač stavljen u položaj da mu je unaprijed od strane trgovca formuliranim odredbama o kojima nije bilo pojedinačnog pregovaranja nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije zabranjeno, odredbe članaka 499. do 508. ZOO koje reguliraju ugovor o zajmu ne predviđaju plaćanje fiksne pristojbe za takvu vrstu ugovora te se plaćanje takve pristojbe moralo posebno ugovoriti. Ugovaranje te naknade (odredbama ugovora unaprijed pripremljenim od strane trgovca bez pojedinačnih pregovora s potrošačem) nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tuženika kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu stvorivši na njegovu štetu značajnu neravnotežu koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 53. stavka 1. ZZP.

18. Budući da se, dakle, radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, tužitelj na istoj ne može zasnivati svoj zahtjev za isplatu fiksne naknade u iznosu od 700 eura.

19. U pogledu naknada za odgodu otplate zajma koje su ugovorene Aneksima ugovora, radi se o ugovornim odredbama koje su naknadno sklopljenim dodacima Ugovoru uvrštene u ugovor. Valja istaknuti da se radi o dodacima kojima se ugovoreni rok otplate produžuje za 30 dana, dakle za kratko vrijeme, pri čemu se kao naknada za ovo produljenje roka otplate ugovara iznos od 190,00 EUR. Imajući u vidu realan i logičan razlog zbog kojeg dužnik traži prolongaciju otplate, a to je sasvim očigledno nemogućnost otplate zajma u ugovorenom roku, te kad se pri tome uzme u obzir da je zajmom ugovorena glavnica u iznosu od 1.000,00 EUR, a da je za ugovorenu vrlo kratku prolongaciju otplate (30 dana) ugovorena naknada u visini od čak 19% od ugovorene glavnice, kojom se ni na koji način ne podmiruje zajam (kako to stoji u čl. 4. Aneksa), sud smatra da se radi o ugovornim odredbama koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja budući da vjerovnik ovakvim ugovornim odredbama u situaciji dužnikove nemogućnosti da ispuni svoju obvezu u ugovorenom roku, za vrlo kratko produljenje roka otplate stječe značajan iznos, a što je suprotno i moralu društva, pa sud ocjenjuje da je ugovaranje ovakvih naknada ništetno u smislu odredaba čl. 4. ZOO i čl. 322. st. 1. ZOO. Stoga sud utvrđuje kako vjerovnik nema valjani pravni osnov niti za potraživanje naknada za prolongaciju otplate zajma.

20. Kako je, dakle, sud ocijenio da su ništetne ugovorne odredbe o fiksnoj naknadi i naknadama za prolongaciju otplate, a nesporno je da je tužitelj po osnovi predmetnog ugovora primio iznose od 642,00 EUR (2 x 321,00 EUR) te iznos od 570,00 EUR (3 x 190,00 EUR) odnosno ukupno 1.212,00 EUR, dok je ugovoren zajam u iznosu od 1.000,00 EUR, to sud utvrđuje da je ovim uplatama tuženik u cijelosti podmirio tražbinu tužitelja s osnova ugovora o zajmu.

21. S obzirom na naprijed navedeno nije bilo potrebe razmatrati navode tuženika o tome da tražbina nije u cijelosti dospjela, niti u tom smislu analizirati dokaze.

22. Stoga je temeljem čl. 451. st. 3. ZPP sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za potraživani iznos te je odbio tužbeni zahtjev kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

23.1. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, tužitelj mu je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

23.2. Kao potrebne troškove sud je tuženiku priznao troškove sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) u toj fazi postupka te tbr. 11. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa ), troška sudske pristojbe na prigovor u zatraženom iznosu od 38,53 EUR te zastupanja na ročištu 12. veljače 2026. u zatraženom iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife.

23.3. Na taj način tuženiku su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 476,03 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj.

U Varaždinu, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP).

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba

2/ Tuženik po punomoćniku Zlatku Planincu, odvjetniku u ZOU BR i Zlatko

BR iz [adresa]