REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl.br. P-789/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, 27. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 12.4. Ugovora o kreditu broj: 9012329463, sklopljenog 9. ožujka 2007. godine između tužiteljice JN, OIB [osobni identifikacijski broj], Marasi, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“
II Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da isplati tužiteljici JN, OIB [osobni identifikacijski broj], J, [adresa], iznos od 288,00 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2007. god do 31. prosinca 2007. god. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 232,41 EUR, roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je između nje, kao korisnice kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) dana 9. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012329463, ovjeren 13. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča, pod brojem: OV-2723/07-1. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio – i potom isplatio – ovdje tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu) odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci. U toč. 12.4. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, koju da je korisnik kredita bio dužan platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio – kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem – Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 19/22, 59/23, odnosno čl. 81. ZZP NN 96/2003) tuženika. Ugovor o kreditu od 9. ožujka 2007. godine za adaptaciju stambenog objekta tužitelj da je sklopio kao potrošač, za osobne potrebe te da nije posebno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni o naknadi iz toč. 12.4. predmetnog Ugovora o kreditu. Banka da mu pri sklapanju Ugovora nije bila prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, uz okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je očito da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz toč. 12.4. Ugovora o kreditu broj: 9012329463 od 9. ožujka 2007. da je ugovorena u visini od 0,5% od iznosa kredita od 95.000,00 CHF – što da iznosi 475,00 CHF, koji da je iznos od tužiteljice naplaćen 16. ožujka 2007. god. Na dan plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, srednji tečaj tuženika za valutu CHF da je iznosio 4,568232 kn, te da je tako tužiteljica platila iznos od 475,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 2.169,91 bivših kuna (=287,996 EUR, prema fiksnom tečaju konverzije). Sud Europske unije da je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori da se smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe da moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO da propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik da se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO da bi proizlazilo da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. Slijedom navedenoga, tuženik da je neosnovano stekao iznos iz toč. III. tužbe, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO, te da je on dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako što da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. god.). Pri ocjeni sporne ugovorne odredbe da valja uzeti u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije u posve sličnom slučaju, presudom broj: Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. god., ocijenio odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštenima u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, i stoga ništetnima (v. osobito toč. 6., 7., 10., 13., 15., 19., 20.1., 26. i 26.1 obrazloženja citirane rješidbe VSRH). Vrhovni sud u rješidbi posl. broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. da zauzima pravno stajalište: „…da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ (toč. 26.-26.1. obrazloženja). Kako je sporna odredba o ulaznoj naknadi ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), tužitelj da ima pravo od tuženika potraživati neosnovano stečeno prema u toč. I. ove tužbe citiranom Ugovoru o kreditu, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a, odnosno tuženik da je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, s obzirom na to da je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima. Slijedom navedenog predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te da ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navela je da osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 288,00 EUR 2 na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna; da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim propisima. Nadalje, ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga da je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva da je upravo naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu da tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te da je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon da nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već da je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, dalje u tekstu: ZZP) da ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji da je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također da nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom da je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već da je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno da upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama da nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega da se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući da je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade da ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, da su također sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi da nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj da neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. da dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu da potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ S obzirom na to da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 288,00 EUR da ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie da je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da je evidentno kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, da jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. S obzirom da tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i da nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer da je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, da upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj da je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući da je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost da nije niti upitna obzirom da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima da je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te da je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje da Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Ističe kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. S obzirom na to da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te s obzirom na to da su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), da je jasno kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim da je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno da je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci da je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 288,00 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 12.4. predmetnog Ugovora o kreditu da je navodno plaćena dana 16. ožujka 2007. godine, dok da je predmetna tužba podnesena 01. kolovoza 2024. godine. Stoga da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući da je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno da jasno potvrđuje i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. da navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa da nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP- a. S tim u vezi isti sud da zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Osim navedenog, tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući da je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da je nesporno kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, s obzirom na to da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena dana 16. ožujka 2007. godine. Budući da iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, da otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1. ožujka 2022. prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što da jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući da je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te da se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
3. U podnesku od 28. listopada 2024. tužiteljica navodi da tuženica u toč. II. svojeg odgovora na tužbu iznosi svoje ocjene da je odredba o ulaznoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu od 13. rujna 2006. valjana, jer da navodno hrvatski propisi nisu sadržavali posve izričitu odredbu koja bi naređivala obrazlaganje sadržaja ulazne naknade kakvo proizlazi iz zajedničkog prava EU, da ugovorena ulazna naknada nije visoka i da da je tobože iz sadržaja jasno ("transparentno") što je to točno obuhvaćeno tom naknadom. Kako sama odredba ugovora ne sadrži takvo objašnjenje, tuženik upućuje na svoje opće uvjete koji da navodno sadrže to objašnjenje. Čitanjem Općih uvjeta priloženih uz odgovor na tužbu da se može, međutim, pronaći stanovito objašnjenje o ulaznoj naknadi jedino u toč. 3.8., i to u pasusu koji da u cijelosti glasi: "Korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu." Međutim prema presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019. god. u slučaju Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:82 – koja se citira u toč. 19. obrazloženja priložene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. god. (rješidba donijeta u postupku izvanredne revizije, tj. u svrhu ujednačavanja sudske prakse) – moraju kod takve ugovorne odredbe u slučajevima kada o njoj nisu vođeni pojedinačni pregovori biti detaljno navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu koju plaća korisnik kredita. Slijedom navedene prakse Suda Europske unije VSRH u gore citiranoj rješidbi Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. god. Da zaključuje se da je ništetna takva odredba „stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjenja relacija između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužiteljici da nije pri sklapanju ugovora bilo objašnjeno, niti u odredbi toč. 12.4. ugovora stoji koji su to stvarni troškovi „Korisnik kredita obvezuje (se) prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci“, uračunati u „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ Tužiteljica koja je htjela sklopiti ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta, da je morala pristati na tu odredbu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 296. st. 1. da propisuje da su nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, a obzirom da je tužiteljica potrošač, a tuženik banka, odnosno trgovac - neravnopravnost ugovornih strana da je polazna pretpostavka. Sud EU da je o tome zauzeo pravno stajalište sadržano u toč. 100.3. presude Suda Eu broj C224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. god.: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje, čl. 296. st. 3. ZOO da propisuje što nepoštene odredbe nisu – one odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Zasigurno tužiteljici da nije bila pružena prilika da pregovara o ugovaranju naknade niti o visini iste, a za odredbu sadržanu u toč. 4. glave „završne odredbe“ na četvrtoj (pretposljednjoj) stranici ugovora o kreditu da se ne može reći da je lako uočljiva. Također da se za takvu odredbu kao što je odredba čije se utvrđenje ništetnosti zahtjeva u predmetnom postupku, ne može reći da je jasna i razumljiva – naime, jasno da se iz odredbe da iščitati da se tu ugovara plaćanje nekakve naknade za obradu kredita, ali da nije objašnjeno što je obrada kredita i za što će se konkretno iskoristiti taj iznos novca koji je tužiteljica bila dužna platiti. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, tužiteljica ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020-2, koja glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Da rokovi zastare zahtjeva za restituciju stečenoga temeljem ništetne ugovorne odredbe (sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem) prema čl. 323. ZOO teku tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, sudi Vrhovni sud Republike Hrvatske također i u revizijskom rješidbama Broj: Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023. (v. toč. 24.1. obrazloženja) i Broj: Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023. godine (v. toč. 15.-16. obrazloženja). Sud EU u gore u toč. II. ovog podneska citiranoj presudi također tumači o učincima zastare u toč. 100., podtočki 4. te presude od 16. srpnja 2020. god.: 4. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.“ Slijedom navedenoga, pravno stajalište tuženika o pitanju zastare da je nepravilno.
4. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu (str. 6-17), knjigovodstvena kartica (str. 18-54), ispis tečajne liste (str. 55), opći uvjeti poslovanja (str. 67-75) te je izveden i dokaz saslušanjem tužiteljice JN.
5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu između tuženice kao kreditora te tužiteljice kao korisnika kredita 9. ožujka 2007. u pogledu novčanog iznosa 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci. Isto tako nije sporno da je čl. 12.4. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, koju je korisnik kredita bio dužan platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da ista iznosi 288,00 EUR.
6. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi je pitanje je li navedena točka 12.4 ugovora o kreditu broj 9012329463 nepoštena i kao takva ništetna.
7. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, 125/2007 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa se stoga isti ima primijeniti na konkretan slučaj) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog čl.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog čl.). Imajući u vidu iskaz tužiteljice, o kojem još i nastavno, a u kontekstu činjenice da u tijeku ovog postupka tuženik je tvrdio drugačije, ali nije predlagao dokaze u tom pravcu (a na njemu je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP) - stajalište je suda da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica bila nedovoljno informirana o tome na što odnosi naknada iz odredbe čl. 5.1. predmetnog ugovora, te da o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je nedvojbeno riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi te o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, pri čemu se dakle, posebno ističe da tuženik u ovom postupku na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao protivno.
8. Naime, tužiteljica u svom iskazu tvrdi, a sud joj vjeruje jer je pred sudom iskazivala okolnosno i decidirano i njezin iskaz drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, da je svrha kredita bila adaptacija stana u kojem i danas živi s obitelji, da nema obrt niti da je član trgovačkog društva. Da joj ništa od strane bankarice nije bilo objašnjeno vezano za naknadu za obradu kredita, ona da je samo potpisala papire. S bankaricom da je pregovarala isključivo o tome koliko će iznositi rata kredita, koja će biti kamata i na koliko godina. Da se ne sjeća zašto je podignula kredit u CHF, ali da misli da joj je bankarica to ponudila jer da je bio povoljan. S bankom da nije pregovarala o nikakvim odredbama ugovora o kreditu, niti da je osjećala da je na bilo koji način mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora o kreditu. Da je prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitala ključne stavke koje kao lajk može razumjeti. Za nepoštenost odredbe o ulaznoj naknadi da je saznala iz medija. Prilikom potpisa ugovora da nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi. Da nije tražila od službenika da joj to pojasni, već da je samo potpisala ugovor. Navela je da nije imala nikakvih sumnji u banku jer da u je u istoj korisnica više od 30 godina i da je imala povjerenje u banku i njihovu ponudu.. U konačnici da nije uočila ni odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke.
9. S obzirom na navedeno stajalište je suda da je tuženik ugovarajući s tužiteljicom odredbu čl. 12.4. Ugovora o kreditu na način kako je navedeno, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je takav način ugovaranja odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, a sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ista je ništetna.
10. Da je riječ upravo o potrošačkom ugovoru također je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, jer je sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu adaptiran stan tužiteljice u kojem stanuje, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza, nije dokazao drugačije. Dakle, sredstva dobivena kreditom tužiteljica nije utrošila u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno takvo što u ovom postupku tuženik, na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao.
11. Osim toga valja naglasiti da s obzirom na sve navedeno i na formulaciju predmetne odredbe ugovora iz čl. 12.4., a kojom se troškovi obrade kredita stavljaju u korelaciju s iznosom kredita – da je zapravo odluka o naknadi prepuštena isključivo banci i ne korespondira s eventualno stvarnim troškovima tuženika, kako to tuženik pokušava prikazati u postupku, pa da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, tako da tužiteljica kao korisnik kredita sa svoje strane ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, te se pored ostalog uz naglasak na ovo utvrđenje - ugovorna odredba iz čl. 12.4. predmetnog ugovora o kreditu može podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe.
12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u tč I. izreke presude.
13. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, i prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primio na ime jednokratnih troškova obrade kredita (naplate naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva) prema ugovoru o kreditu s broj 9012329463 u iznosu kako je navedeno u točki II. izreke presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici (16. ožujka 2007), sve u skladu i s odredbom čl. 1115. ZOO.
15. Nastavno na navedeno, te na pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020-2 doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - tužiteljičin zahtjev za naknadu plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "jednokratni trošak obrade kredita" - nije u zastari, jer je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku. Slijedom toga i prigovor zastare istaknut po tuženici je neosnovan.
16. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje u tekstu: ZPP) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
17. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe iznos od 50,00 eur (tbr. 7/1 Tarife), za zastupanje na ročištima od 17. veljače 2026. i 10. ožujka 2026. iznos od ukupno 100,00 eur (tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 3. listopada 2024. iznos od 12,50 eur (tbr. 8/4 Tarife) i podneska od 28. listopada 2024. iznos od 50,00 eur (tbr. 8/1), sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eur i presudu u iznosu od 13,27 eur, odnosno sveukupno 232,41 eur.
18. Tuženica nije uspjela u sporu slijedom čega joj ne pripada ni pravo na trošak.
19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Poreču, 27. ožujka 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.
DNA
- tužiteljici p.p.
- tuženici p.p.
