Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-354/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Tušek & Tursan iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, te objave presude 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha na računima tužitelja pokrenuta pred Financijskom agencijom po tuženiku kao ovrhovoditelju ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji dana 17. ožujka 2025. godine radi naplate tražbine temeljem zadužnice izdane dana 18.06.2012. godine, broj: OV - 2113/2012 potvrđene od javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina dana 18.06.2012. godine, protiv tužitelja kao ovršenika NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 10. srpnja 2025. podnio tužbu protiv Addiko Bank d.d., radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe na računima tužitelja koja je pokrenuta od strane tuženika kod Financijske agencije (dalje: FINA) temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu od 17. ožujka 2025. radi naplate tražbine temeljem zadužnice izdane 18. lipnja 2012., potvrđene od javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina dana 18. lipnja 2012. pod brojem Ovr-2113/2012.

1.2. Tužitelj navodi da je sukladno čl. 210. Ovršnog zakona zatražio proglašenje prijenosa i pljenidbe nedopuštenima u postupku pred ovim sudom pod brojem Ovr - 1221/2025 te je zaključkom suda od 24. lipnja 2025. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ove izvansudske ovrhe.

1.3. Tužitelj navodi da je potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja zastarjelo zbog proteka više od 10 godina od izdavanja zadužnice pozivajući se na odredbe čl. 214. st. 1. Ovršnog zakona prema kojem zadužnica ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu zbog čega valja primijeniti zastarni rok od 10 godina sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, smatra da je potraživanje tuženika u zastari i temeljem čl. 233. st. 2. i čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju pitanje zastare povremenih tražbina.

1.4. Poziva se i na čl. 242. Zakona o obveznim odnosima navodeći da je ovrha na novčanim sredstvima koju je kod FINE pokrenuo tuženik podnijevši na naplatu zadužnicu dana 2. listopada 2015. obustavljena dana 6. ožujka 2019. (kada je zadužnica isknjižena zbog nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima), zbog čega nije došlo ni do kakvog prekida zastare, kod čega se tužitelj poziva na čl. 242. Zakona o obveznim odnosima. Stoga smatra da tuženik nikada prije 2025. nije poduzeo niti jednu radnju prema tužitelju kojom bi prekinuo zastaru, dok je tuženikov zahtjev 2015. očito odbačen odnosno osnova je vraćena tuženiku kao nepodobna za postupanje, slijedom čega nije došlo do prekida zastare.

1.5. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu kojom predlaže da sud proglasi nedopuštenom predmetnu izvansudsku ovrhu te da naloži tuženiku da mu naknadi troškove postupka.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.2. Tuženik ističe da je 14. lipnja 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 135 - 51012782 (dalje: Osnovni ugovor) između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao prednika tuženika, AKOS d.o.o. Varaždin kao korisnika kredita i založnog dužnika, INOX-AKOS d.o.o. Varaždin kao jamca-platca i založnog dužnika te TŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao jamca-platca.

2.3. Također, između svih prednje navedenih ugovornih strana sklopljen je dana 14. lipnja 2012. Aneks 1 Ugovora o kreditu broj: 135-51012782 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks) koji je potvrđen od strane javnog bilježnika, a kojim je tužitelj postao ugovorna strana Osnovnog ugovora s pripadajućim Aneksom u svojstvu jamca-platca te potpisom istog prihvatio sve odredbe Osnovnog ugovora o kreditu s pripadajućim Aneksom.

2.4. Nadalje, izdana je zadužnica koja je potvrđena 21. lipnja 2012. od strane javnog bilježnika Rankica Benc iz Varaždina, Vrazova 8c pod poslovnim brojem OV - 2113/2012, a čiji je potpisnik i tužitelj u svojstvu jamca-platca. U potvrdi javnog bilježnika jasno stoji kako je istu ispitao i utvrdio da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta.

2.5. S obzirom na navedeno, sukladno čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, jamac-platac, ovdje tužitelj, odgovara vjerovniku (tuženiku) kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.

2.6. Tuženik se protivi tužiteljevim navodima i tumačenju početka tijeka zastare. Naime, ističe kako zastara ne teče od datuma potpisa zadužnice odnosno izdavanja iste, već od dana dospijeća tražbine iz pravnog posla na temelju koje je zadužnica izdana. U konkretnom slučaju tuženik je obavijestio tužitelja da je 1. srpnja 2015. istekao rok otplate po osnovnom ugovoru te je istoga dana cjelokupna tražbina dospjela na naplatu.

2.7. Tuženik navodi da tužitelj pogrešno tumači institut zadužnice jer kada bi se zastara potraživanja iz zadužnice računala od dana njenog izdavanja, institut zadužnice bi izgubio svoj pravni smisao kao instrument osiguranja tražbina jer u slučaju da dužnik uredno podmiruje svoje obveze, ostvarivanje prava iz zadužnice palo bi u zastaru te vjerovnik po istoj ne bi mogao potraživati svoju tražbinu čak i kada bi dužnik prestao podmirivati svoje obveze.

2.8. Tuženik navodi da je 2. listopada 2015. FINI podnio na naplatu zadužnicu OV-2113/2012 koja je isknjižena 6. ožujka 2019. zbog nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima čime je prekinuta zastara. Nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonski određenom roku za zastaru sukladno čl. 245. Zakona o obveznim odnosima.

2.9. Budući da je zadužnica potvrđena od strane javnog bilježnika, primjenjuje se zastarni rok od 10 godina, stoga tuženik ističe da predmetno potraživanje ne bi bilo u zastari sve i da navedena osnova nije bila zavedena na FINI do 6. ožujka 2019. Tuženik je podnio prijedlog za izravnu naplatu 13. ožujka 2025. te smatra da zastara nije nastupila.

3.1. U podnesku od 21. studenoga 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi navodima odgovora na tužbu te u bitnome ponavlja navode iz tužbe i zakonske odredbe na koje se poziva u tužbi. Nadalje, na pripremnom ročištu 11. veljače 2026. na kojem je zaključen prethodni postupak te je ujedno provedena i zaključena glavna rasprava, tužitelj dodatno navodi da je zadužnica vrijednosni papir te sadrži apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnog pravnog posla, stoga zastara teče od dana izdavanja zadužnice. Također ističe da tuženik ni na koji način nije dokazao da bi mu predmetna zadužnica služila kao osiguranje potraživanja iz ugovora o kreditu s obzirom na to da u ugovoru o kreditu nije naveden broj zadužnice koja je predmet ovog postupka, pa prema tome ne može se smatrati da je zadužnica služila kao osiguranje potraživanja prema predmetnom ugovoru o kreditu te se stoga dospijeće tj. nastup zastare potraživanja po zadužnici treba računati isključivo od dana izdavanja zadužnice.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a daljnje dokaze nije provodio budući da je tužitelj na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga za pribavu zadužnice od tuženika odnosno FINE navodeći da je nesporno kako se u konkretnom slučaju radi o zadužnici koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranice 70 do 71 spisa) te je odustao od dokaznog prijedloga da se izvrši uvid u spis broj Ovr-1221/2025 budući da su nesporne činjenice o pokretanju ovrhe temeljem predmetne zadužnice od strane tuženika, kao što je odustao i od dokaznog prijedloga da se od FINE pribave isprave i očitovanja o vraćanju osnove tuženika tj. nemogućnosti izvršenja iz razloga što je tuženik i sam potvrdio te činjenice u odgovoru na tužbu.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom svih dokaza zajedno te svakoga zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom izvansudske ovrhe koju je tuženik protiv tužitelja pokrenuo kod FINE Zahtjevom za izravnu naplatu podnesenim 17. ožujka 2025. temeljem zadužnice izdane 18. lipnja 2012. i potvrđene istoga dana kod javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina pod brojem OV - 2113/2012, radi naplate svoje novčane tražbine.

7. Uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je Addiko Bank d.d. kao ovrhovoditelj 17. ožujka 2025. podnio Zahtjev za izravnu naplatu (Zahtjev priložen na stranici 17 spisa) temeljem zadužnice izdane dana 18. lipnja 2012. od strane tužitelja TŠ kao jamca-platca.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zaključkom ovoga suda broj Ovr - 1221/2025-4 od 24. lipnja 2025. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate pokrenutog kod FINE 17. ožujka 2025. temeljem predmetne zadužnice i to zbog razloga nastupa zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona) te je nesporno da je tužitelj ovu parnicu pokrenuo u za to određenom roku, sve kako je to i utvrđeno uvidom u navedeni zaključak i potvrdu o preuzimanju istog od strane punomoćnika tužitelja s danom 26. lipnja 2025. (stranice 11 do 16 spisa). Iz obrazloženja ovog zaključka (točka 1. obrazloženja) proizlazi da je predmetnu tužbu tužitelj utemeljio upravo na onim razlozima koje je naveo u svom prijedlogu za proglašenje predmetne pljenidbe i prijenosa nedopuštenima, a zbog kojih je i upućen na pokretanje parnice.

9. Iako je na pripremnom ročištu tužitelj iznosio navode kojima osporava da bi predmetna zadužnica služila kao osiguranje potraživanja po Ugovoru o kreditu odnosno navodi da to tuženik nije dokazao, napominje se da su to navodi koje tužitelj nije isticao u postupku u kojem je podnio prijedlog za proglašenje predmetne izvansudske ovrhe nedopuštenom pa iz tih razloga niti nije upućen na pokretanje parnice. Stoga ovi navodi nisu relevantni za ovaj spor odnosno o istima se ne može raspravljati budući da sukladno čl. 55. st. 3. u svezi s čl. 52. st. 5. i čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

10. Osim toga, uvidom u Ugovor o kreditu broj 135-51012782 od 14. lipnja 2012. sklopljen između Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb (sada: Addiko Bank d.d.) kao kreditora i AKOS d.o.o. Varaždin kao korisnika kredita te INOX-AKOS d.o.o. Varaždin kao jamca-platca i TŠ, ovdje tužitelja, kao jamca-platca, utvrđeno je da istim banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.000,00 EUR po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. za EUR važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora) te se na iskorišteni iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope vezana je za šestomjesečni EURIBOR s dodatkom marže od 7,00% dekurzivno godišnje, koja je marža promjenjiva prema odluci banke (čl. 3. Ugovora o kreditu), a u čl. 4. Ugovora određen je rok vraćanja kredita – 1. srpnja 2015. te obveza vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima. U čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreni su instrumenti osiguranja naplate tražbine banke iz ovog Ugovora i to, između ostaloga, založno pravo na nekretninama u korist banke te obična zadužnica potpisana od strane korisnika kredita zajedno s jamcem-platcem TŠ i potvrđena u skladu s odredbama Ovršnog zakona, uz ugovorenu obvezu ugovornih strana da sklope i solemniziraju sporazum o osiguranju novčane tražbine potpisan od strane svih ugovornih strana i solemniziran kod javnog bilježnika kojim se dopušta zasnivanje založnog prava u korist banke na nekretninama upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – II. Upravo takav Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na navedenim nekretninama između svih ranije navedenih ugovornih strana (kreditora, korisnika kredita i oba jamca-platca) sklopljen je dana 18. lipnja 2012. te je isti solemniziran po javnom bilježniku, sve radi osiguranja tražbine banke prema predmetnom Ugovoru o kreditu, kako to i proizlazi iz odredaba navedenog Sporazuma, posebno iz odredbe čl. 1. i čl. 3. istog (Sporazum priložen na stranicama 31 do 56 spisa).

11. Nadalje, uvidom u zadužnicu izdanu 18. lipnja 2012. koja je priložena na stranicama 69 do 71 spisa, za koju tužitelj na pripremnom ročištu potvrđuje da se radi upravo o zadužnici na temelju koje je pokrenuta izvansudska ovrha, utvrđeno je da je ista izdana od strane dužnika AKOS d.o.o. Varaždin te od strane jamca-platca TŠ (tužitelja) radi naplate tražbine vjerovnika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u iznosu od 26.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. za EUR na dan dospijeća uvećano za kamatnu stopu vezanu za šestomjesečni Euribor s dodatkom marže od 7,00%, promjenjiva, te naknada i troškova sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, promjenjivom, koja teče od dana dospijeća određenog od strane vjerovnika prilikom podnošenja zadužnice na naplatu do namirenja, a koja je zadužnica potvrđena (solemnizirana) po javnom bilježniku Rankici Benc iz Varaždina pod brojem OV-2113/2012 dana 21. lipnja 2012. Iz navedenog sadržaja zadužnice vidljivo je da iznos novčane tražbine radi čije je naplate ona izdana odgovara upravo iznosu kredita koji je odobren prema Ugovoru o kreditu broj 135-51012782 te ugovorenim kamatama, iz čega sud kao nedvojbeno utvrđuje da se radi o zadužnici koja je služila kao instrument osiguranja naplate upravo tražbine temeljem tog ugovora o kreditu, kako je to i ugovoreno u čl. 9. Ugovora o kreditu.

12. Sporno je između stranaka je li nastupila zastara tražbine temeljem predmetne zadužnice izdane 18. lipnja 2012., a potvrđene po javnom bilježniku dana 21. lipnja 2012., kod čega se kao sporno pitanje postavlja trenutak od kojeg se računa početak tijeka zastare. Naime, tužitelj smatra da se zastara računa od dana izdavanja zadužnice, a tuženik ističe da se zastara računa od dana dospijeća tražbine iz pravnog posla na temelju koje je zadužnica izdana. Kod toga nije sporno da je cjelokupna tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu dospjela na naplatu 1. srpnja 2015., kako to proizlazi i iz dopisa tuženika upućenog tužitelju 22. srpnja 2015. u kojem ga obavještava o navedenom (dopis na stranici 74 spisa), a koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije osporio.

13.1. Nesporno je među strankama da zastarni rok za tražbine koje su utvrđene javnobilježničkim aktom (kakav akt predstavlja solemnizirana zadužnica) iznosi 10 godina sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, koje su odredbe bile na snazi u vrijeme izdavanja zadužnice i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO). Međutim, tuženik se poziva i na čl. 233. st. 2. ZOO prema kojem sve povremene tražbine koje proistječu iz javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

13.2. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 215. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sukladno odredbi čl. 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Prema odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno čl. 242. st. 2. ZOO smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Prema čl. 245. st. 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

14. Vezano uz početak tijeka zastare tražbine koja proizlazi iz zadužnice, valja ponovo ukazati na odredbu čl. 215. st. 1. ZOO kojom je izričito propisano kada zastara počinje teći, a to je prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a u konkretnom slučaju ne postoji nikakav poseban propis. Stoga ovaj sud smatra da početak tijeka zastare valja računati od prvog dana poslije dospijeća tražbine iz ugovora o kreditu čija je naplata osigurana zadužnicom jer je upravo to dan kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Naime, u suprotnom bi se moglo dogoditi da zastara za tražbinu osiguranu zadužnicom nastupi prije nego što vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika. Napominje se da je jednako shvaćanje zauzeto i u sudskoj praksi (npr. odluka Vrhovnog suda RH broj Rev - 832/2018-2 od 22. prosinca 2022., broj Revd-4418/2024-2 od 3. prosinca 2024., odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž-559/2022-6 od 14. ožujka 2024. i dr.).

15. Nadalje, u pogledu navoda tuženika o primjeni kraćeg roka zastare za povremene tražbine koje proistječu iz javnobilježničkog akta u smislu čl. 233. st. 2. ZOO valja reći da u situaciji kada je tražbina s osnova kredita osigurana zadužnicom te je u cijelosti dospjela na naplatu, kao što je to slučaj kod konkretnog Ugovora o kreditu temeljem kojeg je tražbina u cijelosti dospjela 1. srpnja 2015. kako je to ranije obrazloženo, svi do tada neotplaćeni dospjeli anuiteti izgubili su karakter povremenih potraživanja te se na njih ne mogu primijeniti odredbe čl. 226. i čl. 233. st. 2. ZOO (o čemu je stav zauzela i sudska praksa, npr. odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 559/2022-6 od 14. ožujka 2024., odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 978/2022-2 od 22. veljače 2023. i dr.). Stoga sud ocjenjuje neosnovanima ove navode tuženika te utvrđuje da u konkretnom slučaju valja primijeniti rok zastare propisan u čl. 233. st. 1. ZOO tj. rok zastare od 10 godina.

16. Imajući u vidu da je cjelokupna tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu čija je naplata osiguranja predmetnom zadužnicom dospjela na naplatu 1. srpnja 2015., a Zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice tuženik je podnio FINI 17. ožujka 2025., već zbog naprijed navedenih razloga primjene roka zastare od 10 godina koji teče od prvog dana od dospjelosti tražbine po Ugovoru o kreditu neosnovani su navodi tužitelja da je nastupila zastara tražbine koja proizlazi iz predmetne ovršne isprave (zadužnice).

17. Slijedom navedenog, za odluku u ovom sporu niti nisu relevantni daljnji navodi tužitelja kako prethodnim podnošenjem zadužnice kod FINE dana 2. listopada 2015., nakon čega je zadužnica isknjižena dana 6. ožujka 2019. (što su među strankama nesporne činjenice), nije došlo do prekida zastare. Stoga ovdje valja samo kratko reći da ni ti navodi tužitelja nisu osnovani jer činjenica da je zadužnica isknjižena zbog nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ne znači da se radilo, kako to tumači tužitelj, o obustavi tog ovršnog postupka odnosno odbacivanju zahtjeva, a niti o vraćanju zahtjeva tuženiku kao nepodobnog za postupanje uslijed čega ne bi došlo do prekida zastare kako to navodi tužitelj. Naime, podnošenjem zadužnice na naplatu kod FINE došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, a koji je prekid trajao sve do trenutka kada je FINA prestala s izvršavanjem ovrhe po istom sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima tj. do 6. ožujka 2019. (kakvo je shvaćanje zauzeto i u sudskoj praksi npr. odluke Vrhovnog suda RH broj Revd-4418/2024-2 od 3. prosinca 2024., broj Rev-1027/2021-2 od 3. svibnja 2022. i dr.).

18. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio u cijelosti neosnovanima navode tužbe o nastupu zastare predmetne tražbine, a time i tužbeni zahtjev radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

19. Iako je tuženik u cijelosti uspio u parnici, zbog čega bi sukladno čl. 154. st. 1. ZPP imao pravo na naknadu parničnih troškova, isti do zaključenja glavne rasprave takav zahtjev nije postavio, dok je s druge strane zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u cijelosti neosnovan budući da je u cijelosti izgubio spor.

U Varaždinu 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Tušek & Tursan iz Varaždina

2/ Tuženik Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb