REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4222/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvjezdani Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Zvjezdane Kuprešak, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika Lucije Primorac, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Houška i Grubišić iz Zagreba, dana 27. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9010060550, sklopljenom dana 14. listopada 2003. godine, između tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 kao kreditora, koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 253,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2006. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl.11.1. Ugovora o kreditu broj: 9010060550, sklopljenom dana 14. listopada 2003. godine, između tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita...“
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 159,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2003. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 659,73 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 18. lipnja 2025. navodi da je dana 14. listopada 2003. godine sa Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom, sklopio ugovor o kreditu broj: 9010060550, kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 160.000,00 kn, u svrhu kupnje stana, na rok od 120 mjeseci. Predmetni kredit tužitelj je prijevremeno otplatio dana 26. rujna 2006. godine. Tužitelj ističe da je člankom 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nadalje, člankom 11.1. Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita i 0,5% od iznosa kredita za ugovaranje trajnog naloga za naplatu za otplatu kredita. Sukladno tome, a kako to proizlazi iz otplatnog plana koji se dostavlja u prilogu, tužitelju je dana 13. listopada 2003. godine isplaćen kredit pri čemu je prilikom isplate naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.200,00 kn (tzv. ulazna naknada) te naknada za ugovaranje trajnog naloga u iznosu od 800 kn. Također, prilikom prijevremene otplate kredita, tuženiku je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.906,94 kn (tzv. izlazna naknada) koju je tuženik platio 26. rujna 2006. godine. Tužitelj navodi da mu od strane tuženika niti prije, a niti nakon sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjena struktura navedenih troškova tzv. ulazne i izlazne naknade, u čemu se isti sastoje, u kojem iznosu te zbog čega je baš određena naknada u visini od 0,75% (1.200,00 kn), odnosno, za izlaznu naknadu iznos od 1.906,94 kn što takvu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj također ističe da nije bio upoznat sa sadržajem općih akata tuženika pa tako niti iznosom naknade koji je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita. Tužitelj smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama budući je istima kao potrošač doveden u neravnopravan položaj s obzirom da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika, sadržaj i značenje takvih ugovornih odredbi mu nije pojašnjeno niti je o navedenim odredbama mogao pojedinačno pregovarati s tuženikom. Dakle, tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuo prekomjernu i ekonomski potpuno neopravdanu obvezu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Naime, čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima izrijekom je bilo propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te da je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim, da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru kredit trebao biti vraćen. Ugovaranjem odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je izbjegavao navedenu zabranu te naknadom za prijevremenu otplatu kredita zapravo pokrivao gubitak na koji nema pravo, a koji se očituje u neostvarenoj kamati, dakle, nadoknađivao je time svoju izmaklu dobit iako u slučaju prijevremene otplate od tužitelja može zahtijevati jedino stvarnu pretrpljenu štetu, a ne i izmaklu dobit u vidu izgubljenih kamata. Vezano za navedeno, tužitelj ističe da prijevremenom otplatom kredita nije kršio ugovorne odredbe već se koristio svojim pravom koje mu je zajamčeno Zakonom o obveznim odnosima, slijedom čega se naknada za prijevremenu otplatu ne može smatrati pravom tuženika na naknadu štete jer tuženik time ne trpi nikakvu stvarnu štetu, odnosno, njegova šteta se sastoji u izgubljenim kamatama, dakle, izmakloj dobiti koju međutim nema pravo potraživati. Dakle, pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je tužitelja kojim je on slobodan služiti se i time ne vrši protupravnu radnju zbog koje bi tužitelj eventualno imao pravo na naknadu štete, niti time tuženiku nastaje šteta prema odredbama o ugovornoj odgovornosti za štetu. U prilog navedenom govori i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj:U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. godine u kojoj je Ustavni sud u odnosu na prigovore banaka o praksi ugovaranja izlaznih naknada, naveo da su banke dužne dokazati da je navodna šteta koju trpe u izravnoj vezi s vraćanjem kredita prije roka, koji uvjet je izrijekom sadržan i u tekstu članka 16. stavka 2. Direktive 2008/48. Također, da se poslovi prijevremene otplate u smislu administrativne obrade zahtjeva i zatvaranja kredita obavljaju u sklopu redovnih zaduženja radnih mjesta zaposlenika banke te da je kompenziranje profitne marže (ugovorne kamate) koja je izmakla dobit banke ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita, u suprotnosti s člankom 1024. st. 2. ZOO/05. Također, da banka ne može steći pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita na temelju ugovora o kreditu ako je to pravo uredila protivno izričitim uvjetima propisanim prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj dalje ističe da mu je tuženik obračunao ulaznu naknadu na ime troška obrade kredita, iako poslovi obrade kredita ulaze u opis radnog mjesta kreditnog referenta koji je zaposlenik banke kao kreditora te nije jasno koje je to objektivno opravdane troškove tuženik mogao imati u vezi sklapanja ugovora o kreditu pa da bi naknadu istih imao pravo zahtijevati od tužitelja. Vezano za navedeno, tužitelj ukazuje i na praksu Suda Europske unije koji je u predmetima C-84/19 i C-224/19 utvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Također, da troškove koji ne čine glavnicu i kamate, nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. Konačno, da se ulazna naknada za obradu kredita može smatrati primjerenom jedino ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi pri čemu nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu kao i proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena u odnosu na iznos ugovorenog kredita. Dakle, prema mišljenju tužitelja, radi se o nepoštenim odredbama i odredbama koje su protivne prisilnim propisima i kao takve su nezakonite, a kojima je tužitelj doveden u neravnopravan položaj i koje su slijedom toga ništetne te je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi od tužitelja kao korisnika kredita primio. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom ugovornu odredbu sadržanu u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9010060550, sklopljenom dana 14. listopada 2003. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“, te kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 253,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2006. godine do isplate, kojom će utvrditi ništetnom ugovornu odredbu sadržanu u čl.11.1. Ugovora o kreditu broj: 9010060550, sklopljenom dana 14. listopada 2003. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita...“, kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 159,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2003. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik osporava osnovanost potraživanja i visinu predmeta spora, obzirom je utuženo potraživanja za isplatu od 412,36 Eura, te ističe prvenstveno prigovor zastare. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 412,36 Eura dok je tužitelj u tužbi naznačio VPS od 824,72 Eura. Nadalje, tuženik navodi da se radi se o ugovoru iz 2003. godine i to kunski kredit radi kupovine i adaptacije stambenog objekta, no objekt ne služi stanovanju, a moguće služi iznajmljivanju odnosno gospodarski se koristi te se ne radi o potrošačkom ugovoru i prigovara se da bi tužitelj bio potrošač, odnosno prigovara se aktivnoj legitimaciji. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010060550 od 14.10.2003., povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. Tuženik navodi da u konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Tužitelj navodi da je sklopio Ugovor o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu u visini od 0,75% dok je uobičajena naknada bila dva i više postotaka slijedom čega je evidentno da je pregovarano o ovdje spornom ugovoru i naknadi. Navodi da nije ugovorena naknada za osiguranje kredita, slijedom čega je evidentno da se radi o pregovaranom ugovoru. Ugovorena je i predviđena naknada za prijevremenu otplatu. U odnosu na činjenicu da tužitelj nije potrošač prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji. Tuženik ističe da se ne radi o nejasnim i nerazumljivim odredbama, a naknade su plaćene prilikom dizanja kredita 2003. godine te su danom pokretanja tužbe 18.06.2025. godine sva potraživanja u zastari. Ističe se prigovor zastare na utužena potraživanja. Tuženi ističe da se u spornom ugovoru ne radi o odredbi/odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a čak i da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ova naknada/naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ove/ovih ovdje spornih ugovorne/ugovornih odredbe/odredbi. Tuženi tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Slijedom navedenog jasno je da se konkretno u ovoj pravnoj stvari pregovaralo o ulaznoj naknadi nakon kojih pregovora je tužitelj odlučio da će istu platiti. Nadalje, tuženik ističe da isplata iznosa od 159,27 EUR (0,75 % od ugovorene isplate), te naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 253,09 Eura, ne predstavljaju značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Naime, tuženik navodi da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 160.000,00 kn, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kredita u iznosu od 159,27 EUR (0,75% od ugovorene isplate). Tuženik navodi da navedeni iznos predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Slijedom navedenog, tuženik je mišljenja kako tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženikova poslovanja. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovaralo ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Nadalje, tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godina. Tuženik naglašava da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te da su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj u tužbi ističe kako je ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Pored navedenog, tuženik navodi da je tužitelj kao sudionik obveznog odnosa trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Nadalje, tuženik ističe da iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Nadalje, tuženik posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženik ističe kako je neosnovana tvrdnja tužitelja iz tužbe da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i ništetna radi toga, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna čl.1024. ZOO-a kako to tužitelj u tužbi pogrešno navodi. Zaključno, tuženik navodi da neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno, jer je sporna odredba transparentna, uočljiva i jasna, jer naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana, jer tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, jer je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, jer je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, jer tužitelj nije dokazao da je bio potrošač, jer nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi, jer su protekli svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima, jer nema neravnoteže u pravima i obvezama strana, jer se nisu ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog. Slijedom svega iznesenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.
3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), u z.k. izvadak (list 14-15 spisa), u otplatnu tablicu (list 16-18 spisa), u potvrdu o prijevremenoj otplati kredita (list 19 spisa), u uplatnicu (list 20 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 59-60 spisa).
4. Druge dokaze sud nije izvodio budući stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.
5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Među strankama nije sporno da da je tužitelj dana 14. listopada 2003. godine s ovdje tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d., sklopio ugovor o kreditu broj: 9010060550, kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 160.000,00 kn, u svrhu kupnje stana, na rok od 120 mjeseci, da je predmetni kredit tužitelj prijevremeno otplatio dana 26. rujna 2006. godine, da je člankom 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, da je člankom 11.1. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita, da je tužitelju dana 13. listopada 2003. godine isplaćen kredit pri čemu je prilikom isplate naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.200,00 kn (tzv. ulazna naknada), kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita, tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.906,94 kn (tzv. izlazna naknada) koju je tuženik platio 26. rujna 2006. godine. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva glede naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 253,09 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27.09.2006. godine do isplate, kao ni visina tužbenog zahtjeva glede tzv. ulazne naknade od 159,27 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14.10.2003. godine do isplate.
7. Tužitelj LF u svom iskazu navodi je 14. listopada 2003. u Kutini, u poslovnici PBZ, podigao kredit i to kunski u iznosu od 160.000,00 kn, na rok otplate od 120 mjeseci. Ta djelatnica u banci nije mu ništa posebno govorila o toj nekakvoj ulaznoj naknadi, a niti o toj tzv. naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a niti je on išta istu o tome pitao. Isto tako, ni javni bilježnik mu nije ništa o tome govorio, već mu je samo govorio što se dešava u slučaju ako ne plaća kredit. Tužitelj ističe da je taj kredit prijevremeno otplatio i to nakon 3 godine nakon što ga je podigao. Tužitelj navodi da je taj kredit podigao za kupnju stana u [adresa], jer mu je trebalo gotovine za taj stan. Taj stan, što ga je kupio između ostalog i tim novcem, su prodali 2008. godine, pa kupili drugi veći stan u [adresa]. Taj stan koji je kupio, a i ovaj koji sad ima, koriste supruga i on za stanovanje, a nisu ga koristili za nekakav najam, za nekakav posao ili slično. Koliko se sjeća onu ulaznu naknadu su mu naplatili kroz prvi anuitet, a ovu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita su mu naplatili prilikom zatvaranja.
8. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja, utvrđeno je da da se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, međutim, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. naknade za prijevremenu otplatu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
10. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Nadalje, u dijelu odredbe sadržane u čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9010060550, sklopljenom dana 14. listopada 2003. godine, između tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 kao kreditora, ugovoreno je: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“.
12. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o dijelu navedene odredbe čl. 9. navedenog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.
13. Naime, iz navedene odredbe također proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.
14. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporni dio odredbe čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije određen, a niti odrediv, niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati s tuženikom (tužitelj nije dokazao protivno), to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.
15. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
16. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos te naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
18. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna.
19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 253,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2006. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja, budući da je tuženik bio nepošten (točka IV. izreke).
20. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.
21. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
22. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, tužitelj kao potrošač, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.
23. Sud je, odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako ova presuda još nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok ni glede naknade zbog prijevremene otplate kredita.
24. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
25. Kao što je već i navedeno, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, međutim, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
26. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
27. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
28. Uostalom, valja ukazati da tužitelju očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.
29. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 0,75% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
30. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
31. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
32. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
33. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.
34. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 159,27 EUR visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.
35. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, dakle na iznos od 159,27 eur od 14.10.2003. godine do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke presude.
36. Kao što je već i navedeno, neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle zastara još nije počela ni teći ni za tzv. ulaznu naknadu.
37. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Glede prigovora na vrijednost predmeta spora valja reći da se u konkretnom slučaju radi o dva zahtjeva na utvrđenje ništetnosti i na dvije isplate u ukupnom iznosu od 412,36 eur, pa je sud ocijenio da je tužitelj realno naznačio vrijednost predmeta spora od 824,72 eur, pa o prigovoru tuženika u tom smjeru nije izrijekom odlučivao. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 18.06.2025. godine od 75 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 16.01.2026. godine 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 28.01.2026. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 10.03.2026. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 300 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur ukupno iznosi 600,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 19,91 eur, koliko je i platio tužitelj i trošak sudske pristojbe na presudu od 39,82 eur, dobije se iznos od 659,73 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom V. izreke presude.
38. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.
39. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.
U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine
Sudac
Goran Goluža
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 39,82 eur
pun. tuženika
