REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20 350 Metković

Poslovni broj P-240/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja GT, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opun. Mateo Barbir, odvj. u Vrgorcu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, dana 27. ožujka 2026.godine

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj GT, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine oznake dio č k. č. [katastarska čestica], ZU 380, k. o. [katastarska općina], u površini od 309 m2, označen u skici vještaka likom 9-20, 22, 23, 9, koja skica čini sastavni dio vještva vještaka geodetske struke Zlatana Polić (travanj 2025 god.) i ove Presude, pa je isti ovlašten temeljem ove Presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene Republike Hrvatske, što je tužena dužna trpjeti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da Kod zk odjela Općinskog suda u Metkoviću, na nekretnini oznake kat. čest. zem. [katastarska čestica], ZU 380, k. o. [katastarska općina], upisana je RH, kao vlasnik za cijelo. Nekretnina iz toč. 1. zahtjeva, prema kat. premjeru odgovara istoimenoj nekretnini k.č. oznake dio k. č. [katastarska čestica], zv. „Stare lazetine“, koje zajedno s k. č. [katastarska čestica], zv. Vrtli Nižića, pov. 649 m2, k. č. [katastarska čestica], zv. Vrtli Nižića, pov. 421 m2, čije jedinstvo, a koje u svom geometrijskom dijelu (dio) su kod Državne geodetske uprave, PU za katastar Split, Ispostava u Vrgorcu, upisane u P.L. br. 113, na ime oca tužitelja, sada pok. ŽT za 13/16 dijela, te na OT idr., u preostalom dijelu, tj. za 3/16 dijela. Otac tužitelja se za života razdijelio sa upisanicima u katastarskom operatu, tako da je isti držao u svom posjedu i vlasnosti dio k. č. zem. [katastarska čestica], u površini od 229 m2, te dio k. č. [katastarska čestica], u pov. od 56 m2, kao i dio k. č. [katastarska čestica], za k. o. [katastarska općina]. Sve ove nekretnine su, dakle, upisane u katastarski operat na ime prednika tužitelja i to kao suposjed, iako je prednik GT diobom (usmena dioba uz predaju stvari) dobio u vlasnost i posjed točno određenu površinu zemljišta, koja zajedno s nekretninom oznake k. č. [katastarska čestica], za k. o. [katastarska općina], nosi površinu od 594 m2. Ova potonja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, ne nosi površinu od 309 m2, u naravi dio gospodarske zgrade i dvorišta. Kako bilo, tužitelj je časom smrti oglašen jedinim nasljednikom iza smrti svog oca, sada pok. ET, te isti stječe vlasništvo geometrijski odijeljenih dijelova k. č. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina], za cijelo (1/1). U svrhu identifikacije tužiteljeva posjeda, tužitelj je izradio skicu mjerenja po vještaku geodetske struke, Zlatanu Poliću, koji potvrđuje gornje navode u geodetskom smislu. Čitanjem navedenog vještiva, nalazim, kako se da promatrani posjed tužiteljske strane spora proteže kako na nekretninu k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], i to na lik (točke) 9-20, 22, 23, 9, u površini od 309 m2, tako i na lik (točke): 1-5, 8, 9, 23, 22, 20, 21, 1 (dio k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]), te lik: 5-8,5 (dio k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]). Dalje, ova nekretnina u naravi predstavlja gospodarsku zgradu (sušara) i pripadajuće dvorište, a koju zgradu je tužitelj izgradio bez da se tko protivio gradnji. To sve sugerira na savjesnost i poštenje u posjedovanju, koji vlasništvo uparničenih nekretnina stječe dosijedanjem, kao i na činjenicu da predmetna nekretnina nije „šuma“. Zk stanje na području Vrgorca je neuređeno i neusklađeno čitavo jedno stoljeće, što je G poznato. Sukladno pozitivnim propisima, smatra se da je neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazilo u društvenom vlasništvu, dobilo svog titulara vlasništva stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92). Dakle, stajalište je da je Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi posredno provedena pretvorba neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te da je stupanjem na snagu tog zakona zemljište postalo vlasništvo novonastalih pravnih subjekata (Općine, Županije i Gradovi). Zemljište je postalo vlasništvo novonastalih subjekata neovisno o tome da li su oni doista međusobno i proveli podjelu imovine propisanu čl. 87 ovog zakona. Znači, razgraničenje prostornog plana je od krucijalne važnosti, pa tako šuma i šumsko zemljište su pretvorbom postali vlasništvo RH (Zakon o šumama), poljoprivredno zemljište također sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a ovdje je riječ o građevinskom zemljištu koji je shodno rečenim odredbama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi vlasništvo Općine (lokalne uprave), koje je pogrešno upisano na ime i vlasništvo RH. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku ( zz tužene) radi mirnog rješenja spora, i to zahtjevom za mirno rješenje spora koji je predan pošti 07.07.2025 g. (preporučeno!) da bi dopisom tužene u spisu ODO-a u Metković, br. N-DO- 41/25, ista tražiladopunu Zahtjeva za mirno rješenje spora. Tužitelj je udovoljio zahtjevu tužene, i to dopisom od 28.07.2025. godine, a na koji se je tužena oglušila. Upravo iz ovog razloga tužitelj smatra tužbu pravovremenom, budući zahtjev za mirno rješenje spora nije odbijen, usvojen, a prošao je zakonski rok propisan odredbom čl. 186. a. ZPP-a. Tužitelj je stava kako od trenutka dostave dopisa tužene od 07.07.2025. godine nije počeo teći novi rok za podnošenje zahtjeva za mirno rješenje. Evidentno je, kako je nekretnina iz toč. 1 u mirnom posjedu kako tužitelja, tako i njegovih predaka zadnjih 150 godina, radi čega predlaže da sud, donese, presudu.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Među strankama je nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106 Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelja na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio, odnosno dopisom od 28.07.2025. izrijekom odbio postupanje. Sukladno odredbama čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo pozvat će podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka. Ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen. Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku i čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren nije pokrenuo odgovarajući postupak sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. ZPP-a. Ovdje tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da su ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi imao pravo potraživati troškove postupka s obzirom da su vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. U ovom trenutku, s obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena može samo istaknuti kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuju jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno ne dokazuju tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva. Pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenih prednika tužitelja u utuženoj površini i obliku. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori. Nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužitelju. U daljnjem tijeku postupka potrebno je prvenstveno dopuniti priloženu skicu lica mjesta koordinatama ili prepoznatljivim referentnim točkama na način da bude pogodna za raspravljanje u sudskom postupku te identificirati predmetnu nekretninu putem ovlaštenog sudskog vještaka. Predlaže se zatim skicu lica mjesta dopuniti fotografijama lica mjesta. Nakon što predmet spora bude nedvojbeno identificiran, potrebno je raspraviti i da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o komunalnom gospodarstvu te se u tom smislu predlaže pribaviti očitovanje Grada Vrgorca kao nadležnog upravitelja nerazvrstane ceste koja graniči sa predmetnom nekretninom. Predlaže se pribaviti i podatke Informacijskog sustava prostornog uređenja o izgrađenosti predmetne nekretnine u slojevima od 1968. godine preko Hrvatske osnovne karte (1954. - 2009.) do danas. Predlaže se pribaviti i katastarske planove Habsburškog carstva te planove vojnih izmjera za predmetni lokalitet. Predlaže se također pozvati Grad Vrgorac, sa intervencijskim efektom radi sudjelovanja u predmetnom postupku. Tužena se obvezuje pribaviti sve predložene isprave i potvrde u primjerenom roku određenom od strane suda ali tek nakon nedvojbene mogućnosti identifikacije predmeta spora i samim time izdavanja potvrda u vezi istog. U predmetnom je postupku tužitelj je dužan predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP-ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.). Radi navedenoga tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti do izvođenja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjeničnog stanja i to očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka kao i razrješenjem spornog pitanja da li dio predmetne nekretnine predstavlja javno dobro nakon čega će tužena konačno moći opredijeliti svoje stajalište o konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati da tuženoj nadoknadi trošak sastava odgovora na tužbu, sve prema tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, do izvođenja dokaza meritornih u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Po prijedlogu tuženice sud je obavijestio treće osobe – Grad Vrgorac o tijeku parnice, ali isti nisu pokazali interes za sudjelovanjem u parnici, s tim da je na ročištu 26.3.2026., komunalno-prometni redar Grada Vrgorca izjavio u bitnom da predmet spora nije dio komunalne ili prometne infrastrukture

5. Među strankama je sporno tko je i od kada posjednik predmeta spora, odnosno da li je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine darovanjem od oca, odnosno njegovi prednici dosjelošću.

6. Tijekom postupka izvedeni su predloženi dokazi pregledom svih isprava u spisu, uviđajem na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernika, saslušanjem svjedoka.

7. Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je i tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci, a takav svoj zaključak sud temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima i primjenjenom pravu.

8. U zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je Republika Hrvatska (vidljivo iz Zk izvatka), pa je pasivna legitimacija tužene neupitna, obzirom da se radi o tužbu kojom se tužitelj želi upisati vlasnikom, uz istodobno brisanje postojećeg upisanog vlasnika.

9. Tijekom uviđaja utvrđeno je da je nekretnina pod intezivnom i dugotrajnom ljudskom djelatnošću, da je omeđena, odvojena od ostalih nekretnina u selu Kljenak, zaseok Nižić (kao što je i prezime tužitelja).

10. Odvojeno saslušani svjedoci VT i FT su jasno i detaljno iskazivali povijesni slijed stjecanja vlasništva, navodeći u bitnom da je tužitelj naslijedio predmet spora od svog oca ŽT, a ET od svog oca ŠT, te da je obitelj tužitelja došla na taj predio prije oko 400 godina. Navode i da je sušara na predmetu spora izgrađena prije više od 25 godina, i da su Ž to koristili kao svoje i nikada ih nitko nije ometao.

11. Svjedoci su dali detaljne informacije o načinu korištenja nekretnine, a na licu mjesta se i sud uvjerio da je nekretnina od starih vremena pod utjecajem ljudske djelantosti, što je bilo vidljivo i po samom suhozidu koji omeđuje nekretninu, a koji je bio karakteristične sive boje koja nastaje stoljetnom izloženošću suncu.

12. Sud je poklonio vjeru svjedocima jer su dovoljno stari da mogu znati sve te bitne činjenice, lokalni su mještani, nemaju razloga za govoriti neistinto, a iskazi su im podudarni, sukladno stanju lica mjesta, te vrlo životni i detaljni.

13. Da se radi o dovoljno vremena u posjedu tužitelja i njegovih prednika za stjecanje vlasništva dosjelošću govori podatak iz rješenja o nasljeđivanju iza tužiteljeva oca JT pok. ŠT OS Vrgorac posl, br. O-102/98 od 31.prosincaq 1998. godine, da je ET rođen 1925. godine, a svjedoci govore da je to starina Dominkova oca ŠT, pa je posve jasno da je pok. ŠT, djed tužitelja nekretninu posjedovao kao svoju strainu još od 19.stoljeća, pa je dakle logičnod a je to razdoblje obuhvatilo i ono od 1901. do 1941.godine.

14. Ujedno je i iz priloženi Austrugarskih mapa/Mapa Habsubrškog carstva iz 19.stoljeća vidljivoda se baš sporni predio naziva službeno „Nizich“, što je još jedan čvrst dokaz istinitosti navoda svjedoka.

14.1. S druge strane Hrvatska osnovna karta (HOK) i karta DGU 1968.g. nisu dovoljno jasne , ali ipak ukazuju tragove ljudske djelatnosti na predmetu spora.

15. Kako je iz svega prethodno navedenog utvrđeno da nekretnina nikad nije bila u naravi šuma, to se na nju ni ne može primijeniti zabrana stjecanja vlasništva na šumama jer su svjedoci svjedočili da predmet spora nije bio šuma, a da je definitivno bio u posjedu tužitelja i njegovih prednika.

16. Na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji) koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: „ZV“).

17. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

18. U više odluka viših sudova je utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina.

19. To jer je pomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

20. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

21. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor, a to niti ne proizlazi iz raspravne građe. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama (vlasnički list) ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

22. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 27. ožujka 2026.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Mateo Barbir

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću