REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 625/2022-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ŠR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, Matije Vlačića 2, i tuženik Hrvatska poštanska banka d. d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 27. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetan te bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj ugovora: 743660 sklopljen dana 29. lipnja 2006. između pravnog prednika tuženika i to između VOLKSBANK d. d., kao kreditora i tužiteljice, ovjeren u potpisu Ugovornih strana kod javnog bilježnika u Puli Denisa Krajcar broj: OU-1169/06-1 29. lipnja 2006.
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.005,15 eura (osam tisuća i pet eura i petnaest centi) sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
– na iznos 193,08 eura od 2. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 384,40 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 384,40 eura od 2. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 395,24 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 395,34 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 391,80 eura od 2. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 393,23 eura od 2. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 395,35 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 393,07 eura od 2. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 393,26 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 391,16 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 387,30 eura od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 392,01 eura od 2. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 393,73 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 393,04 eura od 2. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 393,04 eura od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 390,91 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 392,01 eura od 2. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 389,85 eura od 2. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 383,47 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 381,26 eura od 1. srpnja 2013. do isplate.
koje zatezne kamate teku počev od 2. studenog 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinac 2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.
II. Prihvaća se djelomično eventualno kumulirani tužbeni zahtjev:
1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 4.503,25 eura (četiri tisuće petsto tri eura i dvadeset pet centi) sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
– na iznos 214,15 eura od 3. srpnja 2006. do isplate,
– na iznos 12,86 eura od 1. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,14 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 12,57 eura od 2. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 12,01 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 12,27 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 12,12 eura od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 11,96 eura od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 12,60 eura od 3. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 10,88 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 18,88 eura od 19. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 18,03 eura od 17. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 17,78 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 16,94 eura od 17. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 17,83 eura od 20. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 16,44 eura od 17. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 16,73 eura od 17. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 16,47 eura od 17. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 16,20 eura od 17. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 22,70 eura od 19. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 23,06 eura od 17. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 30,92 eura od 17. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 40,86 eura od 18. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 43,24 eura od 17. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 42,44 eura od 17. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 49,10 eura od 19. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 48,19 eura od 17. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 48,71 eura od 17. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 69,58 eura od 19. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 65,22 eura od 17. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 80,65 eura od 17. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 71,81 eura od 18. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 65,18 eura od 17. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 84,20 eura od 17. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 98,14 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 86,30 eura od 17. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 88,25 eura od 17. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 81,16 eura od 18. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 83,23 eura od 17. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 104,35 eura od 17. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 107,51 eura od 18. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 131,99 eura od 17. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 122,45 eura od 19. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 107,83 eura od 17. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 107,36 eura od 17. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 104,55 eura od 19. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 109,89 eura od 17. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 114,33 eura od 17. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 114,32 eura od 19. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos111,16 eura od 17. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 111,17 eura od 17. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 112,48 eura od 18. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 110,18 eura od 17. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 109,35 eura od 17. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 106,93 eura od 17. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 102,47 eura od 17. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 106,84 eura od 19. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 107,65 eura od 17. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 106,69 eura od 17. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 98,93 eura od 18. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 103,27 eura od 18. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 103,86 eura od 17. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 101,03 eura od 17. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 93,99 eura od 17. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 89,87 eura od 17. srpnja 2013. do isplate,
do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobren ih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, u roku 15 dana.
2. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev.
i
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu glavnog tužbenog zahtjeva za isplatu 15,56 eura (petnaest eura i pedeset šest centi) s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu 9,13 eura (devet eura i trinaest centi) s pripadajućim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka isplatom 1.800,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena u roku 15 dana.
IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu broj: 743660 sklopljenog 29. lipnja 2006. i radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnog ugovora ukupno 8.020,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Podredno, u slučaju da sud ne prihvati prvi tužbeni zahtjev, podnijela je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate 4.512,38 eura po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama.
1.1. U tužbi je navela da je s pravnim prednikom tuženika (ranije Volksbank d. d.) sklopila ugovor o kreditu br. 743660 dana 29. lipnja 2006. kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na iznos 31.729,00 švicarskih franaka. Kredit je ishodila u privatne svrhe, kao potrošač za kupnju osobnog automobila. U čl. 2. tog ugovora bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,10 %. U čl. 8. ugovora bilo je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća. Ugovorne odredbe kojim se glavnica kredita, kao i kamata vezuje uz valutu švicarskog franka te kojom se kamatna stopa određuje jednostranom odlukom banke, bez egzaktnih parametara i određenih metoda izračuna su nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje: ZZP/03.). Prilikom pregovara i sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je povrijedio njene kolektivne interese i prava jer je nije obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke vezano za valutu švicarski franak, utemeljenu na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasno sastavljena i razumljiva. Kamatna stopa bila je ugovorena bez određivanja koja bi bila metoda i određeni egzaktni matematički parametri promjene kamatne stope, pa je iz tog razloga navedena ugovorna odredba ništetna. Ništetna je i ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva koja joj je naplaćena jednokratno u iznosu 1,10 % od iznosa kredita, neposredno prije isplate kredita, odnosno ukupno 1.613,53 kuna. Iz te odredbe nije vidljivo koji bi to trošak kredita snosila i to u fiksnom iznosu od 1,10 % odobrenog iznosa kredita. Ni o toj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Takva odredba prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije opravdano da korisnik kredita, kao slabija ugovorna strana, snosi sav teret troška zaključenja ugovora . Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Reupublike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke te kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. S obzirom na to da su citiranim presudama utvrđeni ništetnima predmet i cijena, bitni sastojci ugovora, to je ništetan predmetni ugovor o kreditu. Kako je odredba o kamati ništetna, kredit je beskamatan, tečajni rizik se izuzima iz primjene, i posljedice izuzimanja istih čini predmetni ugovor ništetnim. Uslijed ništetnosti ugovora pripada joj razlika primljenog i isplaćenog od banke sa zateznim kamatama otkada su se tražbine srele. Prema presudama Suda EU C 70/17, 179/17, C 260/18, C 269/19, C 19/20 ništetne ugovorne odredbe se ne mogu revidirati, na način da se izmijeni njihova bit, a odredbe o predmetu i cijeni su ništetne, koje svaka zasebno kao bitni sastojci ugovora o kreditu prema nacionalnom zakonodavstvu, na koje upućuje Sud EU, čine ugovor ništetnim, čime ugovor u cjelini ne može opstati. Održavanje takvog ugovora na snazi moguće je jedino ako se potrošač odrekne prava za utvrđenje njegove ništetnosti , a ona se takvog prava nije odrekla. Podredno, ako sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev, postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita. Visina preplaćenog utvrđuje se primjenom početnog isplatnog tečaja švicarskog franka i početno ugovorene kamatne stope s obzirom na to da su jedino navedeni parametri joj bili poznati prilikom sklapanja ugovora.
2. U odgovoru na tužbu pravni prednik tuženika je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu u čl. 11. 3. ugovora o kreditu. Ujedno je osporio tužbu i tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovane. Potraživanje tužiteljice je u zastari. Utvrđenja iz kolektivnog postupka nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ovog postupka, a sve kada bi ta utvrđenja bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni odluka i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne. Protivno navodima tužiteljice ne radi se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je izrijekom predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljici je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju u obzir parametri određeni Odlukom o kamatama banke, internim aktom Banke koji je dostupan svima. S obzirom na to da su stranke izričito ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope, očito je da su o tome prethodno pregovarale. Ujedno je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita. Odredba o valutnoj klauzuli je također jasna i uočljiva. Tužiteljica je prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezinim pravima i obavezama iz ugovora. Ona je od strane njegovih djelatnika mogla zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja. U vrijeme sklapanja ugovora nije postojao niti jedan propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se tečaj švicarskog franka tijekom otplate promijenio na štetu potrošača ne može biti relevantno za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su obje ugovorne strane imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Banka je, kao i tužiteljica, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim promjenama tečaja. Na tužiteljici je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ona nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi dokazala bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovornih odredbi ništetnim. Eventualna ništetnost spornih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora o kreditu. Budući da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i povrat svega što je primila po osnovi tog ugovora, u slučaju da sud nađe osnovanim njezin zahtjev, izjavljuje prigovor radi prijeboja za iznose koje je tužiteljica primila po osnovi predmetnog ugovora sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je iznos stavljen na raspolaganje. Slijedom toga predlaže da sud utvrdi postojanje njegovog potraživanja prema tužiteljici u iznosu 290.888,49 kuna sa zateznim kamatama od 27. prosinca 2007. do isplate. Visinu zahtjeva tužiteljice nije osporio.
3. U podnesku od 30. prosinca 2022. tužiteljica je osporila navode iz odgovora na tužbu, dok je u daljnjem podnesku od 5. travnja 2024. uredila glavni tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu , s time da je nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u podnesku od 21. svibnja 2024., konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da je u odnosu na prvotno postavljeni glavni tužbeni zahtjev u t. I.2. djelomično povukla tužbu na način da sada potražuje isplatu 8.005,15 eura (time sada potražuje manje 15,56 eura). Nadalje, u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužiteljica je u odnosu na prvotno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u t. II.1. djelomično povukla tužbu na način da sada potražuje isplatu 4.503,25 eura (time sada potražuje manje 9,13 eura).
3. 1. Tuženiku je uredno dostavljen podnesak tužiteljice od 21. svibnja 2024. dana 11. lipnja 2024., ali se on nije očitovao o djelomičnom povlačenju tužbe.
3. 2. Slijedom toga je u skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da povučena tužba u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala isplatu u glavnom zahtjevu 15,56 eura eura s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u t. I. izreke rješenja. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi utvrđeno je da povučena tužba u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala isplatu 9,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u t. II. izreke rješenja.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
4. 1. Stranke su u čl. 11. 3. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu.
4. 2. Stranke su sklopile predmetni ugovor o kreditu 29. lipnja 2006. Iz iskaza tužiteljice, koji je u tom dijelu cijenjen istinitim, utvrđeno je da s kreditorom nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu.
4. 3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). U čl. 82. ZZP/03. propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03., mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).
4. 4. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Š Editores SA protiv ŠRČ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
4. 5. O odredbi čl. 11. 3. ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo, pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa] radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Stoga se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu.
4. 6. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).
4. 7. Prema čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a.
4. 8. Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, pa nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.
5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 23 -30), zahtjev s potvrdom o primitku (str. 31-33), račun (str. 34), plan otplate (str. 35-36), otplatna tablica (str. 37-39), obavijesti o promjeni anuiteta (str. 40-43), otplatna tablica (44-46), prometna kartica (str. 47-55), izvadak iz sudskog registra (str. 160-162), zapisnik ovog suda, Stalne službe u Labinu posl. br. P 625/2022 -10 od 11. travnja 2024. s iskazom tužiteljice (str. 179-183) te nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 193-216).
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu u cijelosti te isplate razlike ukupno uplaćenog i primljenog po osnovi tog ugovora u iznosu 8.005,15 eura sa zateznim kamatama (glavni tužbeni zahtjev), podredno da joj tuženik isplati 4.503,25 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci kreditora, valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak te naknadi za obradu kredita.
8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tuženika Volksbank d. d., kao kreditor i predlagatelj osiguranja, tužiteljica, kao korisnica kredita i protivnica osiguranja, te OR, kao sudužnik sklopili ugovor o kreditu broj 743660 dana 29. lipnja 2006. kojim je tužiteljici bio odobren kredit u iznosu 31.729,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate. Namjena kredita bila je kupnja vozila (čl. 3.). U čl. 2. bilo je ugovoreno da je tijekom postojanja ugovorne obveze kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U trenutku ugovaranja ona je iznosila 5,10%. U čl. 4. ugovora ugovorena je valutna klauzula, dok je u čl. 8. ugovora određeno da se iznosi otplate (obveze) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule i da tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta. Rok dospijeća pojedinog anuiteta na naplatu bio je svakog prvog dana u mjesecu. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca.
U čl. 6. ugovora ugovorena je obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita na način da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita jednokratno u visini 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna.
Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužiteljica u srpnju 2013. otplatila tražbinu po tom ugovoru u cijelosti.
Tuženik nije osporio status potrošača tužiteljici, pa je nesporno da se radi o potrošačkom ugovoru.
U tijeku postupka tuženik nije posebno osporavao visinu glavnog tužbenog zahtjeva, kao ni eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
9. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, kao i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je i da li je osnovan prigovor radi prijeboja tuženika u odnosu na potraživanje iz glavnog tužbenog zahtjeva.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećan ju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.
13. U kolektivnom postupku ostvaruje se deklaratorna pravna zaštita odnosno utvrđuje se povreda prava potrošača, ali bez kompenzabilnog učinka, a kojeg potom potrošač ostvaruje u parničnom postupku u kojem ostvaruje svoja individualna prava.
14. S obzirom na iznijete prigovore tuženika, u postupku je na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu saslušana tužiteljica. U iskazu je navela da s bankom nije pregovarala o uvjetima kreditiranja, već joj je od strane djelatnika banke bila predočena unaprijed tiskana isprava sa svim podacima. Prije sklapanja ugovora o kreditu ništa joj nije bilo rečeno o samoj valuti švicarskog franka i o njezinom odnosu prema valutama kune i eura, kao ni o promjenjivosti kamatne. Ona je pristala na uvjete koje joj je banka ponudila. Prije sklapanja ugovora bilo joj je spomenuto da će joj naplatiti određenu naknadu za kredit i da će joj se iznos naknade automatski skinuti od ukupnog iznosa kredita. Ne zna, ne sjeća se na što se ta naknada odnosila.
15. Iskaz tužiteljice prihvaćen je u cijelosti kao vjerodostojan i uvjerljiv, u skladu sa sadržajem isprava u spisu. Iz njezinog iskaza je utvrđeno da od strane pravnog prednika tuženika nije bila razumljivo obaviještena o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, kao ni na koje troškove se odnosi naknada za obradu kredita.
16. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 -10 od 14. lipnja 2018.
17. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, tužiteljica vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
18. Tuženik je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, u bitnome naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik u ovom postupku nije isticao ni dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.
18. 1. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj ica, kao korisnica kredita bila upoznata sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mog la donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za nju proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.
18. 2. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. U konkretnom je slučaju početna kamatna stopa iznosila 5,10 % da bi tijekom otplate narasla i na 7,40 %.
18. 3. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.
19. Prema tome ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP/03. ništetne.
20. Preostalo je za utvrditi da li je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita (čl. 6. 1. ugovora).
21. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. ZZP/03., kao što je rečeno, na njemu je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora (naknade za obradu kredita) koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane pravnog prednika tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, što je utvrđeno i iz njezinog iskaza. Okolnost da je tužiteljica, kao potrošač bila obaviještena o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bila obaviještena o učincima njezina ugovaranja.
21. 1. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su točno podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim ugovorom o kreditu. Time tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je kreditor imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
22. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.
23. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1,10 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).
24. Točno je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, kako je to tuženik navodio u tijeku postupka, međutim, ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom budući da je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri.
25. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.
26. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredbe č. 87. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, u kojem je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. tog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
27. Ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao ni naknada za obradu kredita nisu bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda radi čega ništetnost navedenih odredbi ne utječe na valjanost ugovora. Ništetnost navedenih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora jer ugovor može opstati i bez njihove primjene jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopila bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da ga je sklopila po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme sklapanja ugovora.
28. Slijedom navedenog odbijen je tužbeni zahtjev da bi zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bio ništetan predmetni ugovor o kreditu u cijelosti i odlučeno kao u t. I.1. izreke presude. Stoga je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 8.005,15 eura na ime razlike ukupno uplaćenog i primljenog po pobijanom ugovoru o kreditu sa zateznim kamatama kako je to navedeno u t. I.2. izreke presude.
29. Kako je u postupku utvrđeno da nije osnovan glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i isplatu razlike po osnovi primljenog i plaćenog na temelju tog ugovora o kreditu, to u postupku nije utvrđivano da li postoji tuženikovo potraživanje, odnosno o prigovoru prijeboja nije odlučeno jer do prijeboja i onako ne može doći.
30. Valjalo je odlučiti o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva , odnosno o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.
31. Iz nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d. o. o. je utvrđeno da je isplata kreditnih sredstava tužiteljici realizirana 3. srpnja 2006. u iznosu 146.684,47 kuna prema srednjem tečaju banke na dan isplate koji je iznosio 4,6230410 kuna za 1 švicarski franak. Početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,10 % te je ona vrijedila u razdoblju od 3. srpnja 2005. do 29. veljače 2008. U razdoblju od 1. ožujka 2008. do 31. prosinca 2008. kamatna stopa iznosila je 6,10 %, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. kolovoza 2009. 6,70 %, a od 1. rujna 2009. do 1. srpnja 2013. 7,40 %. Tužiteljica je s osnove promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu pretplatila ukupno 841,90 eura (pozitivna pretplata) s uplatama anuiteta kako je specificirano u tabeli broj 5. nalaza i mišljenja, dok je s osnove promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj ukupno pretplatila 3.641,01 eura (pozitivna pretplata) i to s uplatama anuiteta kako je specificirano u tabeli broj 6. nalaza i mišljenja. Tužiteljica je tuženiku podmirila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3. srpnja 2006. u iznosu 214,15 eura. Tijekom otplate kredita kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene, pa po kreditu nije bilo manje plaćane kamate s osnova promjene kamatne stope. Tijekom otplate je postojalo razdoblje kada je tužiteljica plaćala anuitete prema nižem tečaju od početnog tečaja, odnosno negativne tečajne razlike, koje ukupno iznose 193,15 eura.
31. 1. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te nisu predlagale da se u postupku provede usmeno saslušanje vještaka. Stoga je sud nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš prihvatio u cijelosti kao objektivan, jasan i argumentiran.
32. Tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici na temelju čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja u skladu s čl. 1115. ZOO/05. Naime, kako je u postupku utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ništetne, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, pa zatezne kamate teku od dana stjecanja od strane tuženika (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. i Revd-2862/2021 od 19. listopada 2021.).
33. Kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna, tuženik je tužiteljici po toj osnovi dužan isplatiti iznos u visini 214,15 eura. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog promjene kamatne stope i tečaja i to prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita.
33. 1. Tužiteljica je u podnesku od 21. svibnja 2024. ukupno obračunate pozitivne tečajne razlike u iznosu 3.641,01 eura umanjila (prebila) za negativne tečajne razlike obračunate u iznosu 193,15 eura, pa po toj osnovi potražuje isplatu razlike u iznosu 3.447,86 eura sa zateznim kamatama na pozitivne tečajne razlike koje su dospjele nakon 2. studenog 2009. i to 9,08 eura iz uplate 1. prosinca 2009. pa nadalje. Uz to, potražuje isplatu 841,90 eura sa zateznim kamatama po osnovi preplaćenih iznosa na ime kamatne stope te 214,15 eura sa zateznim kamatama po osnovi uplaćene naknade na ime obrade kredita, što ukupno iznosi 4.503,91. Kako je tužiteljica u svom zahtjevu naznačila da potražuje isplatu ukupno 4.503,25 eura, sud je u skladu s čl. 2. st. 1. ZPP-a vezan zahtjevom tužiteljice.
34. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta, odnosno naknade za obradu kredita (3. srpnja 2006.), a kako je to specificirano u t. II. 1. izreke presude sve u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Kako je tužiteljica za anuitete podmirene u razdoblju od siječnja 2009. do srpnja 2013. pogrešno označila tijek zateznih kamata, odnosno ne od dana izvršenog plaćanja anuiteta u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka to je u tom dijelu odbijen njen zahtjev za isplatu zateznih kamata kao neosnovan.
35. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Od 1. siječnja 2024. do isplate visina stope zatezne kamate određuje se u skladu sa Zakonom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/2023.) po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
36. Slijedom toga valjalo je utvrditi da li su potraživanja tužiteljice u zastari.
36. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
36. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je pravomoćno okončan u odnosu na pravnog prednika tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema tome do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 6. rujna 2022. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
37. Slijedom navedenog djelomično je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati 4.503,25 eura sa zateznima kamatama koje teku kako je to specificirano u t. II. 1. izreke presude, dok je u preostalom dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose u duljem razdoblju od onog koji joj je priznat u t. II. 1. izreke presude njen zahtjev odbijen kao neosnovan.
38. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
39. Tuženik se protivio tužbi po osnovi u cijelosti, pa kako je tužiteljica u uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom u pretežitom dijelu, tada je valjalo tuženika obvezati da joj naknadi parnične troškove na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u cijelosti i to prema vrijednosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
40. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova postupka za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, podnesaka od 30. prosinca 2022. i 21. svibnja 2024. po 200,00 eura, kod pristupa ročištima 21. veljače 2024., 5. travnja 2024., 11. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 10. ožujka 2026. po 200,00 eura te troškove financijskog vještačenja 400,00 eura, sve uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate.
41. 1 U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su joj troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 6. rujna 2022. 200,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi s tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT-e), sastava obrazloženih podnesaka od 30. prosinca 2022. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 12. ožujka 2025. (usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka) po 200,00 eura (tar. br. 8. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi i tar. br. 54. OT-e), te kod pristupa ročištima 21. veljače 2024., 11. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 10. ožujka 2026. po 200,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT-e), dok joj nije priznat trošak pristupa na ročište 5. travnja 2024. jer navedenog dana nije održano ročište u ovoj pravnoj stvari. Pored toga, priznati su joj troškovi financijskog vještačenja u iznosu 400,00 eura. Ukupno priznati troškovi postupka iznose 1.800,00 eura. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.
42. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.800,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku 27. ožujka 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti (t. III.-V. izreke rješenja).
U Pazinu 27. ožujka 2026.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave odluke.
DNA
1. tužiteljica p. p.,
2. tuženik.
