REPUBLIKA HRVATSKA

P-467/2025

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J. F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika RITAM DOGAĐANJA d.o.o., OIB 10620253382, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tibor Vrbanić, odvjetnik iz Zaprešića, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 18.513,57 eura.

II. Nalaže se tuženiku namiriti tražbinu tužitelju u iznosu od 18.513,57 eura na način da će ga otplatiti nakon isteka počeka od 24 mjeseca na 84 jednaka mjesečna anuiteta, bez kamata, od kojih svaki iznosi 220,40 eura. Prvi anuitet platiti će se nakon isteka počeka od 24 mjeseca, računajući od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se utvrđuje iznos osporene tražbine, 15-og u mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao poček, dok će se svaki naredni anuitet platiti mjesečno, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 13.149,04 eura, kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da se tuženiku naloži namiriti tražbinu tužitelju u iznosu od 13.149,04 eura na način da će ga otplatiti nakon isteka počeka od 24 mjeseca na 84 jednaka mjesečna anuiteta, bez kamata, od kojih svaki iznosi 156,54 eura; prvi anuitet platiti će se nakon isteka počeka od 24 mjeseca, računajući od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se utvrđuje iznos osporene tražbine, 15-og u mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao poček, dok će se svaki naredni anuitet platiti mjesečno, najkasnije do 15 -og u mjesecu za tekući mjesec, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 609,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.140,16 eura sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. do isplate, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.625,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. veljače 2025. podnio tužbu radi utvrđenja tražbine u iznosu od 31.662,61 eura koja je osporena u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom. U tužbi je naveo da je tužitelj rješenjem suda od 12. rujna 2024. upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti tražbine. Navodi da je tuženik nastao spajanjem društava Nepce svijet d.o.o. i Hala d.o.o. i njihov je pravni sljednik. Nepce svijet d.o.o. je bespravno koristio poslovni prostor na adresi [adresa] – Palmotićeva 64 te duguje iznos od 103.456,43 eura, i to 74.478,43 eura na ime naknade za bespravno korištenje, 10.933,47 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu, 14.543,10 eura na ime naknade za bespravno korištenje, 3.501,43 eura na ime zateznih kamata na tu glavnicu. Navodi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine. Navodi da je u posjedu dijela nekretnine, i to cjelokupnog prostora u suterenu površine 213 m2 te kancelarijskog prostora u prizemlju površine 74,20 m2 tuženik kao pravni sljednik Nepce svijet d.o.o. koji je od 2015. godine koristio nekretninu na temelju ugovora o zakupu sklopljenog sa Savezom antifašističkih boraca i anitifašista Republike Hrvatske, a od 28. travnja 2021., kao datuma pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba kojim je utvrđeno vlasništvo Republike Hrvatske, do danas koristi prostor bez pravne osnove, kao nepošteni posjednik. Navodi da je rješenje Grada Zagreba kojim je utvrđeno vlasništvo tužitelja dostavljeno tuženiku pa mu nije moglo biti nepoznato da je ugovor o zakupu prestao. Navodi da u razdoblju od 28. travnja 2021. pa do otvaranja predstečajnog postupka tuženika nije platio naknadu za korištenje nekretnine, a naknada je utvrđena u iznosu zatečene zakupnine, tj. iznosu koji je tuženik plaćao ranijem zakupodavcu od 2.866,25 eura mjesečno, a za cijelo razdoblje ukupno 103.456,43 eura. Tuženik kroz čitavo razdoblje posluje u tom prostoru kao ugostiteljski objekt „The Beertija“. Navodi i da je tuženik pozvan predati prostor tužitelju dopisom od 23. studenog 2023., što nije učinio. Navodi da je Hala d.o.o. koristio polovni prostor na adresi [adresa] do 1. veljače 2024., kada je posjed vratio tužitelju. Prostor je koristio na temelju ugovora o zakupu na vrijeme od pet godina, koji je istekao u rujnu 2023. godine. Navodi da za bespravno korištenje prostora do 1. veljače 2024. duguje 1.326,13 eura, i to 1.239,25 eura na ime naknade za bespravno korištenje, 57,64 eura na ime zatezne kamate na glavnicu, 27,78 eura na ime režijskih troškova i 1,46 eura na ime kamata na glavnicu režijskih troškova. Navodi da režijske troškove potražuje regresno jer su Državne nekretnine d.o.o. platile režijske troškove iako ih je po ugovoru o zakupu bio dužan platiti tuženik. Navodi da za poslovni prostor na adresi [adresa] tuženik duguje iznos od 759,47 eura, i to 261,30 eura na ime naknade za korištenje, 10,32 eura na ime zateznih kamata na tu glavnicu, 389,18 eura na ime zakupnine, 21,79 eura na ime zateznih kamata na tu glavnicu, 73,14 eura na ime režijskih troškova, 3,74 eura na ime zateznih kamata na iznos režijskih troškova. Navodi da je Hala d.o.o. koristio prostor na temelju ugovora o zakupu koji je otkazan te je posjed vraćen tužitelju 1. veljače 2024. Navodi da režijske troškove potražuje regresno jer su Državne nekretnine d.o.o. platile režijske troškove iako ih je po ugovoru o zakupu bio dužan platiti tuženik.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da se u odnosu na nekretninu [adresa] – Palmotićeva 64 vodi postupak za dio tražbine od 14.543,10 eura između tuženika i Državne nekretnine d.o.o. pa da u tom dijelu tužbu treba odbaciti. Osporava da je tuženik u posjedu nekretnine [adresa] – Palmotićeva 64. Navodi da je Grad Zagreb 16. lipnja 2017. pozvao tuženika na predaju posjeda predmetnog poslovnog prostora te je posjed kancelarijskog prostora u prizemlju koji se sastoji od četiri prostorije ukupne površine 74,20 m2 Gradu Zagrebu predalo društvo Posrednik najboljih nekretnina d.o.o., koje je bilo u podzakupu tog prostora, a kojem je tuženik taj prostor dao u podzakup. Navodi da je tuženik u posjedu samo prostora od 213 m2. Navodi i da je tuženik u taj prostor uložio više od 250.000,00 eura jer je nekretnina prilikom tuženikovog ulaska u prostor bila u derutnom stanju te ju je prednik tuženik obnovio kako bi se u njoj mogla obavljati ugostiteljska djelatnost. Navodi da sukladno odredbi čl. 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije dužan predati poslovni prostor sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za ulaganja. Navodi da zbog toga tuženik nije nepošteni posjednik. Ističe prigovor zastare. Navodi i da tužiteljeva tražbina nije dospjela. U odnosu na nekretninu [adresa] navodi da osporava visinu potraživanja. Osporava da je tužitelj platio režijske troškove i navodi kako sam tužitelj tvrdi da ih je platio Državne nekretnine d.o.o., a ne tužitelj. Ističe da je izvršio ulaganja u prostor u iznosu od 13.722,04 eura. Ističe prigovor zastare. U odnosu na nekretninu [adresa] navodi da osporava visinu potraživanja. Osporava da je tužitelj platio režijske troškove i navodi kako sam tužitelj tvrdi da ih je platio Državne nekretnine d.o.o., a ne tužitelj. Ističe da je izvršio ulaganja u poslovni prostor u iznosu od 2.213,75 eura koje mu tužitelj nije podmirio. Ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj je u tijeku postupka naveo da je visina naknade za prostor [adresa]-Palmotićeva 64 određena u visini ranije zakupnine sukladno odredbi čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te da nije relevantna površina prostora. U odnosu na izvršena ulaganja navodi kako bi ih tuženik mogao potraživati isključivo od zakupodavca s kojim je u vrijeme ulaganja imao sklopljen ugovor o zakupu. U odnosu na nekretninu [adresa] navodi da je visina potraživanja utvrđena ugovorom o zakupu, a ulaganja su uređena čl. 2. st. 3., 4., 5 . i 6. ugovora. Navodi da je za režijske troškova tužitelj upućen u parnicu u predstečajnom postupku te je tužitelj aktivno legitimiran. U odnosu na nekretninu [adresa] navodi da je visina potraživanja utvrđena ugovorom o zakupu, a ulaganja su uređena čl. 3. st. 3. i čl. 8. ugovora.

4. Tuženik je u tijeku postupka naveo da se odredba čl. 41. st. 2. Zakona o naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odnosi samo na razdoblje od godine dana od pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba, a to znači do 28. travnja 2022., a ne za cijelo utuženo razdoblje. Navodi da tužitelj niti u razdoblju od 28. travnja 2021. do 28. travnja 2022. nije ovlašten od tuženika potraživati naknadu u cjelokupnom iznosu zakupnine određene ugovorom o zakupu poslovnog prostora od 30. rujna 2015. s obzirom na to da tuženik u tom razdoblju nije koristio kancelarijski prostor u prizemlju površine 74,20 m2.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/24 od 12. rujna 2024. (list 9-22 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/24 od 9. siječnja 2025. (list 23-40 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 41, 107, 128 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove klasa: UP/I-942-02/18-12/40, Ur.broj 251-19-11-8/001-21-21 od 31. ožujka 2021. (list 42-46 spisa), ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji (list 47-51 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 52-56 spisa), zapisnik (list 57-62, 114, 137 spisa), dopise (list 63-66, 112-113, 132-134, 187 spisa), račune (list 67-69, 115, 139-141, 143-145, 147-150, 152-154, 156-159, 161-164, 166-169, 171-173, 175 spisa), objave (list 70-95 spisa), potvrdu ovršnosti (list 96 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 97-106 spisa), odluku Državnih nekretnina od 10. srpnja 2018. (list 108-111 spisa), promet po računu (list 117-118, 142, 146, 151, 155, 160, 165, 170, 174, 176 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 119-127 spisa), odluku Državnih nekretnina od 6. prosinca 2018. (list 129 -130 spisa), potvrdu ovršnosti (list 131 spisa), otvorene stavke (list 135, 138 spisa), dostavnicu (list 136 spisa), zapisnik o primopredaji (list 188-189 spisa), račune Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (list 190-191 spisa), račune tuženika (list 192, 196, 201 spisa), obračun troškova (list 193, 197, 202 spisa), račune (list 194-195, 198-200, 203-204 spisa), odluku Ministarstva državne imovine o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske od 12. lipnja 2018. (list 211-212 spisa), tužbu (list 219-224 spisa), prijedlog za ovrhu (list 225-231 spisa), saslušan je svjedok VL (list 242-243 spisa) i zastupnik po zakonu tuženika OL (list 243-244 spisa).

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 31.662,61 eura osporene u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom te za namirenje te tražbine.

8. Neosnovano tuženik smatra da tužbu treba odbaciti u dijelu koji se odnosi na tražbinu u iznosu od 14.543,10 eura sukladno odredbi čl. 194. st. 3. ZPP -a. Da bi se radilo o dvostrukoj litispendenciji mora postojati objektivni i subjektivni identitet tražbina. Sam tuženik navodi da se predmet P-2264/2024 za tražbinu u iznosu od 14.543,10 eura vodi između tuženika i Državnih nekretnina d.o.o. Ovaj predmet, međutim, vodi se između Republike Hrvatske i tuženika. Državne nekretnine d.o.o. su pravna osoba, dakle, različiti pravni subjekt od Republike Hrvatske. Stoga, već prema navodima samog tuženika ne postoji subjektivni identitet između ove parnice i parnice P-2264/2024.

9. Nije sporno da je nad tuženikom otvoren predstečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/2024 od 15. travnja 2024. To također proizlazi i iz javno dostupnih podataka sudskog registra.

10. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/2024 od 12. rujna 2024. proizlazi da je tim rješenjem tužitelj upućen u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajnog sporazuma pokrenuti parnicu protiv dužnika radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 105.542,03 eura jer će se inače smatrati da je odustao od prava na vođenje parnice.

11. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/2024 od 9. siječnja 2025. proizlazi da je tim rješenjem potvrđen plan restrukturiranja dužnika. Iz potvrde pravomoćnosti proizlazi da je ovo rješenje postalo pravomoćno 27. siječnja 2025.

12. Tužitelj je podnio tužbu 3. veljače 2025. pa je tužba podnesena u roku od osam dana od pravomoćnosti rješenja o potvrđivanju plana restrukturiranja.

13. U postupku nije sporno da je tužitelj u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom prijavio tražbinu u iznosu od 105.542,03 eura te da se prijavljena tražbina odnosi na sljedeće tražbine:

- 74.478,43 eura na ime naknade za bespravno korištenje nekretnine [adresa]

– Palmotićeva 64 u razdoblju od 28. travnja 2021. do dana otvaranja predstečajnog postupka (konto 12010),

- 10.933,47 eura na ime zatezne kamate obračunate na tu glavnicu,

- 14.543,10 eura na ime naknade za bespravno korištenje nekretnine [adresa]

– Palmotićeva 64 (konto 99101),

- 3.501,43 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu,

- 1.239,25 eura na ime naknade za bespravno korištenje nekretnine Andrije Žaje 53 za razdoblje od rujna 2023. do 1. veljače 2024.,

- 57,64 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu,

- 27,78 eura na ime režijskih troškova za nekretninu Andrije Žaje 53,

- 1,46 eura na ime zateznih kamata na glavnicu režijskih troškova,

- 261,30 eura na ime naknade za bespravno korištenje nekretnine [adresa] za razdoblje do 1. veljače 2024.,

- 10,32 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu naknade

- 389,148 eura na ime zakupnine za nekretninu [adresa],

- 21,79 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu zakupnine,

- 73,14 eura na ime režijskih troškova za nekretninu [adresa],

- 3,74 eura na ime zatezne kamate na tu glavnicu režijskih troškova.

14. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-1100/2024 od 9. siječnja 2025. kojim je potvrđen plan restrukturiranja proizlazi da je tim rješenjem određeno kako je vjerovniku Republici Hrvatskoj ukupan iznos osporene tražbine 105.542,03 eura. Vjerovnik je rješenjem upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine. U slučaju otklanjanja tražbine, utvrđeni iznos tražbine će biti namiren na način da predstečajni vjerovnik otpušta dužniku dio tražbine, što iznosi 73.879,42 eura. Preostali iznos tražbine od 31.662,61 eura otplatit će se nakon isteka počeka od 24 mjeseca na 84 jednaka mjesečna anuiteta, bez kamata, od kojih svaki iznosi 376,94 eura. Prvi anuitet platit će se nakon isteka počeka od 24 mjeseca, računajući od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se utvrđuje iznos osporene tražbine, 15-og u mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao poček, dok će se svaki naredni anuitet platiti mjesečno, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec.

15. Odredbom čl. 50. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 – dalje: SZ) propisano je da na temelju tablice ispitanih tražbina sud donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama, uz obveznu naznaku razloga osporavanja. Tim rješenjem sud odlučuje i o upućivanju na parnicu (čl. 50. st. 2. SZ - a).

16. Odredbom čl. 50. st. 3. SZ-a propisano je da u parnici iz stavka 2. toga članka može se zahtijevati utvrđenje tražbine samo na temelju osnove i u iznosu kako je naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Uz zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine za koju ne postoji ovršna isprava vjerovnik može zahtijevati namirenje tražbine u opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja, ako se parnica pokreće nakon potvrde plana restrukturiranja.

17. Prema odredbi čl. 267. st. 1. SZ-a u vezi s odredbom čl. 48. st. 6. SZ-a ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u propisanom roku, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice.

18. U ovom predmetu tužitelj je pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio zahtjev za utvrđenjem da je osnovana njegova tražbina prema tuženiku u iznosu od 31.662,61 eura. Pod točkom II. tužbenog zahtjeva tužitelj je postavio zahtjev za namirenjem tražbine u iznosu od 31.662,61 eura u opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja.

19. Tužitelj je rješenjem St-1100/2024 od 12. rujna 2024. upućen na parnicu radi utvrđivanja tražbine u iznosu od 105.542,03 eura. To što tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje tražbine u iznosu od 31.662,61 eura ne znači da tužitelj zahtijeva utvrđenje tražbine protivno odredbi čl. 50. st. 3. SZ-a kako to pogrešno smatra tuženik. Osnova tražbine je ista, a činjenica što tužitelj zahtijeva utvrđenje tražbine u iznosu koji je planom restrukturiranja određen kao iznos u kojem će se namiriti tražbina, a ne u iznosu u kojem je tražbina osporena, ne dovodi do protivnosti tužbenog zahtjeva odredbi čl. 50. st. 3. SZ-a. Nadalje, nema zapreke da tužitelj zahtijeva utvrđenje tražbine u manjem iznosu od onog na koji je upućen na parnicu. Nisu osnovani tuženikovi navodi da nije vidljivo utvrđenje koje tražbine tužitelj traži u ovom postupku. Kako je već navedeno u točki 14. obrazloženja ove presude, potvrđenim planom restrukturiranja određeno je da slučaju otklanjanja osporavanja tražbine, utvrđeni iznos tražbine će biti namiren na način da predstečajni vjerovnik otpušta dužniku dio tražbine, što iznosi 73.879,42 eura, a namirit će se preostali iznos tražbine od 31.662,61 eura. Kada tužitelj zahtijeva utvrđenje tražbine u iznosu od 31.662,61 eura, tada je jasno da zahtijeva utvrđenje svih pojedinačnih prijavljenih tražbina umanjenih za 70% jer je potvrđenim planom restrukturiranja određeno da vjerovnik otpušta dužniku 70% tražbine, tj. da se namiruje 30% tražbine. To jasno proizlazi iz činjenice da 31.662,61 eura za koji je planom restrukturiranja određeno da će se namiriti u slučaju otklanjanja osporavanja tražbine iznosi 30% od cijele osporene tražbine od 105.542,03 eura. Prema tome, tužba nije nedopuštena i ne postoje pretpostavke za odbacivanje tužbe, kako to pogrešno smatra tuženik. Tužbeni zahtjev je u skladu s odredbom čl. 50. st. 3. SZ-a.

20. Nadalje, u ovom konkretnom slučaju ne može se smatrati da je, time što je postavio zahtjev za utvrđenjem tražbine u iznosu od 31.662,61 eura, tužitelj odustao od prava na vođenje parnice za preostali dio osporene tražbine u smislu odredbe čl. 267. st. 1. SZ-a. Takvo tumačenje bi u ovom slučaju bilo pretjerano formalističko. Ovo stoga što tužitelj uz zahtjev za utvrđenjem tražbine zahtijeva i namirenje tražbine u iznosu od 31.662,61 eura, dakle, u opsegu kako je određen planom restrukturiranja i u istom iznosu u kojem traži utvrđenje tražbine. Potvrđenim planom restrukturiranja otpušta se 70% tražbine i namirit će se 30% tražbine. Iznos od 31.662,61 eura čini 30% tužiteljeve tražbine koja je osporena u predstečajnom postupku. Dakle, tužitelj u ovoj parnici traži namirenje cijele tražbine kako je određena planom restrukturiranja , odnosno uzimajući u obzir da se od ukupne tražbine od 105.542,03 eura otpušta 70%, a namiruje se 30%, što iznosi 31.662,61 eura. Kada tužitelj tužbenim zahtjevom, uz utvrđenje tražbine, traži i namirenje tražbine u punom opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja, ne može se smatrati da je postavljanjem zahtjeva za utvrđenjem tražbine u tom istom iznosu od 31.662,61 eura odustao od prava na vođenje parnice za iznos do 105.542,03 eura (tj. za 73.879,42 eura), pa da bi se onda mogao namirivati samo iznos od 30% od tražbine koja je utvrđena u ovoj parnici, a ne puni iznos tražbine koja je utvrđena u ovoj parnici.

21. Iz izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 10. kolovoza 2022. proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik zkč. br. [katastarska čestica], Kuća, pop. Br. 964, dvorište i gospodarska zgrada, Palmotićeva 64 i Hatzova 16.

22. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko -pravne poslove klasa: UP/I-942-02/18-12/40, Ur.broj 251-19-11-8/001-21-21 od 31. ožujka 2021. proizlazi da je tim rješenjem utvrđeno kako Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva zk. čbr. [katastarska čestica] Kuća, pop. Br. 964, dvorište i gospodarska zgrada, Palmotićeva 64 i Hatzova 16, površine 460 m2, upisane u zk. ul. Br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Iz rješenja proizlazi da je ono postalo pravomoćno 28. travnja 2021. To znači da je tužitelj 28. travnja 2021. postao vlasnik predmetne nekretnine u Zagrebu, na adresi [adresa] – Palmotićeva 64.

23. U postupku nije sporno da je tuženik sveopći pravni sljednik društava Nepce svijet j.d.o.o. i Hala d.o.o. (koje je ranije imalo tvrtku Toreador d.o.o.).

24. Iz dostavne naredbe u navedenom rješenju Grada Zagreba proizlazi da je ono dostavljeno pravnom predniku tuženiku Nepce svijet j.d.o.o. Tuženik tijekom postupka niti ne osporava da je njegov pravni prednik primio to rješenje. Stoga, tuženik, odnosno njegov pravni prednik znao je da je tužitelj postao vlasnik predmetne nekretnine pravomoćnošću tog rješenja 28. travnja 2021.

25. Iz navedenog rješenja Grada Zagreba proizlazi da je njime utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96) jer je zahtjev ranijeg vlasnika ŽL za naknadu oduzete imovine pravomoćno odbijen.

26. Čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine propisano je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

27. Iz ugovora o zakupu poslovnog prostora proizlazi da su ga sklopili Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske kao zakupodavac i pravni prednik tuženika Nepce svijet j.d.o.o. kao zakupnik 30. rujna 2015. Iz čl. 1. tog ugovora proizlazi da je predmet zakupa poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren, kao i kancelarijski prostor u prizemlju koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne veličine 74,20 m2.

28. Čl. 8. tog ugovora o zakupu ugovoreno je da se on sklapa na neodređeno vrijeme.

29. Čl. 9. ugovora o zakupu ugovoreno je da je zakupnik dužan plaćati zakupodavcu zakupninu u mjesečnom iznosu od 2.293,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan izdavanja računa.

30. Ovaj ugovor o zakupu prestao je po samom zakonu pravomoćnošću rješenja Grada Zagreba 28. travnja 2021. sukladno odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

31. Odredbom čl. 41. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine određeno je da ako je ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na neodređeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnoga prostora prije isteka roka od godine dana računajući od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva.

32. Odredbom čl. 41. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslovenske komunističke vladavine određeno je da ako je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka ugovorenoga roka, a najkasnije u roku od pet godina računajući od dana pravomoćnosti rješenja iz stavka 1. ovoga članka.

33. Odredbom čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine određeno je da je zakupnik tijekom korištenja poslovnoga prostora dužan u roku utvrđenom u stavku 2. i 3. prethodnoga članka ovoga Zakona plaćati vlasniku naknadu u visini zakupnine utvrđene ugovorom o zakupu.

34. Kako se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zakupu na neodređeno vrijeme, tužitelj sukladno odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije mogao tražiti predaju u posjed godinu dana od od pravomoćnosti rješenja (dakle, do 28. travnja 2022.), u kojem roku je tuženik bio dužan plaćati zakupninu određenu ranijim ugovorom o zakupu.

35. Međutim, taj iznos zakupnine je tuženik dužan plaćati samo onda ako je u tom razdoblju stvarno i bio u posjedu nekretnine koja je predmet ugovora o zakupu.

36. U postupku nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju koristio poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren. Sporno je je li tuženik u utuženom razdoblju koristio i kancelarijski prostor u prizemlju koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne veličine 74,20 m2.

37. Oba ova prostora su predmet ugovora o zakupu sklopljenog između pravnog prednika tuženika i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Zakupnina iz čl. 9. tog ugovora je određena u jedinstvenom iznosu za oba poslovna prostora. Pogrešno tužitelj smatra da se radi samo o razlici u površini prostora kojeg je tuženik koristio. Ovdje nije riječ o tome koliko iznosi površina poslovnog prostora kojeg tuženik koristi, već se radi o tome da su predmet ugovora o zakupu bila dva poslovna prostora. Jedan poslovni prostor je u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren, za koji nije sporno da ga tuženik koristi. Drugi poslovni prostor je kancelarijski prostor u prizemlju koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne veličine 74,20 m2, za koji je sporno je li ga tuženik koristio u utuženom razdoblju.

38. Ako tuženik nije posjedovao kancelarijski prostor u prizemlju tada ne može plaćati tužitelju iznos zakupnine koji je ugovoren i za taj prostor u smislu odredbe čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine. Također, tuženik nije stekao nikakvu korist od kancelarijskog prostora koju bi bio dužan nadoknaditi vlasniku ako taj prostor nije bio u njegovom posjedu.

39. Iz zapisnika od 13. kolovoza 2021. proizlazi da su Državne nekretnine d.o.o. izvele uviđaj na nekretnini. U zapisniku je navedeno da je prilikom uviđaja utvrđeno da Nepce svijet d.o.o. koristi poslovni prostor kao ugostiteljski objekt „The Beertija“. U zapisniku je naznačeno da se radi o objektu u uličnoj zgradi u podrumu. Dakle, iz tog zapisnika nije vidljivo da je je tuženik posjedovao oba poslovna prostora, već je naznačeno da se radi o objektu u podrumu . Međutim, kancelarijski prostor nalazi se u prizemlju zgrade, a ne u podrumu. Iz zapisnika proizlazi da je taj uviđaj obavljao radnik Državnih nekretnine d.o.o. VL. Svjedok VL iskazao je da kada je došao na lice mjesta zatekao je otvoren kafić te je utvrdio da prostor u podrumu koristi Nepce svijet d.o.o. Iskazao je i da nije bio nikakav drugi prostor kojeg je tuženik koristio, već samo taj prostor u podrumu. Prema tome, iz zapisnika i iskaza svjedoka VL , koji je kao radnik Državnih nekretnina d.o.o. obavio uviđaj na nekretnini, proizlazi da je tuženik u vrijeme uviđaja (13. kolovoza 2021.) posjedovao samo jedan poslovni prostor, onaj za kojeg je svjedok naveo i u zapisniku naznačio da se nalazi u podrumu zgrade. Iz toga proizlazi da tuženik nije u utuženom razdoblju posjedovao kancelarijski prostor u prizemlju koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne veličine 74,20 m2. Iskaz zastupnika po zakonu tuženika OL da nije posjedovao kancelarijski prostor je u tom dijelu suglasan iskazu svjedoka VL jer je i OL iskazao kako je tuženik posjedovao jedan poslovni prostor, onaj u podrumu zgrade, a nije posjedovao kancelarijski prostor u prizemlju. Sud je povjerovao iskazu zastupnika po zakonu tuženika OL da je ključeve kancelarijskog prostora vratio Gradu Zagrebu 2017. godine, dakle, da je tada prestao biti u posjedu tog prostora jer je i taj iskaz u skladu s iskazom svjedoka VL, radnika Državnih nekretnina d.o.o., koji je prilikom obavljanja uviđaja utvrdio da tuženik koristi samo jedan poslovni prostor, onaj u podrumu zgrade. Kako su predmet ugovora o zakupu bila dva poslovna prostora, a i radnik Državnih nekretnina d.o.o. je utvrdio da tuženik posjeduje samo jedan prostor, to je logičan iskaz zastupnika po zakonu tuženika da je kancelarijski prostor vratio Gradu Zagrebu. Da je logičan iskaz kako je prostor vraćen baš Gradu Zagrebu proizlazi i iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove klasa: UP/I-942-02/18-12/40, Ur.broj 251-19-11- 8/001-21-21 od 31. ožujka 2021. U prvom odlomku obrazloženja navedeno je kako je postupak pokrenut 2014. godine, a na drugoj stranici je navedeno kako se u tijeku postupka kao vlasnik nekretnine upisao Grad Zagreb. Dakle, ako tuženik vraća posjed kancelarijskog prostora, tada je logično da ga vraća Gradu Zagrebu kada se on upisao kao vlasnik nekretnine, prije stjecanja vlasništva Republike Hrvatske. Nadalje, iz poziva Grada Zagreba od 23. lipnja 2017. (list 187 spisa) i zapisnika o preuzimanju dijela prostora od 11. rujna 2017. (list 188-189 spisa) proizlazi da je Posrednik najboljih nekretnina d.o.o. kao tuženikov podzakupnik predao Gradu Zagrebu prostor u prizemlju objekta.

40. Stoga, tuženik u smislu odredbe čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske nije dužan plaćati ukupnu zakupninu koja je bila ugovorena za oba poslovna prostora, već je dužan plaćati naknadu samo za onaj prostor koji je stvarno i posjedovao, dakle, samo za poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren.

41. Tuženik je bio nepošteni posjednik poslovnog prostora u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren jer mu je dostavljeno rješenje Grada Zagreba o utvrđivanja prava vlasništva pa je znao da je ugovor o zakupu prestao po samom zakonu i da je tužitelj vlasnik nekretnine. Stoga je bio nepošteni posjednik u smislu odredbe čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje ZVDSP) jer je znao da mu ne pripada pravo na posjed, pa je sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZHVDSP-a dužan plaćati naknadu za koristi koje je ostvario posjedovanjem. Ostvarenu korist predstavlja iznos zakupnine koji bi bio dužan plaćati vlasniku da je u utuženom razdoblju s vlasnikom sklopio ugovor o zakupu za taj poslovni prostor.

42. Pri tome još valja istaknuti da obveza plaćanja ranijeg iznosa zakupnine koji je bio ugovoren ugovorom o zakupu u smislu posebne odredbe čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, postoji samo za razdoblje od godine dana od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, dakle, samo od 28. travnja 2021. do 28. travnja 2022., a ne za cijelo utuženo razdoblje. Nakon 28. travnja 2022. visina naknade utvrđuje se prema tržišnoj vrijednosti zakupnine za predmetni prostor.

43. Za razdoblje od 28. travnja 2021. do 28. travnja 2022., a niti za razdoblje nakon toga, visina naknade, tj. ranije zakupnine u smislu čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine se ne može utvrditi u punom iznosu iz ugovora o zakupu jer je njime bila ugovorena zakupnina za oba poslova prostora. Sud je odredio izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđivanja tržišne vrijednosti zakupnine za prostor koji je tuženik stvarno posjedovao u utuženom razdoblju, dakle, za poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren, ali tužitelj je odustao od izvođenja tog dokaza, pa on nije izveden.

44. Visina naknade u vidu tržišne vrijednosti zakupnine koju bi tuženik plaćao da je s tužiteljem sklopio ugovor o zakupu u utuženom razdoblju ne može se utvrditi niti iz Odluke Ministarstva državne imovine klasa: 372-01/18-01/134 od 12. lipnja 2018. o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske. Iz te odluke proizlazi da je tom odlukom Ministarstvo državne imovine odredilo iznos naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske za korisnike koji poslovne prostore koriste bez valjane pravne osnove (čl. I. odluke). Čl. II. st. 1. te Odluke određeno je da za korisnike iz čl. I. odluke iznos naknade utvrđuje se u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima za određivanje zakupnine za poslovne prostore jedinica lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi. Čl. IV. te Odluke određeno je da korisniku iz čl. 1. Odluke kojem nije obračunata naknada za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske do stupanja na snagu te Odluke, Ministarstvo državne imovine i društvo nekretnine d.o.o. obračunat će naknadu iz čl. II. Odluke za vrijeme korištenja poslovnog prostora beza valjane osnove do najviše pet godina unatrag od dana obračuna.

45. Dakle, ovo nije odluka kojom bi se preuzeli zaključci o kriterijima jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine prilikom davanja poslovnih prostora u zakup, već je to odluka kojom Republika Hrvatska sama sebi određuje visinu naknade koju bi trebali plaćati bespravni korisnici. Međutim, bespravni korisnici dužni su vlasniku nadoknaditi korist koju su stekli korištenjem nekretnine, a kako je već obrazloženo, tu korist čini iznos zakupnine koju bi korisnik bio dužan plaćati da je s vlasnikom (tužiteljem) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju (dakle, tržišna vrijednost zakupnine). Prema tome, visinu te koristi ne može propisati Ministarstvo državne imovine, niti ministarstvo može odrediti iznos naknade koji bi bespravni korisnici trebali plaćati Republici Hrvatskoj. Visina naknade određuje se u sudskom postupku i određuju je sud na način da se u postupku utvrdi iznos zakupnine koju bi korisnik bio dužan plaćati Republici Hrvatskoj da je u utuženom razdoblju sklopio ugovor o zakupu s Republikom Hrvatskom, a koju činjenicu je dužan dokazati tužitelj odgovarajućim dokazima.

46. U ovom postupku nije odlučno to što je Republika Hrvatska sama sebi navedenom odlukom propisala koji iznos naknade su bespravni korisnici dužni plaćati Republici Hrvatskoj za korištenje poslovnih prostora bez pravne osnove. Odlučno je to koji iznos zakupnine bi bespravni korisnik bio dužan plaćati Republici Hrvatskoj da je s njom u utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o zakupu jer je to korist koju je ostvario. Tužitelj nije dostavio odluku Republike Hrvatske o preuzimanju kriterija jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine. Stoga, tužitelj nije dokazao da bi na javnom natječaju provedenom u skladu s čl. 6. st. 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15, 112/18 – dalje: ZZKPP) iznos iz Odluke Ministarstva državne imovine, odnosno Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba, predstavljao početni iznos mjesečne zakupnine prigodom raspisivanja javnog natječaja, dakle, bila minimalna cijena po kojoj se poslovni prostor na natječaju može dati u zakup.

47. Točkom IV.1. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 6/16 , 11/16, 13/17 ), kao i točkom IV.1. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 14/23) određeno je da iznos mjesečne zakupnine, utvrđen prema kriterijima iz tog Zaključka, određuje se kao početni iznos mjesečne zakupnine prigodom raspisivanja javnog natječaja. Zaključci Grada Zagreba o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ne odnose se automatizmom (sami po sebi) i na poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske, a koje Republika Hrvatska daje u zakup na javnom natječaju u skladu s odredbom čl. 6. st. 1. ZZKPP-a. Da bi se ti zaključci mogli primjenjivati i na uvjete natječaja za zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, mora postojati određena odluka tijela Republike Hrvatske (primjerice, nadležnog ministarstva ili Vlade Republike Hrvatske) o tome da se navedeni zaključci jedinica lokalne samouprave primjenjuju u situacijama kada Republika Hrvatska daje poslovne prostore u svojem vlasništvu u zakup na javnom natječaju. Ako takve odluke nema, onda cijena zakupnine koja proizlazi iz kriterija jedinica lokalne samouprave ne može sama po sebi biti uvjet natječaja za zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske. Postojanje odluke Republike Hrvatske o preuzimanju zaključaka jedinica lokalne samouprave o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ne predstavlja općepoznatu činjenicu pa da tu činjenicu ne bi trebalo dokazivati u smislu odredbe čl. 221. st. 4. ZPP-a. Dakle, tu činjenicu je dužan dokazati tužitelj.

48. Tužitelj, s obzirom na to da je odustao od prijedloga za izvođenjem građevinskog vještačenja, nije dokazao koliko bi iznosila tržišna vrijednost zakupnine za poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa] – Palmotićeva 64, veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren. Međutim, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da mu je zakupodavac Savez antifašističkih boraca i antifašista izdavao odobrenja za razliku u zakupnini uzimajući u obzir da tuženik ne posjeduje kancelarijski prostor 74,20 m2. Iz odobrenja Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske od 11. veljače 2019. proizlazi da je njima smanjena mjesečna zakupnina za račun od veljače 2017. s iznosa od 17.077,45 kn na iznos od 12.660,99 kn (što sada iznosi 1.680,40 eura). Dakle, tužitelj nije dokazao koliko iznosi vrijednost zakupnine za poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa], veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren, ali iz navoda samog tuženika i isprava koje je priložio sam tuženik proizlazi da je vrijednost zakupnine u svakom slučaju najmanje 1.680,40 eura mjesečno jer je prema navodima samog tuženika taj iznos platio zakupodavcu za predmetni poslovni prostor. Za razdoblje od 12 mjeseci (od 28. travnja 2021. do 28. travnja 2022.) sukladno odredbi čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine to iznosi ukupno 20.164,80 eura. Ponovno se ističe da ne može cijela ugovorena zakupnina iz ugovora o zakupu biti iznos naknade u smislu odredbe čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine jer je ta zakupnina obuhvaćala i poslovni prostor kojeg tuženik nije posjedovao u utuženom razdoblju (kancelarijski prostor u prizemlju).

49. U odnosu na ostatak razdoblja od 28. travnja 2022. do dana otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom 15. travnja 2024. sud je utvrdio da iznos tržišne vrijednosti zakupnine za poslovni prostor u suterenu zgrade [adresa] – Palmotićeva 64, veličine 213 m2 s pripadajućom vanjskom terasom, roštiljem ispred ulaza u suteren, iznosi u svakom slučaju barem 1.680,40 eura mjesečno, a tužitelj nije dokazao da iznosi više od toga. Za taj prostor tuženik je prema vlastitim tvrdnjama plaćao taj iznos zakupodavcu, a uzimajući u obzir da je ugovor o zakupu sklopljen 30. rujna 2015., dok je općepoznato da su cijene nekretnina, pa tako i zakupnina porasle, to tržišna vrijednost zakupnine u svakom slučaju iznosi barem tih 1.680,40 eura mjesečno.

50. Cijelo razdoblje od 28. travnja 2021. pa do dana otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom 15. travnja 2024. ima ukupno 35 mjeseci i 18 dana. Stoga, visina ostvarene koristi u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP-a iznosi ukupno 59.822,18 eura (1.680,40 eura x 35 mjeseci = 58.814,00 eura; 1.680,40 eura / 30 dana = 56,01 eura po dana, pomnoženo s 18 dana = 1.008,18 eura ; ukupno za 35 mjeseci i 18 dana 59.822,18 eura).

51. Iz dopisa od 23. studenog 2023. proizlazi da su njime Državne nekretnine d.o.o. pozvale pravnog prednika tuženika predati nekretninu u posjed tužitelju pa je tužiteljeva tražbina dospjela.

52. Neosnovano tuženik smatra da ne postoji njegova obveza plaćanja naknade, odnosno da je on bio pošteni posjednik, navodeći da je imao ulaganja u poslovni prostor koja mu tužitelj nije nadoknadio. Odredbom čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine propisano je da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume. To, međutim, ne znači da je tuženik ovlašten posjedovati poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve naknade tužitelju. Odnosno, tuženik, neovisno o tome je li imao ulaganja u predmetni prostor, nije ovlašten taj prostor posjedovati bez plaćanja naknade za korištenje Republici Hrvatskoj.

53. U odnosu na preostalo utuženo potraživanje za poslovni prostor [adresa]-Palmotićeva 64 tužitelj nije dokazao koliko iznose zatezne kamate na glavnicu naknade. Ovu tražbinu je tužitelj prijavio u predstečajnom postupku u iznosu od 10.933,47 eura, a obračunata je na glavnicu od 74.478,43 eura. Te kamate, dakle, nisu obračunate na glavnicu naknade utvrđenu u ovom postupku, a tužitelj nije predložio odgovarajuće dokaze s obzirom na to da je odustao od prijedloga za izvođenjem financijskog vještačenja. Tužitelj nije dokazao niti ostali dio prijavljene tražbine za ovaj poslovni prostor (14.543,10 eura na ime naknade za bespravno korištenje – konto 99101 i 3.501,43 eura na ime zatezne kamate na taj iznos). Tužitelj tijekom postupka ne daje nikakvo objašnjenje zašto za ovu nekretninu potražuje dvije nakade za korištenje, jednu u iznosu od 74.478,43 eura koju vodi pod kontom 12010 i jednu u iznosu od 14.543,10 eura koju vodi pod kontom 99101. U svakom slučaju, u ovom postupku je utvrđena visina koristi koju je tuženik dužan nadoknaditi za predmetni poslovni prostor (59.822,18 eura) te ne postoji tužiteljevo potraživanje po osnovi naknade preko tog iznosa.

54. U odnosu na poslovni prostor u [adresa], iz ugovora o zakupu poslovnog prostora 8402/2018 proizlazi da su tužitelj kao zakupodavac i Toreador j.d.o.o. kao zakupnik sklopili taj ugovor 28. kolovoza 2018. U postupku nije sporno da je tuženik sveopći pravni sljednik društva Toreador j.d.o.o. Predmet tog ugovora o zakupu je odgovarajući suvlasnički dio nekretnine kuća popisni broj 9627, dvorište i zid u Žajinoj ulici 53, ukupne površine 282 m2, i to 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-3), u naravi poslovni prostor u prizemlju koji se sastoji od dvije prostorije i sanitarnog čvora, površine 31,74 m2 (čl. 1. ugovora o zakupu).

55. Čl. 2. tog ugovora o zakupu ugovoreno je da se ugovor smatra sklopljenim i proizvodi pravne učinke danom njegove solemnizacije od strane javnog bilježnika. Ugovor se sklapa na određeno vrijeme od pet godina, koji rok počinje teći od dana njegova stupanja na snagu. Iz potvrde javnog bilježnika Joze Rotima proizlazi da je javni bilježnik potvrdio ugovor 28. rujna 2018. Stoga, ugovor je sukladno čl. 2. ugovora stupio na snagu 28. rujna 2018. i prestao je istekom roka od pet godina 28. rujna 2023. godine. Iz dopisa Državnih nekretnine d.o.o. od 2. listopada 2023. proizlazi da su njime u ime tužitelja pozvale pravnog prednika tuženika (Hala d.o.o., koji je ranije imao tvrtku Toreador d.o.o.) predati poslovni prostor [adresa] navodeći da je ugovor o zakupu prestao istekom roka 28. rujna 2023. Iz zapisnika o primopredaji proizlazi da je tuženik predao taj poslovni prostor tužitelju 1. veljače 2024.

56. Stoga, tuženik (odnosno njegov pravni prednik) je u razdoblju od 28. rujna 2023. do 1. veljače 2024. posjedovao poslovni prostor bez pravne osnove, dakle, u razdoblju koje obuhvaća 2 dana rujna, te mjesece listopad , studeni i prosinac 2023. te siječanj 2024. godine.

57. Tuženik je morao znati da je ugovor prestao istekom roka na koji je sklopljen i da mu nakon prestanka ugovora više ne pripada pravo na posjed tog prostora s obzirom na to da je rok izričito ugovoren čl. 2. ugovora, dok je čl. 4. ugovora isključeno prešutno obnavljanje ugovora, pa je tuženik nepošteni posjednik u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP-a. Stoga je sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a dužan nadoknaditi koristi od posjedovanja, a to znači platiti naknadu u visini tržišne vrijednosti zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je u razdoblju od 28. rujna 2023. do 1. veljače 2024. s tužiteljem imao sklopljen ugovor o zakupu.

58. Visinu tržišne vrijednosti zakupnine sud je utvrdio na temelju ugovora o zakupu kojeg su za taj prostor sklopili tužitelj i pravni prednik tuženika. Ovo stoga što je taj ugovor prestao neposredno prije utuženog razdoblja , a stranka tog ugovora je upravo tužitelj. Visina naknade koju je tuženik dužan plaćati je upravo iznos zakupnine koju bi bio dužan platiti da je s tužiteljem imao sklopljen ugovor o zakupu u utuženom razdoblju. Tuženik je u razdoblju neposredno prije utuženog imao sklopljen ugovor o zakupu s tužiteljem pa iz tog ugovora proizlazi tržišna vrijednost zakupnine i za daljnje razdoblje. S obzirom na postojanje ugovora o zakupu sklopljenog s vlasnikom za razdoblje neposredno prije utuženog, na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da se tržišna vrijednost zakupnine eventualno promijenila. Tuženik to, međutim, niti ne tvrdi, niti dokazuje. Slijedom navedenog, sud je tržišnu vrijednost zakupnine utvrdio na temelju ugovora o zakupu . Čl. 8. st. 1. ugovora o zakupu ugovorena je zakupnina u iznosu od 3.262,00 kn uvećano za pdv, mjesečno, dakle, ukupno 4.077,50 kn mjesečno. To sada iznosi 541,18 eura mjesečno. Za razdoblje od četiri mjeseca (listopad 2023. do 1. veljače 2024.) to iznosi 2.164,72 eura. Međutim, tužitelj je po toj osnovi u predstečajnom postupku prijavio tražbinu u iznosu od 1.239,25 eura, što sam navodi u tužbi, pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva. Dakle, visina naknade za korištenje nekretnine [adresa] koju je tuženik dužan platiti tužitelju je 1.239,25 eura.

59. Tužiteljeva tražbina dospijeva podnošenjem zahtjeva za isplatu naknade, odnosno predaje nekretnine u posjed pa od tog dana teku zatezne kamate. Iz dopisa od 2. listopada 2023. proizlazi da je tužitelj njime zatražio predaju nekretnine u posjed. Tuženik ne osporava da je primio navedeni dopis, niti datum primitak, pa je utvrđeno da je taj zahtjev podnesen tuženiku 2. listopada 2023., dakle, i prije utuženog razdoblja. Zatezne kamate ne mogu početi teći prije samog korištenja nekretnine, što znači da u ovakvom slučaju zatezne kamate teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos naknade od prvog dana idućeg mjeseca. Tužitelj je prijavio zatezne kamate u iznosu od 57,64 eura. Međutim, iz isprava u spisu ne proizlazi u kojem razdoblju je tužitelj obračunao te kamate i po kojoj stopi pa tužitelj nije dokazao visinu obračunatih zateznih kamata. Iz isprava u spisu ne može se utvrditi da su kamate obračunate od dospijeća svakog iznosa pa do 1. veljače 2024. kada je tuženik predao posjed tužitelju. Stoga, ne postoji tužiteljevo potraživanje po osnovi zateznih kamata u iznosu od 57,64 eura.

60. Tužitelj je prijavio tražbinu i po osnovi prefakturiranih režijskih troškova u iznosu od 27,78 eura i zateznih kamata na režijske troškove u iznosu od 1,46 eura. Sam tužitelj navodi da je predmetne režijske troškove platio Državne nekretnine d.o.o. i da potražuje regresno plaćanje tih troškova. Dakle, sam tužitelj navodi da on nije snosio trošak režijskih troškova, već da su te troškove platile Državne nekretnine d.o.o. Radi se trgovačkom društvu, dakle, zasebnom pravnom subjektu. Iz računa broj 79187/1/1 od 25. listopada 2023. (list 115 spisa) proizlazi da su taj račun ispostavile Državne nekretnine d.o.o. u iznosu od 27,78 eura po osnovi prefakturiranih režijskih troškova. S obzirom na to da se ne radi o režijskim troškovima koje je platio tužitelj, već je režijske troškove platio Državne nekretnine d.o.o., to ne postoji regresno potraživanje tužitelja prema tuženiku s osnove režijskih troškova u iznosu od 27,78 eura, niti zateznih kamata u iznosu od 1,46 eura , već bi eventualno moglo postojati regresno potraživanje Državnih nekretnina d.o.o. prema tuženiku.

61. U odnosu na tuženikove navode kako je u poslovni prostor [adresa] uložio 13.722,04 eura valja istaknuti da mu to ne daje pravo besplatno koristiti tužiteljev prostor bez pravne osnove. Dakle, ta činjenica ne isključuje tuženikovu obvezu platiti naknadu za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove, a ako tuženik smatra da ima potraživanje prema tužitelju s osnove izvršenih ulaganja, može ih potraživati zahtjevom prema tužitelju, što nije predmet ovog postupka jer tuženik takav zahtjev u ovom postupku nije postavio. Nadalje, valja istaknuti da je ugovorom o zakupu poslovnog prostora bilo ugovoreno i da će tuženik urediti prostor o vlastitom trošku kako bi u njemu mogao obavljati djelatnost (čl. 2. st. 3. ugovora o zakupu poslovnog prostora). Čl. 2. st. 6. ugovora o zakupu poslovnog prostora ugovoreno je da se zakupnik odriče prava potraživati naknadu od zakupodavca za uložena sredstva u poslovni prostor s bilo koje osnove. Prema tome, stranke su ugovorile da tuženik nema pravo potraživati naknadu za izvršna ulaganja za vrijeme trajanja ugovora o zakupu.

62. U odnosu na poslovni prostor u [adresa], iz ugovora o zakupu poslovnog prostora 5-27/19 proizlazi da su taj ugovor sklopili tužitelj kao zakupodavac i Toreador j.d.o.o. kao zakupnik 11. siječnja 2019. Nije sporno da je tuženik sveopći pravni sljednik Toreador j.d.o.o. Predmet tog ugovora o zakupu je odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, i to kuća popisni broj 7144 u [adresa], ukupne površine 428 m2 – poslovni prostor koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju ulične zgrade, površine 19,00 m2.

63. Iz dopisa Državnih nekretnina d.o.o. od 10. listopada 2023. proizlazi da je tim dopisom tužitelj putem Državnih nekretnina d.o.o. otkazao navedeni ugovor o zakupu pozivajući se na odredbi čl. 10. st. 1b) ugovora o zakupu navodeći da tuženik nije podmirio dospjelu zakupninu za tri uzastopna mjeseca. Tuženik tijekom postupka ne osporava činjenicu da je ugovor o zakupu otkazan navedenim dopisom, niti činjenicu primitka dopisa. Stoga je sud utvrdio da je navedenim dopisom tužitelj otkazao ugovor o zakupu poslovnog prostora 10. listopada 2023. sukladno čl. 10. st. 1b) ugovora. Čl. 10. st. 1b) ugovora o zakupu poslovnog prostora određeno je da zakupodavac može otkazati taj ugovor u svako doba ako zakupnik i poslije pisane opomene zakupodavca u roku od 15 dana ne plati u cijelosti dospjele zakupnine za tri uzastopna mjeseca ili tri mjeseca u bilo kojem razdoblju trajanja ugovora. Prema čl. 10. st. 4. ugovora otkazni rok iznosi 30 dana.

64. Sukladno izjavljenom otkazu i navedenim odredbama ugovor o zakupu je prestao istekom otkaznog roka 9. studenog 2023. Iz zapisnika o primopredaji proizlazi da je tuženik predao poslovni prostor u posjed tužitelju 1. veljače 2024.

65. Stoga, tuženik (odnosno njegov pravni prednik) je u razdoblju od 9. studenog 2023. do 1. veljače 2024. posjedovao poslovni prostor bez pravne osnove, dakle, u razdoblju koje obuhvaća 21 dan studenog, te mjesece prosinac 2023. i siječanj 2024. godine.

66. Tuženik je morao znati da nakon otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora više ne pripada pravo na posjed tog prostora pa je tuženik nepošteni posjednik u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP-a. Stoga je sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a dužan nadoknaditi koristi od posjedovanja, a to znači platiti naknadu u visini tržišne vrijednosti zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je u razdoblju od 9. studenog 2023. do 1. veljače 2024. s tužiteljem imao sklopljen ugovor o zakupu.

67. Visinu tržišne vrijednosti zakupnine sud je utvrdio na temelju ugovora o zakupu kojeg su za taj prostor sklopili tužitelj i pravni prednik tuženika. Ovo stoga što je taj ugovor prestao neposredno prije utuženog razdoblja, a stranka tog ugovora je upravo tužitelj. Visina naknade za bespravno korištenje koju je tuženik dužan plaćati je upravo iznos zakupnine koju bi bio dužan platiti da je s tužiteljem imao sklopljen ugovor o zakupu u utuženom razdoblju. Tuženik je u razdoblju neposredno prije utuženog imao sklopljen ugovor o zakupu upravo s tužiteljem pa iz tog ugovora proizlazi tržišna vrijednost zakupnine i za daljnje razdoblje. S obzirom na postojanje ugovora o zakupu sklopljenog s vlasnikom za razdoblje neposredno prije utuženog, na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da se tržišna vrijednost zakupnine eventualno promijenila. Tuženik to, međutim, niti ne tvrdi, niti dokazuje. Slijedom navedenog, sud je tržišnu vrijednost zakupnine utvrdio na temelju ugovora o zakupu. Čl. 4. st. 1. ugovora o zakupu ugovorena je zakupnina u iznosu od 1.575,00 kn uvećano za pdv, mjesečno, dakle, ukupno 1.968,75 kn mjesečno. To sada iznosi 261,30 eura mjesečno. Za razdoblje od dva mjeseca (prosinac 2023. i siječanj 2024.) to iznosi 522,60 eura. Međutim, tužitelj je po toj osnovi u predstečajnom postupku prijavio tražbinu u iznosu od 261,30 eura (dakle, za jedan mjesec), što sam navodi u tužbi, pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva. Dakle, visina naknade za korištenje nekretnine [adresa] koju je tuženik dužan platiti tužitelju je 261,30 eura.

68. Tužiteljeva tražbina dospijeva podnošenjem zahtjeva za isplatu naknade, odnosno predaje nekretnine u posjed pa od tog dana teku zatezne kamate. Iz dopisa od 10. listopada 2023. proizlazi da je tužitelj njime zatražio predaju nekretnine u posjed nakon isteka otkaznog roka. Tuženik ne osporava da je primio navedeni dopis, niti datum primitak, pa je utvrđeno da je taj zahtjev podnesen tuženiku 10. listopada 2023., dakle, i prije utuženog razdoblja. Zatezne kamate ne mogu početi teći prije samog korištenja nekretnine, što znači da u ovakvom slučaju zatezne kamate teku na pojedinačni mjesečni iznos naknade od prvog dana idućeg mjeseca. Tužitelj je prijavio zatezne kamate u iznosu od 10,32 eura. Međutim, iz isprava u spisu ne proizlazi u kojem razdoblju je tužitelj obračunao te kamate i po kojoj stopi pa tužitelj nije dokazao visinu obračunatih zateznih kamata. Iz isprava u spisu ne može se utvrditi da su kamate obračunate od dospijeća pojedinog iznosa pa do 1. veljače 2024. kada je tuženik predao posjed tužitelju. Stoga, ne postoji tužiteljevo potraživanje po osnovi zateznih kamata u iznosu od 10,32 eura.

69. Tužitelj je u predstečajnom postupku prijavio tražbinu i u iznosu od 389,18 eura po osnovi neplaćene zakupnine iz ugovora o zakupu. Kako je već navedeno, ugovorena mjesečna zakupnina sukladno čl. 4. st. 1. ugovora o zakupu je 261,30 eura. Iz otvorenih stavaka (list 135 spisa) proizlazi da je u njima navedena tražbina po osnovi zakupnine za razdoblje od tri mjeseca, od kolovoza do listopada 2023. u iznosu od 261,30 eura za svaki mjesec. Tuženik niti ne tvrdi da je u cijelosti platio zakupninu pa je sud utvrdio da postoji tužiteljeva tražbina po osnovi neplaćene zakupnine za vrijeme dok je ugovor o zakupu bio na snazi u iznosu prijavljene tražbine od 389,18 eura.

70. Tužitelj je prijavio i tražbinu zateznih kamata na zakupninu u iznosu od 21,79 eura. Međutim, iz isprava u spisu ne proizlazi u kojem razdoblju je tužitelj obračunao te kamate i po kojoj stopi, a niti da ih je obračunao na iznos od 389,18 eura pa tužitelj nije dokazao visinu obračunatih zateznih kamata. Stoga, ne postoji tužiteljevo potraživanje po osnovi zateznih kamata u iznosu od 21,79 eura.

71. Tužitelj je prijavio tražbinu i po osnovi prefakturiranih režijskih troškova u iznosu od 73,14 eura i zateznih kamata na režijske troškove u iznosu od 3,74 eura. Sam tužitelj navodi da je predmetne režijske troškove platio Državne nekretnine d.o.o. i da potražuje regresno plaćanje tih troškova. Dakle, sam tužitelj navodi da on nije snosio trošak režijskih troškova, već da su te troškove platile Državne nekretnine d.o.o. Radi se trgovačkom društvu, dakle, zasebnom pravnom subjektu. Iz računa u spisu proizlazi da su Državne nekretnine d.o.o. ispostavile pravnom redniku tuženika računa po osnovi prefakturiranih režijskih troškova i to račun broj 70891/1/1 od 25. rujna 2023. (list 139 spisa) u iznosu od 1,66 eura, račun broj 78549/1/1 od 11. listopada 2023. u iznosu od 33,25 eura, račun broj 79849/1/1 od 27. listopada 2023. u iznosu od 1,66 eura, račun broj 86712/1/1 od 8. studenog 2023. u iznosu od 33,25 eura, račun broj 87526/1/1 od 24. studenog 2023. u iznosu od 1,66 eura, račun broj 97230/1/1 od 28. prosinca 2023. u iznosu od 1,66 eura, račun broj 33774/1/1 od 26. travnja 2024. u iznosu od 11,62 eura. S obzirom na to da se ne radi o režijskim troškovima koje je platio tužitelj, već je režijske troškove platio Državne nekretnine d.o.o., to ne postoji regresno potraživanje tužitelja prema tuženiku s osnove režijskih troškova u iznosu od 73,14 eura, niti zateznih kamata u iznosu od 3,74 eura, već bi eventualno moglo postojati regresno potraživanje Državnih nekretnina d.o.o. prema tuženiku.

72. U odnosu na tuženikove navode kako je u poslovni prostor [adresa] uložio 2.213,75 eura valja istaknuti da mu to ne daje pravo besplatno koristiti tužiteljev prostor bez pravne osnove. Dakle, ta činjenica ne isključuje tuženikovu obvezu platiti naknadu za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove, a niti platiti ugovorenu zakupninu za razdoblje dok je ugovor bio na snazi. Ako tuženik smatra da ima potraživanje prema tužitelju s osnove izvršenih ulaganja, može ih potraživati zahtjevom prema tužitelju, što nije predmet ovog postupka jer tuženik takav zahtjev u ovom postupku nije postavio. Nadalje, valja istaknuti da je ugovorom o zakupu poslovnog prostora bilo ugovoreno i da će tuženik urediti prostor o vlastitom trošku kako bi u njemu mogao obavljati djelatnost (čl. 3. st. 3. ugovora o zakupu poslovnog prostora). Čl. 8. st. 8. ugovora o zakupu poslovnog prostora ugovoreno je da sve eventualne izmjene i poboljšanja, ugradnju stvari, dodatke ili druge slične zahvate u poslovnom prostoru zakupnik izvodi na vlastit i trošak, bez prava na povrat troškova ili bilo kakav oblik naknade od zakupdavca. Prema tome, stranke su ugovorile da tuženik nema pravo potraživati naknadu za izvršna ulaganja za vrijeme trajanja ugovora o zakupu.

73. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare za niti jednu tražbinu koja je predmet ovog postupka. Prema odredbi čl. 165. st. 2. ZVDSP-a vlasnikovo traženje naknade za korištenje nekretnine bez pravne osnove zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana. Nekretninu [adresa] – Palmotićeva 64 tuženik nije uopće predao tužitelju pa zastara tražbine po osnovi naknade nije ni počela teći- Nekretnine [adresa] i [adresa] tuženik je predao tužitelju 1. veljače 2024. pa nije istekao zastarni rok od tri godine do dana prijave tražbine u predstečajnom postupku. Taj rok nije istekao čak niti do današnjeg dana. U odnosu na tražbinu zakupnine na temelju ugovora o zakupu za poslovni prostor [adresa], tražbina zastarijeva u roku od tri godine sukladno odredbi čl. 229. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO). S obzirom na to da se radi o zakupnini od kolovoza do listopada 2023., to nije istekao zastarni rok od tri godine do dana prijave tražbine u predstečajnom postupku.

74. Slijedom svega navedenog, postoji tužiteljevo potraživanje kako slijedi:

- 59.822,18 eura po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa]

– Palmotićeva 64,

- 1.239,25 eura po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 261,30 eura po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 389,18 eura po osnovi zakupnine na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora za [adresa],

što sveukupno iznosi 61.711,91 eura.

75. Kako je već obrazloženo u točkama 14, 19. i 20. obrazloženja ove presude, potvrđenim planom restrukturiranja određeno da će se tražbina namiriti u omjeru od 30% (jer 31.662,61 eura iznosi 30% od osporene tražbine od 105.542,03 eura). Stoga, od ukupne tužiteljeve tražbine od 61.711,91 eura namiruje se iznos od 18.513,57 eura (što predstavlja 30% iznosa), i to prema pojedinačnim tražbinama kako slijedi:

- 17.946,65 eura (kao 30% od 59.822,18 eura) po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa] – Palmotićeva 64,

- 371,78 eura (kao 30% od 1.239,25 eura) po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 78,39 eura (kao 30% od 261,30 eura) po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 116,75 eura (kao 30% od 389,18 eura) po osnovi zakupnine na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora za [adresa].

76. Tuženik je dužan namiriti tražbinu onako kako je određeno planom restrukturiranja, a tim planom je određeno je da će se tražbina otplatit nakon isteka počeka od 24 mjeseca na 84 jednaka mjesečna anuiteta, bez kamata . S obzirom na to da tužiteljeva tražbina iznosi 18.513,57 eura, to svaki anuitet iznosi 220,40 eura. Prvi anuitet platit će se nakon isteka počeka od 24 mjeseca, računajući od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se utvrđuje iznos osporene tražbine, 15-og u mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao poček, dok će se svaki naredni anuitet platiti mjesečno, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec. Valja dodati da je u planu restrukturiranja predviđeno da će se tražbina u iznosu od 31.662,61 eura namiriti u 84 jednaka mjesečna anuiteta od kojih svaki iznosi 376,94 eura (a što pomnoženo s 84 iznosi 31.662,96 eura, dakle, također, ne u cent jednako ukupnom iznosu od 31.662,61 eura). Ukupan iznos tražbine nije djeljiv s 84 bez decimalnih ostataka pa zbog toga postoji navedena razlika od nekoliko centa. S obzirom na to da je u ovom postupku utvrđeno da tužiteljeva tražbina iznosi 18.513,57 eura, to se namiruje tražbina u tom iznosu, pri čemu sukladno potvrđenom planu restrukturiranja, svaki jednaki mjesečni anuitet iznosi 220,40 eura.

77. U istom iznosu od 18.513,57 eura je utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine s obzirom na to da je tužitelj zahtijevao utvrđenje tražbine u istom iznosu kao i namirenje tražbine, dakle, 30% od ukupno osporene tražbine (točka I. izreke presude). Kako je obrazloženo u točkama 19. i posebice 20. obrazloženja ove presude, namiruje se puni iznos tražbine koja je utvrđena u ovoj parnici pod točkom I. izreke presude, dakle, svih 18.513,57 eura, a ne samo 30% od tog iznosa (što bi iznosilo 5.554,07 eura) jer bi u ovom konkretnom slučaju bilo pretjerano formalističko tumačenje odredbe čl. 267. st. 1. SZ-a smatrati da je tužitelj odustao od prava na vođenje parnice za razliku osporene tražbine od iznosa od 31.662,61 eura do iznosa od 105.542,03 eura. Kada tužitelj tužbenim zahtjevom, uz utvrđenje tražbine, traži i namirenje tražbine u punom opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja, ne može se smatrati da je postavljanjem zahtjeva za utvrđenjem tražbine u tom istom iznosu u kojem traži i namirenje od 31.662,61 eura odustao od prava na vođenje parnice za iznos do 105.542,03 eura (tj. za 73.879,42 eura), pa da bi se onda mogao namirivati samo iznos od 30% od tražbine koja je utvrđena u ovoj parnici (dakle, 30% od 18.513,57 eura), a ne puni iznos tražbine koja je utvrđena u ovoj parnici (dakle, 18.513,57 eura).

78. Ne postoji tužiteljevo potraživanje koje je prijavio u predstečajnom postupku kako slijedi:

- 14.656,25 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 4.396,88 eura) iznosi po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa] – Palmotićeva 64 (konto 12010),

- 10.933,47 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 3.280,04 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa] – Palmotićeva 64,

- 14.543,10 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 4.362,93 eura) na ime naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa] – Palmotićeva 64 (konto 99101),

- 3.501,43 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 1.050,43 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa] – Palmotićeva 64,

- 57,64 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 17,29 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 27,78 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 8,33 eura) po osnovi režijskih troškova za poslovni prostor [adresa],

- 1,46 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 0,44 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu režijskih troškova za poslovni prostor [adresa],

- 10,32 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 3,10 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu naknade za korištenje poslovnog prostora [adresa],

- 21,79 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 6,54 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu zakupnine za poslovni prostor [adresa],

- 73,14 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 21,94 eura) po osnovi režijskih troškova za poslovni prostor [adresa],

- 3,74 eura (od čega 30% koje bi se namirivalo iznosi 1,12 eura) po osnovi zateznih kamata na tražbinu režijskih troškova za poslovni prostor [adresa].

79. Sud je odbio tuženikov prijedlog za izvođenjem uviđaja i geodetskim vještačenjem sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku budući da je saslušanjem svjedoka VL, radnika Državnih nekretnina d.o.o. koji je obavljao uviđaj nekretnine, kao i isprava u spisu, utvrđeno da tuženik ne koristi kancelarijski prostor u prizemlju zgrade, već da koristi samo poslovni prostor u podrumu. Sud je odbio tuženikov prijedlog za izvođenjem građevinskog vještačenja predloženog na okolnost izvršenih ulaganja u poslovni prostor [adresa] – Palmotićeva 64 jer nije bio važan za odluku s obzirom na to da tuženik nije postavio zahtjev za isplatu naknade za izvršena ulaganja, a sama činjenica ulaganja u prostor ne znači da smije koristiti prostor bez pravne osnove i bez plaćanja naknade.

80. Tužitelj je uspio u parnici u omjeru od 58,47%, a tuženik u omjeru od 41,53% pa je tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP -a dužan nadoknaditi tužitelju parnične troškove u omjeru od 16,94% (58,47% - 41,53%).

81. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

82. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 30. travnja 2025. i 11. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 4. studenog 2025. i 30. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 7. svibnja 2025. i 15. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 18. lipnja 2025., 24. listopada 2025. i 13. veljače 2026. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 3.600,00 eura, a u omjeru od 16,94% sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a iznosi 609,84 eura.

83. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja ove presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

84. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. listopada 2025. jer nije bio potreban radi vođenja parnice. Tim podneskom tužitelj samo iznosi svoje mišljenje o zadatku vještaku kojeg je odredio sud u rješenju o vještačenju. Takva radnja nije bila potrebna za vođenje postupka s obzirom na to da sud određuje zadatak vještaku.

Zagreb, 27. ožujka 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po ŽDO Zagreb

tuženiku po punomoćniku