REPUBLIKA HRVATSKA

P-1267/2025

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 , kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu broj 9010997261 sklopljenog dana 3. veljače 2006. između ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, Podružnica Osijek, OIB: 02535697732, kao kreditora s druge strane, i to kako slijedi: - čl. 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

- čl. 4.3. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom).“

- čl. 5. ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- čl. 6. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- Čl. 7.2. ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.654,87 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 4.3. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Za vrijeme počeka otplate obračunava se kamata u visini redovne kamatne stope iz ovog Ugovora mjesečno i pripisuje se glavnici, sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno sa njima“, kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 2.748,32 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate i u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 1.654,87 EUR za razdoblje od 30. rujna 2015. do 11. lipnja 2023., kao neosnovan.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ĐŽ i tuženik sklopili ugovor o kreditu 3. veljače 2006. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine sa ĐŽ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da je na temelju ugovora tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 46.647,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da je zbog jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK došlo do povećanja obveze korisnika kredita. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž -6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između ĐŽ i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da se prava potrošača ne mogu prenijeti na treću osobu cesijom . Navodi da je dodatkom ugovora o konverziji izvršena konverzija predmetnog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15). Navodi da je korisnik kredita prihvatio konverziju te nakon toga ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate jer je smisao tog instituta da svaka stranka vrati ono što je primila. U ovom slučaju vraćanje preplate je određeno zakonom, odnosno ugovorom sklopljenim u skladu s tim zakonom. Navodi da je u oglednom sporu koji se vodio pod brojem Gos-1/19 rješenjem od 4. ožujka 2020. potvrđena valjanost dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Ističe i prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (list 8-15, 86-93, 113-120 spisa), dopise (list 16-17, 78-79, 102-104, 107 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 18-23, 80-85 spisa), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji (list 46-48 spisa), dodatak ugovoru o kreditu broj 9010997261 (list 49-55, 129-136 spisa), plan otplate (list 56-57, 99-101 spisa), pisanu izjavu PŽ (list 105-106 spisa), pisanu izjavu ĐŽ (list 108-112 spisa), izračun konverzije (list 121-128 spisa), saslušan je svjedok ĐŽ (list 154- 155 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Centar za financijska vještačenja d.o.o. (list 167-186 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su ĐŽ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 1. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ĐŽ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ĐŽ i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 9010997261.

7. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

9. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

10. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

11. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

12. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

13. Nije sporno da su tuženik i ĐŽ sklopili ugovor o kreditu broj 9010997261 od 3. veljače 2006.

14. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja nekretnine - stana. Iz iskaza svjedoka ĐŽ proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĐŽ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu, odnosno odredbom čl. 2. ugovora iz koje proizlazi da se radi o kreditu s namjenom za kupnju stana. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

15. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 46.647,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 7.2 ugovora o kreditu određeno je da se kredit u iznosu od 46.647,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 168 rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Čl. 4.2. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Čl. 4.3. ugovora o kreditu ugovoreno je da za vrijeme počeka otplate obračunava se kamata u visini redovne kamatne stope iz ovog ugovora mjesečno i pripisuje se glavnici, sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom). Čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 6. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dana plaćanja kamate.

16. Iz dodatka ugovora o kreditu broj 9010997261 proizlazi da su korisnik kredita i tuženik sklopili taj dodatak 2. prosinca 2015.

17. Čl. 1. st. 3. tog dodatka određeno je da se on sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15).

18. Čl. 3. dodatka o konverziji ugovorne strane su utvrdile da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.821,27 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preplate iznosi 2.769,59 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19.c st. 1. t. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 21.152,74 kn.

19. Čl. 4. dodataka o konverziji ugovorne strane su utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita s valutnom klauzulom CHF te utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju iznosi 85,99 EUR i smatra se preplatom.

20. Čl. 5. dodataka o konverziji ugovorne strane su utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 2.855,58 EUR, što preračunato u kune iznosi 21.809,49 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih rata u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja buduće rate iznos 50% dospjele rate u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz čl. 6. dodatka namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjele rate plaća korisnik kredita.

21. Čl. 6. dodatka o konverziji ugovorne strane su utvrdile da preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 10.454,45 EUR. Preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu iz čl. 7. dodatka korisnik kredita se obvezuje platiti u preostalih 57 mjesečnih rata.

22. Čl. 7.1. dodatka o konverziji određeno je da se korisnik kredita obvezuje za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita plaćati banci redovnu kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva , a koja se definira kao zbroj referentne kamatne stope u visini šestomjesečnog EURIBOR-a, kao promjenjivog dijela i fiksnog dijela koji iznosi 5,5 p.p., s tim da redovna kamata ne može biti viša od maksimalno dopuštene kamatne stope iz čl. 7.6 dodatka.

23. U postupku nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 2. njene izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredna banka Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Privredna banka ZAgreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Privredne banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

27. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

29. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P -1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ĐŽ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

31. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

32. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ĐŽ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 3. veljače 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač ĐŽ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

33. Svjedok ĐŽ iskazala je da je kredit bio namijenjen za kupnju stana i da je uzela kredit u švicarskim francima jer su joj u banci rekli da je taj najpovoljniji te da joj nitko nije objasnio značenje valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno objasnio razliku u rizicima između valutne klauzule u eurima i valutne klauzule u CHF.

34. Iz iskaza svjedoka ĐŽ proizlazi da joj tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 3. veljače 2006. nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti joj je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru.

35. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĐŽ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu od 3. veljače 2006.

36. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog sa ĐŽ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između ĐŽ i tuženika **.**.2006. također nepoštene i ništetne.

37. Dakle, ništetna je i odredba čl. 7.2 ugovora o kreditu od 3. veljače 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF. Ništetna je i odredba čl. 4.2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima, čl. 4.3. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate, čl. 6. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dana plaćanja kamate. Stoga je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ovih odredbi.

38. Nije ništetna odredba čl. 4.3. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da za vrijeme počeka otplate obračunava se kamata u visini redovne kamatne stope iz ovog ugovora mjesečno i pripisuje se glavnici, sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Ova odredba ne odnosi se na ugovaranje valutne klauzule, te ne postoje razlozi ništetnosti ove odredbe. Tužitelj niti ne iznosi razloge ništetnosti koji bi se ticali ove odredbe koja ne predstavlja odredbu kojom bi se ugovarala valutna klauzula. Na valutnu klauzulu odnosi se odredba čl. 4.3. st. 2. kojom je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF i ta odredba jest ništetna. Međutim, odredba iz čl. 4.3. st. 1. ugovora kojom je ugovoreno da se kamata obračunava u visini redovne kamate, pripisuje glavnici i dospijeva zajedno s glavnicom nije ništetna jer se samom tom odredbom ne ugovara valutna klauzula.

39. Međutim, korisnik kredita i tuženik su 2. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu na način da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR. U postupku nije sporno da je taj dodatak sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15 – dalje: ZIDZKP/15).

40. Kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog dodatka ugovoru o kreditu, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP/14), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe ZOO-a koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZIDZPK/15 i ZZP/14. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

41. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZIDZPK/15, bavio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu, u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', Vrhovni sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. ZIDZPK/15 je poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

42. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

43. U tom smislu valja naglasiti da je ZIDZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Pritom valja spomenuti da problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta se rješenja razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

44. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZIDZPK/15 (U- I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZIDZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

45. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

46. Relevantne odredbe ZIDZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.

47. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZIDZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

48. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

49. Iz navedenih odredbi ZIDZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da banka i korisnik kredita, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIDZPK/15.

50. U postupku nije sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK/15, koji zakon je izričito i detaljno uredio način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. ZZP/14, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. ZZP/14 prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

51. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

52. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZIDZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZIDZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZIDZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZIDZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF.''.

53. Tako je ZIDZPK/15 u čl. 19.d strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

54. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz čl. 19.c. st. 1. t. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

55. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. t. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZIDZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

56. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku primjerice od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

57. Naime, učinak konverzije prema ZIDZPK/15 djeluje unatrag što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C - 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

58. Na taj je način zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZIDZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZIDZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl .

19.c st. 1. t. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

59. Potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15. Zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih anuiteta pa do dana konverzije nisu obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kako to proizlazi iz ranije navedenih odredbi. Stoga, potrošač ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog više plaćenog pojedinačnog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015.

60. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlika plaćenih pojedinih anuiteta, već tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta za razdoblje od dana plaćanja pa do dana izvršene konverzije sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja sukladno navedenoj odredbi jer je tuženik kao trgovac prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 3. veljače 2006. morao znati da je koristio odredbe koje su nepoštene.

61. Iz nalaza i mišljenja vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast rata zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju do dana izračuna konverzije iznosi 5.048,00 EUR. Za vrijeme otplate kredita pojedini anuiteti su zbog promjene tečaja plaćeni u manjem iznosu, a ukupni manje plaćeni iznos je 294,39 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos preostale glavnice prema kreditu u CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 78.459,00 kn, dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu od 82.647,45 kn. Slijedom toga, razlika u iznosu preostale glavnice iznosi 555,90 EUR.

62. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznose 1.654,87 EUR.

63. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen prema pravilima struke, stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe na matematički izračun vještaka, niti pitanja za vještaka.

64. Tužitelj je u podnesku od 26. veljače 2026., nakon provedenog vještačenja, postavio konačan tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od 4.403,19 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

65. Kako je ranije obrazloženo, s obzirom na to da su stranke uredile svoje odnose dodatkom ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZKP/15, tužitelj ima pravo samo na zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da te kamate iznose 1.654,87 EUR pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

66. Tužitelj potražuje i zatezne kamate od 30. rujna 2015. do isplate. Ovdje se radi o tražbini obračunatih zateznih kamata na koje se potražuju daljnje zatezne kamate. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO-a propisano je da na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj je podnio tužbu u ovom predmetu 12. lipnja 2023. pa zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata teku od tog dana. U tužbi tužbeni zahtjev nije bio određen, već je tužitelj u tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama, navodeći da će iznos glavnice i zateznih kamata odrediti nakon provedenog vještačenja. Takav tužbeni zahtjev nije bio određen pa se u takvoj situaciji primjenjuju odredbe čl. 109. ZPP-a, odnosno sud je sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a trebao pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 109. st. 3. ZPP -a propisano je da ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen. U ovom predmetu tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev i prije nego što ga je sud pozvao da to učini sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a. U toj situaciji također se smatra da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnesena sukladno odredbi čl. 109. st. 3. ZPP-a, dakle, 12. lipnja 2023. Drugačijim tumačenjem, odnosno tumačenjem da je zahtjev postavljen tek onda kada je tužitelj podnio podnesak kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, došlo bi do procesne neprihvatljive situacije, odnosno procesno nejednakog položaja tužitelja kojeg je sud pozvao ispraviti tužbu prema odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a i tužitelja koji je sam ispravio tužbu ne čekajući poziv suda u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP -a. Prema tome, zahtjev za isplatu zateznih kamata postavljen je onda kada je tužba prvi puta podnesena, a to je 12. lipnja 2023. pa od tog dana teku zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose s obzirom na to da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

67. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Kako je u prethodnoj točki već obrazloženo, u tužbi tužbeni zahtjev za isplatu nije bio određen, već je tužitelj u tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama, navodeći da će iznos glavnice i zateznih kamata odrediti nakon provedenog vještačenja. Takav tužbeni zahtjev nije bio određen pa se u takvoj situaciji primjenjuju odredbe čl. 109. ZPP-a, odnosno sud je sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a trebao pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. Kada je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu 26. veljače 2026., time se ne smatra da je tužba podnesena tog dana, već je zahtjev postavljen onda kada je tužba prvi puta podnesena, dakle, 12. lipnja 2023 . Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, kao i zateznih kamata na taj iznos, kao sporednog potraživanja, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

68. Tužitelj je uspio u parnici djelomično sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i djelomično zahtjevom za isplatu iznosa od 1.654,87 EUR, a tuženik s iznosom od 2.748,32 EUR. Uzimajući u obzir takav uspjeh u parnici po ocjeni suda radi se o podjednakom uspjehu stranaka u parnici pa je sud sukladno odredbi čl. 154. st. 4. odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

69. Valja istaknuti kako je uobičajena praksa da tužitelju pripada trošak vještačenja neovisno o uspjehu u parnici. Međutim, u ovom predmetu vještačenje je na prijedlog tužitelja izvedeno i na one okolnosti s kojima tužitelj nije uspio u parnici (utvrđivanje iznosa preplaćenih anuiteta i razlike u iznosu glavnice), kao i na okolnosti s kojima je uspio u parnici (obračun zateznih kamata). U takvoj situaciji gdje su se vještačenjem na prijedlog tužitelja utvrđivale i činjenice visine potraživanja, a u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen jer u tom dijelu nije postojala osnova potraživanja, nema osnove da se tužitelju prizna trošak vještačenja neovisno o uspjehu u parnici, već se i na taj trošak odnosi odredba čl. 154. st. 4. ZPP -a prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 27. ožujka 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku