REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3216/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice KR, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Crnković i Partneri d.o.o. Zagreb i zamjenika punomoćnika tuženika Lorene Bakić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, dana 27. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 185,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.03.2007. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 6. svibnja 2025. godine navodi da potražuje od tuženika isplatu iznosa tzv. „ulazne naknade“ koju joj je tuženik protuzakonito i neosnovano zaračunao sukladno Odluci o Tarifi naknada prema ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom. Navodi da je s tuženikom dana 21.03.2007. godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208560613, solemniziran od javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, Maksimirska 48, broj ovjere OV-7228/07, 22.03.2007. godine, a kojim ugovorom joj je odobren iznos od 200.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan isplate kredita. Naknada za obradu kredita prema članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu plaća se sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika i iznosila je 307,32 CHF, vidljivo iz Prometa po kreditu tužiteljice. Tužiteljica ističe kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tim više, što je u članku 23. odredio da: „Javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita.“ Zbog toga, kako navodi tužiteljica, ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom, odnosno koji su to objektivni troškovi nastali da bi bili pokriveni naknadom za obradu kredita. Tužiteljica navodi da joj pojedinačna ugovorna odredba unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca nije bila napomenuta, nije bilo objašnjeno njezino značenje ili iznos niti je ikada bila pozvana posebno uplatiti tu naknadu. Sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom na to da se o odredbi vezano uz naknadu za obradu kredita tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, to je jasno da je ista sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena nepoštena odredba je, kako navodi tužiteljica, sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) ništetna, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. Zakona o obveznim odnosima). Kako se sve stečeno na temelju ništetne odredbe ugovora mora vratiti, tako tužiteljica od tuženika potražuje iznos stečenog bez osnove i to iznos obračunate i naplaćene ulazne naknade u visini 0,15% od odobrenog kredita, a što iznosi 307,32 CHF i predstavlja iznos od 189,69 EUR prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (tečaj EUR 7,381187 prema arhivi tečaja HNB-a koja je vrijedila na dan 30.03.2007. godine). Tužiteljica od tuženika na navedeni iznos potražuje i iznos zateznih kamata od dana stečenog bez osnove iz razloga što je, kako navodi, tuženik nepošteni stjecatelj, a sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica zaključno ističe kako je stavljena u poziciju da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema ništetnoj odredbi ugovora o kreditu i ne može zaključiti kako se formira, o čemu ovisi te koje je stvarne troškove tuženik imao vezano za obradu kredita. Slijedom navedenog tužiteljica ističe da je sud dužan po službenoj dužnosti utvrditi ništetnost citirane ugovorne odredbe kojom je ugovoren trošak za obradu kredita, te kao posljedicu ništetnosti dosuditi tužiteljici isplatu stečenoga od strane tuženika po osnovi takve ugovorne odredbe. Stoga tužiteljica tužbom, odnosno ispravljenim tužbenim zahtjevom na ročištu dana 28. siječnja 2026. godine (list 81 spisa) traži isplatu iznosa od 185,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.07.2007. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate. Naime, tužitelj je na ročištu dana 28. siječnja 2026. godine (list 81 spisa) ispravio tužbeni zahtjev zbog omaške u pisanju, tako da umjesto iznosa od 189,69 eur sada potražuje 185,81 eur, dok je tuženik na istom ročištu istaknuo da nije sporna visina ovako ispravljenog tužbenog zahtjeva od 185,81 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 31.03.2007. godine do isplate. Dakle, iz navedenog razloga ne radi s o djelomičnom povlačenje tužbe za nekoliko eura, pa sud o tome nije posebno ni odlučivao.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.400,00 kn odnosno 185,81 EUR naplaćena dana 30. ožujka 2007. godine, a tužba je podnesena 2025. godine, znači nakon gotovo 18 godina. Navodi da tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan. Navodi da tužitelju nije naplaćena naknada u iznosu od 189,69 EUR već u iznosu od 1.400,00 kn odnosno 185,81 EUR, a što je uostalom vidljivo i iz Prometa po kreditu. Nadalje, tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala potrošačko svojstvo. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time, kako navodi tuženik, takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tuženik navodi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Tuženik navodi da je ministar financija 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Stoga je, kako navodi tuženik, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Primjera radi, zakonodavac je, kako navodi tuženik, tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, i to za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u ožujku 2007. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u svibnju 2007. godine, dakle cca 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. Nadalje, tuženik ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, prema Odluci o tarifi za 2007. godine, prema stavku B3.4.1.3 naknada za obradu kreditnog zahtjeva za stambeni krediti pod posebnim podsegmetima (odvjetnica, odvjetnička komora) iznosila je 2.000,00 kn. No, tužiteljica je također bila i korisnik Expert modela kredita te je sukadno stavku B3.4.5 ostvarila dodatan popust od 30%, pa je naknada za obradu u konačnici iznosila 0,16% iznosa kredita. Odlukom o Tarifi naknada za usluge na jasan, razumljiv i određen način propisana je naknada za obradu zahtjeva, a Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Naime, tužiteljica je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Nadalje, tuženik navodi da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka. Nadalje, tuženik opreza radi ističe da su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu od 21.03.2007. godine (list 6-12 spisa), u promet po kreditu (list 13-25 spisa), u podatke u Proizvode za domaće i strane fizičke osobe – financiranje/krediti (list 43- 48 spisa), u Opće uvjete poslovanja (list 49-53 spisa), u Upute za odobravanje kredita građanima (list 54-56 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 84-85 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 185,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.07.2007. godine do isplate, a koji postavlja na temelju, kako navodi, ništetnosti odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208560613, od 21.03.2007. godine koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, odnosno ništetnost čl. 2., zadnje točke Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da je tužiteljica s tuženikom dana 21.03.2007. godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208560613, solemniziran od javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, Maksimirska 48, broj ovjere OV-7228/07, 22.03.2007. godine, a kojim ugovorom joj je odobren iznos od 200.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan isplate kredita te da je naknada za obradu kredita prema članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se plaća sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika iznosila i naplaćena tužiteljici u iznosu od 185,81 EUR dana 30.03.2007. godine.

8. Sporno je je li dio odredbe čl. 2., predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 185,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.07.2007. godine do isplate, kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Tužiteljica UR u svom iskazu navodi da je 2007. odlučila kupiti stan u [adresa], da su već dali kaparu za stan pa im je trebao kredit, da je otišla u Zagrebačku banku, da su joj tamo rekli da je najpovoljniji kredit u CHF, da je ona pristala pa je podigla kredit od 200.000,00 CHF na razdoblje od 30 godina. Nadalje, navodi da joj djelatnica banke nije ništa posebno govorila o toj tzv. ulaznoj naknadi, niti je ona nešto posebno pitala, da nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora, da je pročitala ugovor o kreditu, ali da nije posebno obraćala pozornost na odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jer joj se to nije činilo posebno bitno. Kada je pitala djelatnicu banke za ekstra trošak tog kredita, više je bio naglasak na interkalarne kamate, koje je na kraju platila. Nadalje, tužiteljica ističe da je ona plaćala sve rate kredita, da je stan kupila za potrebe sebe i svoje obitelji, da su u stanu do 2019. godine živjeli ona i njen bivši muž, a tada su stan prodali i podijeli se i isplatili preostali iznos ovog kredita. Navodi da joj ni javni bilježnik nije ništa posebno govorio o tzv. ulaznoj naknadi. Taj stan u kojem je živjela do 2019. godine, koristili su samo za potrebe stanovanja i nikada ga nisu iznajmljivali ili se u njemu bavili nekim poslovnim aktivnostima. Na poseban upit tužiteljica je odgovorila da je prilikom sklapanja tog ugovora o kreditu podmirila i trošak javnog bilježnika. Nadalje, na upit tuženika, a imajući u vidu da je tužiteljica još uvijek odvjetnica, je li zatražila na uvid Odluku o tarifi naknade, tužiteljica je odgovorila da je zatražila informacije o kreditu od strane dotične djelatnice i te informacije nije dobila, već ih je dobila nekoliko godina kasnije. U vrijeme sklapanja ugovora pitala je može li se mijenjati pojedine odredbe ugovora, a oni su joj odgovorili da se niti jedna odredba ne može mijenjati. Tužiteljica ističe da sada ne može reći je li ta ulazna naknada ustegnuta od njene plaće ili je naplaćena iz tog iznosa kredita, da je cijeli taj kredit nju financijski ugrozio, pa i ta naknada. Na upit punomoćnika tuženika, a imajući u vidu iznos kredita i iznos naknade, na koji način je tužiteljicu ugrozio taj iznos naknade, tužiteljica je odgovorila da ju je taj kredit ugrozio zbog ukupnosti svih nepredvidivih i nepoštenih troškova i nepoštenih poslovnih praksi te banke. Smatra daje u konkretnom slučaju potrošač i da je ta manja i povoljnija ulazna naknada koju je platila, uz sve ostale troškove, također bila nepoštena jer ju nije trebala platiti.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika, a sve neovisno o tome što je tužiteljici dan i nekakav popust na visinu ulazne naknade, a na što upozorava tuženik u odgovoru na tužbu.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 30.03.2007. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Naime, troškovi koje spominje tuženik u odgovoru na tužbu opreza radi, te ističe da su naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge, po mišljenju ovog suda ipak su troškovi koji se ne mogu direktno povezati sa nekim povećanim troškovima tuženika, odnosno njegovog djelatnika pri sklapanju konkretnog ugovora. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ čini istu nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u bilo kojoj visini, pa i u iznosu od 185,81 eur, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se radi, dakle, o dijelu navedene odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita (nepoštene pa stoga i ništetene). Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, a razloge koje je iznio u odgovoru na tužbu, kako je već rečeno sud ne prihvaća. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ (kao prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a), u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 185,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31.03.2007. godine do isplate, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od slijedećeg dana nakon stjecanja, odnosno od 31.03.2007. godine do isplate.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica se u ovome postupku poziva na ništetnost ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je sud tek u ovom postupku utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, o čemu je odlučivao kao o prethodnom pitanju, jasno je da zastara još nije ni počela teći, pa je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana, koji je tužiteljica koristila, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, za stanovanje sebe i svog bivšeg supruga. Stoga je prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovan.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora od 185,81 eur. Slijedom navedenog, tužiteljici je za sastav tužbe od 6.05.2025. godine priznato 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 21.07.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 28.01.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 11.03.2026. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 100 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 250,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 6,64 eur (toliko je platila tužiteljica) i trošak sudske pristojbe na presudu od 13,27 eur, dobije se iznos od 269,91 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom II. izreke presude.

25. Tužiteljici je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražila.

26. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 13,27 eur

pun. tuženika