Poslovni broj P-1200/2023-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d. Zadar, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 27. ožujka 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.011,59 Eura, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na

- iznos od 16,36 EUR od 12.01.2009.,

- iznos od 26,77 EUR od 10.02.2009.,

- iznos od 38,24 EUR od 10.03.2009.,

- iznos od 18,10 EUR od 10.04.2009.,

- iznos od 14,52 EUR od 11.05.2009.,

- iznos od 12,50 EUR od 10.06.2009.,

- iznos od 16,56 EUR od 10.07.2009.,

- iznos od 8,46 EUR od 10.08.2009.,

- iznos od 12,13 EUR od 10.09.2009.,

- iznos od 5,82 EUR od 12.10.2009.,

- iznos od 11,44 EUR od 10.11.2009.,

- iznos od 8,22 EUR od 10.12.2009.,

- iznos od 22,19 EUR od 11.01.2010.,

- iznos od 31,14 EUR od 10.02.2010.,

- iznos od 29,25 EUR od 10.03.2010.,

- iznos od 36,85 EUR od 12.04.2010.,

- iznos od 49,19 EUR od 10.11.2010.,

- iznos od 33,48 EUR od 10.12.2010.,

- iznos od 136,97 EUR od 10.01.2011.,

- iznos od 102,28 EUR od 10.02.2011.,

- iznos od 111,67 EUR od 10.03.2011.,

- iznos od 98,39 EUR od 11.04.2011.,

- iznos od 128,44 EUR od 10.05.2011.,

- iznos od 149,03 EUR od 10.06.2011.,

- iznos od 158,37 EUR od 11.07.2011.,

- iznos od 262,22 EUR od 10.08.2011.,

- iznos od 163,73 EUR od 12.09.2011.,

- iznos od 20.961,64 EUR od 06.10.2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodiš te uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za t ri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj ugovora: 88834/05 s nadnevkom 16. studenog 2005. ništetan u dijelu kojim se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 391,96 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdobl je dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u pogledu kamata na iznose

- 0,42 Eura od 16.01.2006. pa do isplate,

- 1,47 Eura od 10.02.2006. pa do isplate,

- 4,91 Eura od 10.03.2006. pa do isplate,

- 9,05 Eura od 10.04.2006. pa do isplate,

- 7,50 Eura od 10.05.2006. pa do isplate,

- 8,24 Eura od 13.06.2006. pa do isplate,

- 10,77 Eura od 10.07.2006. pa do isplate,

- 11,82 Eura od 10.08.2006. pa do isplate,

- 9,53 Eura od 11.09.2006. pa do isplate,

- 7,50 Eura od 10.10.2006. pa do isplate,

- 14,33 Eura od 10.11.2006. pa do isplate,

- 12,08 Eura od 10.12.2006. pa do isplate,

- 17,38 Eura od 10.01.2007. pa do isplate,

- 18,74 Eura od 12.02.2007. pa do isplate,

- 20,75 Eura od 10.03.2007. pa do isplate,

- 22,54 Eura od 10.04.2007. pa do isplate,

- 29,94 Eura od 12.05.2007. pa do isplate,

- 29,28 Eura od 10.06.2007. pa do isplate,

- 34,38 Eura od 10.07.2007. pa do isplate,

- 28,93 Eura od 11.08.2007. pa do isplate,

- 29,12 Eura od 10.09.2007. pa do isplate,

- 35,39 Eura od 10.10.2007. pa do isplate,

- 30,26 Eura od 10.11.2007. pa do isplate,

- 32,34 Eura od 10.12.2007. pa do isplate,

- 25,39 Eura od 12.01.2008. pa do isplate,

- 19,42 Eura od 10.02.2008. pa do isplate,

- 10,91 Eura od 10.03.2008. pa do isplate,

- 18,27 Eura od 10.04.2007. pa do isplate,

- 23,48 Eura od 11.05.2008. pa do isplate,

- 24,24 Eura od 10.06.2008. pa do isplate,

- 25,83 Eura od 10.07.2008. pa do isplate,

- 28,33 Eura od 10.08.2008. pa do isplate,

- 26,98 Eura od 10.09.2008. pa do isplate,

- 13,51 Eura od 12.10.2008. pa do isplate,

- 2,65 Eura od 10.11.2008. pa do isplate,

- 6,69 Eura od 10.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015.g. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023 g. do isp late po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji glasi:

„IV. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 88834/05 s nadnevkom: 16. studenog 2005. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

V. Nalaže se Tuženiku: OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da Tužitelju: AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 647,71 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 6.10.2011. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.”

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 3.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više traženi iznos u visini 625,00 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.875,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj AR iz [adresa] (dalje: tužitelj) 26. svibnja 2023. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. Split (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik koji je tada poslovao pod nazivom HVB Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 88834/05 s nadnevkom 16. studenog 2005. Taj Ugovor o kreditu da sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik da je tužitelja teretio s pozivom na valutnu klauzulu. Osim toga, tuženik da je tužitelju po Ugovoru o kreditu zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita. Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti tu naknadu, ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljana Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a prilikom sklapanja da se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa da je stoga tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome da je sud eventualne sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., čl. 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te čl. 6., č. 96., čl. 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i čl. 41., čl. 49., čl. 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i druge Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) kao i na pravnu stečevinu Europske unije. Kredit po Ugovoru da je prijevremeno otplaćen, a prilikom prijevremene otplate kredita tuženik da je tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, što da tuženik nije imao pravo tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti. Izneseno u pogledu ulazne naknade da se primjenjuje na odgovarajući način i na izlaznu naknadu. Opisanim postupanjem da je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga da je tuženik, koji je sastavio Ugovor o kreditu, dužan tužitelju vratiti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja. Tuženik da tužitelju nikada nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezanu za označeni Ugovor o kreditu, a koja da je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari pa da je time tužitelj u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija da je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik da ju je dužan dati tužitelju, pa stoga tužitelj sudu predlaže temeljem čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) pozvati tuženika da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, a podredno temeljem čl. 186.b ZPP naložiti tuženiku da dostavi sve podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva na isplatu i to otplatni plan Kredita uz naznaku promjene kamatne stope uz svaki anuitet, analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata, obavijesti o promjeni kamatne stope vezano za Kredit i izvod iz Kredita iz kojeg je vidljiv datum isplate Kredita na bankovni račun tužitelja, s naznakom primijenjenog tečaja, navodeći da će tužitelj postaviti određen tužbeni zahtjev za isplatu nakon što se temeljem tih isprava provede vještačenje po vještaku financijske struke. Uz (visinom neodređene) zahtjeve za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, po ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom i po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj postavlja i zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknad i za obradu kredita i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita te ugovorne odredbe kojom se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 13. prosinca 2023. tuženik prije upuštanja u raspravljanje prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, a obzirom da se tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu odnosno utuženih ugovornih odredbi i isplata, temelji na tvrdnji tužitelja da je s pravnim prednikom tuženika sklopio još 16. studenog 2005. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 88834/05, koji da je u utuženim ugovornim odredbama u pogledu valutne klauzule u CHF te ugovorene naknade ništetan pa da time sporne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke, a kako se radilo o kreditu od 123.000,00 CHF, sud da bi vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari trebao utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa, a u kojem kunskom iznosu je nedvojbeno kredit i plasiran, isplaćen tužitelju od strane tuženika. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru za odlučivanje o tužbi, dalje navodeći da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni jer su neodređeni te nije naveden iznos koji se istom potražuje, a traži se od tuženika isplata nepoznatog i neodređenog iznosa pa je stoga tužba za sada nepodobna za raspravljanje, u svakom slučaju se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava osnovu i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te prigovor nepostojanja aktivne legitimacije zbog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa između ugovornih stranaka te predlaže odbiti sve tužbene zahtjeve podredno odbaciti ih i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, a za slučaj da sud prihvati postavljeni tužbeni zahtjev ističe opreza radi i prigovor radi prebijanja tražbine tuženika koju ima po osnovi kada je kamata i tečaj valute bio manji nego u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radi čega je tužitelj plaćao manji anuitet predniku tuženika od početno ugovorenog i to za vrijeme od sklapanja ugovora o kreditu do njegovog prijevremenog zatvaranja. Navodi da tuženik nesporno ima sjedište u [adresa], a ne u [adresa] pa da je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe čl. 48. st.1. Zakona o parničnom postupku stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik predlaže da se naslovni sud u [adresa] oglasi mjesno nenadležnim te da po pravomoćnosti takve odluke predmet na daljnje postupanje i raspravljanje dostavi mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Također ističe da je i pravni prednik tuženika imao sjedište u [adresa] i to na adresi [adresa], dakle, nikad da nije imao sjedište u [adresa], a gdje je predmetni ugovor bio zaključen. Nadalje tuženik ističe da tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač, a sukladno recentnoj sudskoj praksi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1748/2021 i Gž-1562/2021. U tom smislu da odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 79/2007) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za sam status potrošača i u ovom predmetu da prethodno moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, prvi, da se radi o fizičkoj osobi i drugi, da ona sklapa pravni posao ili djeluju na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe. Status tužitelja kao eventualnog potrošača da se ne presumira unaprijed već da je u svakom konkretnom pravnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr. kupnja nekretnine radi njihova iznajmljivanja ili davanja zakup, a radi stjecanja imovinske koristi njihovim iznajmljivanjem ili davanjem u zakup trećim osobama, tada da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa da se na te odredbe ne može osnovano i utemeljeno pozivati u ovom predmetu, pri čemu da je teret dokaza na tužitelju da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari. Posebno tuženik ističe da tužitelj više nema pravni interes za vođenje ove parnice jer da je on u cijelosti vratio tj. prijevremeno otplatio predmetni kredit predniku tuženika i to 06. listopada 2011. zbog čega da je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan jer je prestao ispunjenjem ugovornih obveza i to radi čega da podnesenu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev treba odmah odbaciti podredno odbiti u cijelosti. Naime, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa tužitelj da nije tužio prednika tuženika, a niti mu prigovarao u odnosu na bilo koju ugovorenu odredbu pa tako niti na iznos rate, kamatu, kamatnu stopu, valutnu klauzulu, tečaj, ugovorenu naknadu i drugo. Tužbu da treba odbaciti i iz razloga jer su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno navele da u slučaju da bilo koja ugovorna odredba postane ništetna iz bilo kojeg razloga, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koji je prestao ispunjenjem još 2011. godine, da će se ista zamijeniti valjanom ugovornom odredbom radi čega, a kako to nije bilo prethodno omogućeno tuženiku kao ni njegovom pravnom predniku, da je jasno da podnesena tužba i treba biti odbačena jer je čak i preuranjena. Osim toga, tužbeno potraživanje da je već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare, čak i kada bi postojala pravna osnova istog. Ovdje da se treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima Odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača da propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek 25. svibnja 2023. to da je nepobitno davno prošlo više od 12 godina od ispunjenja obveze tužitelja iz predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno više od 3 godine od svih plaćanja koje je tužitelj vršio pa da se ima kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, zbog čega da se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo novčano potraživanje od tuženika. Tužitelj da nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a da niti nije dokazana njegova aktivna legitimacija jer nije dokazao da je on bio potrošač, a na sve ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora da je nedvojbeno pristao, što da je razvidno ne samo iz njegovog solemniziranog potpisa na istom već i iz svih njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata i to od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do njegove konačne otplate, povrata zadnje ugovorene mjesečne kreditne obveze. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da su ugovorena valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima tako i s aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača, kao i tečaj valute. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik detaljno izlaže navode kojim osporava navode tužbe (koje sud ovdje detaljno ne ponavlja budući se radi o navodima na čak 18 stranica odgovora na tužbu), a koji se u bitnom odnose na to da je tadašnja HVB Splitska banka d.d. tužitelja izrijekom upozorila na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali da je tužitelj unatoč tome tada ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer da je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svih svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru što da je uglavnom i činjeno sve do njegovog zatvaranja tj. otplate kredita. Ugovorene naknade i to kako ulazna tako i tzv. izlazna da se nikada nisu mijenjale te su bile jasno i točno određene po visini, ali i iznosu koji će se naplatiti na teret korisnika kredita u slučaju da dođe do prijevremene otplate kredita jer da tada predniku tuženika kao i svakoj banci nastaju materijalni troškovi te troškovi dodatnih radnih sati djelatnika, prikupljanja i analize dokumentacije, materijalni troškovi, a do ovih troškova da je doveo tužitelj jer je on inicijator zahtjeva o kojem mora odlučiti banka kao kreditor. Dalje tuženik u odgovoru na tužbu iznosi navode u svezi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iako ništetnost te ugovorne odredbe nije predmet ovog spora poradi čega sud ove navode nije niti iznosio. Vezano za zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je neosnovan i to jer da je odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima da treba smatrati savjesnim pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje da Vrhovni sud potvrđuje i u odluci Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utuženu glavnicu, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik da u trenutku stjecanja nikako objektivno nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim i poštenim. Iako tuženik smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti Ugovora u cjelini, a niti djelomično, opreza radi u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi nepoznate i neodređene visine isplate iznosa koji će tužitelj eventualno posebno ili naknadno tek odrediti tj. precizirati nakon provođenja objektivnog i nepristranog vještačenja, ovo za slučaj da sud postavljeni tužbeni zahtjeva ocijeni osnovani, tuženik ističe (procesni) prigovor radi prebijanja te tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika koja na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja u razdoblju kada su kamata i tečaj valute bili manji od početno ugovorenog kroz cjelokupno razdoblje od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu do njegovog zatvaranja tj. otplate 06. listopada 2011 i to za svaki mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos, a koji će tuženik precizirati nakon utvrđenja istog provedbom financijskog vještačenja. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tj. odbaciti kao neosnovane tužbene zahtjeve uz nalaganje tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom, a u slučaju prihvaćanja bilo kojeg od postavljenih tužbenih zahtjeva odlučiti o postojanju potraživanja tuženika istaknutog radi prebijanja sukladno odredbi čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

3. U odnosu na navod tuženika da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni jer su neodređeni te jer nije naveden iznos koji se tužbom potražuje odnosno jer se traži od tuženika isplata nepoznatog i neodređenog iznosa pa je stoga tužba nepodobna za raspravljanje, sud ističe da je, a kako to tužitelj posebno i navodi u tužbi, ovo tužba iz čl. 186.b ZPP tzv. stupnjevita tužba. Naime, predmetna tužba u dijelu kojim se zahtjeva isplata novčanih iznosa (plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi) ne sadrži (visinom) određeni tužbeni zahtjev, međutim, tužitelj u tužbi jasno i navodi da ovu tužbu podnosi temeljem čl. 186.b ZPP, dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Tužitelj navodi i prema ocjeni ovog sada dostavljanjem dopisa OTP banka d.d. Split od 26. lipnja 2023. (list spisa 73) dokazuje da je prethodno pokretanju ovog spora od tuženika zatražio dostavu dokumentacije vezane za predmetni Ugovor o kreditu, međutim, da mu tuženik prethodno podnošenju predmetne tužbe traženu dokumentaciju nije dostavio. Cijeneći u svezi s navedenim da se radi o ispravama koje su zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nedvojbeno nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva u trenu podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev i na isplatu nisu određeni visinom, poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu odredbe čl. 186.b ZPP .

4. Što se tiče navoda tuženika da tužbu treba odbaciti iz razloga što da je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno da će se u slučaju ako bilo koja ugovorna odredba postane ništetna iz bilo kojeg razloga, ista zamijeniti valjanom ugovornom odredbom pa kako to tuženiku nije omogućeno to da je predmetnu tužbu potrebno odbaciti kao preuranjenu, sud ističe kako pravo tužitelja podnijeti nadležnom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i vraćanja stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, ne može biti ograničeno nikakvom ugovornom odredbom budući bi takva ugovorna odredba predstavljala ograničenje prava na pristup sudu, koje je pravo zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 01/06, 02/10) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 05/14) te bi stoga nedvojbeno i takva ugovorna odredba bila ništetna. Osim toga, činjenica da tuženik ne bi sporne ugovorne odredbe zamijenio valjanim na način koji bi rezultirao vraćanjem tužitelju iznosa koji je platio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a koju isplatu u ovom postupku tužitelj traži, razvidno je iz same činjenice da je tuženik osporio i osnovu i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, osporavajući tužbene navode da bi sporne ugovorne odredbe uopće bile ništetne .

5. U odnosu na navod tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer da je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, prijevremenom isplatom kredita u cijelosti 06. listopada 2011., za istaknuti je da se pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva koji ovdje glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom očituje već u isplati koju tužitelj traži idućim zahtjevom postavljenim u tužbi, onom na isplatu novčanog iznosa plaćenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, pravo na isticanje ništetnosti se sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), kao zakona važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ne gasi, a iz čega proizlazi zaključak da pravo tužitelja isticati ništetnost ugovorne odredbe nije uvjetovano trajanjem ugovornog odnosa već isključivo činjenicom da li takav deklaratorni zahtjev slijedi zahtjev kondemnatorne naravi koji opravdava postavljanje zahtjeva deklaratorne naravi, što ovdje jest slučaj. Što se pak tiče samog zahtjeva na isplatu, za koji sud ocjenjuje da predstavlja zahtjev za povrat stečenog bez osnove odnosno povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe, taj je zahtjev već po svojoj definiciji iz 104. st. 1. ZOO/91 odnosno čl. 210. ZOO/91, zahtjev koji ugovorna strana može postaviti tek nakon što je nastupila povreda njenog prava odnosno nakon što je dio njezine imovine neosnovano prešao u imovinu druge osobe. Kako pri tome povreda prava osobe koja postavlja osnovu vraćanja danog temeljem ništetne ugovorne odredbe odnosno stečenog bez osnove, traje sve dok dio njez ine imovine koji je neosnovano prešao u imovinu druge osobe ne bude vraćen, odluka o vremenu postavljanja zahtjeva s te osnove, ovisi isključivo o osobi koja zahtjev postavlja te važećim propisima postavljanje tog zahtjeva nije vezano uz činjenicu trajanja ugovornog odnosa u svezi kojeg je došlo do neosnovanog prijelaza dijela imovine jedne osobe u imovinu druge. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, istaknut s obzirom na činjenicu prestanka obveznopravnog odnosa zasnovanog predmetnim Ugovorom o kreditu isplatom kredita u cijelosti prethodno podnošenju predmetne tužbe, ocijenio neosnovanim.

6. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za odlučivanje o tužbi je neosnovan. Naime, odredba čl. 18.2. Ugovora o kreditu (list spisa 6-12) propisuje da ugovorne strane ugovaraju nadležnost suda pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja Ugovora. Kako dalje iz sadržaja Ugovora o kreditu (list spisa 6-12) proizlazi da je Ugovor sklopljen u [adresa] (što je izričito navedeno na prvoj stranici Ugovora – list spisa 6), a Općinski sud u Zadru je sud nadležan za područje grada [adresa], to su stranke čl. 18.2. Ugovora o kreditu za sve sporove koji će eventualno proizaći iz tog Ugovora u smislu čl. 70. ZPP ugovorile upravo nadležnost ovog suda. Za istaknuti je ovdje također i to da se prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. odredba čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK), a koja propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenu ti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, primjenjuje na sve sporove koji nastaju nakon stupanju na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/15), koji je u primjeni od 30. rujna 2015., budući se radi o procesnoj odredbi. Kako je predmetna tužba sudu podnesena 26. svibnja 2023., sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tužitelj bi i u slučaju da Ugovor o kreditu ne sadrži sporazum ugovornih strana o mjesnoj nadležnosti ovog suda, predmetnu tužbu mogao podnijeti upravo ovom sudu kao sudu koji je mjesno nadležan za mjesto njegova prebivališta (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023 od 04. lipnja 2024.).

7. Tuženikov prigovor da je vrijednost predmeta spora kako ju tužitelj označava u tužbi na iznos od 1.330,00 Eura suviše nisko naznačena i da bi ju trebalo odrediti na iznos od 123.000,00 CHF kao iznos predmetnog kredita koji je tuženik plasirao tužitelju, sud je ocijenio neosnovnim, ovo nakon što je sukladno čl. 40. st. 3. ZPP na pripremnom ročištu održanom 03. listopada 2024. brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odredio vrijednost predmeta spora upravo na iznos kako ju određuje tužitelj u tužbi. Naime, odredba čl. 186.b st. 5. ZPP propisuje da u tužbi iz stavka 1. tog članka, a kakva je predmetna tužba (tzv. stupnjevita tužba), tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 40. stavka 2. tog Zakona, što je prema ocjeni ovog suda tužitelj i učinio odredivši vrijednost predmeta spora na iznos od 1.330,00 Eura, a tuženik niti jednim osnovanim navodom nije doveo u pitanje ispravnost tako određene vrijednosti predmeta spora. Naime, navod da bi vrijednost trebala iznositi 123.000,00 CHF je neosnovan, obzirom u ovom postupku tužitelj niti traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu niti povrat cjelokupnog iznosa plasiranog kredita od 123.000,00 CHF. Za istaknuti je pri tome da je iznos označen u tužbi (1.330,00 Eura) vrijednost predmeta ovog spora do trenutka kada tužitelj u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP odredi visinu tužbenih zahtjeva na isplatu, a kada upravo taj iznos, ovo sukladno čl. 186.b st. 5. ZPP, postaje vrijednost predmeta spora.

8. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 08. srpnja 2025. (list spisa 127 -134), tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 20. listopada 2025. u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP određuje tužbeni zahtjev na isplatu na način da od tuženika po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od 22.011,59 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku; po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom isplatu iznosa od 391,96 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. studenog 2005. do isplate; a po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplatu iznosa od 647,71 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 06. listopada 2011. do isplate. Kako je sud u ovom postupku ocijenio da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP budući tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svom dokumentacijom vezanom za ugovorni odnos stranaka (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem dopisa tuženika sa lista spisa 73 iz kojeg je razvidno da je po tužiteljevom traženju tuženik istom relevantnu dokumentaciju dostavio tek uz taj dopis od 26. lipnja 2023., dakle, tek nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari), koja je dokumentacija nedvojbeno bila nužna za određivanje visine tužbenog zahtjeva, to je ono što tužitelj čini podneskom dostavljenim sudu 20. listopada 2025. određivanje tuženog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, koje određivanje tužbenog zahtjeva predstavlja procesnu obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe, kojem se određivanju tužbenog zahtjeva tuženik ne može osnovano protiviti.

8.1. S druge strane, tuženik na zaprimljeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 08. srpnja 2025. (list spisa 127-134) u podnesku od 07. studenog 2025. stavlja prigovor i to konkretno na onaj dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita navodeći da je vještak dao očitovanje da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a što da je u cijelosti pogrešno jer da tužitelju u ovom slučaju nije naplaćena nikakva posebna naknada pri zatvaranju kredita, već samo ostatak dugovanja po predmetnom Ugovoru. Dakle, tuženik prigovara na matematički izračun vještaka u pogledu izračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok u odnosu na preostali dio vještačenja nema prigovora.

8.2. Tuženik u svom podnesku od 07. studenog 2025. dalje navodi i to da je tužitelj u svom podnesku precizirao tužbeni zahtjev na način da je svoje potraživanje umanjio za iznos tzv. negativnih razlika u vrijeme kad je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, međutim, da svoje potraživanje nije umanjio za iznose kamata koje teku za ista ta razdoblja, a poradi čega tuženik, za slučaj da sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, ustraje u prigovoru radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to isključivo u pogledu kamata na iznose kako je to pobliže specificirano u tom podnesku tuženika odnosno navedeno u točci V. izreke ove presude (koja sadrži odluku suda u svezi istaknutog prigovora radi prebijanja).

8.3. Potom, a nakon što je povodom prigovora tuženika staln i sudski vještak za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté dao ispravak nalaza i mišljenja od 11. studenog 2025. (list spisa 152-154), tužitelj je na ročištu glavne rasprave održanom 26. veljače 2026. povukao tužbene zahtjeve postavljene po točkama IV. i V. tužbe koji se odnose na utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, s obzirom da ista u konkretnom slučaju nije naplaćena. Kako je tuženik na istom ročištu naveo da je suglasan s djelomičnim povlačenjem tužbe, to je sukladno čl. 193. ZPP utvrđeno kao u točci I. izreke ovog rješenja.

9. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 88834/05 od 16. studenog 2005. (list spisa 6-12), pregled prometa po računu AR (list spisa 47-51), Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 88834/05 od 27. travnja 2010. (list spisa 55), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj: 88834/05 (list spisa 56-64), dopis OTP banka d.d. od 26. lipnja 2023. (list spisa 73), podatke o kreditu (list spisa 80), pregled prometa po računu (list spisa 95-102), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 500,00 Eura (list spisa 123), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 08. srpnja 2025. (list spisa 127-134) i očitovanje na prigovor tuženika uz ispravak nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 11. studenog 2025. (list spisa 152-154) te je saslušao tužitelja AR (list spisa 120). Izvedeni su time u postupku po strankama preloženi dokazi osim dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke kao svjedoka, ovo jer je tuženik na pripremnom ročištu održanom 03. listopada 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga; osim dokaznog prijedloga tuženika za čitanje isprava koje tuženik niti uz odgovor na tužbu pa niti sve do dovršetka dokaznog postupka nije dostavio u spis; te osim dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka IR, ovo jer se na adresi koju je tuženik naveo kao adresu svjedoka istom nije mogao uručiti poziv za sudsko ročište (dostava je vraćena neuredna uz oznaku „adresa nedovoljna“ – list spisa 115-116), a tuženik po pozivu suda (dopis sa lista spisa 117- 118), iako uredno upozoren da će sud odustati od izvođenja tog dokaznog prijedloga ako tuženik ne postupi po traženju suda, nije dostavio ispravnu adresu svjedoka IR čije saslušanje predlaže. Za istaknuti je u svezi privedenog dokaznog postupka da sud nije pozivao stalnog sudskog vještaka mr. sc. Martinu Maté da usmeno pred sudom iznese nalaz i mišljenje koje je prethodno dala u pisanom obliku, vodeći računa da je pisanim očitovanjem na prigovor tuženika stalni sudski vještak ispravio dani nalaz, te nakon čega su stranke (tužitelj na ročištu održanom 26. veljače 2026., a tuženik na ročištu održanom 19. studenog 2025. i 26. veljače 2026.) izrijekom navele da stalnog sudskog vještaka nije potrebno pozivati na usmeno iznošenje pisano danog nalaza i mišljenja na ročištu pred sudom.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10.1. Tužbom tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog po odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tekstu: valutna klauzula u CHF) tvrdeći da je takva odredba o valutnoj klauzuli ništetna kao i nadalje utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita kao i isplatu iznosa plaćenog po osnovi te odredbe o naknadi za obradu kredita i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita.

10.2. Odredba čl. 103. st. 1. ZOO/91, zakona važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 105. ZOO/91 propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

10.3. Odredba čl. 104 st. 1. ZOO/91 propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se da ti odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.4. Odredba čl. 210. ZOO/91 propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi pri čemu čl. 214. ZOO/91 propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i HVB Splitska banka d.d. kao Kreditor 16. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 88834/05 kojim je ugovorom tuženik (koji je ranije poslovao pod tvrtkom HVB Splitska banka d.d.) tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.000,00 CHF (članak 2. Ugovora) uz isplatu po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita i obračun i iskazivanje svih obveza iz kredita u izabranoj stranoj valuti CHF kao valuti ugovora i izvršenje svih plaćanja novčanih obveza (otplata glavnice i kamata, naknade, troškova i drugo) u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora važećeg na dan plaćanja (članak 2. Ugovora) uz nominalnu kamatnu stopu od 4,89% godišnje promjenjivu i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0.50% iznosa kredita i plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita (članak 5. Ugovora), uz rok otplate na 300 mjeseci (članak 4. Ugovora), pri čemu se kredit odobrava isključivo za kupnju nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji stana br. 12/2005 od 16. studenog 2005. (članak 3. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 88834/05 od 16. studenog 2005. (list spisa 6-12, dalje: Ugovor o kreditu).

11.1. Dakle, iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit odobrava isključivo za kupnju nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji stana br. 12/2005 od 16. studenog 2005. (članak 3. Ugovora), a kada sud u svezi s tom činjenicom cijeni da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što proizlazi iz činjenice da ugovor ne sklapa niti kao vlasnik obrta niti kao zakonski zastupnik pravne osobe niti za potrebe obavljanja kakve poduzetničke djelatnosti, a što proizlazi iz iskaza tužitelja (list spisa 120), kojem iskazu sud nije imao razloga ne pokloniti vjeru obzirom je iskaz iznesen bez kontradiktornosti, logično, životno i sasvim uvjerljivo, koji sudu iskazuje da je on predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2005. i to za kupnju stana za život s obitelji, od te kupnje pa do danas da sa ženom i troje djece živi u ovom stanu i nikada osim za njihove stambene potrebe da ovaj stan nije korišten za nikakve druge svrhe, dalje iskazujući i to da kako mu je novac odnosno kredit bio potreban je on sklopio ugovor o kreditu u sadržaju kojeg mu je banka ponudila, dodajući da on ima srednju stručnu spremu, nije ekonomist, pa da nije u to vrijeme ništa znao o ovom tečaju CHF odnosno ovisno o čemu se on mijenja; to je utvrđenje suda da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku konkretno iskaza samog tužitelja (list spisa 120) i činjenice da je isti po zanimanju pomorac proizlazi da tužitelj nije osoba ekonomske naobrazbe niti osoba koja radi u sektoru financija, ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

11.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužitelju kao potrošaču stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.000,00 CHF uz isplatu po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz izvršenje svih plaćanja novčanih obveza (otplata glavnice i kamata, naknade, troškova i drugo) u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora važećeg na dan plaćanja. Nadalje, Ugovorom o kreditu je ugovoreno jednokratno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0.50% iznosa kredita.

11.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te da je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa kredita s dospijećem na naplatu prije korištenja kredita, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, dakle, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je plaćen po tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, kao sporno se u ovom postupku postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba o jednokratnoj naknadi u visini 0,50% od iznosa kredita (odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi, tuženik dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj platio po osnovi tih ugovornih odredbi. Osim toga, u postupku se kao sporno postavilo i pitanje visine tužbenog zahtjeva.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora 16. studenog 2005. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Banke, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem nište tne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.b ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.3. Tužitelj se u ovom postupku poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao potrošačke ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o i valutnoj klauzuli u CHF upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da konkretni potrošači poput ovdje tužitelja nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno odredbi čl. 502.c ZPP kojom je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ako sud ne bi odluku u ovom (individualnom) sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U -III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

12.4. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak nepoštena i ništetna, sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tuženik nije tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze (primjerice saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži saslušati na te okolnosti te pregled isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati) bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i načelu procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Poradi navedenog je sud u ovom postupku izveo sve adekvatne dokaze koje je tuženik predložio, međutim, ocjenom kojih dokaza, cijenjenih u međusobnoj svezi s preostalim dokazima izvedenim u ovom postupku te u svijetlu utvrđenja iz za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim navode tuženika da je prije zaključenja odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak utemeljene na potpunoj obavijesti.

12.5. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi n ije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12.6. Tužitelj u postupku tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije Korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tako u ovom postupku iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, pa je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka, da je tuženik drugu ugovornu stranu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF te da je Korisnik kredita mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora o kreditu (visinu kredita, visinu rate, visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita), a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, tuženik je na ove okolnosti u odgovoru na tužbu predložio saslušati djelatnika banke, međutim, od tog je dokaznog prijedloga odustao na pripremnom ročištu. Nadalje, tuženik je predložio i saslušanje svjedoka IR, sudužnika iz predmetnog Ugovora o kreditu, međutim, iako upozoren da će sud odustati od tog dokaznog prijedloga ukoliko tuženik ne dostavi potpunu ii ispravu adresu boravišta tog svjedoka, tuženik traženu adresu nije dostavio sudu poradi čega izvođenje ovog dokaza nije bilo moguće. Tuženik je na ove okolnosti predložio kao dokaz pročitati i niz isprava, dio kojih niti do zaključenja dokaznog postupka nije dostavio u spis, dok sadržaj onih koje je dostavio u spis nedvojbeno ne dokazuje da je tuženik prije zaključena i u vrijeme zaključenja tužitelja kao Korisnika kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita upravo švicarski franak utemeljene na potpunoj obavijesti.

12.7. Konačno, tuženik je na spornu okolnost predložio saslušati i samog tužitelja, koji je sudu iskazivao sasvim uvjerljivo, logično i životno te potvrđeno sadržajem spisu priležećih materijalnih dokaza osobito sadržajem samog Ugovora o kreditu poradi čega kao i poradi činjenice da sud ne nalazi kontradiktornosti u njegovom iskazu sud tužiteljev iskaz cijeni vjerodostojnim te ga prihvaća kao isitnit. Međutim, iz iskaza tužitelja (list spisa 120) proizlazi upravo suprotno navodima tuženika iz odgovora na tužbu budući iz njegova iskaza proizlazi to da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Stoga tuženik u ovom postupku nije adekvatnim dokazima kao nedvojbeno da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovaralo i da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a teret dokaza kojih je činjenica sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku. Tako tužitelj sudu iskazuje (list spisa 120) da je on kredit podignuo upravo kod tuženika zato jer je preko te banke primao plaću pa je onda u tu banku i otišao u svezi kredita, po dolasku u banku da je rekao da mu treba kredit za kupnju stana i to 80.000,00 Eura, da nije tražio nikakve posebne uvjete po dolasku u banku u smislu da je rekao banci da želim kredit u CHF već je rekao banci da mu ponude najbolji kredit koji imaju, a na što da mu je banka ponudila upravo ovaj koji je i sklopio, u valuti CHF, dodajući da mu banka nije ponudila kredit u niti jednoj drugoj valuti, samo ovaj u CHF jer da je to najbolji kredit tj. da je najbolje dignuti kredit u CHF. Upitan da li mu je pri ponudi tog kredita banka pojasnila kako se tečaj CHF mijenja, ovisno o čemu ili mu prezentirala kakve dokumente iz kojih bi on to mogao iščitati, tužitelj je iskazao da koliko se on sjeća, uz napomenu da je od sklapanja ugovora prošlo 20 godina što je dugo vrijeme, nije; a upitan da li je pri sklapanju ugovora bilo govora da je CHF rizična valuta, odgovara upravo suprotno, da mu je rečeno da je najbolje dignuti kredit u valuti CHF. Dalje je tužitelj iskazao sudu da je banka sastavila sadržaj ugovora i njemu je ugovor ponuđen kako se kaže "hoće tako ili nikako, poljubi ili ostavi", on da nije imao mogućnost reci banci da nešto promijeni u tom ugovoru i u tom smislu pregovarati s bankom nego samo uzeti kredit ili ne, a kako mu je novac odnosno kredit bio potreban on da je sklopio ugovor o kreditu u sadržaju kojeg mu je banka ponudila, dodajući da on ima srednju stručnu spremu, nije ekonomist, pa da nije u to vrijeme ništa znao o ovom tečaju CHF, odnosno ovisno o čemu se on mijenja, iskazavši dalje i to da kod javnog bilježnika, gdje je potpisao ugovor se sjeća da mu je ugovor pročitan, ali što mu je on više od toga rekao, to se ne sjeća. Zaključno je tužitelj iskazao to da je anuitete kredita on osobno plaćao banci, da kako je u jednom trenu bio ostao bez posla je malo upao u gabulu, ali je imao životno osiguranje pa je iz tih sredstava plaćao kredit, dodajući da je početno rata kredita bila 3.300,00 kn i kako je imao plaću 5.400,00 kn računao je da tu ratu može plaćati, međutim, tijekom oplate je rata porasla na 5.700,00 kn što nije mogao platiti sa svojom plaćom, a gdje su još troškovi života i režije. Upitan da li bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu da mu je pri sklapanju rečeno da će rata kredita biti 5.700,00 kn, tužitelj odgovara da ga ne bi sklopio ni u ludilu jer ne može on život svoje obitelji staviti na kocku. Osim toga, općepoznata je činjenica iz svakodnevnog života kao i opsežne sudske prakse o ovom pravnom pitanju da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači, što je sukladno utvrđenju suda upravo tužitelj kako je to ranije u odluci obrazloženo, pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa sudu I iz tog razloga nije uvjerljiva tvrdnja tuženika da je on s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka kao valute uz koju se veže kreditna obveza tužitelja, u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, visinu kamatne stope, rok otplate I potrebne instrumente osiguranja) te štoviše uopće i mogućnost ostvarenja kredita.

12.8. Iz navedenog tako prema ocjeni ovog suda kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji kredit u sadržaju koji je standardizirani unaprijed formuliran od strane samog tuženika pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ bez da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost realnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu i bez da ga je pri sklapanju Ugovora u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od čak više tisuća Eura).

12.9. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže sudu dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

12.10. Čitanjem odredbi Ugovora o kreditu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da iako u tim odredbama nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u CHF“, da je iz sadržaja odredbi Ugovora tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem generalno nije mogao biti nepoznat sam pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica kao i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju koji je nesporno predmetni Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju kao prosječnom potrošaču bile lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao (kako je to prethodno obrazloženo) da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora odnosno prilikom sklapanja Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica kao i anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Štoviše, iz navoda odgovora na tužbu proizlazi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije bila predvidiva te da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv daljnji navod tuženika da je pri sklapanju Ugovora o kreditu on s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da je tužitelja dovoljno jasno i detaljno informirao o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o rizicima valutne klauzule u CHF. Tužitelj (koji je po zanimanju bio pomorac i nije imao ekonomsku naobrazbu o čemu iskazuje sudu) koji od strane tuženika o riziku valutne klauzule u CHF nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu za čitavog trajanja ugovornog odnosa, a radi čega prema ocjeni suda nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule u CHF i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji tužitelju kao potrošaču nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, izričito i jasno informirati svakog potrošača zainteresiranog za sklapanje ugovora o kreditu o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu koji je pri tome i financijski stručnjak obzirom na svoju poslovnu djelatnost, bila obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužitelja kao Korisnika kredita.

12.11. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima potrošača kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu , tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu . Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stambenog prostora, dakle, rješavanja pitanja od životnog značaja budući prostor za stanovanje predstavlja osnovnu egzistencijalnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa redovne kamate, o kojima ovisi obveza Korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu Korisnika kredita i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira Korisniku kredita, tvrdeći u ovom postupku da je pri sklapanju Ugovora o kreditu informirao Korisnika kredita o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, međutim, taj navod nedvojbeno ne dokazujući. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je isključivo tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj ostvaruje prihode, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužitelja odnosno. Da je tužitelj bio adekvatno informiran od strane tuženika o ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada isti životno i logično ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo tužitelj obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to bez realne mogućnosti utjecaja na drastični porast anuiteta, a kako to tužitelj i sam iskazuje sudu (list spisa 120) kada na upit suda da li bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu da mu je pri sklapanju rečeno da će rata kredita biti 5.700,00 kn (kao iznos na koji je rata porasla tijekom otplatnog razdoblja), odgovara da ga ne bi sklopio ni u ludilu jer ne može on život svoje obitelji staviti na kocku.

12.12. Temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF odnosno da mu nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitel j mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u CHF, a kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog porasta iznosa anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne te da je obvezu na isplatu anuiteta radi povrata kredita za cijelog otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat.

13. U svezi ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% iznosa kredita, sud ponavlja da je u smislu čl. 84. ZZP/03 ugovorna odredba jasna i razumljiva ne samo ako je ta odredba gramatički razumljiva, nego i ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze. Imajući na umu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljenje kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući ovu spornu odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije korištenja kredita Korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, utvrdio da takva ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“, a što znači da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti ugovorne odredbe. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Europski sud pravde je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe potrošačkog ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. taj sud utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ poradi čega se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima, bitne činidbe ugovora tzv. „glavni predmet ugovora“ su obuhvaćene odredbama kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, ovo za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koje ne definiraju glavni predmet ugovora i koje podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, budući ova odredba ne definira bit ugovora o kreditu, usprkos činjenici što ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

13.1. Utvrdivši tako da je sporna odredba Ugovora o kreditu odredba kod koje ne dolazi do primjene čl. 84. ZZP/03 već da je dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, sud je ocjenom svih izvedenih dokaza u međusobnoj svezi među kojima kao osobito bitnog iskaza samog tužitelja (list spisa 120), utvrdio da je ova odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije korištenja kredita Korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, budući se o istoj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te jer ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz iskaza tužitelja (list spisa 120), kojem iskazu ponovimo sud nije imao razloga ne pokloniti vjeru obzirom je iskaz iznesen bez kontradiktornosti, logično, životno i sasvim uvjerljivo te u skladu sa spisu priležećim materijalnim dokazima, proizlazi da mu službenik u banci pri sklapanju Ugovora o kreditu nije ništa posebno rekao o troškovima obrade kredita niti da mu je prilikom sklapanja kredita prezentiran ikakav akt ili cjenik iz kojeg bi on mogao vidjeti temeljem čega banka obračunava troškove obrade kreditnog zahtjeva. Nadalje iz onog dijela iskaza tužitelja u kojem on navodi da je banka sastavila sadržaj ugovora i njemu je ugovor ponuđen kako se kaže "hoćeš tako ili nikako, poljubi ili ostavi", da on nije imao mogućnost reći banci da nešto promijeni u tom ugovoru i u tom smislu pregovarati s bankom nego samo uzeti kredit ili ne, a cijenjenog u svezi sa sadržajem Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da se ova naknada plaća čak prije korištenja kredita, proizlazi da se o ugovaranju obveze Korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom s korisnicima kredita ne pregovara već da je to uvjet komercijalnog ugovora o kreditu, dakle, da se korisniku kredita kredit nudi s obvezom plaćanja (i) ove naknade pod uvjetom „uzmi ili ostavi“, sadržaj koje je odredbe unaprijed formulirala banka te ga u tako formuliranom sadržaju unijela u sadržaj standardnog ugovora o kreditu, a iz čega sud izvodi zaključak da na ovu odredbu tužitelj nije imao nikakvu realnu mogućnost utjecaja. Kada u svezi s navedenim sud dalje cijeni činjenicu da suprotno načelu savjesnosti i poštenja ova odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao Korisnika kredita, budući nije dokazano da je visina naknade u iznosu od čak 0,50% ukupnog iznosa kredita stvarni iznos tuženiku nastalih troškova u postupku obrade kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, ocjena je suda da je odredba Ugovora o kreditu kojom se ugovara obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 te stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Naime, uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik prilikom obrade kreditnog zahtjeva imao određene troškove pa tako nedvojbeno operativne i materijalne troškove kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u proces odobravanja kredita u vidu zaprimanja klijenata, prikupljanja osnovnih podataka o klijentu i davanja potrebnih informacija o kreditu, zatim troškove provjere kreditne sposobnosti klijenta kroz odgovarajuće registre, troškove pribave i provjere sve potrebne dokumentacije te troškove sastavljanja ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, a na naknadu kojih troškova tuženik kao pružatelj usluge nedvojbeno ima pravo; činjenica da je trošak obrade određen u postotku od iznosa odobrenog kredita (a ne u nominalnom iznosu utvrđenom na temelju jasnog i određenog te od strane korisnika kredita provjerljivog troškovnika za poslove banke obavljene u postupku obrade kredita), što ujedno znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, prema ocjeni ovog suda svjedoči u prilog zaključku da ovako ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom ne odgovara realnom i stvarno nastalom trošku tuženika za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja i upravljanje kreditom. Ovo posebice i kada se sporna odredba cijeni u svezi odredbi Ugovora o kreditu kojima se je upravo tužitelj kao Korisnik kredita obvezao podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Sud pri tome ima u vidu da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje sporne naknade (tek je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17) 20. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, međutim, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona), međutim, nedostatak takve zakonske regulative ne otklanja od tuženika obvezu postupanja sukladno u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećim ZOO/91 propisanom načelu savjesnosti i poštenja.

13.2. Kako dakle tuženik u ovom postupku nije nedvojbeno dokazao da iznos u visini od 0,50% iznosa odobrenog kredita odgovara stvarno nastalim troškovima tuženika u postupku obrade kreditnog zahtjeva tužitelja i upravljanja kreditom niti to da je Kreditor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirao tužitelja kao Korisnika kredita o sadržaju i strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, to sud utvrđuje da je odredba kojom je ugovorena ta naknada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao Korisnika kredita, koji je platio tu naknadu bez da je u biti znao koju uslugu i koji točno trošak tako plaćenim iznosom podmiruje, ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća njome ugovorena naknada (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024.). Pri tome sud ističe da se pitanje uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a iz iskaza samog tužitelja (list spisa 120) proizlazi upravo to da je plaćanje ove naknade uvjet bez kojeg nije moguće ishoditi kredit, ovo jer tužitelj sudu iskazuje da je banka sastavila sadržaj ugovora i njemu je ugovor ponuđen kako se kaže "hoćeš tako ili nikako, poljubi ili ostavi", da on nije imao mogućnost reći banci da nešto promijeni u tom ugovoru i u tom smislu pregovarati s bankom nego samo uzeti kredit ili ne. Poradi navedenog je sud točkom II. izreke presude utvrdio da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj ugovora: 88834/05 s nadnevkom 16. studenog 2005. ništetan u dijelu kojim se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita.

O visini tužbenog zahtjeva.

14. Tvrdeći navedeno, da je tijekom otplatnog razdoblja izvršio preplatu po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetn ih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od ukupno 22.011,59 Eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznos svake pojedine mjesečne preplate anuiteta do isplate. Nadalje, tuženik postavlja i zahtjev na isplatu iznosa od 391,96 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 21. studenog 2005. kao dana plaćanja tog iznosa do isplate, a koji je iznos plaćen po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Tuženik pak, za slučaj da sud tužbeni zahtjev na isplatu nađe osnovanim, ističe prigovor radi prebijanja novčane tražbine koju da tuženik ima prema tužitelju po osnovi (zakonskih zateznih) kamata tekućih na iznose razlike između anuiteta koji su tužitelju naplaćeni u periodu kada je tečaj CHF bio niži od tzv. početnog tečaja i anuiteta koje bi tužitelj platio u tom periodu da je iznos istih obračunavan po tzv. početnom tečaju (tzv. negativne razlike).

14.1. Kako je visina tuženih zahtjeva na isplatu početno u tužbi bila neodređena te kako je tuženik osim osnove tužbenih zahtjeva osporavao i njihovu visinu te je pravodobno u smislu odredbe čl. 288.a st. 3. ZPP istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine koju da tuženik ima prema tužitelju jer da je tužitelj u određenom periodu otplatnog razdoblja predmetnog Ugovora o kreditu, onog u kojem je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita tzv. početnog tečaja, tuženiku plaćao niže anuitete kredita od onih koji su određeni tečajem CHF važećim na dan korištenja kredita tzv. početnim tečajem, sud je u dokaznom postupku odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. ŠR iz [adresa] kojoj je kao zadatak zadao izračunati kao prvo, razliku izraženu u valuti Euro prema fiksnom tečaju konverzije između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi mu bili naplaćeni tijekom razdoblja otplate da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka uz prikaz tzv. negativne razlike nastale u razdoblju otplate kada je tečaj CHF bio niži od važećeg na dan korištenja kredita i prikaz izračunate razlike po mjesecima uz oznaku točnog datuma kada je vršena naplata anuiteta u svakom pojedinom mjesecu razdoblja otplate; kao drugo, očitovati se o točnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, izražene u valuti Euro prema fiksnom tečaju konverzije, koji je tužitelju naplaćen po Ugovoru o kreditu i datuma na koji je izvršeno plaćanje ove naknade; te kao treće, a obzirom je isplata po osnovi odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u tom trenutku još bila predmet tužbenog zahtjeva, očitovati se o točnom iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena tužitelju, izražen u valuti Euro prema fiksnom tečaju konverzije, i datumu na koji je izvršeno plaćanje iste. Po takvoj je uputi suda stalni sudski vještak za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martina Maté dostavila nalaz i mišljenje od 08. srpnja 2025. (list spisa 127-134) u kojem je kao prvo, dala nalaz i mišljenje da razlika, izražena u valuti Euro prema fiksnom tečaju konverzije između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi mu bili naplaćeni tijekom razdoblja otplate da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka s uključenim tzv. negativnim razlikama nastalim u razdoblju otplate kada je tečaj CHF bio niži od važećeg na dan korištenja kredita iznosi 22.011,59 Eura; kao drugo, da pojedinačni mjesečni iznosi razlike u anuitetima koji su tužitelju naplaćeni i anuiteta koji bi mu bili naplaćeni da glavnica anuiteta nije bila vezana za promjenu tečaja CHF već da je iznos anuiteta obračunavan po tzv. početnom tečaju iznose kako je to detaljno prikazano u stupcu 8. Tablice 1. na strani 4-6 nalaza i mišljenja (list spisa 130-132); te kao treće, da je 21. studenog 2005. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 2.953,23 kn što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 391,96 Eura. Na takav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka niti tužitelj niti tuženik nisu imali prigovora, a kako je sud ocijenio da je nalaz i mišljenje izrađeno po nalogu suda tj. da je u nalazu sudski vještak dao mišljenje u svezi svih činjenica koje su nužne za donošenje odluke o tužbenim zahtjevima na isplatu kao i o tuženikovom prigovoru radi prebijanja, objektivno, detaljno, jasno i pregledno, sukladno pravilima struke i na temelju dokumentacije koja prileži spisu u svezi predmetnog Ugovora o kreditu, sud je nalaz i mišljenje u iznesenom dijelu prihvatio u cijelosti te je temeljem ovog materijalnog dokaza utvrdio kao prvo, da je tužitelj po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženiku platio iznose koji su detaljno prikazani u stupcu 8. Tablice 1. od retka 37 do retka 64 (list spisa 131-132), a koje iznose ne bi platio da glavnica i anuitet kredita nisu nepoštenom ugovornom odredbom bili vezani uz promjenu tečaja švicarskog franka; kao drugo, da iznos razlike između anuiteta koji su tužitelju naplaćeni i anuiteta koji bi mu bili naplaćeni da glavnica anuiteta nije bila vezana za promjenu tečaja CHF već da je iznos anuiteta obračunavan po tzv. početnom tečaju umanjen ta tzv. negativne razlike (iznose razlike u anuitetima koji su naplaćeni tužitelju i anuiteta obračunatih u period kada je CHF bio niži od tzv. početnog tečaja) iznosi ukupno 22.011,59 Eura; te ako treće, da je tužitelj po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom 21. studenog 2005. platio iznos od 391,96 Eura. Sud ovdje smatra potrebnim istaknuti i to da je u svom nalazu i miljenju od 08. srpnja 2025. stalni sudski vještak dalje dao i nalaz i mišljenje da je tužitelju 06. listopada 2011. kada je kredit prijevremeno zatvoren naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 647,71 Eura, međutim, na koji je dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka tuženik stavio prigovor, povodom kojeg je prigovora stalni sudski vještak mr. sc. Martina Maté 11. studenog 2025. revidirao dani nalaz i mišljenje te dao ispravak nalaza i mišljenja (list spisa 152-154) na način da je njegov končani nalaz i mišljenje taj da tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita te da plaćeni iznos od 4.880,17 kn (647,71 Eura) ne predstavlja plaćanje po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14.2. Obzirom je sud obrazlažući o pravnoj osnovi potraživanja tužitelja kao nedvojbeno utvrdio to da je tuženik kao jača ugovorna strana Ugovora o kreditu povrijedio interese i prava tužitelja kao korisnika kredita zaključivši predmetni Ugovor o krediti u kojem je tuženik koristio ništetnu i nepoštenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora kao trgovac nije tužitelja koji je potrošač u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, to prema utvrđenju ovog suda tužitelj temeljem čl.104. st. 1. ZOO/91 i čl. 210. ZOO/91 ima pravo na povrat ukupnog iznosa koji je tuženik stekao od tužitelja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dok tuženik s druge strane, kao trgovac i ugovorna strana koja je kriva za sklapanje Ugovora o kreditu sa ništetnom ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu u svezi ništetne ugovorne odredbe obzirom da takvo pravo, ovo u smislu odredbe čl. 103. st. 2. ZOO/91, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a poradi čega tuženik prema tužitelju prema utvrđenju ovog suda nema nikakvu novčanu tražbinu s osnove tzv. negativne razlike. Osim toga, ni zakonska pravila o vraćanju stečenog bez osnove sadržana u čl. 211. do čl. 219. ZOO/91 ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez valjane pravne osnove prešla u imovinu tuženika, a poradi kojeg također razloga tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut po osnovi tzv. negativne razlike nije osnovan.

14.3. Slijedom svega navedenog je sud točkom I. izreke ove presude (kao plaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 22.011,59 Eura, isplatu kojeg iznosa tužitelj u ovom postupku potražuje kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (budući sud ne može tužitelju dosuditi veći iznos od onog koji tužitelj potražuje tužbom, neovisno o tome utvrdi li sud u postupku da tužitelj ima pravo na isplatu većeg iznosa od onog koji potražuje); točkom II. izreke presude je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću na mjesečne iznose koje je tužitelj platio tuženiku po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF detaljno specificirane u točci II. izreke presude, kako to tužitelj u ovom postupku potražuje i na isplatu koje zakonske zatezne kamate tužitelj ima pravo neovisno o tome da li tužitelj istovremeno traži i isplatu ukupne glavnice obz irom je u cijelosti dispozicija tužitelja koje će svoje potraživanje i u kojem iznosu ostvarivati u parničnom postupku; te je točkom IV. izreke presude sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 391,96 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2005. do isplate kao plaćeno po osnovi ništene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom; dok je točkom V. izreke presude sud utvrdio da ne postoji tuženikova novčana tražbina koju isti predlaže prebiti sa predmetnim tražbinama tužitelja, radi čega dalje nije niti došlo do traženog prebijanja. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati je utemeljena na odredbi čl. 214. ZOO koja propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove mora platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) dok je kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sukladno čl. 214. ZOO/91 za iznos od 391,96 Eura određen dan 21. studenog 2005. kad je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, a za preplaćene iznose anuiteta dosuđene točkom I. izreke presude onaj dan kada je tužitelj preplatio svaki pojedini mjesečni iznos anuiteta , ovo budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio označene iznose po ništetnim ugovornim odredbama nesavjestan od dana stjecanja tih iznosa. Naime, tuženikova nesavjesnost proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju, koji sadrži i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, tužitelju dao na sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž- 1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.).

15. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetn ih ugovornih odredbi slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno , ovo sukladno čl. 371. ZOO791, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje i povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima kako to pogrešno smatra tuženik već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu u ovoj pravnoj stvari potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetn ih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom odnosno od dana kada je izvršena naplata naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojim je ugovorena naknada troškova za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći da je ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora konkretno 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja po osnovi preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom pogledu neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sudu podnesena 26. svibnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018. Što se pak tiče zastare potraživanja tužitelja za isplatu plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi troškova za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, rok zastare za ostvarenje te tražbine u trenutku podnošenja predmetne tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost takve ugovorne odredbe, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom (za sada) nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare dakle za ovu tražbinu tužitelja nije još niti počeo teći, tako nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog potraživanja tužitelja.

16. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da povlačenje tužbe (što predstavlja neuspjeh tužitelja u sporu budući nije posljedica udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu) u dijelu kojim se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadu za prijevremenu otplatu kredita i isplatu iznosa od 647,71 Eura sa zateznom kamatom kao iznosa stečenog po toj ništetnoj ugovornoj odredbi (postavljanje kojeg je tužbenog zahtjeva posljedica greške u nalazu i mišljenju sudskog vještaka), predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu, u pogledu kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi koji u postupku ne bi nastali u slučaju da je tužitelj tužbom i početno potraživao onaj iznos s kojim je uspio u postupku, pri čemu je sud posebno vodio računa o činjenici da se odvjetnički trošak za raspravljanje i o visini tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj postavlja prije djelomičnog povlačenja tužbe i o visini koju sud ovom presudom dosuđuje tužitelju obračunava prema istom iznosu bodova, a što znači da uslijed raspravljanja o tužbenom zahtjevu kako je postavljen tužbom prije nego li je ista djelomično povučena tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Slijedom navedenog je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.875,00 Eura dok je tužitelju priznao pravo na naknadu troška visina kojeg je utvrđena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora (u visini od 1.330,00 Eura za radnje od podnošenja tužbe do određenja tužbenog zahtjeva sukladno čl. 186.b ZPP, a 23.051,26 Eura od podneska od 20. listopada 2025. kojim određuje tužbeni zahtjev sukladno č l. 186.b ZPP na dalje) te vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužitelj ima pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 26. svibnja 2023. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 18. siječnja 2024. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 03. listopada 2024. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) , trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 10. ožujka 2025. na kojem se je provodio dokazni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20. listopada 2025. kojim određuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka temeljem čl. 186.b ZPP (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 28. listopada 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (1 x 50 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 19. studenog 2025. i 26. veljače 2026. na kojima se je raspravljalo o predmetu spora te se je provodio dokazni postupak (2 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 3.000,00 Eura te uvećano za materijalni trošak nastao za potrebe financijskog vještačenja u visini od 500,00 Eura iznosi ukupno 3.500,00 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja do isplate.

U Zadru, 27. ožujka 2026. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi),

2. Tuženiku po punomoćniku.