Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pr-96/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Osnovna škola Bijelo Brdo, Bijelo Brdo, Nikole Tesle 71, OIB: 78598666443, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 4. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika, 27. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, kao neosnovan, a koji glasi:

„1. Utvrđuje se kako je Odluka tuženika Osnovna škola Bijelo Brdo, Bijelo Brdo, Nikole Tesle 71, OIB: 78598666443, Klasa: 113-03/25-01/4, Ur.broj: 2158-129-25-2 od 8. svibnja 2025. nedopuštena i nepravilna.

2. Nalaže se tuženiku OSNOVNA ŠKOLA BIJELO BRDO, Bijelo Brdo, Nikole Tesle 71, OIB 78598666443 isplatiti tužitelju VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je zaposlena kod tuženika kao poslodavca koji predstavlja javnu službu i na kojeg se primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za zaposlenike u javnim službama. Tužiteljica je kao član Školskog sindikata Preporod, zatražila od tuženika 5.5.2025. sukladno čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU-a, korištenje 1 dana plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti - sindikalnom prosvjedu koja će se održati u Zagrebu, Trg bana J. Jelačiča 9. svibnja 2025. Tuženik je Odlukom od 8.5.2025. Klasa: 113-03/25-01/4, Ur.broj: 2158-129-25-2 odbio navedeni zahtjev tužitelja za plaćenim dopustom jer on nije suglasan sa Dopisom Ministarstva rada od 18.4.2025. U navedenom Dopisu Ministarstva rada Klasa: 110-01/25-01/106, Ur.broj:

524-03/1-25-2 od 18.4.2025. navodi se kako radnici ne bi imali pravo na plaćeni dopust iz sljedećih razloga: Prema čl. 98. TKU sindikalnom predstavniku, sindikalnom povjereniku ili članu povjerenstva treba omogućiti da sindikalne aktivnosit obavlja u radno vrijeme na način koji ne šteti obavljanju službe te članovi povjereništva sindikata imaju pravo održati sindikalne sastanke u vrijeme i na način koji ne šteti djelotvornosti poslovanja ustanove, a sindikalni povjerenik odnosno članovi sindikalnog povjereništva imaju pravo na plaćeni dopust za sastanke, tečajeve, seminare, kongrese i konferencije, prema čl. 86. st. 4. Zakona o radu radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada. Čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU-a predstavlja sadržajno isti članak prethodno važećeg TKU-a, gdje je Povjerenstvo za tumačenje TKU-a dalo tumačenje broj 106/22.) u kojem se navodi kako se plaćeni dopust odnosi na sudjelovanje samo na sindikalnim susretima, seminarima i obrazovanju za sindikalne aktivnosti. Odluka tuženika kojom se odbija Zahtjev tužitelja za plaćenim dopustom nije pravilna iz razloga jer su navodi i razlozi Dopisa Ministarstva Klasa: 110- 01/25-01/106, Ur.broj: 524-03/1-25-2 od 18.4.2025. u cijelosti činjenično netočni i pravno neosnovani. Ovo iz slijedećih razloga: prije svega, Ministarstvo rada nije ovlašteno tumačiti odredbe TKU-a te njegova mišljenja i/ili tumačenja nemaju nikakav pravno obvezujući karakter. Nadalje, Ministarstvo rada se poziva na irelevantne odredbe TKU-a i Zakona o radu. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o pravima sindikalnih povjerenika iz čl. 98. TKU-a, kao niti o pravu zaposlenika temeljem čl. 86. st. 4. ZOR-a. Radi toga, potpuno su bespredmetni navodi Ministarstva rada kako predmetno pravo podrazumijeva samo sindikalne aktivnosti u smislu čl. 86. st. 4.ZOR. Sasvim suprotno, u čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU-a riječ je o potpuno novom pravu, povoljnijem pravu koje su ugovorne strane TKU-a ugovorile sukladno čl.9. i čl.192. ZOR-a i koje pravo nije postojalo u Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike. Naime, odredba ranijeg Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike i odredba važećeg TKU-a na koju se poziva ovdje tužitelj nisu istovjetne budući je odredba novog TKU-a dopunjena na način da sada jasno obuhvaća «i druge sindikalne aktivnosti». Iz navedenog slijedi kako su stranke novim TKU-a tim i takvim proširenjem učinile nespornim da se navedeno pravo na plaćeni dopust odnosi na sudjelovanje zaposlenika u svim sindikalnim aktivnostima, uključivo i aktivnost sudjelovanja u sindikalnom prosvjedu. Dakle, nesporno je kako je prosvjed organiziran od strane sindikata sindikalna aktivnost, ali je Ministarstvo rada, pozivajući se na pogrešne odredbe TKU-a i ZOR-a te raniju, sadržajno drugačiju odredbu KU izvelo potpuno pogrešan i promašen zaključak da se sudjelovanje u prosvjedu ne može smatrati sindikalnom aktivnosti za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust. Tužitelj je protiv Odluke tuženika od 8.5.2025. Klasa: 113-03/25-01/4, Ur.broj: 2158- 129-25-2 kojim se odbija zahtjev tužitelja za plaćenim dopustom podnio 21.5.2025. Zahtjev za zaštitom prava, a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio. Konačno, tužitelj navodi kako Vlada RH do sada nije nikada sporila radnicima pravo na plaćeni dopust za sudjelovanje u prosvjedu kao sindikalnoj aktivnosti, a radnik temeljem navedene odredbe TKU-a može godišnje za te aktivnosti iskoristiti tek 2 dana plaćenog dopusta slijedom čega se ne radi o neograničenom i za poslodavca štetnom pravu. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je nesporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika kao poslodavca koji predstavlja javnu službu i na kojega se primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za zaposlenike u javnim službama. Nadalje, nesporno je da je tužiteljica podnijela zahtjev za korištenje 1 dan plaćenog dopusta radi sudjelovanju u sindikalnoj aktivnosti – sindikalnom prosvjedu koji se održava u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 9. svibnja 2025. Tuženik je Odlukom KLASA:113-03/25-01/4, URBROJ: 2158-129-25-2 od dana 8.svibnja 2025. odbio zahtjev tužiteljice za plaćenim dopustom pozivajući se na Zakon o radu te dopis Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike KLASA: 110-01/25-01/106, URBROJ: 524-03-/1-25- 2 od 18. travnja 2025. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da Odluka tuženika kojom odbija zahtjev tužitelja za plaćenim dopustom nije pravilna iz razloga jer su navodi i razlozi Dopisa Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u cijelosti činjenično netočni i pravno neosnovani prvenstveno jer Ministarstvo nije ovlašteno tumačiti odredbe TKU-a, te njegova mišljenja nemaju nikakav pravno obvezujući karakter. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u svome dopisu nije tumačio TKU, već je isto izložilo pravnu osnovu ugovaranja pojedinih odredbi u TKU. Naime, da bi neka odredba mogla biti ugovorena kolektivnim ugovorom ista mora biti u skladu sa Zakonom o radu. U tome smislu Ministarstvo je izložilo koji je zakonski temelj ugovaranja takve odredbe u TKU, a sve kako bi se mogao sagledati kontekst i ratio ugovaranja takve odredbe. S tim u vezi napominje se da članak 86. stavak 1. Zakona o radu utvrđuje pravo radnika na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe (sklapanje braka, rođenje djeteta, teža bolest ili smrt člana uže obitelji i sl.). Također, iz članka 86. stavak 2. istoga Zakona proizlazi pravo radnika na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, te da se povoljnije može urediti kolektivnim ugovorom. Nadalje, stavak 4. istoga članka posebno uređuje pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja za potrebe sindikalnog rada - pod uvjetima i u trajanju određenom kolektivnim ugovorom. Tuženik se poziva na članak 43. stavak 1. TKU, te je iz stipulacije navedene odredbe jasno je na koje sindikalne aktivnosti se odredba odnosi, dakle one aktivnosti koje sindikati organiziraju u svrhu osnaživanja i edukacija u svrhu sindikalnoga rada. U navedenoj odredbi nema mjesta tumačenju da bi se odredba odnosila na aktivnosti usmjerene protiv poslodavca. Niti nije za očekivati da bi predstavnici poslodavaca imali intenciju, prilikom sklapanja TKU, ugovoriti odredbu kojom bi financirali aktivnost usmjerenu protiv njega. Na navedeno poslodavce ne obvezuje niti jedan propis ili preporuka Europske unije niti hrvatsko zakonodavstvo. Nadalje, još jednom napominje kako Ministarstvo rada u svom dopisu nije ulazilo u tumačenje TKU-a, već u davanje mišljenja o odredbama Zakona o radu, dok je tužiteljica u svojoj tužbi upravo pristupila tumačenju predmetne odredbe TKU-a. Ujedno napominjemo i kako je tuženik kao javna ustanova koja obavlja javnu službu korisnik sredstava Državnoga proračuna i financira se iz istoga. Osim što je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kao tijelo državne uprave u čijem je djelokrugu davanje očitovanja u vezi s primjenom propisa kojima su uređeni radni odnosi i ostvarivanje prava iz radnog odnosa dalo očitovanje kako ne postoji obveza poslodavca odobriti radniku plaćeni dopust radi sudjelovanja na prosvjedu usmjerenom protiv poslodavca u organizaciji sindikata, jednakog je stava bilo i tuženikovo resorno ministarstvo, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Slijedom svega navedenog, a obzirom da nije utvrđeno pravo zaposlenika na plaćeni dopust za sindikalnu aktivnost – prosvjed isto pravo nije niti moguće konzumirati. Slijedom svega navedenog, tuženik tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u cjelokupan spis i pročitao svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to obavijest tužiteljice od 5.5.2025. (stranica 5 spis), odluka tuženika od 8.5.2025. (stranica 6 spisa), dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 18.4.2025. (stranice 7-8 spisa), članak Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike i odredbe važećeg TKU-a (stranice 9-12 spisa) i zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (stranice 13- 14 spisa).

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 4. veljače 2026., zakonski zastupnik tuženika je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem predstavnica Pregovaračkog odmora Vlade Republike Hrvatske.

4. Iz obavijesti tužiteljice od 5.5.2025. (stranica 5 spis) proizlazi kako tužiteljica prijavljuje tuženiku odsutnost s radnog mjesta, sa zahtjevom za korištenje jednoga dana plaćenog dopusta u skladu sa člankom 43. stavkom 1. točkom 9. kolektivnog ugovora za zaposlenik u javnim službama, budući da će 9. svibnja 2025. sudjelovati u sindikalnoj aktivnosti koja će se održati na Trgu bana Josipa Jelačića, u Zagrebu, u organizaciji školskog sindikata Preporod, nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama i nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.

5. Iz odluke tuženika od 8.5.2025. (stranica 6 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odbijen zahtjev za korištenje jednog dana plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti koja će se održati u zagrebu 9. svibnja 2025. u Zagrebu, budući da u skladu s mišljenjem Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 18.4.2025. organiziranje prosvjeda ne smatra se sindikalnom aktivnošću za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i tako platiti vrijeme provedeno u prosvjedu.

6. Iz dopisa Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 18.4.2025. (stranice 7-8 spisa te stranice 20-21 spisa) proizlazi kako isto daje mišljenje u odnosu na problematiku dana plaćenog dopusta za prosvjed za koji sindikati tumače da ih je poslodavac dužan odobriti. Pa tako navodi kako člankom 98. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (Narodne novine broj 29/2024.- dalje u tekstu: TKU) ni na koji način nije obuhvaćeno i pravo na korištenje plaćeno dopusta (na teret poslodavca) za prosvjed. Nadalje se navodi i odredba članka 86. stavka 4. Zakona o radu, pa se daje mišljenje kako se organiziranje prosvjeda ne smatra sindikalnom aktivnošću za koji je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i tako platiti vrijeme provedeno u prosvjedu. Jednako tako smisao odredbe članka 43. stavka 1. točke 9. TKU kojom se daje pravo na korištenje plaćenog dopusta za sindikalne aktivnosti. Nadalje navodi kako je i prethodni TKU sadržavao sadržajnu istu odredbu, pa je i ranijim tumačenjem broj 106/23 navedeno kako prosvjed protiv poslodavca nije sindikalni susret.

7. Iz Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (Narodne novine broj 56/2022. – dalje u tekstu: TKU/22) i to članka 43. (stranice 9-10 spisa) proizlazi kako je u istom propisano: da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana u sljedećim slučajevima (stavak 1.) i to – sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima i obrazovanju za sindikalne aktivnosti – 2 radna dana (točka 9.).

8. Iz Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (Narodne novine broj 29/2024. – dalje u tekstu: TKU) i to članka 43. (stranice 11-12 spisa) proizlazi kako je u istom propisano: da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana u sljedećim slučajevima (stavak 1.) i to - sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana (točka 9.).

9. Iz zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa (stranice 13-14 spisa) proizlazi kako tužiteljica navodi da je kao članica sindikata 9. svibnja 2025. sudjelovala u sindikalnoj aktivnosti, te nije iskoristila ukupan broj od 10 radnih dana plaćenog dopusta u ovoj godini, a niti 2 radna dana plaćenog dopusta iz članka 43. stavka 1. točke 9. TKU, pa time smatra kako joj pripada pravo na plaćeni dopust za dan 9. svibnja 2025.

10. Temeljem provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Predmet spora je utvrđenje da je odluka tuženika kojom je, tužiteljici, odbio korištenje jednog dana plaćenog dopusta, nedopuštena i nepravilna.

12. Sporno je ima li tužiteljica pravo na korištenje plaćenog dopusta radi sudjelovanja na sindikalnom prosvjedu u skladu sa člankom 43. stavkom 1. točkom 9. TKU.

13. Nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, kao poslodavca, koji predstavlja javnu službu, kao i da se na zaposlenike u javnim službama primjenjuje TKU. Također je nesporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za korištenje 1 dan plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti – sindikalnom prosvjedu, kao i da je takav zahtjev tuženik odbio. Nesporno je i da je tužiteljica 9. svibnja 2025. bila na održanom sindikalnom prosvjedu u Zagrebu.

14. Iz isprava u spisu utvrđeno je sljedeće:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika,

- da je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 18. travnja 2025. donijelo mišljenje kojim navodi kako organiziranje prosvjeda se ne smatra sindikalnom aktivnošću za koji je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust

- da je tužiteljica članica Školskog sindikata Preporod iz Zagreba, te da je podnijela zahtjev za korištenje jednog dana plaćenog dopusta za 9. svibnja 2025.

- da je tuženik donio odluku kojom je takav zahtjev tužiteljice odbio iz razloga jer se organiziranje prosvjeda ne smatra sindikalnom aktivnošću

- da je tužiteljica sudjelovala 9. svibnja 2025. na sindikalnoj aktivnosti

15. Odredbom članka 86. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. - dalje u tekstu: ZR) propisano je kako tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe (sklapanje braka, rođenje djeteta, teža bolest ili smrt člana uže obitelji i sl.), dok je stavkom 4. propisano kako radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Člankom 8. stavkom 1. ZR je propisano u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Člankom 9. stavkom 2. ZR je propisano poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano, a stavkom 3. je propisano ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Člankom 186. stavkom 1. ZR-a je propisano kako radnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zbog članstva u sindikatu, a osobito nije dopušteno: 1) ugovor o radu s određenim radnikom sklopiti pod uvjetom da on ne stupi u sindikat, odnosno pod uvjetom da istupi iz sindikata, te 2) otkazati ugovor o radu ili na drugi način staviti radnika u nepovoljniji položaj od ostalih radnika zbog njegova članstva u sindikatu ili sudjelovanja u sindikalnim djelatnostima izvan radnoga vremena, a uz suglasnost poslodavca i za vrijeme radnoga vremena, dok je stavkom 2. propisano kako članstvo u sindikatu i sudjelovanje u djelatnostima sindikata ne smije biti okolnost na kojoj poslodavac temelji odluku o sklapanju ugovora o radu, promjeni poslova koje radnik obavlja, odnosno mjesta rada, stručnom obrazovanju, napredovanju, plaćanju, socijalnim davanjima i prestanku ugovora o radu. Odredbom članka 43. stavka 1. TKU je propisano da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana u sljedećim slučajevima: - sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana (točka 9.).

16. Prvenstveno treba reći da tužiteljica, kao radnica, pravo na plaćeni dopust, iz članka 86. stavka 4. ZR-a, može iskoristi jedino ako je ono propisano kolektivnim ugovorom. U odredbi članka 43. stavka 1. TKU nema mjesta tumačenju da bi se odredba odnosila na aktivnosti usmjerene protiv poslodavca ni da bi bila ugovorena odredba kojom bi zaposleniku bila financirana aktivnost usmjerena protiv poslodavca.

17. Citirana odredba članka 86. stavka 1. ZR ne propisuje pravo radnika na plaćeni dopust za sudjelovanje u prosvjedu. Nadalje su već citiranom odredbom članka 43. stavka 1. točka 9. TKU navedene sindikalne aktivnosti kao što su sindikalni susreti, seminari, obrazovanje za sindikalne aktivnosti, tako da plaćeni dopust za prosvjed radnika nije naveden u citiranoj odredbi niti se smatra sindikalnom aktivnošću za koju bi zaposlenik imao pravo na plaćeni dopust. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da organiziranje prosvjeda nije sindikalna aktivnost za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i tako platiti vrijeme provedeno u prosvjedu. Smisao odredbe članka 43. stavka 1. točka 9. TKU, kojom se daje pravo na korištenje plaćenog dopusta za korištenje sindikalnih aktivnosti, a koji se temelji na Zakonu o radu, podrazumijeva sindikalne aktivnosti u smislu već navedene odredbe članka 86. stavka 4. ZR.

18. Naime, tužiteljica zanemaruje i odredbe članka 186. ZR, a kojom je propisano kako radnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zbog članstva u sindikatu. Pa tako radnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugog radnika na temelju članstva ili ne u sindikatu i stoga je obveza poslodavca da kolektivni ugovor primjeni jednako na sve radnike odnosno na one koji jesu članovi sindikata s kojim je kolektivni ugovor potpisan, kao i na one koji to nisu (tako u svome mišljenju nadležno ministarstvo odgovara na pitanje iz primjene kolektivnog ugovora – https://www.mrms.hr/pitanje/primjena-kolektivnog-ugovora/). Pa bi se tako na ovakav način radnik koji nije član sindikata doveo u nepovoljniji položaj, budući da bi u ovakvom slučaju tužiteljica sama birala sudjelovanje na sindikalnom prosvjedu (i za to dobila plaćeni dopust), dok drugi radnik koji nije član sindikata ne bi imao to pravo, a uz sve to poslodavca (ovdje tuženika) se ne bi niti pitalo za odobrenje takvog radnika za sudjelovanje u sindikalnoj aktivnosti koja je u konačnici usmjerena upravo protiv poslodavca.

18.1. Da bi bila potrebna prethodna suglasnost poslodavca za takvu aktivnost za koju bi isti imao financijski izdatak govori i u prilog upravo odredba članka 186. stavka 1. ZR, a kojom je propisano kako zaposlenik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika zbog članstva u sindikatu, a tužiteljica kao član sindikata ima pravo baviti se sindikalnim aktivnostima izvan radnog vremena, no to nije smjela činiti u okviru radnog vremena ukoliko za to nije imala suglasnost poslodavca (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Rijeci u predmetu broj Gž-2118/2006 od 4. veljače 2009.).

19. Zbog svega navedenoga ovaj sud je mišljenja kako tužiteljica ima pogrešno shvaćanje što sve obuhvaća sindikalna aktivnost iz članka 43. stavka 1. točke 9. TKU, a odnosi se na obrazovanje (sindikalne susrete, seminare), ali ne i sindikalne prosvjede, a sve to sukladno članku 86. stavku 4. ZR-a. Jednako tako valja ukazati i na odredbu TKU iz članka 98. kojom je propisano što su sve sindikalne aktivnosti i sastanci, a tu svakako ne spadaju sindikalni prosvjedi. Također se ukazuje i na posebno uređenje odredaba članka 205. ZR (i kolektivnim ugovorima), pa tako štrajk i sindikalni prosvjedi nisu obuhvaćeni plaćenim dopustom.

20. Budući da je tuženik pravilno svojom odlukom od 8. svibnja 2025. odbio zahtjev tužiteljice za korištenje jednoga dana plaćenog dopusta, pa je slijedom svega navedenog sud donio odluku kao u izreci ove presude.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, međutim kako tuženik nije zatražio trošak ovog postupka, sud o istome nije niti odlučivao, dok je u odnosu na zatraženi trošak tužitelja isto u cijelosti odbio.

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 27. ožujak 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8.,9., 10. i 11. ZPP-a. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Otpravak presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (članak 335. stavak 9. ZPP). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (članak 335. stavak 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku