- 1 -              Revd 3989/2023-3

Broj: Revd 3989/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B., Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u O. d. P., R. & L. u Z., protiv tuženika V. G. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. V., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza i naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-253/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14706/2021 od 8. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.,

r i j e š i o   j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-253/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14706/2021 od 8. studenog 2022., te je uz navedena pitanja istaknuo i to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav RH) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06., 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija).

2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Tuženik kroz dva postavljena pitanja iz prijedloga problematizira pobijanu odluku u dijelu obrazloženja gdje drugostupanjski sud navodi „da se probni rad na način kako je to regulirano odredbom ZR ne može podvesti pod pojam "izvanrednog slučaja" zbog kojeg bi u smislu članka 10. Direktive bilo dopušteno otkazat trudnici ugovor o radu.“ Kao razlog važnosti zbog kojih bi trebalo dopustiti predmetna pitanja tuženik navodi presude Suda Europske unije u predmetima Jessica Porras Guisado protiv Bankia SA i dr. pod brojem C-103/16 i Dita Danos protiv LKB Lizings SIA pod brojem C-232/09.

5. Postavljena pitanja iz prijedloga nisu važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da je pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda koje je izraženo u odluci poslovni broj Revr 507/2018-2 od 24. ožujka 2021., dok se presude Suda Europske unije koje tuženik navodi kao razlog važnosti ne mogu primijeniti na ovaj slučaj s obzirom na to da nacionalnim zakonodavstvima država iz kojih dolaze stranke u navedenim sporovima nije propisana apsolutna zabrana otkazivanja trudnicama za vrijeme trajanja trudnoće, kao što je to slučaj u Zakonu o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje: ZOR).

6. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. i 2. ZPP riješio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Tuženik je istaknuo i to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. EKLJP. Međutim, kao što je već i navedeno, nižestupanjski sudovi pozvali su se prilikom donošenja svojih odluka na praksu ovoga suda te su iznijeli jasne i dostatne razloge za svoje odluke te slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

9. Nije osnovan niti prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije s obzirom na to da je  čl. 10. Direktive Vijeća 92/85 EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje propisano kako su države članice dužne poduzeti sve potrebne mjere kako bi zabranile otpuštanje radnica tijekom razdoblja od početka njihove trudnoće do kraja rodiljnog dopusta iz čl. 8. st. 1. Direktive, osim u izvanrednim slučajevima nevezanim za njihovo stanje koje dopušta nacionalno zakonodavstvo i/ili praksa, pri čemu prema potrebi, svoj pristanak mora dati nadležno tijelo kojim bi se trudnicama zajamčilo korištenje prava na sigurnost i zaštitu zdravlja. Slijedom navedenog, predmetnom Direktivom propisan je, u smislu zaštite trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje, minimalan sadržaj koji mora biti implementiran u nacionalna zakonodavstva država članica, što ne sprječava pojedinu državu da zaštitu gore navedenih skupina radnica ne podigne na još višu razinu, kao što je to slučaj u hrvatskom zakonodavstvu gdje je čl. 34. ZOR propisana, bez iznimke, zabrana otkazivanja za vrijeme trajanja trudnoće. S obzirom na to da odredbe ZOR ne predviđaju te „izvanredne slučajeve koje dopušta nacionalno zakonodavstvo“ ovaj sud smatra, da je primjena prava Europske unije jasna te nema potrebe postavljati pitanje Sudu Europske unije o tumačenju čl. 10. gore navedene direktive.

Zagreb, 10. siječnja 2024.

                            Predsjednica vijeća:

              Renata Šantek, v.r.