Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-379/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljajk, odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9015485478, sklopljenog u Sisku između tužitelja AV i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. 8. studenog 2010. godine, sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.“ II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju AV iznos od 124,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 8. studenog 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećan jem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri posto tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju AV trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj AV podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom 8. studenog 2010. godine u Sisku sklopio Ugovor o kreditu broj: 9015485478 u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 6.400,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. U čl. 1. Ugovora o k reditu propisano je da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu u visini od 2,00% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, te zašto je naknada određena u visini od 2,00 od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelji kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, oteretivši ga 8. studenog 2010. godine za iznos od 940,80 HRK, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR od 7,53450 iznosi 124,87 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja te ističe prvenstveno prigovor zastare. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 124,87 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.452,09 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 124,87 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu. Slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Predlaže se sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 124,87 Eura koliko tužitelj tužbom i potražuje Osim toga na adresi [adresa] nalazi se OPG Stanković gdje kao obitelj tužitelja i tužitelj sudjeluje u poslovima te je uzimanjem ove vrste i ovog kredita jasno da se ne radi o potrošačkom kreditu i tužitelj je član OPG Stanković te je time poduzetnik i ne može se pozivati na to da mu nije bilo jasno ili da je bio neupućen u odnosu na ovdje sporni kredit i zaduženje koje je ugovorio. Navedeno također proizlazi iz vrste kredita koji je uzet koji nije potrošački. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9015485478 koji je zaključen 08.11.2010., te ostalim Ugovorima o kreditu / više tužbi / nisu (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač. Radi se o kreditu koji se zove „brzi kredit“ te se ne radi o potrošačkom kreditiranju, jer je to nenamjenski iznos gotovinskog kredita i u konkretnoj pravnoj stvari ne vrijede odredbe o potrošačkom kreditiranju niti je tužitelj potrošač da bi u ovoj pravnoj stvari mogao utvrđivati ništetnost uz navedeno obrazloženje i status na koji se poziva. Tekst cijelog ugovora i pristanak i razumijevanje odredbi ugovora stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovor o kreditu je u spornim odredbama jasan i razumljiv, odredbe i tekst je uočljiv i precizno je ugovoreno što se korisnik kredita obvezuje platiti Banci. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe , a ne radi se o završnoj odredbi već o dijelu ugovora koji je podložan promjenama i koji se za svaki kredit te vrste posebno unosio i o kojem se pregovaralo – navedeno je vidljivo jer se taj dio u odnosu na naknadu unosio za svaki kredit na isti način kako se unosilo ime i prezime, adresa iznos kredita, rok otplate, te i iznos jednokratne naknade u kunama. Dakle ovaj dio ugovora je dio koji se posebno pregovarao i za svaki ugovorni odnos je posebno ugovaran. Tako se ne radi o odredbi koja je određena u postotku, koja je tipska, već upravo suprotno u ovom ugovoru to je dio ugovora koji se za svaki ugovorni odnos posebno prema vrsi samog ugovora i dogovarao i pregovarao i posebno unosio. Tako su svi navodi tužitelj potpuno netočni i ne radi se o netransparentnoj ili nejasnoj odredbi ili o nečemu tipskom, već upravo suprotno – jasnoj, ispregovaranoj i utvrđenoj odredbi u točnom iznosu. Isto tako prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element Na tužitelju je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari, te je isti dužan dokazati činjenice koje se navode u tužbi i dostaviti dokaze za isto. Iako tuženik osporava da bi naknada za obradu tužitelju bila naplaćena, ističe se kako slijedi. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za dugoročni stambeni kredit isplaćen iznos u puno većoj vrijednosti i to u iznosu od 6.400,00 eur tako da je ovdje sporna naknada neznatna i minorna, te ista ne predstavlja neravnotežu između ugovornih strana, a obzirom da je jasno određena u namjeni evidentno je tužitelj sa istom bio upoznat. (visina naknade je 2%) Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u prav ima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2025. nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova

– ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 2,00%...... i dr…… iznos koj i je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Napominjemo da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Ovakve tvrdnje tužitelja neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009 godine i vrijedio je od 1.1.2010 godine, no ovdje se ne radi o potrošačkom kreditu kao što je ranije navedeno. Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kred itiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO- a. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbaciti podredno odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (str. 5 spisa), otplatnu tablicu (str. 26-29 spisa), knjigovodstvenu karticu (str.30-36 spisa), izvadak računa po kreditu broj 9015485478 (str. 37 i 38 spisa), osnovne podatke o poljoprivredniku (str. 103 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj AV je iskazao da je kredit ugovorio negdje 2010.g, a podigao sam ga u svrhu adaptacije kuće u kojoj živi s obitelji. Ističe da je kredit podigao u PBZ jer je inače klijent te banke. Ugovor o kreditu baš nije ni čitao prije potpisivanja, bitno mu je bilo da mu je kredit odobren te u vrijeme ugovaranja nije niti znao da je ugovorio kakvu naknadu za korištenje kredita niti mu je tko u banci o tome što govorio. To je primijetio tek kada mu je na račun sjeo niži iznos od onoga iznosa kredita kojeg je ugovorio. Prilikom ugovaranja kredita u banci nije bilo uopće govora u koju svrhu je uopće ugovorena ta jednokratna naknada. Ističe da se radilo o iznosu od oko 1.000,00 kn. Taj novčani iznos mu je u to vrijeme bio znatan obzirom da u to vrijeme nije bio zaposlen i ostvarivao je samo naknadu kao nezaposleni branitelj u iznosu od 400,00 kn mjesečno. Inače je NKV radnik, a sada je u mirovini. Nije nikada bio vlasnik obrta niti kakve tvrtke ili trgovačkog društva, a niti je bio direktor kakvog trgovačkog društva. Nije se raspitivao u banci zašto mu je na račun sjeo manji iznos kredita jer mu je u to vrijeme bilo bitno da je uopće kredit dobio.

Navedeni kredit je sam otplaćivao.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 8. 11. 2010., broj ugovora 9015485478 (dalje: Ugovor o kreditu), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 6.400,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, zatim, da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uvećan za kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi od 10,98 % godišnje, da je korisnik kredita dužan vratiti kredi t u 84 jednaka mjesečna anuiteta od 109,52 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja te da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 2,00 % od iznosa kredita odnosno u iznosu od 940,80 kn (čl. 1. Ugovora o kreditu).

8. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 1. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku istovremeno s korištenjem kredita plati jednokratnu naknadu u visini od 2,00 % od iznosa kredita odnosno u iznosu od 940,80 kn, te iz otplatne tablice tuženika s prikazom efektivne kamatne stope na dan 8. 11. 2010. proizlazi da je tužitelju AV po kreditu 9015485478 prilikom korištenja/datuma isplate kredita 8. 11. 2010. obračunata i naplaćena naknada u postotku od 2,00 % odnosno u iznosu od 940,80 kn, a navedeno je vidljivo i iz priložene knjigovodstvene kartice, broj partije 9015485478.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, dalje: ZZP) »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a i temeljem odredaba čl. 5. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) i čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

10. Niti iz jedne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ne proizlazi da je isti sklopljen u svrnu obavljanja kakve poslovne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja, iz navoda tužitelja proizlazi da je namjena kredita adaptacije kuće u kojoj živi s obitelji te niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio nositelj OPG, član trgovačkog društva, a niti vlasnik kakvog obrta dok iz priloženih osnovnih podataka o poljoprivredniku proizlazi da je od 7. 4. 2008. na adresi [adresa] registriran OPG Stanković, uz naznaku nositelja OPG ZV.

11. Prema tome, kako iz naprijed utvrđenog ne proizlazi da je Ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svrhu kakve poslovne djelatnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja, trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno, neutemeljen je prigovor tuženika da tužitelj u konkretnom slučaju ne bi ulazio u kategoriju potrošača utemeljenu na odredbi čl. 3. st. 1. ZZP.

12. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelju nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu, dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

18. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita da istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 2,00 % od iznosa kredita odnosno u iznosu od 940,80 kn, bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

19. Stoga, mišljenje je ovog suda da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita da istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 2,00 % od iznosa kredita odnosno u iznosu od 940,80 kn, nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredaba čl. 102. st. 1. i 2. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što je iznos naknade ugovorene odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu, ugovoren, osim u postotku, i u nominalnom iznosu.

20. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. izreke presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 124,87 eur (940,80 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), i to sa zateznom kamatom od 8. 11. 2010., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, uzimajući u obzir da iz otplatne tablice tuženika s prikazom efektivne kamatne stope na dan 8. 11. 2010. kao i iz priložene knjigovodstvene kartice, broj partije 9015485478 proizlazi da je tužitelju AV po kreditu broj 9015485478 upravo prilikom korištenja/datuma isplate kredita 8. 11. 2010. obračunata i naplaćena i naknada u postotku od 2,00 % odnosno u iznosu od 940,80 kn.

22. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

23. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je stoga vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 124,87 eur (Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

25. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 7. 10. 2025. i 12. 2. 2026. u iznosu od 50,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 6. 3. 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 25,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 56,25 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, ukupno 307,79 eur.

26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku