REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7009/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 19. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Ene Poljak Ursa, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ŠL, odvjetničke vježbenice, 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3282398 sklopljenog 22. veljače 2006. između tužitelja RL i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. koja glasi: ''3. /treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju RL iznos od 314,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju RL parnični trošak u iznosu od 1.132,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 27. studenog 2024. tužitelj navodi kako je, kao korisnik kredita, s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 178-50-3282398 dana 22. veljače 2006. javnobilježnički solemniziran od strane javnog bilježnika Đurđice Pozaić iz Zlatara, pod brojem OU-53/06 dana 23. veljače 2006. Odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 15.370,95 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit je vraćen u cijelosti. Nadalje navodi kako mu je tuženik 1. ožujka 2006. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 507,24 CHF (314,61 EUR), u skladu s čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da tuženik takvu jednokratnu naknadu naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita. Navodi kako je Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, a protivno odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Također, u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada. Odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila je sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o istoj se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na sadržaj odredbe, a kojom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 314,61 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Svaki prosječni potrošač sposoban je izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Upućuje na presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. Smatra neosnovanim navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Upućuje na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima te s tim u vezi navodi kako je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Kada bi sporne odredbe i bile ništetne, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Ističe prigovor zastare. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 178-50- 3282398 od 22. veljače 2006. (list 7-13), otplatnog plana (list 15-28), knjigovodstvene kartice (list 29-39) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 103).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-3282398 od 22. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. U svom iskazu tužitelj navodi kako je odlučio kupiti auto u jednoj auto kući. Ugovor je zaključio u auto kući, nije bio u banci. U auto kući su mu rekli da oni imaju ugovor s tuženikom. Pitali su ga koliku mjesečnu ratu može plaćati, a nisu razgovarali o pojedinim ugovornim odredbama. Nisu mu ništa rekli o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Ugovor nije pročitao, samo ga je potpisao. Predali su mu već pripremljeni ugovor. Kupio je automobil koji je koristio za vlastite potrebe.

7. Sud je povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz uvjerljiv i iskren. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužitelja, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe sadržavale obvezu tužitelja da snosi dodatne troškove.

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 314,61 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužitelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od dana plaćanja te naknade, prilikom isplate kredita, odnosno od 1. ožujka 2006.

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 255. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora naznačenoj u podnesku od 11. veljače 2025. pa je sud rješenjem na ročištu održanom 19. rujna 2025. odlučio o prigovoru i vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.641,83 EUR. Naime, tužitelj je postavio dva zahtjeva, zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i zahtjev radi isplate iznosa od 314,61 EUR te je vrijednost predmeta spora naznačio kao zbroj iznosa od 1.327,22 EUR (deklaratorni zahtjev) i 314,61 EUR (kondemnatorni zahtjev). S obzirom da su dva postavljena tužbena zahtjeva primjenjuje se odredba čl. 37. st. 1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Sud smatra kako je tužitelj vrijednost predmeta spora zahtjeva za utvrđenje naznačio u primjerenom iznosu, ni previsokom, ni preniskom, dok je vrijednost zahtjeva za isplatu naznačena u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a.

27. Odluka o zahtjevu za utvrđenje, osnova je za odlučivanje o zahtjevu za isplatu te su se dokazi u ovom postupku izvodili upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, dok je visina zahtjeva između stranaka bila nesporna. Uslijed toga parnični troškovi pretežno su nastali upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, zbog čega je sud vrijednost predmeta spora odredio kao zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva, kako je to odlučeno raspravnim rješenjem od 19. rujna 2025. (tako i Županijski sud u Rijeci posl. br. Gž-1514/2025-2 od 21. studenog 2025.).

28. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 15. rujna 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 19. rujna 2025. i 19. veljače 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (800,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (200,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, ukupno iznosi 1.132,72 EUR.

29. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 27. ožujka 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

30. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznim kamata koje teku od donošenja ove presude do isplate (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika