Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: Pr-204/2019-104

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu pojedincu Ireni Šegavić, u pravnoj stvari tužitelja FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Autotransport Karlovac d.o.o. [adresa], OIB 97662921077, zastupan po punomoćniku Domagoju Javoroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Luke Mlinarića, odvjetnika u Odvjetničkom uredu Karla Novosela, i punomoćnika tuženika Domagoja Javorovića, odvjetnika u Karlovu, 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Autotransport Karlovac d.o.o. [adresa], OIB 97662921077, isplatiti tužitelju FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] razliku naknade plaće za prekovremeni rad, noćni rad, ad nedjeljom i blagdanom u iznosu od 9.332,07 EUR bruto sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

na iznos od 594,66 eura od 16.07.2016. do isplate

na iznos od 984,57 eura od 16.08.2016. do isplate

na iznos od 315,91 eura od 16.09.2016. do isplate

na iznos od 359,04 eura od 16.10.2016. do isplate

na iznos od 388,28 eura od 16.11.2016. do isplate

na iznos od 419,03 eura od 16.12.2016. do isplate

na iznos od 349,42 eura od 16.01.2017. do isplate

na iznos od 516,94 eura od 16.02.2017. do isplate

na iznos od 287,11 eura od 16.03.2017. do isplate

na iznos od 202,64 eura od 16.04.2017. do isplate

na iznos od 305,40 eura od 16.05.2017. do isplate

na iznos od 315,46 eura od 16.06.2017. do isplate

na iznos od 1.257,21 eura od 16.07.2017. do isplate

na iznos od 429,07 eura od 16.08.2017. do isplate

na iznos od 164,92 eura od 16.10.2017. do isplate

na iznos od 240,01 eura od 16.11.2017. do isplate

na iznos od 278,69 eura od 16.12.2017. do isplate

na iznos od 305,73 eura od 16.01.2018. do isplate

na iznos od 115,82 eura od 16.02.2018. do isplate

na iznos od 55,26 eura od 16.03.2018. do isplate

na iznos od 655,56 eura od 16.04.2018. do isplate

na iznos od 233,87 eura od 16.05.2018. do isplate

na iznos od 818,80 eura od 16.06.2018. do isplate

na iznos od 359,05 eura od 16.07.2018. do isplate

na iznos od 505,08 eura od 16.08.2018. do isplate

na iznos od 156,17 eura od 16.09.2018. do isplate

na iznos od 191,68 eura od 16.10.2018. do isplate

na iznos od 302,32 eura od 16.11.2018. do isplate

na iznos od 240,45 eura od 16.12.2018. do isplate

na iznos od 236,15 eura od 16.01.2019. do isplate

na iznos od 973,57 eura od 16.02.2019. do isplate

na iznos od 321,78 eura od 16.03.2019. do isplate

na iznos od 275,90 eura od 16.04.2019. do isplate

na iznos od 297,65 eura od 16.05.2019. do isplate

na iznos od 227,13 eura od 16.06.2019. do isplate

na iznos od 268,77 eura od 16.07.2019. do isplate

na iznos od 90,72 eura od 16.08.2019. do isplate

na iznos od 199,75 eura od 16.10.2019. do isplate

na iznos od 260,55 eura od 16.11.2019. do isplate

na iznos od 214,01 eura od dana 16.12.2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II.Odbija se preostali dio zahtjeva radi isplate razlike naknade plaće za prekovremeni rad i dr. u ukupnom iznosu od 5.382,06 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i zahtjev radi isplate zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, a od 1.1.2024. nadalje, i zateznih kamata na dužni porez na dohodak i doprinos za mirovinsko osiguranje sadržanih u dosuđenim bruto iznosima pod točkom I.izreke ove presude.

III.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku, i to trgovačkom društvu AUTOTRANSPORT KARLOVAC d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 97662921077, isplatiti tužitelju, i to FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.945,05 eura (slovima: jedanaest tisuća devetsto četrdeset pet eura i pet centi), a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se od dana 28.08.2019. godine do dana 31.12.2022. godine određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, i to sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Nalaže se tuženiku Autotransport Karlovac d.o.o. [adresa], OIB 97662921077, naknaditi tužitelju FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 3.990,55 EUR sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, zatim na ime imovinske štete, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj se od 1. lipnja 2016. nalazi u radnom odnosu kod tuženika i to na radnom mjestu "vozač autobusa", a to sve nakon što je temeljem Okvirnog ugovora o prijenosu poslovanja od 24. svibnja 2016. njegov ugovor o radu prenesen s ranijeg poslodavca, trgovačkog društva Jamnica d.d., na tuženika. Tužitelj pojašnjava kako je zbog loše organizacije tuženika gotovo od samog početka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, odnosno tek nešto nakon što je taj radni odnos otpočeo, tužitelj počeo trpjeti svakodnevno ugrožavanje, odnosno narušavanje njegovih elementarnih prava iz radnog odnosa, odnosno čak i ljudskih prava, a koje povrede traju neprekidno do dana podnošenja ove tužbe. Prije svega, tužitelj ističe da su mu prilikom prijenosa ugovora o radu na tuženika kao poslodavca usmeno bili obećani znatno povoljniji uvjeti rada nego što su ikada bili stvarno pruženi, a uslijed čega kao i uslijed učestalih kršenja njegovih ugovorenih i zakonskih prava iz radnog odnosa te konačno usmenog priopćenja rukovodećih osoba (g. PŠ, g. ZŠ i dr.) da se po tom pitanju ništa ne može promijeniti ili poboljšati, se tužitelj ubrzo, kada je shvatio da neće moći ostvariti dostojanstveni status unutar predmetnog radnog odnosa, 19. svibnja 2017., pisanim dopisom obratio tuženiku s prijedlogom da se njegov radni odnos regulira na način da se isti sporazumno okonča uz isplatu otpremnine tužitelju, a sve s obzirom na odredbe tada važećeg kolektivnog ugovora koji se na tužitelja primjenjivao. Na predmetni dopis tužitelja tuženik nikada nije odgovorio niti se o njemu na ikoji način očitovao. Nadalje, tužitelj je također zbog teških propusta u organizaciji rada i vođenju poslova tuženika bio prisiljen svakodnevno obavljati svoj posao u neprikladnim i nesigurnim uvjetima, a zbog čega su grubo povrijeđene kako odredbe ugovora o radu, Kolektivnog ugovora te Zakona o radu (NN 93/14, 127/17) (nadalje u tekstu: ZOR) i Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18) (nadalje u tekstu: ZZR), tako i odredbe Prekršajnog zakona, Zakona o sigurnosti prometa na cestama te drugih pozitivnih propisa te je bilo ugroženo kako život, zdravlje i sigurnost tužitelja, tako i život, zdravlje i sigurnost putnika i trećih osoba te imovine. Osim toga, odnos nadređenih osoba prema tužitelju redovito je poprimao obilježja mobinga i uznemiravanja te povrede dostojanstva tužitelja kao radnika tuženika, a sam tuženik za to je odgovoran jer nije pružio tužitelju zaštitu dostojanstva, odnosno zbog toga što je stvorio radno okruženje u kojem je takav odnos prema tužitelju (i drugim vozačima) uobičajeni modus operandi i u kojem je zapravo čitav sustav organizacije rada tuženika uspostavljen tako da su radnička prava vozača svedena na minimum te je tužitelj prisiljen mehanizmima poput ove tužbe boriti se za minimum svojih prava. Primjerice, kada bi tužitelj stavljao primjedbe u smislu toga da želi da se rad kod tuženika organizira tako da mu se omogući propisima zajamčeno pravo na dnevni ili tjedni odmor, da ne želi voziti u prekršaju jer mu to uzrokuje stres i narušava njegovo zdravlje i ugrožava i sigurnost putnika, drugih sudionika u prometu i imovine, da želi da mu prekovremeni rad bude plaćen i sl., suočavao se s prijetnjama otkazom te je upravo zbog toga, u strahu za vlastitu egzistenciju, bio prisiljen podleći takvim ucjenama tuženika i nastaviti raditi. Inače, tuženiku i djelatnicima tuženika koji su nadređeni tužitelju takav je obrazac ponašanja uobičajen te je sasvim redovito bilo da bi tužitelj ili drugi radnici koji bi se pokušali protiv nečega pobuniti ili izboriti za neka elementarna zakonom ili drugim propisima zajamčena, a kamoli neka dodatna prava bili zatim suočeni sa sankcijama koje bi se sadržavale primjerice u dobivanju težih radnih zadataka, vožnji težih linija i sl., a nerijetko u smanjenju plaće ili čak prijetnji otkazom. Jedna od situacija koja vrlo zorno oslikava gornje navode dogodila se kada je tužitelj u slobodnom danu (vikend) u noćnim satima biva pozvan na službeni mobitel te mu je naloženo doći na posao i voziti rutu iako nije bio raspoređen u toj smjeni. Budući da je tužitelj te večeri bio slobodan te nije trebao raditi niti tada niti sljedećeg dana, konzumirao je te večeri alkohol jer opravdano nije očekivao da će biti doveden u situaciju da vozi. Kada je tužitelj na to, tijekom predmetnog telefonskog razgovora, upozorio svog šefa koji ga je nazvao, isti mu je naložio da svejedno dođe raditi i voziti, a glede stvarne mogućnosti tužitelja da se protiv tog naloga dalje buni već je bilo riječi, tako da je tužitelj po tome postupio te je preuzeo smjenu. Međutim, takvim je postupanjem tuženika ugrožena kako sigurnost samog tužitelja, tako i sigurnost putnika koje je prevozio i drugih sudionika u prometu te imovine tuženika i trećih osoba. Pored svega toga, tužitelj je posljedično na to zadobio i prekršajnu prijavu jer je bio zaustavljen od strane policije te mu je pronađen udio alkohola u krvi. Konačno, tužitelj nije dobio nikakvu podršku od tuženika glede prekršajnog postupka koji se zbog toga vodio protiv njega osobno te je bio prisiljen sam se zastupati te konačno sam snositi teret prekršajnopravne sankcije u cijelosti. Konačno, ovim se posebno naglašava i problem loše organizacije smjena i radnog vremena te radnih zadataka koje dobiva tužitelj, a posljedica koje loše organizacije su učestala kršenja prava tužitelja na dnevni, ali osobito na tjedni odmor, stalna vožnja u prekršaju te izrazito velik broj prekovremenih radnih sati koji nikada ne bi bili plaćeni. Pored toga, tužitelj je redovito kod tuženika radio i noćnu smjenu, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima te u drugim uvjetima i okolnostima u kojima bi prema Kolektivnom ugovoru, ali i Zakonu o radu imao pravo na povećanu plaću, a koja tužitelju nikada ne bi bila isplaćivana, niti bi takvi prekovremeni sati ili sati rada u uvjetima u kojima bi tužitelj trebao ostvarivati pravo na povećanu plaću bili prikazani u evidencijama radnih sati, a napose u obračunima plaće, odnosno isplatnim listama. Međutim, isti su itekako vidljivi iz drugih dokaza, a to primjerice iz ispisa tahografskih listića ili linearnih grafova aktivnosti vozača i dr. Zbog loše organizacije tuženika kao poslodavca, gotovo svaki dan u razdoblju od zasnivanja radnog odnosa 1. lipnja 2016. do danas izgledao je tako da bi tužitelj vozio u popodnevnoj smjeni, u većini slučajeva uključujući i vikende, a pritom bez odgovarajućeg dnevnog, a osobito tjednog odmora (gotovo nikad nije bio ispunjen propisani uvjet od 45 sati odmora) te u stalnom prekršaju zbog toga. Po logici stvari, drugačije je bilo samo kad je isti koristio godišnji odmor ili bio odsutan zbog privremene nesposobnosti za rad (odnosno, na bolovanju). Ovakvom je organizacijom rada kod tuženika kao poslodavca tužitelja prekršen čitav niz odredbi iz uredbi Europske unije, zakonskih i podzakonskih akata, i to kako slijedi. Nastavno tome, ovime se pojašnjava kako je člankom 4. Uredbe br. 561/2006 propisano da"… (d) "prekid vožnje" znači svako razdoblje tijekom kojeg vozač ne može ni na koji način upravljati vozilom ili obavljati drugi posao te se koristi isključivo za odmor; (f) "odmor" znači čbilo koje neprekinuto razdoblje tijekom kojega vozač slobodno raspolaže svojim vremenom; (g) "dnevno razdoblje odmora" znači razdoblje tijekom kojega vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom i obuhvaća "redovno dnevno razdoblje odmora" i "skraćeno dnevno razdoblje odmora": - "redovno dnevno razdoblje odmora" znači svako razdoblje odmora od najmanje 11 sati. Postoji mogućnost korištenja ovog redovnog dnevnog razdoblja odmora u dva dijela, od kojih prvi mora biti neprekinuto razdoblje od najmanje 3 sata i drugi neprekinuto razdoblje od najmanje 9 sati, - "skraćeno dnevno razdoblje odmora" znači svako razdoblje odmora od najmanje 9 sati, ali manje o 11 sati; (h) "tjedno razdoblje odmora" znači tjedno razdoblje tijekom kojega vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom i obuhvaća "redovno tjedno razdoblje odmora" i "skraćeno tjedno razdoblje odmora": - "redovno tjedno razdoblje odmora" znači bilo koje razdoblje odmora od najmanje 45 sati, - "skraćeno tjedno razdoblje odmora" znači svako razdoblje odmora koje traje manje o 45 sati, koje u skladu s uvjetima iz članka 8. stavka 6. može biti skraćeno na najmanje 24 uzastopna sata; (i) "tjedan" znači vremensko razdoblje između 00.00 sati u ponedjeljak i 24.00 sata u nedjelju …". Nadalje se člankom 8. Uredbe br. 561/2006 propisuje da" … 1. Vozač ostvaruje dnevna i tjedna razdoblja odmora. Unutar svakog razdoblja od 24 sata nakon završetka prethodnog dnevnog razdoblja odmora ili tjednog razdoblja odmora vozač započinje novo dnevno razdoblje odmora. Ako dio dnevnog razdoblja odmora unutar tih 24 sata traje najmanje 9 sati, ali ne više od 11 sati, tada se dnevno razdoblje odmora smatra skraćenim dnevnim razdobljem odmora. Dnevno razdoblje odmora može se produžiti do redovnog tjednog razdoblja odmora ili skraćenog tjednog razdoblja odmora. Vozač može imati najviše tri skraćena dnevna razdoblja odmora između bilo koja dva tjedna razdoblja odmora. U bilo koja dva uzastopna tjedna vozač uzima najmanje: dva redovna tjedna razdoblja odmora, ili jedno redovno tjedno razdoblje odmora i jedno skraćeno tjedno razdoblje odmora od najmanje 24 sata. Međutim, skraćenje se nadoknađuje istovjetnim razdobljem odmora koje se uzima u komadu (en bloc) prije isteka trećeg tjedna nakon tjedna na koji se to odnosi …". Iako isto ne bi trebalo biti sporno, ovime se ističe kako su povrede navedenih odredbi Uredbe br. 561/2006 itekako razvidne iz izvješća o prekršajima vozača na temelju pregleda tahografskih listića iz kojih izvješća je razvidno kako je tužitelj zbog ovakve organizacije rada konstantno bio u prekršaju o čemu je u više navrata upozoravao tuženika, no isto nije imao odjeka. Naime, konstantno su bilježeni prekršaji zbog nedovoljno dnevnog i tjednog odmora te prekoračenja dnevnog ograničenja vožnje. Nadalje, propuštanjem vođenja evidencije prekovremenih sati i neisplatom naknade za odrađeni prekovremeni rad na najgrublji su mogući način povrijeđena prava svih zaposlenika tuženika pa tako i tužitelja. Također, ovime se ističe kako nepropisno vođenje evidencije radnih sati i evidencija aktivnosti vozača temeljem odredbe članka 229. ZOR predstavlja najteži prekršaj poslodavca za koji je predviđena novčana kazna od 61.000,00 do 100.000,00 kuna za poslodavca pravnu osobu, odnosno 7.000,00 do 10.000,00 kn za odgovornu osobu poslodavca. Nastavno svemu navedenome, ovime se skreće pozornost na velike nepodudarnosti između broja radnih sati evidentiranog prema evidencijama tuženika koji su tužitelju redovito dostavljani uz mjesečne obračune plaće i stvarno odrađenih radnih sati, kao i na nepravilnu i nezakonitu metodologiju obračuna plaće tuženika koja se očituje, pored navedenog neprikazivanja stvarno odrađenog broja radnih sati, i u tome što prilikom obračuna plaće tuženik nije vodio računa o pravu radnika iz članka 94. Zakona o radu te tužitelju nije obračunato povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. U tom smislu, ovime se primjerice ukazuje na navedeno u dijelu za koji tužitelj posjeduje materijalne dokaze, a iz kojih primjerak neupitno proizlazi osnovanost gornjih navoda. Iz "pregleda sati rada" za mjesec 07/2017 vidljivo je da je tuženik evidentirao da je tužitelj na dan 2. srpnja 2017. (Nedjelja) bio slobodan, a dok je tužitelj stvarno toga dana odradio rad u dvije smjene (od toga jednu noćnu!), a što je sve vidljivo iz podataka s tahografskog listića za to razdoblje. Konačno, iz obračuna plaće nije vidljivo da bi za taj mjesec tužitelju bio obračunat niti jedan sat noćnog rada ili rada u dan blagdana ili neradnih dana. Ista podudarnost proizlazi i iz usporedbe "pregleda sati rada" i podatak s tahografskih listića za mjesec 10/2018 gdje je vidljivo da je tužitelju kao neradni dan evidentiran 6. listopada 2018. i 17. lipnja 2017. (subota!), a iako iz tahografskih podataka slijedi da je tužitelj istog dana radio te također iz odnosnog obračuna plaće nije vidljivo da bi za taj mjesec tužitelju bio obračunat niti jedan sat rada u dan blagdana ili neradnih dana. Također, usporedi li se obračun plaće za mjesec 03/208 s tahografskim listićima vidljivo je da na obračunu plaće nisu prikazani svi radni dani, odrađeni sati noćnog rada ili rada neradnim danom, a iz tahografskih listića vidljiv je i prekršaj trajanja dnevne aktivnosti s nedovoljno tjednog odmora. Pored toga, glede nedovoljnog dnevnog i tjednog odmora primjerično se dostavljaju ispisi izvješća utemeljenih na pregledu tahografskih listića od 22. rujna 2016. i 15. studenog 2017., a takvih primjera je još cijeli niz cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja. Zaključno, ovime se ističe kao je u članku 111. ZOR propisano da "… (1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. (2) Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa…". Temeljna prava svakog radnika, pa tako i tužitelja su da mu poslodavac da posao te da mu za obavljeni rad bude isplaćena plaća, a zatim temeljem odredbi članka 7. ZOR i obveza prema kojoj je "… (3) Poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i an način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima…", te već prethodno spomenuta odredba članka 94. ZOR kojom se jamči pravo na povećanu plaću u propisanim slučajevima, uključujući prekovremeni rad, rad nedjeljom i blagdanom. Isto tako napominje se još jednom kako tužitelj vrlo često nije imao propisani dnevni odmor, pa čak niti u skraćenom trajanju od 9 sati. Konačno, tužitelju je učestalo kršeno pravo i na tjedni odmor. Ističe se kako je pravo svakog radnika na dnevni, tjedni te godišnji odmor kao i trajanje istog propisano ZOR, specijalnim zakonom – Zakonom o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (NN 75/2013, 36/2015) (nadalje u tekstu: ZRV), podzakonskim aktima, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu poslodavca, a osobito Uredbom br. 561/2006, te isto također predstavlja jedno od temeljnih prava radnika. Nadalje se ovime ističe kako Zakon o zaštiti na radu u članku 13. propisuje da "… (1) Ako se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se odnose na radnike, način obavljanja poslova i radne postupke … (3) Posebna pravila zaštite na radu, osim zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka, sadrže i prava i obveze u vezi s: organizacijom radnog vremena i korištenjem odmora, načinom korištenja odgovarajuće osobne zaštitne opreme, posebnim postupcima pri uporabi, odnosno izloženo fizikalnim štetnostima, opasnim kemikalijama, odnosno biološkim štetnostima, postavljanjem sigurnosnih znakova kojima se daje informacija ili uputa, uputama o radnim postupcima i načinu obavljanja poslova, posebno glede trajanja posla, obavljanja jednoličnog rada i rada po učinku u određenom vremenu (normirani rad) te izloženosti radnika drugim naporima na radu ili u vezi s radom, postupcima s ozlijeđenim ili oboljelim radnikom do pružanja hitne medicinske pomoći, odnosno do prijma u zdravstvenu ustanovu. U članku 117. ZZR propisuje se nadalje i obaveza poslodavca "…(1) organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima. (2) Poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu…". Konačno ističe se kako se u članku 51. ZZR propisuje da je "… (1) Poslodavac obvezan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom koji je uzrokovan osobito čimbenicima kao što su sadržaj rada, organizacija rada, radno okruženje, loša komunikacija i međuljudski odnosi, kako bi sveo na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje. (2) Ako postoje naznake stresa na radu ili u vezi s radom, poslodavac je obvezan posebnu pozornost usmjeriti na: organizaciju rada i radnih postupaka (radno vrijeme, stupanj samostalnosti, podudarnost između vještine radnika i potreba posla, radno opterećenje i dr., radne uvjete i okolinu (izloženost radnika i poslodavca nasilnom ponašanju, budu, vrućinu, hladnoću, opasne kemikalije i dr.), komunikaciju (neizvjesnost o tome što se očekuje od posla, izgledi za očuvanjem posla ili nadolazeće promjene i sl.), subjektivne čimbenike (emocionalni i društveni pritisci, osjećaj nemoći, osjećam da nema dovoljno podrške i sl.)...". Prema tome, iz svega izloženog više je nego očito kako je tuženik kao poslodavac svoje autonomno pravo da organizira rad na način kako to želi ipak suviše široko interpretirao i pri tome zanemario prava svih radnika uključujući i tužitelja. Naime, organizacija rada ne smije dovesti do toga da radnik nema dnevni i tjedni odmor u propisanom trajanju, a kršenje kojeg prava radnika može dovesti do kobnih posljedica, ne samo po radnika već i po druge osobe, osobito vodeći računa o tome da je tužitelj bio vozač autobusa, što iziskuje potpunu koncentraciju i nosi visoki stupanj odgovornosti. Pored svega navedenog, a vodeći računa o odredbi članka 14. stavka 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17) prema kojoj je poslodavac dužan takve podatke čuvati najmanje 6 godina, tužitelj je, a temeljem članka 14. stavka 3. Pravilnika, prije podnošenja ove tužbe izvansudski pozvao tuženika dostaviti mu evidencije radnog vremena s podacima koji odgovaraju stvarnom broju odrađenih radnih sati tužitelja, a na temelju kojih bi bilo moguće specificirati zahtjev glede isplate ukupnog iznosa nenaplaćene tražbine temeljem neisplaćene plaće. Pored toga, tužitelj je istim dopisom tuženika pozvao i na isplatu naknade štete koja je također predmet ovog postupka te na mirno rješavanje čitave predmetne situacije. Do dana podnošenja ove tužbe, tužitelj nije zaprimio nikakav odgovor tuženika na predmetni dopis. Nastavno navedenome, tužitelj ovime pojašnjava kako prilikom podnošenja ove tužbe nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev radi isplate s osnove prekovremenih sati te za rad nedjeljom i uvjetima temeljem kojih se ostvaruje pravo na povećanu plaću, pa će stoga sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (nadalje u tekstu: ZPP), a u kojem članku je propisano da "… U sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati …", određeni tužbeni zahtjev postaviti tek nakon što isti podaci budu dostavljeni tužitelju, odnosno u sudski spis, odnosno nakon što budu provedeni i drugi dokazi radi određivanja istih iznosa. Nadalje, a obzirom na odredbe članka 111. ZOR, odnosno s obzirom na to da se pravo na naknadu štete i na svaku štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa, a što u konkretnom slučaju znači konstantno izrabljivanje radnika kroz neplaćeni prekovremeni rad i uskraćivanje propisanog dnevnog i tjednog odmora, a što je uvelike utjecalo na cjelokupno psihičko i fizičko zdravlje tužitelja, kao i svako drugo postupanje tuženika kojim je na strani tužitelja došlo do pretrpljene štete, a koje je ovdje detaljno opisano, ovime tužitelj, pored gore navedene tražbine s osnove naknade plaće, potražuje i naknadu štete u iznosu od 90.000,00 kuna, a osobito naglašavajući kako je kršenje prava tužitelja trajalo godinama.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi te postavljenom tužbenom zahtjevu, kako njegovoj osnovi, tako i visini te predlaže da sud odbije tužbu te dosudi tužitelju pripadajući parnični trošak. Tuženik je suglasan s navodom da je tužitelj u radnom odnosu u Autotransportu Karlovac d.d. od 1. lipnja 2016. i još uvijek je i u trenutku podnošenja ovog odgovora na tužbu, time da je primjenom odredbe članka 137. Zakona o radu preuzet kao dotadašnji zaposlenik Jamnice d.d., a također je preuzet i sadržajno isti ugovor o radu, jer radnik sukladno članku 137. stavak 2. zadržava sva prava koja je stekao od dana prenošenja ugovora o radu. Prijenos prava je, osim Zakonom o radu, bio reguliran i Ugovorom o prijenosu ugovora o radu radnika sklopljenog 24. svibnja 2019. između dotadašnjeg poslodavca Jamnice d.d. kao prenositelja i novog poslodavca Autotransporta Karlovac d.d. kao stjecatelja. U tužbi tužitelj ne navodi koji su mu to povoljniji uvjeti bili obećani, ne navodi niti tko mu ih je obećao. Prilikom prijenosa ugovora o radu održan je razgovor između oba predstavnika poslodavaca (predstavnika prenositelja i predstavnika stjecatelja sukladno članku 137. Zakona o radu), a zatim su obavljeni razgovori sa svakim zaposlenikom posebno (JŠ, ŠŠ, FŠ, DŠ i RŠ). Ovi prvi razgovori vršeni su u poslovnim prostorijama prenositelja Jamnica d.d. Predstavnici prenositelja i stjecatelja su pojasnili da se radi o prijenosu prava istog opsega i sadržaja sukladno Zakonu o radu. Kasnije su ugovori o radu potpisani u sjedištu tuženika. Tužitelj je dopisom od 19. svibnja 2017 potraživao sporazumni raskid i isplaćivanje otpremnine, a potencirao je to točno nakon godine dana od potpisa ugovora o radu i prijenosa prava u punom opsegu jer je tužitelj bio upoznat sa odredbom članka 137. stavak 12. Zakona o radu prema kojoj se najduže godinu dana nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njega primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema Kolektivnom ugovoru Jamnice d.d. sklopljenog 8. svibnja 2013. članku 28. iznos otpremnine se računao na način da je kod otkazivanja, osobnog ili poslovno uvjetovanog, ugovora o radu nakon dvije godine neprekidnog rada pripadalo radniku pravo na otpremninu u iznosu od polovice prosječne mjesečne neto plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaki navršenu godinu rada kod Poslodavca. Dok je Kolektivni ugovor tuženika kao stjecatelja tužitelja predviđao dodatnu odredbu, sukladno Zakonu o radu, koja glasi da iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, sasvim je jasno da je zbog razlike u izračunu otpremnine tužitelj dostavio dopis tuženiku želeći ostvariti daleko povoljniji iznos otpremnine kod isplate, a ne iz razloga što je svojim postupcima (ugroza i narušavanje prava itd.) tuženik doveo do toga tužitelja. Nakon tog presudnog momenta kojim se gubi pravo na primjenu povoljnijeg Kolektivnog ugovora glede određenja iznosa otpremnine tužitelj više nikada nije dostavio dopis takvog sadržaja, čak i ako je smatrao da je ugroza prisutna cijelo vrijeme. Dakle, nije kako tužitelj navodi "ubrzo, kada je shvatio da neće moći ostvariti dostojanstveni status" nego točno pola mjeseca prije isteka roka od godine dana, a sve zbog isplate otpremnine, kako tužitelj i sam navodi u drugom odlomku dopisa od 19. svibnja 2017. Tuženik nije izjavio da "ne može poštivati ugovor o radu na neodređeno vrijeme" nego je samo nagovijestio da ističe rok do godine dana iz članka 137. stavak 12. te da nema potrebe da radnici JŠ, ŠŠ, FŠ odnosno tužitelj i DŠ budu u povoljnijem i povlaštenijem položaju od svih ostalih vozača motornih vozila tuženika, koji svakodnevno mijenjaju vozila, relaciju koju voze, a voze za iznos bruto plaće od svega 3.300,00 kuna, koliko je iznosila tada 2017. Tužitelj u dopisu prijeti nekim daljnjim postupcima, vjerojatno misleći na neke sudske postupke, želeći na taj način prisiliti poslodavca na isplatu otpremnine. Ali je odustao od navedenog jer očito zna da poslodavca ne može prisiliti da mu isplatu otpremninu na način kako je zamislio. Tuženiku nije poznato niti jasno o kakvim se svakodnevnim ugrozama i narušavanju elementarnih prava iz radnog odnosa radi pa i ljudskim pravima jer tužitelj nikada nije ništa takvo prijavio niti stručnjaku za zaštitu na radu, niti službeniku za rješavanje pritužbi o uznemiravanju radnika, niti pravnoj službi poslodavca. Također tužitelj nikada nije prijavio mobing službeniku za rješavanje pritužbi o uznemiravanju radnika. Također svaki radnik ako je nezadovoljan plaćom, uvjetima rada može otkazati ugovor ili pronaći bolji posao. Samo jedan od preuzetih radnika RŠ je otišao još 17. kolovoza 2016., jer je pronašao novo zaposlenje i na krajnje korektan način je raskinuo radni odnos bez prijetnji tužbom, iznuđivanjem otpremnine ili prigovaranjem na uvjete rada i slično. U tužbi tužitelj ne navodi o kojem obliku uznemiravanja (mobing) smatra da se radi, koliko ono sveukupno traje, u kojim intervalima se pojavljuje te kako se on manifestira na tužitelja kao žrtvu. Poznato je kako je potrebno da uznemiravanje treba biti sustavno, da mora izazvati stanovitu reakciju žrtve i imati svoje manifestacije koji u tužbi nisu navedeni. Nije jasno i nije moguće utvrditi temeljem navoda iz tužbe u čemu se prepoznaje da je tužitelj žrtva uznemiravanja jer uopće nije navedena manifestacija kao što je npr. napad na kvalitetu profesionalne situacije koja se može očitovati kroz stalnu kontrolu i kažnjavanja, te u težem obliku nedavanje radnih zadataka, oduzimanje sredstava za rad primjerice telefona, nedavanje godišnjeg odmora ili slobodnih dana, izoliranost u poslovnoj sredini, bespomoćnost, i tako dalje. Poslodavac nije niti jednom kaznio tužitelja, jer mu nije uručio niti jedno upozorenje pred otkazivanje, niti je tražio neku nadoknadu štete niti nešto slično. Iz navedenog moglo bi se pretpostaviti da tužitelj misli kako se nad njim provodio tzv. vertikalni odnosno okomiti mobing kao oblik uznemiravanja, jer je rukovoditelj putničkog prometa odnosno voditelj putničkog prometa nadređena odnosno pretpostavljena osoba tužitelju. Netočni su navodi da je poslodavac tužitelja suočavao sa nekim sankcijama. Baš je tužitelj bio jedan od privilegiranih vozača jer je uvijek imao svoje isto vozilo koje je vozio, uvijek je vozio istu liniju i bio nagrađivan sa velikim iznosom plaće, koja nije bila opravdana jer mu je nemali broj puta nedostajalo dovoljnih sati rada da bi uopće imao punu satnicu, a kamoli da bi zapravo svojim radom zaslužio svoju plaću. Na sve ostale radnike odnosno vozače autobusa se primjenjivao Pravilnik o stimulativnom obračunu plaća pa su ostali imali svi 3.150,00 kuna bruto, a tek svojim angažmanom i upravljanjem bi dobili u izračunu plaće primjenu veće cijene rada koja iznosi za upravljanje 21,00 kunu. Stoga su svi ostali vozači osim tužitelja i JŠ, ŠŠ i DŠ bili i zainteresirani da budu angažirani u upravljanju, a nije im potreba svaki mjesec dodavati sate rada kao tužitelju kod obračuna plaće. Dakle, tužitelj, JŠ, ŠŠ i DŠ su bili iznimka što se vidi i po pregledu platnih razreda prema kojima je vidljivo da su vozači motornih vozila bili svi na 3.150,00 kuna plaće u trenutku zaključenja ugovora o radu 1. lipnja 2016. Ostali vozači, što nije nemali broj već se radi o preko 100 ljudi, stalno su na rasporedu rada raspoređivani na različite linije, na različita vozila. Interesantno je da nitko od ostalih vozača nikada nije prijavio mobing, podigao tužbu za naknadu štete, isplatu prekovremenih sati, nije prijavio loše uvjete rada stručnjaku za zaštitu na radu, niti mobing službeniku za rješavanje pritužbi o uznemiravanju radnika, niti neku drugu nepravilnost niti pravnoj službi niti nekoj nadležnoj inspekciji. Tuženik u posljednjih najmanje sedam godina je vodio samo jedan radni spor u kojem je uspio i u prvostupanjskoj presudi i u drugostupanjskoj presudi Općinskog suda u Karlovcu protiv bivšeg zaposlenika ČŠ kojem je otkazao ugovor o radu, a isti je počinio kazneno djelo. Jednostavno svi ostali zaposlenici marljivo i vrijednost obavljaju svoj posao, zainteresirani su da su angažirani jer im to utječe na cijenu radnog sata, i trpjeli su nepravnu povlaštenog položaja tužitelja i JŠ, ŠŠ i DŠ. Nepravda je posebno izražena prema ostalim vozačima kada imaju obvezu mijenjati tužitelja zbog bolovanja, godišnjeg odmora ili obveza poslodavca koje proizlaze iz odredbi Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, a ugovorena bruto plaća radnika na zamjeni je ugovorom o radu ugovorena na puno manju bruto plaću, a bruto plaća FŠ iznosi 8.599,62 kune. Pa je tako vidljivo da je vozač NŠ imao bruto plaću ugovorenu na 3.150,00 kuna, pa aneksima ugovora povećanu na 3.300,00 pa 3.500,00 pa 3.800,00 kuna bruto zbog usklađivanja sa iznosom minimalne plaće u Republici Hrvatskoj. Upravo vozač NŠ je jedan od vozača koji je često mijenja tužitelja za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, bolovanja ili pak zbog zakonskih obveza radi ispravnosti tahografskih listića prema Zakonu o radnom vremenu, obveznim odnosima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu. Dakle, čak i više od pune dvije godine radnik je primao veću plaću nego ostali vozači motornog vozila, s obzirom na ugovoreni bruto iznos plaće iz ugovora o radu, što nije obveza sukladno Zakonu o radu, članak 137. stavak 12. Iz dnevnog rasporeda rada za 21. kolovoza 2017 i 25. kolovoza 2017 vidljivo je da je vozač ĐŠ vozi liniju 251, a na isplatnoj listi za taj mjesec visi se plaća u iznosu od 3.212,79 kuna, a na isplatnoj listi tužitelja vidljiv je iznos od 6.260,21 kuna koja mu se isplaćivala i kad je imao manjak sati rada. Tuženik bi mogao dostaviti dnevne rasporede za cijeli kolovoz mjesec 2017., jer su zbog godišnjeg odmora tužitelja drugi vršili taj prijevoz, pa bi se vidjela velika razlika u isplati plaće. Iz pregleda sati rada vidljivo je da se cijena sata vozača ĐŠ obračunava po Pravilniku u iznosu od 21,00 kune. Tuženik nije imao saznanja da je tužitelj konzumirao alkohol. Naime, tuženik je nazvao tužitelja u 23 sata jer je došlo do kvara na vozilu pa je zbog potrebe hitne organizacije rada zvao tužitelja koji je pristao na obavljanje prijevoza. Dana 9. lipnja 2018. dogodila se vožnja u alkoholiziranom stanju u Jastrebarskom, kada je tužitelj bio pod utjecajem alkohola s koncentracijom od 1,62 g/kg alkohola u krvi. Upravljao je vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu tuženika. Tom prilikom je skrivio prometnu nezgodu pa se tako i doznalo da je vozio u alkoholiziranom stanju. Inače tuženik ne bi imao nikakvih saznanja o takvom postupku tužitelja. U toj nezgodi je oštećeno vozilo vlasnice KŠ, čija šteta iznosi 8.960,00 kuna. Jamnica d.d. ne dostavlja na vrijeme plan rada zaposlenika koje vozi tužitelj. Tuženik je nemali broj puta već napravio raspored rada vozača, a onda bi naknadno pristigao tek plan rada zaposlenika koji se reflektira na raspored rada vozača tuženika. Netočni su navodi tužitelja da nisu isplaćivani prekovremeni sati tužitelju. Naime, na vozače motornih vozila, a to je tužitelj, primjenjuj se Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu te je puno tjedno radno vrijeme vozača autobusa 48 sati. Tužitelj nije želio voziti bilo koju drugu liniju osim linije broj 251 koja prometuje iz Selskog Brda do Jamnice, a kroz vožnju navedene linije mu je falilo sati rada jer upravljanje linije iznosi sat i pola otprilike u svakoj smjeni pa mu je tuženik morao dodavati sate kod obračuna plaće jer je tužitelj imao premalo sati upravljanja. S mogućnošću da tuženik kao poslodavac rasporedi tužitelja kao radnika na rad u sjedištu kako i izvan sjedišta poslodavca odnosno na terenu je bio upoznat tužitelj. Naime, kod samog zaključenja ugovora o radu vlastoručnim potpisom je potvrdio suglasnost s odredbom članka 4. da ga se može premjestiti ovisno o rasporedu rada, linijama, dnevnim prijevoznim potrebama i dobivenim nalozima ovlaštenih radnika tuženika te da se promjene vrste prijevoza, odredišta i vozila kojim se obavlja rad, ne smatraju promjenom uvjeta iz ugovora o radu. Unatoč tome tužitelj nije želio voziti drugi liniju, a tuženik je na štetu ostalih radnika poštovao želje tužitelja. Pa tako tužitelj primjerice u ožujku mjesecu 2018. ima 105,6 sati ukupno upravljanja vozilom, a na obračunskoj listi se vidi da mu je priznato 176 radnih sati za redoviti rad koji u potpunosti u tom fondu nije niti izvršen. Dakle nedostaje mu sati rada. Također se vidi da su tužitelju priznata 3 sata noćnog rada, obračunata i isplaćena. Tužiteljev navod da je vozio popodnevnu smjenu je točan jer je tu liniju vozio i prilikom prelaska iz Jamnice d.d., odnosno i ranije u Jamnici d.d., a radi se o relaciji br. 251. Međutim je npr. u ožujku 2018. vozio i jutarnju smjenu i to gotovo cijeli mjesec, točnije od 7. ožujka 2018. pa do kraja mjeseca. Netočan je navod da nije imao 45 sat odmora jer linearni graf aktivnosti jasno pokazuje da je imao. Za 2. srpnja 2017. je netočan navod da je tužitelj radio noću jer je vidljivo iz linearnog grafa aktivnosti da nije radio, a srpanj mjesec nema uopće blagdana pa je netočan navod u tužbi da tužitelju nisu isplaćeni blagdani. Ali je na grafu za taj mjesec vidljivo kako tužitelj primjerice 10. srpnja 2017. neovlašteno i samovoljno pomiče vozilo u 11,30 sati, a njegovo upravljanje prema rasporedu rada započinje tek u 14.00 sati. Netočan je navod tužitelja da mu nisu isplaćeni za 6. listopada 2018. prekovremeni sati jer mu nedostaje sati rada za taj mjesec, pa je tužitelju konkretno za taj mjesec tuženik dodao 15 sati rada za obračun plaće. Također navedeni datum nije blagdan. Tu nije zabilježen niti prekršaj. U pogledu navoda za 17. lipnja 2017. tuženik navodi da je za taj mjesec tužitelju dodano 20 sati rada jer premalo upravlja pa nema opet potreban fond sati za obračun plaće. Sve je tužitelju plaćeno. U pogledu navoda za ožujak mjesec 2018. tuženik pojašnjava da je 2. ožujka tužitelj pomicao vozilo između 7 i 8 sati, te 3. ožujka tužitelj također pomicao vozilo između 7 i 8 sati. Prema rasporedu rada tužitelj je slobodan, a tahograf bilježi kako je tužitelj samovoljno stavio karticu i pokrenuo vozilo u trajanju od četiri minute. To je samovoljno pomicanje vozila mimo rasporeda rada, mimo potreba poslodavca pa evidentira tahograf da radi kad je tužitelj slobodan. Tužitelju je sve plaćeno prema rasporedu za ožujak mjesec 2018. te nema evidentiranog prekršaja u ožujku mjesecu čak i uz samovoljno pokretanje vozila. Za 22. rujna 2016. linearni graf pokazuje da je tužitelj imao dovoljno odmora. Tužitelj 15. studenog 2017. nema evidentiran prekršaj, ima dovoljno odmora i vozi svoju smjenu. U prilogu tužbe nalazi se za 31. srpnja 2016. izvješće za koji tuženik navodi da nema podataka budući da se isti čuvaju 3 godine sukladno zakonskoj obvezi poslodavca. Tuženik se očituje glede priloga tužbe koji se odnosi na 10. rujna 2017. Tužitelj samovoljno upravlja vozilom 22 minute, između 1 i 19 sati, a nije na rasporedu rada. Da nije samovoljno upravljao 16. rujna 2017. ne bi bio evidentiran prekršaj. Ponovno svojevoljno između 12 i 13 sati 28. rujna 2017. tužitelj upravlja vozilom, a nije na rasporedu rada. Tuženik zaključno navodi da je tužbu zaprimio 11. rujna 2019. Naime, kako se prema odredbama članka 137. stavka 12. Zakona o radu na radnike primjenjuje najduže godinu dana kolektivni ugovor koji se primjenjivao prije promjene poslodavca (dakle do 1. lipnja 2017.) tuženik primjenom novog Kolektivnog ugovora ne želi više tužitelja neopravdano i neutemeljeno držati u povoljnijem položaju od ostalih vozača motornih vozila, odnosno vozača autobusa kojih ima trenutno ukupno 106 zaposlena u poduzeću. Tako da je tuženik prvo 12. kolovoza 2019. uručio novi ugovor o radu radi sklapanja tužitelju i dao rok tužitelju da razmisli od 8 dana. Potom kad je tuženik vidio da ne postoji volja tužitelja za sklapanje istog krenuo je tuženik u pravu punu zakonsku proceduru otkazivanja ugovora s ponudom izmijenjenog ugovora te je 5. rujna 2019. uručio odluku, a potom je sačinio i drugi odluku, upravo u trenutku pisanja odgovora na tužbu. Dakle, razvidna je vremena podudarnost podnošenja tužbe i uručenja otkaza ugovora i ponude novog ugovora. Tuženik predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te mu dosudi pripadajući trošak.

3. Nakon provedenih vještačenja tužitelj je na glavnoj raspravi specificirao tužbeni zahtjev prema varijanti 1. nalaza i mišljenja financijskog vještaka te potražuje naknadu za prekovremeni rad, noćni rad te rad nedjeljom i blagdanom u ukupnom iznosu od 14.714,13 EUR sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od 16. u mjesecu za prethodni mjesec. Na ime povrede prava osobnosti potražuje iznos od 11.945,05 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2019. do isplate . Ukoliko sud ne usvoji ovaj zahtjev, tužitelj navodi da onda postavlja eventualno kumulirani zahtjev prema varijanti 2. nalaza i mišljenja financijskog vještaka kojim potražuje naknadu za prekovremeni rad, noćni rad te rad nedjeljom i blagdanom u ukupnom iznosu od 9.332,07 EUR sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od 16. u mjesecu za prethodni mjesec. Na ime povrede prava osobnosti potražuje iznos od 11.945,05 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2019. do isplate.

4. U odnosu na ovako postavljeni zahtjev, suprotno navodima tužitelja, ovaj sud utvrđuje da se ne radi se o eventualnoj kumulaciji iz odredbe članka 188. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23). Ne može se eventualno kumulirani zahtjev odnositi na dio ukupnog zahtjeva koji glasi na isplatu iz iste činjenične i pravne osnove pa je stoga ovaj sud odlučio o prvom zahtjevu kao o jedinom zahtjevu obzirom je eventualno kumulirani zahtjev sadržan u prvo postavljenom zahtjevu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Obavijest o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca na listu 6, dopis na listu 7, obračun isplaćene plaće i ostalu dokumentaciju na listu 18-15, dopis punomoćnika tužitelja na listu 16-19, s punomoći i povratnicom na listu 21, Kolektivni ugovor na listu 31-32, te 33-34, Sporazum o prestanku ugovora o radu od 16. kolovoza 2016., Pravilnik o stimulativnom obračunu mjesečnih isplata iz studenog 2003., pregled platnih razreda na listu 42-45, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. svibnja 2016., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2016., sklopljen 17. kolovoza 2016., Aneks od 23. prosinca 2016., 22. prosinca 2017., 24. prosinca 2018., obračunske isprave za isplatu plaće na listu 64-65, dnevni raspored rada na listu 66-74, kontrolni pregled na listu 75, pregled sati rada na listu 77, zapisnik o očevidu od 22. srpnja 2018., dopis Wiener osiguranja na listu 83, dokumentaciju o uručenju ugovora o radu na listu 84, službenu bilješku na listu 85, Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora od 30. kolovoza 2019. i 23. rujna 2019., dostavnicu na listu 91, Obavijest o namjeri otkaza ugovora o radu od 30. srpnja 2019., linearne grafove aktivnosti te dnevni raspored rada na listu 93-104, i 106, prekršajni nalog od 30. srpnja 2018., putne radne listove sa tahografskim listićima na listu 116-131, medicinsku dokumentaciju na listu 132-135, dokumentaciju o pregledu tahografskih listića na listu 136-138, obračune isplaćene plaće sa pregledom sati rada na listu 139-216, izjavu od 25. veljače 2019., linearne grafove aktivnosti na listu 256-323, pregledi sata rada na listu 324-400, podaci o plaći na listu 401, obračunske isprave za isplatu plaće na listu 402-440, zapisnik o procjeni štete od 13. studenog 2018., obrazac prijave štetnog događaja od 13. studenog 2018., izjavu radnika o štetnom događaju od 9. lipnja 2018., dopis PP Jastrebarsko od 27. srpnja 2018., policijski zapisnik o očevidu od 22. srpnja 2018., izvod iz sudskog registra na listu 450-451, putni radni list i ostalu dokumentaciju na listu 455-466, presliku dokumentacije o prijavama i odjavama na HZZO na listu 470- 472, potvrdu HZMO od 24. veljače 2020., Kolektivne ugovore te njihove anekse na listu 484-620, Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta iz listopada 2000., od 1. kolovoza 2019., tipizaciju i vrednovanje poslova na listu 631-636, dokumentaciju na listu 637-703, čita se iskaz tužitelja, vrši se uvid u tahografske listiće i ostalu dokumentaciju na listu 710-795, dnevne protokole aktivnosti vozača na listu 797-1335, graf aktivnosti vozača na listu 1336-1379, dokumentaciju o analizi tahografskih listića na listu 1380-1385, protokol aktivnosti vozača na listu 1386-1429, radni dani vozača na listu 1430-1455, dnevni protokol aktivnosti vozača sa grafovima aktivnosti na listu 1456-2543, dnevne rasporede rada na listu 2573-2956, te na listu 2958-10288, saslušao svjedoke: BŠ, ŠŠ, JŠ, NŠ, MŠ, ZŠ, PŠ, ĆŠ, EŠ, proveo prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za cestvoni promet i procjenu motornih vozila LŠ, mag.ing.prom., financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o. u osobi GŠ, stalni sudski vještak za područje financija; grane računovodstvo i knjigovodstvo, te medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku izv.prof.dr.sc. Goranu Arbanasu, dr.med. s područja psihijatrije, psihoterapije, FECSM, forenzične psihijatrije. Odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tuženika da se provede dopuna financijskog vještačenja te dokazni prijedlozi tužitelja radi provođenja drugog psihijatrijskog vještačenja te novog medicinskog vještačenja po vještaku kardiologu. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora, daljnje dokaze nije bilo potrebno provoditi.

6. Tužbeni zahtjev radi isplate razlike plaće na iznos od 14.714,13 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose djelomično je osnovan, dok je zahtjev radi naknade neimovinske štete u cijelosti neosnovan.

7. Nesporno je da se prije podnošenja tužbe tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom od 23. svibnja 2019. u kojem navodi da je tuženik povrijedio njegova prava iz radnog odnosa te traži isplatu naknade štete u iznosu tadašnjih 90.000,00 kn.

8. Odredbom članka 133. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014, 127/17) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

9. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju potražuje isplatu razlike plaće i naknadu neimovinske štete, tada se primjenjuje odredba stavka 3. istog članka kojom je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

10. Nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu s tuženikom Autotransport Karlovac d.d. od 1. lipnja 2016. kada je tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je dana 1. ožujka 2013. sklopio s poslodavcem Jamnica d.d. Zagreb prenesen na novog poslodavca Autotransport Karlovac d.d. Karlovac, ovdje tuženika.

11. Prema obavijesti o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca od 24. svibnja 2016. (strana 6 spisa) vidljivo je da se radnicima (koji prelaze kod novog poslodavca) na razdoblje od godinu dana od dana prijenosa garantiraju zatečena prava sukladno odredbama važećeg Kolektivnog ugovora Agrokor d.d., Dodatka Kolektivnom ugovoru i Pravilnika o radu Jamnica d.d. i to u dijelu zatečene plaće, materijalnih prava, odmora dopusta i slično.

12. Dakle, tužitelj je primjenom odredbe članka 137. stavak 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14) preuzet kao dotadašnji radnik Jamnice koji zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu, dok je stavkom 12. istog članka propisano da ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, u vezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koje je preneseno, sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca.

13. Tužitelju je radni odnos s tuženikom prestao 22. siječnja 2020. (Obrazac eM-2P

– Prijava prestanka osiguranja (spis list 470) i Odjava HZZO).

14. Nesporno je da je tužitelj radio na radnom mjestu vozač autobusa.

15. Saslušan kao svjedok IŠ, zaposlen na radnom mjestu vozača u Autotransportu iskazao je da je tužitelj kao radnik na mjestu vozača preuzet iz Jamnice, kao još neki vozači, koji su ostali voziti na njihovim autobusima na linijama [adresa], jedna kružna, jedna od Jaske, i jedna za Janu. Iskazao je da radnici Jamnice nisu dolazili u sjedište tuženika, da su imali veću plaću od ostalih vozača, i da su stalno govorili da previše voze, a među sobom se svađali oko vožnji.

16. Svjedok ŠŠ je do mirovine radio kao vozač u Autotransportu, time da tužitelja poznaje još od osnovne škole, susjedi su, radili su zajedno pa su tako svakodnevno komunicirali. Za tužitelja je iskazao da su radnici iz Jamnice vozili na linijama iz Jamnice pa je tako tužitelj vozio na relaciji Jamnica – Selsko Brdo – Lasinja, dok mu se sporni prekršaj dogodio na drugoj relaciji za vikend koji je trebao biti slobodan.

17. Svjedok JŠ preuzet je kao i tužitelj iz Jamnice time da je prestao raditi u Autotransportu pred F. Svjedok je iskazao da su kao preuzeti radnici Jamnice nisu trebali raditi vikendima, ali su ih prisiljavali na rad vikendom. Potvrdio je u svom iskazu da također vodi spor s tuženikom radi isplate razlike plaće zbog rada vikendom koji mu nije obračunat i isplaćen. Da su radili vikendima, svjedok navodi da se vidi iz tahografskih listića. Svjedok je iskazao da je tužitelj vozio i tzv.noćne vožnje od 21,30 do 1,00h te se znalo ponekad dogoditi da tužitelj vozi popodne i navečer, a onda bez dnevnog odmora, ponovno ujutro. Isto tako iskazao je da je tužitelj znao raditi nekoliko vikenda uzastopce iako vikendima uopće nisu trebali raditi.

18. Svjedok AŠ radi u Autotransportu od 2011. kao vozač, ali je iskazao da nema saznanja o tome je li tužitelj vozio vikendom ili ne.

19. Svjedok ZŠ je sada rukovoditelj putničkog prometa u Autotransportu, a ranije je bio voditelj i tehnolog prometa. Svjedok je iskazao da je kolega ĆŠ sastavljao raspored preuzetih radnika iz Jamnice, a svjedok ih je nazivao kako bi im prenio raspored. Svjedok je iskazao da se prilikom sastavljanja rasporeda pazilo da bivši radnici Jamnice, pa tako i tužitelj, rade svaki drugi vikend te da ne rade oba dana u vikendu već samo subotu ili nedjelju. Raspored se radio na tjednoj razini, bio je gotov u peta između 13 i 14h te su vozači i sami nazivali kako bi saznali svoj raspored. U odnosu na radnike Jamnice iskazao da je su imali uhodani dnevni ritam koji se uglavnom nije mijenjao pa su imali vožnju od 6h do 7,30h, nakon čega bi autobusom otišli kući, što su im prešutno dopuštali, i onda su opet radili od 14h do 15,30. U razdoblju između jutarnje i popodnevne vožnje, svjedok je iskazao da ih se nije uključivalo u druge zadatke. Poriče da je tužitelj toliko često radio za vikend koliko sada tvrdi te ističe da su radnici Jamnice, pa tako i tužitelj, neovlašteno pomicali svoja vozila vikendom obzirom su sva vozila bila parkirana u dvorištu njihovih kuća.

20. Svjedok TŠ je iskazao da je bio direktor tuženika od ožujka 1994. do 1. studenog 2019. time da je od ožujka 2019 do odlaska u mirovinu bio na bolovanju. Svjedok je u svom iskazu potvrdio da su imali obvezu godinu dana poštivati prava koja su radnici Jamnice imali kod starog poslodavca pa su tada imali fiksne plaće iako je u Autotransportu bio propisan drukčiji obračun plaće. Imali su problem kako radnicima Jamnice obračunati rad vikendom koji nisu imali u Jamnici te su na kraju donijeli odluku da im se i dalje isplaćuju fiksne plaće bez da im se posebno obračunava rad subotom i nedjeljom. Nakon proteka roka od godinu dana, plaće su im se obračunavale kao i ostalim radnicima tuženika, ali su bivšim radnicima Jamnice i dalje bile povećane vrijednosti pa su u konačnici imali veće plaće od ostalih radnika tuženika, a svjedok se sjeća da je on donio takvu odluku.

21. Svjedok ĆŠ bio je voditelj prometa u Autotransportu od 2011. do 2021. time da više nije radnik tuženika. U odnosu na tužitelja koji je bio preuzeti vozač iz Jamnice, iskazao je da je imao veću plaću od ostalih vozača zbog preuzetih prava. Također je morao raditi kako je uobičajeno kod tuženika, što znači da bi nakon šest radnih dana, dobio dva slobodna dana ili jedan slobodan dan uz nadoknadu. Svjedoke je iskazao da je tužitelju bio obračunata i isplaćena plaća i za prekovremeni rad, rad nedjeljom, te je njegova plaća iznosila oko 6.500,00 kn. Također je iskazao da su tužitelj i ostali radnici iz Jamnice znali neovlašteno pomicati svoja vozila pa se tako znalo dogoditi da nisu imali dovoljno odmora koji je propisan zakonom.

22. Svjedok ŽŠ bio je vozač autotransporta od 2016. do 2021. kada je imao moždani udar, tako da sada radi na radnom mjestu prometnika. U odnosu na tužitelja je iskazao da je jedan od preuzetih radnika Jamnice koji su imali bolju plaću od ostalih vozača, a vozili su samo linije oko Jamnice.

23. Svjedok NŠ je iskazao da je u radio u Autotransportu od 2016. do 2020. te je ponekad mijenjao radnike iz Jamnice na njihovim linijama te nema drugih saznanja o njihovom radnom vremenu.

24. Iskazi saslušanih svjedoka potvrđuje navode tužitelja da su kao preuzeti radnici Jamnice radili i vikendima, Iz iskaza svjedoka TŠ koji je u utuženom razdoblju bio direktor tuženika, proizlazi da se radnicima Jamnice isplaćivala fiksna plaća bez obračuna rada vikendom, dok je svjedok ĆŠ koji je bio voditelj prometa iskazao da im je bio obračunat i isplaćen prekovremeni rad, rad noću te vikendima.

25. Obzirom na različite iskaze ovih svjedoka, tužitelj je naknadno predložio saslušanje novih svjedoka, SŠ i VŠ koje su radile na obračunu plaća, koje prijedloge je sud odbio obzirom je tužitelj i ranije znao da tuženik osporava okolnost nepravilnog obračuna plaće pa je ove svjedokinje mogao odmah predložiti. Osim toga, okolnost je li tužitelju bila pravilno obračunata plaća precizno će se utvrditi predloženim financijskim vještačenjem pa sud, radi ekonomičnosti postupka, nije provodio daljnje personalne dokaze (tako saslušanjem preostalog svjedoka HŠ) već je odredio provođenje kombiniranog prometno-financijskog vještačenja obzirom su dostavljeni tahografski listići na temelju kojih je moguće precizno utvrditi vrijeme koje je tužitelj proveo u vožnji i drugim aktivnostima.

26. Tužitelj je u svom iskazu (strana 704 do 708 spisa) pojasnio da je ispočetka vozio tzv. kružnu liniju [adresa] – [adresa] – [adresa] Lijevo i Desno – Lasinja, time da kada sam radio u popodnevnoj smjeni započeo sam raditi u 13.40h, a završetak je bio negdje oko ponoći. Također je iskazao da nije bilo sve vožnja, trebalo je otići u garažu, po gorivo i slično. Ako je radio u noćnoj smjeni, tada je započeo s radom oko 21.40h i radio negdje do ponoći. Kada je preuzeo liniju od vozača DŠ tada je radio u jutarnjoj smjeni koja je trajala od 4 do 16h odnosno nije to bilo sve vožnja već radna aktivnost. Iskazao je da je radio ili subotom ili nedjeljom. Zbog svega toga nije svaki put imao tjedni odmor u neprekidnom trajanju od 45 sati, čim je tuženik radio prekršaj, ali tuženika nije prijavljivao za takav prekršaj, sve prigovore tuženiku iznosio je usmeno, a ništa pismeno. U odnosu na prigovor tuženika da je neovlašteno pomicao vozilo, tužitelj je na pitanje zbog čega je vozilo bilo pomicano na svega 4 min u ožujku, odgovorio da su razlozi bili različit, zbog odlaska u praonu, po gorivo i slično. Tužitelj je iskazao da kada bi završio sa svojom linijom i svojim poslom onda bi,kao i svi drugi vozači, izvukao svoju karticu kako netko ne bi drugi vozio pod njegovom karticom.

27. Obzirom tužitelj tvrdi da mu tuženik nakon prijenosa ugovora, od 1. lipnja 2016. nije pravilno obračunao i isplatio plaću, to je kombinirano prometno-financijsko vještačenje određeno radi utvrđenja okolnosti je li tužitelju pravilno obračunata i isplaćena plaća obzirom tužitelj tvrdi da je radio duže od radnog vremena koje mu je evidentirao tuženik i na temelju toga obračunao i isplatio plaću, a posebno tvrdi da mu tuženik nije pravilno obračunao prekovremeni rad, rad noću, vikendom i blagdanom.

28. Prometnim vještačenjem provedena je analiza tahografskih listića u razdoblju od 1. lipnja 2016. do zadnjeg datuma evidencije vožnje i drugih radnih aktivnosti koje postoje u dostavljenim tahografskim listićima 04.01.2020. te je prometni vještak bio mišljenja:

-da je prema tahografskim listićima tužitelj imao različita vremena vožnje tijekom 2016. godine, kao npr. ujutro u vremenu od oko 06:00 sati do 08:00 sati, zatim oko 14:00 sati do otprilike 16:00 sati ili ako bi se radilo o večernjoj smjeni radnika tada bi tužitelj sa vožnjom kretao oko 22:00 sata pa sve do otprilike 23:30.

-da su se u godinama 2017., 2018., i 2019. takve vožnje ponavljale u različitim kombinacijama, te su se još i intenzivirale sa vožnjama prema proizvodnim pogonima u Sv. Jani kod Jastrebarskog ili prema Zagrebu.

-da je tužiteljevo vrijeme rada promatrajući kroz Dnevne rasporede rada od 08:00 sati ujutro do 20:00 sati navečer ili 06:30 ujutro do 23:30 navečer i da se uglavnom prema njima može zaključiti da je tuženik tužitelja imao na dispoziciji gotovo cijeli dan.

- da iz spisa može zaključiti kako evidencija vožnje po tahografskim listićima nije usklađena sa Dnevnim rasporedom rada na način da je rasporedom predviđen rad od 8h ujutro do 20h navečer, a prema tahografskim listićima vožnja počinje prije početka predviđenim Dnevnim rasporedom rada ili završava poslije završetka smjene predviđenim Dnevnim rasporedom rada, ovisno o danu.

Naime, prometni vještak navodi da prema dostavljenoj dokumentaciji nema jasnih pokazatelja koji određuje vrijeme početka rada tužitelja, već je isključivo vođena evidencija same vožnje putem tahografa, osim dostavljene dokumentacija na analognim listićima uz koje je priložen i „Putni radni list“ koji opisuje sukladno evidentiranim vremenima vožnje i odmorima na analognom tahografskom listiću tijek jednog radnog dana, na način da je vozio do Sv. Jane te je imao 1 sat do najviše 2 sata odmora kada bi vjerojatno preuzeo putnike i nastavio se vraćati prema [adresa] kod [adresa] ili ako je zabilježen odlazak u Zagreb što se u „Putnim radnim listovima“ ne može jasno definirati gdje u Zagreb, ali prema vremenima polaska i dolaska te ukupnoj kilometraži vjerojatno se radi o bližim dijelovima Zagreba gledano od tužiteljeve uobičajene linije. Evidencija aktivnosti nije vođena ažurno kada je u pitanju digitalni tahografski uređaj. Najčešće se koristila aktivnost koja se bilježila kao odmor, za promatrano razdoblje se radilo oko 65% vremena odmora, zatim se bilježilo vrijeme vožnje, koje je u prosjeku iznosilo oko 25% ukupnog zabilježenog vremena. Dok se preostali dio odnosi na spremnost i ostali rad. Ukoliko je ukupan rad po danu za tužitelja početak prve vožnje, plus odmor te plus druga vožnja onda je tužitelj imao 12 mjeseci u kojima je radio mjesečno preko 200 sati. Za periodične dijelove godine kada je tužitelj vozio ujutro od 06:00 do 08:00 i onda opet tek navečer od 22:00 do 00:00 tada se zbog poštivanja dnevnog odmora radi o dvokratnom radnom vremenu. Vožnje koje su obuhvaćale odmor kraći od tri sata između, računao sam ih kao jednu cjelinu.

29. Usmenim izlaganjem nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi 2. rujna 2025. (strana 10560-10562 spisa) prometni vještak otklonio je prigovore tuženika obzirom je potvrdio da je u svom nalazu i mišljenju uspoređivao tahografske listiće s putnim radnim listovima i šihtericama te je odgovorio da su mu bili mjerodavni tahografski listići jer se u njima vidjelo radno vrijeme, dok šihterice i radni nalozi ili nisu postojali za ta vremena ili se fiksno odnosile na vrijeme vožnje.

30. Okolnost da iz tahografskih listića proizlazi da je tužitelj radio u vremenu koje nije obuhvaćeno radnim listovima i šihtericama, na temelju kojih je tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću, dovodi do utvrđenja ovog suda da tuženik nije pravilno obračunao i isplatio tužitelju plaću obzirom je tužitelj radio više od radnog vremena koje mu je tuženik obračunao i isplatio.

31. Neosnovano tuženik ističe da je do neslaganja tahografskih listića i evidencije tuženika o radnom vremenu tužitelja došlo zbog okolnosti da je tužitelj nepravilno koristio tahografske listiće. Tuženik u utuženom razdoblju nije pisano opominjao tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa ili ga na propisan način sankcionirao zbog toga. Stoga nije uvjerljivo kada je tuženik tek u ovom postupku iznio takav prigovor, a da prije toga nije ništa službeno poduzimao.

32. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka, na temelju kojeg je provedeno daljnje financijsko vještačenje u kojem je financijski vještak dao nalaz i mišljenje u dvije varijante. Prema varijanti 1 – sati rada (ukupni) kod koje je u rad tužitelj uključeno svo vrijeme uključivo i pauze između dvije vožnje (početno vrijeme rada je start prve vožnje, a završetak rada kraj zadnje vožnje u danu). Odgovara opciji jedan koji iznosi vještak prometne struke. U varijanti 2 – sati rada efektivne vožnje tužitelja – u ovoj varijanti u rad nisu uključena stajanja (pauze) u vožnji. Ukoliko je tužitelj u danu imao više vožnji tada se u rad uzima samo efektivno trajanje vožnje evidentirano u tahografskim listićima. Odgovara opciji dva koju iznosi vještak prometne struke.

33. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka:

-u varijanti 1 – u kojoj se izračun daje na osnovu sati rada iz opcije 1 prometnog vještaka gdje je u sate rada tužitelja uključeno svo vrijeme uključivo i pauze između dvije vožnje;

a) da je tužitelj radio prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom u razdoblju od 1. lipnja 2016. do prestanka radnog odnosa kod tuženika,

b) da tuženik nije obračunao i isplatio tužitelju naknadu za sav odrađeni prekovremeni rad, rad noću, nedjeljom i blagdanom. Štoviše, tuženik je sve do travnja 2019. isplaćivao samo ugovorenu plaću po ugovoru o radu kojeg su sklopili on i tužitelj. Od svibnja 2019. tuženik isplaćuje redovan rad prema satnici utvrđenoj po plaći iz ugovora o radu te dodatke za prekovremeni rad i rad blagdanom. Tuženik je u svibnju isplatio 60,76 kn dodatka za prekovremeni rad, 126,19 kn za rad noću, a u lipnju 2019. je isplatio 209,62 kn dodatka za prekovremeni rad, 145,12 kn za rad noću i 564,35 kn za rad na dan blagdana. Prema analizi tahografskih listića koje je napravio vještak prometne struke utvrditi je da tužitelj u svibnju i lipnju 2019. nije imao prekovremenog rada.

c) neisplaćene naknade za odrađeni prekovremeni rad, rad noću, nedjeljom i u dane blagdana iznosi ukupno 111.863,80 HRK / 14.714,13 EUR. Svakomjesečne iznosi neisplaćene razlike dani su u stupcu 45 tablice 3 u kunama i u stupcu 46 u eurima.

-u varijanti 2 – u kojoj se izračun daje na osnovu sati rada iz opcije 2 prometnog vještaka gdje u sate rada tužitelja nisu uključena stajanja (pauze) u vožnji; a) da je tužitelj radio noću, nedjeljom, blagdanom u razdoblju od 1. lipnja 2016. do prestanka radnog odnosa kod tuženika,

b) da tuženik nije obračunao i isplatio tužitelju naknadu za sav odrađeni rad noću, nedjeljom i blagdanom. Štoviše, tuženik je sve do travnja 2019. isplaćivao samo ugovorenu plaću po ugovoru o radu kojeg su sklopili on i tužitelj.

Od svibnja 2019. tuženik isplaćuje redovan rad prema satnici utvrđenoj po plaći iz ugovora o radu te dodatke za prekovremeni rad i rad blagdanom. Tuženik je u svibnju isplatio 60,76 kn dodatka za prekovremeni rad, 126,19 kn za rad noću, a u lipnju 2019. je isplatio 209,62 kn dodatka za prekovremeni rad, 145,12 kn za rad noću i 564,35 kn za rad na dan blagdana. Prema analizi tahografskih listića koje je napravio vještak prometne struke utvrditi je da tužitelj u svibnju i lipnju 2019. nije imao prekovremenog rada.

c) neisplaćene naknade za odrađeni rad noću, nedjeljom i u dane blagdana iznosi ukupno 70.312,71 HRK / 9.332,07 EUR. Svakomjesečne iznosi neisplaćene razlike dani su u stupcu 45 tablice 6 u kunama i u stupcu 46 u eurima.

34. Prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka bili su u vezi s prigovorima na nalaz i mišljenje prometnog vještaka. Obzirom je sud obrazložio zašto prihvaća nalaz i mišljenje prometnog vještaka, to je sud prihvatio izračun financijskog vještaka koji se temelji na nalazu i mišljenju prometnog vještaka.

35. Obzirom se prigovori tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještačenje temelje na pravnim shvaćanjima koja ovaj sud ne prihvaća, to je bilo nepotrebno odrediti drugo financijsko vještačenje obzirom je sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka D&S d.o.o. obzirom je tužiteljev prekovremeni rad, rad noću, vikendom i blagdanom pravilno obračunao na temelju činjenica prema utvrđenju ovog suda i prema mjerodavnim propisima.

36. Odredbom članka 7. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014, 127/17, 98/19, u daljnjem tekstu: ZR) propisano je da je poslodavac obavezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Pritom odredbama ovog Zakona nisu propisani dodaci na plaću za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom.

37. Prema odredbi članka 9. stavak 1. ZR povoljniji uvjeti rada mogu se urediti, između ostalog, ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

38. Člankom 5. Ugovora o radu ne neodređeno vrijeme kojeg su 31. svibnja 2016. sklopili tužitelj i tuženik (spis list 56) ugovoreno je da plaća tužitelja za izvršeni rad u punom mjesečnom fondu sati iznosi 8.599,62 kn bruto. U ugovoru nema odredbi o dodacima na plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom ili za prekovremeni rad.

39. Obzirom je tužiteljev ugovor o radu prenesen s poslodavca Jamnica d.d. na tuženika kao novog poslodavca, to su mu zakonom u razdoblju od godinu dana bila garantirana povoljnija prava sukladno odredbama Kolektivnog ugovora Agrokor d.d. koji se primjenjivao u Jamnici (Narodne novine broj 90/2013, u daljnjem tekstu: KU Agrokor) i Pravilnika o radu Jamnica d.d.

40. Člankom 15. KU Agrokor definira se da se rad u vremenu između 22 sata uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana smatra se noćnim radom. Člankom 48. KU Agrokor definirani su dodaci na osnovnu plaću. Članka 48. glasi: „ Radnik čija se plaća obračunava pomoću koeficijenta, sukladno odredbama Pravilnika o radu, ima pravo na sljedeće dodatke na osnovnu plaću:

– za svaku navršenu godinu efektivnog staža osiguranja 0,5 %,

– za rad noću 40 posto

– za prekovremeni rad 60 posto

– za rad nedjeljom 40 posto

– za rad u drugoj smjeni 10 posto

– za dvokratni rad s prekidom dužim od jednog sata 15 posto

Ako je prisutno više uvjeta istodobno dodatci se kumuliraju. Međusobno se isključuju rad u dane blagdana i rad nedjeljom kada radnik ostvaruje povoljniji dodatak. Ako radnik radi na dane blagdana i neradne dane utvrđene zakonom, ima pravo na naknadu plaće i plaću uvećanu za 50%. Ako radnik radi na dan Uskrsa, ima pravo na plaću uvećanu za 50%.

41. Nakon razdoblja od godinu dana na tužitelja se primjenjuje Kolektivni ugovor zaključen dana 9. veljače 2017. između Autotransport d.d. Karlovac i Sindikata prometa i veza Hrvatske Podružnica Autotransport.

Kolektivnim ugovorom su predviđena povećanja plaće za:

– za neprekidan radni staž kod poslodavca Autotransport 0,5 %,

– za rad noću 35 posto

– za prekovremeni rad 30 posto

– za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom 50 posto

– za višekratni rad.

Za rad na dane blagdane i u neradne dane utvrđene zakonom ili odlukom nadležno državnog tijela, plaća radnika povećava se za 50 % uz isplatu naknade plaće kao i radnicima koji na taj dan nemaju obveze raditi.

42. Autotransport d.d. Karlovac i Sindikata prometa i veza Hrvatske Podružnica Autotransport zaključili su 19. srpnja 2019. (novi) Kolektivni ugovor kojim se uređuju prava i obveze u vezi radnih odnosa i koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2019. Člankom 53. ovog ugovora uređeno je da se osnovna plaća povećava za:

– za svaku punu godinu radnog staža (ukupnog) 0,5 %,

– za rad noću 40 posto

– za prekovremeni rad 30 posto

– za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom 50 posto.

43. Na snazi je i Pravilnik o stimulativnom obračunu mjesečnih isplata iz studenog 2003. te prilog II – Kriteriji vrednovanja i mjerenja rada za vozno osoblje – bruto vrijednosti rada/sata od 19.3.2004. U tim je kriterijima određeno sljedeće: • A) Upravljanje vozilom bruto cijena sata iznosi 21,00 kn,

• B)-1) Boravljenje u autobusu bruto cijena sata iznosi 16,00 kn,

B)-2) Čekanje u prekidu prijevoznog zadatka bruto cijena sata iznosi 16,00 kn, • C) Boravak na terenu bruto cijena sata iznosi 12,00 kn i

• D) Priznati sati (kada dnevni zbir aktivnosti do A do C obuhvaća manje od 7 sati angažiranosti jedno vozača) bruto cijena sata iznosi 11,20 kn.

44. Na temelju ispravne primjene navedenih propisa financijski vještak je dao nalaz i mišljenje koji kao stručan i objektivan prihvaća i ovaj sud te dosuđuje tužitelju razliku plaće za prekovremeni rad, rad noću, vikendom i blagdanom prema varijanti 2 nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

45. Iako je u postupku sud utvrdio da je tužitelj tijekom cijelog radnog vremena od dolaska na posao u jutarnjim satima pa do završetka vožnje, bio na raspolaganju poslodavcu, sud je utvrdio da ne samo što je tužitelj između pojedinih vožnji bio slobodan nego je svojim autobusom odlazio do svoje kuće pa zbog ovakvih okolnosti, sud nije priznao tužitelju pravo da mu se plaća obračuna obzirom na vrijeme između pojedinih linijskih vožnji (prema 1.varijanti).

46. Stoga je sud dosudio tužitelju razliku plaće u iznosu od 9.332,07 EUR, prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja financijskog vještaka, s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva s pripadajućom zateznom kamatom.

47. U odnosu na potraživanje zateznih kamata. sukladno odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine Republike Hrvatske broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 – dalje ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

48. Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine Republike Hrvatske broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 – dalje Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračuna tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12 i 15. Pravilnika umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezno osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenim za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD, te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. ZPD. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez u odbitku.

49. Obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek s isplatom što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i zateznih kamata na dužni porez na dohodak i doprinos za mirovinsko osiguranje sadržanih u dosuđenim bruto iznosima pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju pa je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

50. U odnosu na zahtjev radi naknade neimovinske štete, tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala zbog teških propusta u organizaciji rada i vođenju poslova tuženika zbog čega mu je bio ugrožen život, zdravlje i sigurnost, ali i život, zdravlje i sigurnost putnika i trećih osoba. Naime, tuženik tvrdi da je svakodnevno bio prisiljen obavljati posao u neprikladnim i nesigurnim uvjetima, posebice zato što je morao voziti neispravna vozila, zbog čega je stalno osjećao stres na poslu. Tužitelj dalje tvrdi da je čitav sustav kod tuženika bio tako uspostavljen da su radnička prava svedena na minimum, a pritom je bio onemogućen u pravu na dnevni i tjedni odmor. Navodi da je bio doveden u situacije da zbog upravljanja neispravnim vozilom radio prekršaje, što mu je stvaralo stres i narušavalo zdravlje te ugrožavalo živote i sigurnost putnika, drugih sudionika u promet. Nije mu bio plaćen prekovremeni rad, noćni rad, te rad nedjeljom i blagdanom, a zbog prijetnji otkazom, bio je u strahu za egzistenciju. Osim toga, onaj tko bi tražio svoja prava, bio bi sankcioniran dobivanjem težih radnih zadataka ili vožnjom težih linija i sl., smanjenjem plaće.

51. U svom iskazu (strana 704 do 708 spisa tužitelj je naveo u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog mobbinga, da je bila subota 9.6. kada je bio slobodan i nalazio se na fešti u lovačkom domu kada je primio poziv ZŠ, tehnologa prometa, koji mu je rekao: "Znam da ne smijete voziti da ste u prekršaju, ali idite voziti jer za Svetu Janu nije došao autobus". Tužitelj je iskazao da je morao otići jer se posao ne smije odbiti te je kraju imao štetni odgađaj u Jasci za koji je bio prekršajno kažnjen jer je vozio u alkoholiziranom stanju. Tužitelj je isticao da prekršaj nije napravio svojom krivnjom jer je taj dan trebao biti slobodan. Osim što je morao platiti novčanu kaznu, morao je regresirati naknadu štete osiguravajućoj kući, iako su mu iz firme tuženika obećali da će oni sve to podmiriti. Zbog svega je završio na bolovanju, patio od visokog tlaka, šećera. Upitan od strane suca, kako se, osim opisanog štetnog događaja, nad tužiteljem vršio mobbing u firmi tuženika, tužitelj je iskazao da to nije ništa bilo na osobnoj razini već se radilo o tome da su morali voziti vozila koja su bila neispravna. Na pitanje suca obzirom je u tužbi naveo da je mobbing doživljavao zbog nedovoljnog odmora tijekom radnih sati, tužitelj je na pitanje je li to bilo na osobnoj razini ili posljedica tuženikove neorganizacije, tužitelj je odgovori da je tuženikov način ada bio:" dajte, dajte vozite, nema tko drugi voziti." Tužitelj smatra da je to utjecalo na njegovo zdravlje i psihičko stanje obzirom je morao raditi nešto što nije smio. Tužitelj je iskazao da je često bio u prekršaju zbog nedovoljnih sati tjednog odmora, što mu je predstavljalo stres. Zbog svega toga obraćao se obiteljskoj liječnici i kardiologu jer sam patio zbog povišenog krvnog tlaka i u tom razdoblju mu je propisan Normabel za smirenje. Tuženik je iskazao da ranije nije imao problema s visokim krvnim tlakom nego kad je prešao kod tuženika. Nije potražio psihijatrijsku pomoć. Na pitanje suca odgovorio je da nije imao psihičkih tegoba. Tužitelj je iskazao da je svakodnevno osjećao stres zbog tuženikove organizacije rada i zato što su ih držali u firmi protiv njihove volje, a oni su stalno tražili izlaz iz firme. U vezi stresa zbog upravljanja neispravnim vozilom, tužitelj je iskazao da ako bi se žalio i tražio drugo vozilo, znao je dobiti vozilo u još u gorem stanju vozilo. Na pitanje suca u čemu se sastojala neispravnost vozila zbog koje je doživljavao stres, tužitelj je odgovorio da vozilo ne bi imalo grijanje ili hlađenje, a putnici se bune, da se vrata dobro ne zatvaraju, i sl. Na pitanje suca jesu li vozila bila neispravna i u takvom stanju da su predstavljala opasnost i ugrožavanje života putnika ili samog vozača, tužitelj je odgovorio da im je dugogodišnje iskustvo pomoglo da do toga ne dođe. Upitan od suca da nije ništa konkretno odgovorio u vezi opasnosti, tužitelj je dalje naveo da se nikada ne zna sa starim vozilima što te može čekati. Tužitelj je iskazao da je vozeći takva vozila osjećao strah, zatim je osjećao strah da ću biti prekršajno kažnjen. Isto tako je iskazao da je ponekad vozio nenaspavan zbog tuženikove loše organizacije posla. Osim toga, tuženikova loša organizacija posla utjecala je i na njegov obiteljski život obzirom mu je poslodavac znao poremetiti planove koje je ranije imao s obitelji. Na pitanje punomoćnika tuženika odgovorio je da je svakodnevno vršio dnevni pregled vozila koji se upisuje u putni radni list, ali da se nije potpisivao na radni list, odnosno objasnio da se na putnom radnom listu nalaze dva dijela, na onom dijelu koji govori o tehničkoj ispravnosti vozila se nije potpisao, a drugi dio bio potpisao kojim je potvrđivao da se taj dan vozio.

52. Svjedok ŠŠ, susjed i radni kolega tužitelja iskazao je da mu se tužitelj nije žalio na ponašanje nadređenih, a u odnosu na događaj kada je pristao odraditi vožnju za vikend koji je trebao biti slobodan, iako je prije toga popio alkohol na fešti s koje je došao, svjedok je iskazao da je to bila tužiteljeva volja pristati na to, a da koliko on zna, nije bilo pritiska na tužitelja da odradi tu vožnju.

53. Drukčije je iskazao JŠ, tužiteljev kolega iz Jamnice koji je iskazao da je tu noć tužitelj vozio pod prijetnjom otkaza.

54. Svjedok ZŠ, voditelj poslova, iskazao je da nije bio upoznat od tužitelja već bio u alkoholiziranom stanju kada je pristao zamijeniti vozača na drugoj liniji.

55. Prema utvrđenju ovog suda, obzirom je tužitelj sporni vikend bio slobodan, već se nalazio u alkoholiziranom stanju, imao je ne samo pravo nego i dužnost odbiti tuženikov zahtjev zamijeniti vozača na drugoj liniji. Obzirom je i sam pristao na vožnju u alkoholiziranom stanju, pristao je i na štetne posljedice koje su uslijedile zbog okolnosti da je u alkoholiziranom stanju prouzročio prometnu nezgodu.

56. Osim ove okolnosti, sporno jesu li i na drugi način povrijeđena tužiteljeva prava iz radnog odnosa, te ako jesu, je li time nastala neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti fizičkog i psihičkog zdravlja - koju traži tužitelj, i to u mjeri da bi iste sukladno odredbi članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 78/15) bile osnova za dosuđivanje pravične naknade.

57. U odnosu na zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete koju navodi da je pretrpio zbog rada bez odgovarajućeg odmora te u nesigurnim i neprikladnim uvjetima i zbog pretrpljenog mobbinga, ovaj sud utvrđuje da prije svega treba poći od odredbi o temeljnim obvezama i pravima iz radnog odnosa koji su propisani odredbom članka 7. ZR kojim je u stavku 5. određeno da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

58. U tom slučaju odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku propisana je u odredbi članka 111. stavak 1. ZR kojom je određeno da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Odredbom članka 111. stavak 2. ZR propisano je da se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

59. Psihijatrijsko vještačenje provedeno je po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke, izv.prof.dr.sc. Goranu Arbanasu, dr.med, psihijatru, psihoterapeutu, FECSM, forenzičkom psihijatru, na okolnost postojanja uzročnoposljedične veze između postupanja poslodavca i zdravstvenih tegoba tužitelja, je li tužitelj prije utuženog štetnog događaj imao psihičkih tegoba i je li psihijatrijski liječen, koje zdravstvene tegobe je tužitelj osjećao u svezi događaja koje opisuje u svom iskazu, trajanje i intenzitet straha te postojanja i trajanja smanjene životne aktivnosti.

60. Vještak je uvidom u sudski spis utvrdio da je tužitelj na raspravi u veljači 2022. iskazao da mu je ponašanje tuženika predstavljalo stres, da je zbog toga razvio povišeni krvni tlak, no da nije imao psihičkih tegoba. Uvidom u medicinsku dokumentaciju vještak je utvrdio da je tužitelj 2013. imao povišene vrijednosti tlaka, uzimao je terapiju (ali neredovito), a od rujna 2018. uzima redovito terapiju za povišeni krvni tlak. U četiri specijalistička nalaza (koje je vještak imao na raspolaganju) vještak utvrđuje da se nigdje ne opisuju psihičke tegobe. Vještak je u razgovoru s tužiteljem doznao da, na direktan upit o psihičkim posljedicama, navodi da je sada drugačiji nego što je bio, da više nije smiren kakav je bio, da povremeno ima lupanja srca, trnjenje nogu i da sada redovito uzima lijek protiv povišenog tlaka. Nikada nije tražio psihijatrijsku pomoć jer je htio nastaviti raditi, htio je da se nekako "provuče" do umirovljenja. Vještak je od tužitelja saznao da i nakon umirovljenja i dalje vozi automobil i na pregled je došao kao vozač automobila.

61. Vještak dalje nalazi da je tužitelj događaje na poslu doživio kao stresne i naziva ih mobingom. Međutim, vještak ističe da je u psihijatrijskim vještačenjima potrebno prvo utvrditi je li osoba kada je imala kakve psihijatrijske simptome ili sindrome i zbog njih tražila pomoć, odnosno liječila se. Vještak dalje navodi da je u konkretnom slučaju tužitelj naveo da se promijenio, naveo određene somatske tegobe, no nije naveo niti jedan specifičan psihijatrijski/ psihički simptom. Nadalje, vještak objašnjava, da bi se određeni simptomi procijenili kao poremećaj ili psihički sindrom, potrebno je da dođe do narušenja psihičke ravnoteže u tolikoj mjeri da osoba ne funkcionira ili traži profesionalnu pomoć, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Vještak je mišljenja da ako je tužitelj imao određene tegobe, one nisu dosezale razinu zbog koje ne bi mogao funkcionirati, odnosno tužitelj je naveo da je htio izbjeći javljanje psihijatru i da je dalje radio. Osim toga, vještak je utvrdio da je tužitelj svakih pet godina prolazio liječničke preglede na kojima liječnici nisu zamijetili da bi imao (niti je sam naveo) određene psihičke smetnje. Vještak je mišljenja da kad osoba ima neki psihički poremećaj ili smetnju, ako je dostatnog intenziteta, onda osoba više neće moći uredno funkcionirati i morat će potražiti pomoć. Dakle, na temelju svega vještak je zaključio da tužitelj nije razvio psihičke smetnje (simptome) dostatnog intenziteta da mu se naruši uredno radno (i drugo) funkcioniranje i dostatnog intenziteta da potraži psihijatrijsku pomoć time da tužitelj, niti prije, niti poslije utuženog događaja, nije psihijatrijski liječen. Isto tako vještak utvrđuje da se iz raspoložive dokumentacije ne može zaključiti da je tužitelj doživio strah ili smanjenje životnih aktivnosti zbog psihičkih tegoba.

62. Neosnovno je tužitelj prigovarao provedenom psihijatrijskom vještačenju te je na glavnoj raspravi 13. veljače 2026. psihijatrijski vještak stručno i nepristrano otklonio prigovore tužitelja. Stoga nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prihvaća i ovaj sud kao objektivno i stručno obzirom niti iz medicinske dokumentacije u spisu niti samih navoda tužitelja o tegobama koje je osjećao nakon utuženog štetnog događaja nije utvrđeno da došlo do narušenja psihičkog zdravlja tužitelja. Obzirom svojim prigovorima nije doveo u sumnju nalaz i mišljenje dr.Arbanasa, ovaj sud odbio je provođenje psihijatrijskog vještačenja po drugom vještaku.

63. U odnosu na zdravstvene tegobe koje se odnose na povišeni krvni tlak sud je utvrdio da iz medicinske dokumentacije u spisu te nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka proizlazi da je tužitelj imao povišeni krvni tlak i prije utuženog štetnog događaj, samo što u to vrijeme nije redovito uzimao terapiju za tlak pa je slijedom ovih okolnosti sud odbio provesti novo medicinsko vještačenje po vještaku kardiologu obzirom bi i ovaj vještak imao na raspolaganju istu medicinsku dokumentaciju pa činjenično stanje ne bi bilo drukčije utvrđeno, a već je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj mogao funkcionirati obzirom je i dalje radio. Psihičku neravnotežu tužitelja u dužem trajanju i opsegu koje bi se odrazilo na njegov privatni i profesionalni život nije potvrdilo provedeno psihijatrijsko vještačenje.

64. Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka u cijelosti prihvaća i ovaj sud da stresne okolnosti koje je tužitelj opisao u ovom postupku nisu uzrokovale psihičku neravnotežu zbog koje bi tužitelj bio onemogućen u funkcioniranju u svom privatnom i profesionalnom životu. Nadalje, ukoliko je tužitelj bio nezadovoljan ili uznemiren zbog okolnosti obavljanja poslova svog radnog mjesta koje su posljedica tuženikovih propusta ili nepropisne i neprikladne organizacije rada, tužitelj je imao mogućnost zatražiti ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa pismenim putem ukoliko to nije uspio usmenim prigovorom.

65. Međutim, sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da se u vezi nesigurnih ili nepravilnih uvjeta rada koje je isticao u ovom postupku kao izvor stresa, tužitelj nije tuženiku obraćao pismenim putem radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa. Osim toga, o drugim stresnim okolnostima zbog kojih tužitelj navodi da mu je bilo povrijeđeno pravo na rad te pravo na dostojanstvo, posebice u odnosu na navode da je upravljao neispravnim vozilima, i sam tužitelj u svom iskazu nije konkretizirao takvu vrstu kvarova zbog kojih bi bio ugrožen njegov život ili život putnika koje prevozi.

66. Međutim, osim prava na tjelesno i duševno zdravlje, koje je vještačio vještak psihijatar, postoje i druga prava osobnosti fizičke osobe koja su propisana odredbom članka 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj se u stavku 1. propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok je stavkom 2. određeno da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

67. Nakon što je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, valjalo je utvrditi je li tužitelj pretrpio druge povrede prava osobnosti obzirom na navode da je doživio mobbing na radnom mjestu.

68. Mobbing nije kategorija koja je definirana u ZR ili nekom drugom zakonu, ali prema prihvaćenom standardu, mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.

69. Zbog toga je navode tužitelja o mobbingu potrebno sagledati imajući u vidu odredbe članka 7. stavak 3 do 5. ZR i članak 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12).

70. Odredbama članka 7. stavak 3. ZR propisao je da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. U stavku 4. zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Odredbom stavka 5. propisano je i to da je poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

71. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije određeno je da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema stavku istog članka diskriminacijom se u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, dok je stavkom 3. određeno da se diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.

72. Obzirom tužitelj nije naveo niti jednu osnovu koja se može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju jer nije naveo niti jedan pravni temelj uznemiravanja, tada se tvrdnje tužitelja o ponašanju tuženika prema njemu u ovom postupku ne mogu smatrati mobbingom.

73. Nadalje, "ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-729/17).“

74. U ranijem tijekom postupka sud je iznio pravna shvaćanja da tužitelj nije pretrpio povredu prava osobnosti zbog koje je bi imao pravo na naknadu neimovinske ili imovinske štete pa je tužbeni zahtjev radi isplate naknade štete odbijen u cijelosti.

75. Temeljem odredbe članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25) stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, ako se sagleda da je, u odnosu na veći zahtjev koji se odnosi na razliku plaće tužitelj kvantitativno uspio s većim dijelom zahtjeva, a u cijelosti u odnosu na osnov, dok je u odnosu na manji zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu, tuženik u cijelosti uspio u sporu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u odnosu na troškove zastupanja po punomoćniku-odvjetniku.

76. U svakom slučaju punomoćniku tužitelja ne bi pripadali zatraženi troškovi putovanja odvjetnika na ročište prema Tbr.49,50, 56 i izbivanja iz pisarnice prema Tbr.39. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) obzirom trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojom se vodila parnica može iznositi samo onoliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda. Odredbom članka 155. stavak 2. ZPP propisano da će se parnični trošak odmjeriti u skladu sa Odvjetničkom tarifom, ukoliko je konkretni trošak propisan odredbama Tarife. Međutim, u smislu stavka 1. istoga članka sud će stranci priznati samo onaj trošak, za koji ocijeni da je bio potreban za vođenje postupka. Trošak tužitelja koji je nastao zbog činjenice da njegov punomoćnik nema ured u sjedištu suda, ne radi se o opravdanom trošku obzirom u sjedištu ovog suda radi dovoljno odvjetnika među kojima je tužitelj mogao angažirati svog punomoćnika.

77. Drukčija je situacija u odnosu na troškove provedenih vještačenja obzirom su troškovi kombiniranog prometno-financijskog vještačenja tužitelju bili neophodni bez obzira na visinu postavljenog zahtjeva radi isplate razlike plaće pa su tužitelju dosuđeni u cijelosti u iznosu od 3.596,80 EUR, dok tuženiku ne pripadaju troškovi nastali zbog prigovora tuženika na nalaze i mišljenja prometnog i financijskog vještaka (120,20 EUR + 33,75 EUR) jer izneseni prigovori nisu doprinijeli uspjehu tuženika u sporu u odnosu na isplatu razlike plaće.

78. U odnosu na trošak provedenog psihijatrijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 394,94 EUR (323,60 EUR + 71,34 EUR) tužitelju ne pripada naknada troškova ovog vještačenja obzirom u cijelosti nije uspio sa zahtjevom radi naknade neimovinske štete u odnosu na koje je provedeno psihijatrijsko vještačenje.

79. U odnosu na zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu 500,00 EUR i na presudu 625,00 EUR, tužitelju je dosuđen trošak prema kvantitativnom uspjehu u sporu koji iznosi 35% pa mu je u tom omjeru dosuđen trošak pristojbi (393,75 EUR) koji zajedno s troškovima vještačenja (3.596,80 EUR), ukupno iznosi 3.990,55 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova ovog postupka zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

80. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 27. ožujka 2026.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP-a). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9 ZPP-a). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9 ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335 st. 11. ZPP-a). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu

2. Domagoj Javorović, odvjetnik u Zagrebu