Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4369/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice IHŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Marko Jagečić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 254/I, protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi novog naziva radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/529, URBROJ: 566-01/14- 24-2 od 2. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/529, URBROJ: 566-01/14-24-2 od 2. rujna 2024. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: 112 -02/24- 11/229, URBROJ: 511-01-157-24-5 od 8. srpnja 2024.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici, policijskoj službenici Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za europske poslove, međunarodne odnose i fondove Europske unije, Sektora za fondove Europske unije i europsko zakonodavstvo, Službe za fondove Europske unije, Odjela za područje granica i viza, na radnom mjestu voditelja Odjela za područje granica i viza, za koje je propisan uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema (VII/I) prema propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, utvrđuje se novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije i koeficijent za obračun plaće 2,47.

2.

Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika iz svih zakonom dopuštenih razloga. U bitnome ističe da su povrijeđene su odredbe Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama ("Narodne novine" br. 155/23, dalje: Zakon o plaćama) te Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u državnoj službi ("Narodne novine" br. 22/24, 33/24, dalje: Uredbe o nazivima radnih mjesta), a pobijano rješenje nije adekvatno obrazloženo.

2.1. Tužiteljica ističe kako sam tuženik navodi da je novi naziv i koeficijent trebalo utvrditi sukladno složenosti poslova, a pobijano rješenje ne sadrži nikakvu konkretnu usporedbu radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije i radnog mjesta voditelja odjela 1. kategorije u sjedištu Ministarstva, niti obrazloženje zašto je radno mjesto tužiteljice prevedeno upravo u radno mjesto voditelj odjela 4. kategorije s koef. 2,47, a ne u radno mjesto voditelj odjela 1. kategorije s koef. 2,85 što bi trebalo sadržavati sukladno članku 16. stavku 5. Uredbe o nazivima radnih mjesta.

2.2. Navodi nadalje da se radno mjesto voditelja odjela 1. kategorije odnosi na voditelje odjela u Službi za unutarnju kontrolu koja Služba predstavlja specifičnost u odnosu na druge službe u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova, pri tom ističući da je svaka ustrojstvena jedinica specifična s obzirom na svoje nadležnosti.

2.3. Tužiteljica navodi kako nadzire i izvještava na nacionalnoj i EU razini za sva tijela državne uprave koja su korisnik EU sredstava, dok službenik Službe za unutarnju kontrolu obavlja samo nadzor na nacionalnoj razini i to samo za Ministarstvo unutarnjih poslova. Tužiteljica također ističe kako se u prvostupanjskom rješenju opisuju poslovi Službe za unutarnju kontrolu na način da se isti odnose na koordinaciju i nadzor zakonitosti te ne ističe odgovornost službenika u donošenju odluka. Suprotno tome, radno mjesto tužiteljice uključuje odgovornost u pogledu davanja suglasnosti na isplate korisnicima projekata iz EU proračuna.

2.4. Naglašava da je izdvajanje pojedinih ustrojstvenih jedinica i njihovih poslova u potpunosti irelevantno za prevođenje radnih mjesta s obzirom na to da su u članku 9. Zakona o plaćama navedena standardna mjerila za vrednovanje, a koja uključuju kompetencije, složenost, odgovornost i utjecaj na donošenje odluka, suradnju i komunikaciju, upravljanje, posebne uvjete rada, a u članku 34. Zakona o plaćama navedeno je kako se osim standardnih mjerila iz članka 9. u obzir uzimaju i dosadašnji koeficijenti složenosti poslova, kao i stalni dodaci na plaću vezani uz radno mjesto odnosno rad u pojedinom državnom tijelu ili javnoj službi. Dakle, za prevođenje su relevantna standardna mjerila za vrednovanje i posljedično opis poslova pojedinog radnog mjesta opisan u Pravilniku o unutarnjem redu (a koji se nije mijenjao), a ne općenit opis poslova ustrojstvenih jedinica definiran Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova. Stoga, Tužiteljica ističe da je obrazloženje pobijanog rješenja u cijelosti promašeno i bespredmetno.

2.5. Navodi da je radno mjesto tužiteljice voditelj Odjela za područje granica i viza, radi se o radnom mjestu policijskog službenika, koje je uključivalo i dodatak za specifičnost obavljanja policijske službe temeljem Uredbe o plaćama policijskih službenika (povećana opasnost za život i zdravlje policijskog službenika, osobno policijsko zvanje, odgovornost u sustavu hijerarhije rukovođenja), a prilikom prevođenja nije poštovana odredba članka 34. Zakona o plaćama, stoga, nije moglo doći do istog koeficijenta za voditelja odjela koji je državni službenik.

2.6. Navodi da je smisao same reforme u sustavu plaća državnih službenika bio ujednačavanje plaća jednakovrijednih radnih mjesta, dok je u konkretnom slučaju došlo do izravne povrede načela jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti.

2.7. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer je u postupku potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, a isto je doneseno po zahtjevu žaliteljice, nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 155/23, dalje: Zakon o plaćama ) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u državnoj službi („Narodne novine“ broj 22/24, dalje: Uredba o nazivima radnih mjesta).

3.1. Navodi da je člankom 16. stavkom 3. Uredbe o nazivima radnih mjesta propisano da se način prevođenja naziva radnih mjesta policijskih službenika utvrđenih dosadašnjim propisima u nove nazive radnih mjesta, s pripadajućim platnim razredima i koeficijentima za obračun plaće, utvrđuju u Tablici 6., koja je u prilogu Uredbe i čini sastavni dio iste. Uvidom u priloženu Tablicu, utvrđeno je da se dosadašnji naziv radnog mjesta voditelj Odjela za područje granica i viza, Uprave za europske poslove, međunarodne odnose i fondove Europske unije, Sektora za fondove Europske unije i europsko zakonodavstvo, Službe za fondove Europske unije, s koeficijentom složenosti poslova 1,659, dodatkom od 25% za posebne uvjete rada i 3% dodatka po sporazumu, prevodi u novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije i koeficijent za obračun plaće 2,47.

3.2.

Tuženik stoga ističe da je, u odnosu na radno mjesto tužiteljice, pravilno prvostupanjsko tijelo postupilo primijenivši odredbu članka 16. stavak 3. Uredbe kojom je propisan način prevođenja naziva radnih mjesta policijskih službenika u skladu s pripadajućom tablicom.

3.3. Ističe da tužiteljica navodima tužbe ne prilaže činjenice i dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Pri tome, većim dijelom tužbenog zahtjeva, tužiteljica iznosi usporedbe s koeficijentima za obračun plaće drugih radnih mjesta, međutim takve usporedbe ne mogu biti od utjecaja na rješavanje ovog upravnog spora. Nadalje, detaljan opis načina na koji su do sada bile uređene plaća policijskih službenika također ne može biti od utjecaja na rješavanje spora, kao niti pozivanje na dokumente koji su nastali tijekom donošenja Uredbe o nazivima radnih mjesta, budući da je Uredba o nazivima radnih mjesta stupila na snagu 1. ožujka 2024. godine, pa se od tog datuma na sve državne službenike primjenjuju odredbe te Uredbe kojima su utvrđeni nazivi radnih mjesta, uvjeti za raspored, klasifikacija radnih mjesta, pripadajući platni razredi te koeficijenti za obračun plaće u državnoj službi, prema sadržaju koji je objavljen u službenom listu Republike Hrvatske.

3.4. Tuženik navodi da tužiteljica ničim konkretno ne osporava niti čini vjerojatnim da je koeficijent za obračun plaće radnog mjesta na koje je raspoređena, a koje je prevedeno, pogrešno utvrđen, odnosno da je prvostupanjsko tijelo primijenilo pogrešan koeficijent, dok se žalbeni navodi, a tako i navodi u tužbi uglavnom odnose na koeficijente utvrđene navedenom Uredbom te mjerilima i kriterijima za vrednovanje radnih mjesta.

3.5. Tuženik ističe da je donošenje predmetne Uredbe u nadležnosti Vlade Republike Hrvatske stoga ovo tijelo ne može preispitivati istu s obzirom da ocjena zakonitosti propisa nije u nadležnosti Odbora za državnu službu, pozivom na odredbe članka 42. Zakona o državnim službenicima, a dalje se poziva na činjenicu da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem, BROJ: U-II-1591/2024, od 4. lipnja 2024., nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Uredbe o nazivima radnih mjesta te iznosi sadržaj i zaključke toga suda u navedenom rješenju.

3.6. Tuženik ukazuje da je u detaljnom obrazloženju prvostupanjskog rješenja prvostupanjsko tijelo navelo konkretne razloge zbog kojih je dosadašnje radno mjesto tužiteljice prevedeno u radno mjesto iz izreke istog, a koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na zaključak da je prevođenje izvršeno sukladno odredbama Zakona o plaćama te Uredbe o nazivima radnih mjesta.

3.7. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Radi osiguranja načela izjašnjavanja stranaka u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne Novine“ broj 36/24; dalje u tekstu: ZUS) strankama je dana mogućnosti da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. U predmetnom upravnom sporu održana je usmena i javna rasprava 13. ožujka 2026. koja je provedena u odsutnosti tuženika, budući da iako uredno pozvan raspravi nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a.

4.2. Na navedenoj raspravi tužiteljica u bitnome navodi kao u tužbi, predlaže provesti dokazni postupak njenim saslušanjem.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis kao i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

5.1. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka na način kako je predloženo sud je odbio.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužiteljice za ispravak prevođenja naziva radnog mjesta i novog koeficijenta za obračun plaća, sukladno članku 171. stavku 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj: 155/23, dalje: Zakon) te članka 35. stavka 5. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj: 155/23, dalje: Zakon o plaćama), a u ponovljenom postupku nakon rješenja tuženika KLASA: UP/II-112-07/24-01/343, URBROJ: 566-01/1424-2 od 4. lipnja 2024. kojim je poništeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/I -112-02/24- 11/90, URBROJ: 511-01-157-24-1 od 30. travnja 2024. i predmet vraćen na ponovno rješavanje (točka 1. izreke), iz razloga jer je prihvaćen osnovanim žalbeni navod tužiteljice prema kojemu nije jasno radi čega se predmetno radno mjesto, sada tužiteljice, prevodi u radno mjesto voditelja odjela 4. kategorije, a ne na radno mjesto voditelja odjela 1. kategorije (str. 4., odlomak 4. navedenog rješenja tuženika). Pored navedenog, utvrđena je povreda odredaba postupka koja se odnosi na valjanost obrazloženja rješenja, a tuženik ukazuje i na odredbe članka 16. stavka 5. Uredbe prema kojem ako se dosadašnji naziv radnog mjesta, s određenim koeficijentom složenosti poslova i dodacima na plaću vezanim za radno mjesto, odnosno rad u pojedinom državnom tijelu prema dosadašnjim propisima, u Tablicama iz stavaka 1.

– 3. toga članka prevodi u dva ili više različitih naziva radnih mjesta, državno tijelo koristi odgovarajući novi naziv radnog mjesta s obzirom na poslove koji se na radnom mjestu obavljaju.

7.1. Prvostupanjsko se tijelo u novom rješenju od 8. srpnja 2024. poziva se na odredbe članka 16. stavka 3. Uredbe, a u odnosu na primjedbe tuženika u ranijem rješenju obrazlaže unutarnje ustrojstvo Ministarstva unutarnjih poslova, pozivom na čanak 2. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova („Narodne novine“ broj: 97/20, 7/22 i 149/22) iznoseći da prema naznačenom pojašnjenju unutarnje ustrojstvo i strukturu zaposlenika, poslovi unutarnje kontrole predstavljaju specifičnost u odnosu na poslove drugih službi u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova. Ističe se da Služba za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova, s pripadajućim odjelima, osim što koordinira i usklađuje provođenje kontrole i nadzora zakonitosti, profesionalnosti i etičnosti rada državnih službenika i namještenika, obavlja navedene poslove i u odnosu na policijske službenike. Nadalje, nadzire i po potrebi se uključuje u koordinirano postupanje s nadležnim ustrojstvenim jedinicama koje provode kriminalistička istraživanja složenijih kaznenih djela počinjenih od strane policijskih službenika i drugih državnih službenika i namještenika Ministarstva, nadzire rad ustrojstvenih jedinica među kojima su i ustrojstvene jedinice u Ravnateljstvu policije, daje inicijativu i nadzire pokretanje disciplinskih postupaka ili neposredno pokreće disciplinske postupke protiv policijskih službenika i drugih državnih službenika i namještenika Ministarstva, zastupa podnositelje zahtjeva pred disciplinskim sudom, prikuplja podatke u vezi stanja zakonitosti primjeni policijskih ovlasti i vrši nadzor nad samom primjenom policijskih poslova i ovlasti, predlaže metode otklanjanja uzroka nezakonite uporabe sredstava prisile, neposredno provodi nadzor rada pojedinih linija rada policije itd. Dakle, za razliku od drugih službi i odjela u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova, a u koje ulazi i radno mjesto na koje je raspoređena tuž iteljica, Služba za unutarnju kontrolu i u njoj ustrojeni odjeli obavljaju specifičnije poslove i to na način koji ih uže povezuje s Ravnateljstvom policije.

7.2. Slijedom navedenog, tijelo utvrđuje da se prilikom izrade Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće vodilo računa o izjednačavanju voditelja odjela u Službi za unutarnju kontrolu s voditeljima odjela u Ravnateljstvu policije, dok je radno mjesto Voditelj odjela za područje azila, migracija i integracije (A089), s obzirom a svoju nadležnost i činjenicu da se u njemu obavljaju poslovi koji nemaju opisane specifičnosti, prevedeno u novi naziv voditelj odjela 4 . kategorije s utvrđenim koeficijentom za obračun plaće 2,47 i time izjednačeno s ostalim odjelima u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova. Dakle, radna mjesta voditelja svih drugih odjela u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova prevedena su na opisani način kako bi, između ostalog, bila izjednačena s radnim mjestima voditelja odjela u drugih državnim tijelima sukladno popisu jedinstvenih radnih mjesta u državnoj službi – Tablica 1. Uredbe.

7.3. Prvostupanjsko se tijelo poziva i na odredbe Tablice 6. Uredbe navodeći da se voditelj odjela 1. kategorije i voditelj odjela 4. kategorije nalaze pod nazivom „voditelj odjela u sjedištu ministarstva“, međutim, razlog za navedeno je okolnost da se radi o prevođenju ranije propisanih naziva radnih mjesta, pa se pri tom poziva na Uredbu o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“ broj: 129/11, 82/12, 25/13, 140/13, 32/15, 40/15, 40/16, 11/17, 129/17, 5/18, 66/18, 109/18, 24/19 i 7/22) u kojoj su svi voditelji odjela u sjedištu ministarstva, a izvan Ravnateljstva policije, bili svedeni pod jedinstveni naziv „voditelj odjela u sjedištu Ministarstva“. Stoga, u novoj Uredbi i pripadajućoj tablici nije bilo formalnopravne mogućnosti za drugačije označavanje pojedinih radnih mjesta već je jedino moguće i ispravno kao „propisano radno mjesto“ bilo navesti naziv sukladno ranijoj Uredbi, a novi naziv radnog mjesta i posljedično tome koeficijent utvrditi sukladno složenosti poslova.

8. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja uz obrazloženje koje je sadržano u bitnome i u odgovoru na tužbu.

8.1. Otklanjajući žalbene prigovore tuženik ističe da je sukladno članku 16. stavku 3. Uredbe propisano da se način prevođenja naziva radnih mjesta policijskih službenika utvrđenih dosadašnjim propisima u nove nazive radnih mjesta, s pripadajućim platnim razredima i koeficijentima za obračun plaće, utvrđuju u Tablici 6. Iz Tablice 6. je razvidno da su dva radna mjesta „voditelja odjela u sjedištu ministarstva”, s istim propisanim koeficijentom složenosti poslova 1,695 i dodatkom od 25% za posebne uvjete rada te privremenim dodatkom od 3% prevedena u nove nazive voditelj odjela 4. kategorije s koeficijentom 2,47 i voditelj odjela 1. kategorije s koeficijentom 2,85. Imajući u vidu odredbu stavka 5. članka 16. Uredbe o nazivima radnih mjesta, prvostupanjsko tijelo detaljno je u obrazloženju pobijanog rješenja iznijelo činjenično stanje i navelo razloge zbog kojih je dotadašnje radno mjesto žaliteljice prevedeno u novi naziv radnog mjesta iz izreke pobijanog rješenja. Naime, novi odgovarajući naziv radnog mjesta određuje se s obzirom na poslove koji se na radnom mjestu obavljaju. Pri tome, iz detaljnog obrazloženja pobijanog rješenja neupitno proizlazi da su neka od dotadašnjih radnih mjesta voditelja odjela u sjedištu ministarstva prevedena u novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 1. kategorije upravo zbog specifičnosti ustrojstvene cjeline unutar kojeg su ustrojena takva radna mjesta odnosno zbog specifičnosti poslova koji se na takvim radnim mjestima obavljaju i koji poslovi su specifični u odnosu na druge službe u sjedištu prvostupanjskog tijela. Stoga su takva radna mjesta prevedena u radna mjesta voditelja odjela 1. kategorije, s većim koeficijentom za obračun plaće. Nadalje, iako žaliteljica žalbenim navodima traži izjednačavanje koeficijenta za obračun plaće s radnim mjestom voditelja odjela 1. kategorije, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da su sva ostala radna mjesta voditelja odjela, a koja radna mjesta nemaju specifičnosti koje detaljno u obrazloženju opisuje prvostupanjsko tijelo, izjednačena odnosno prevedena u novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije, s koeficijentom za obračun plaće 2,47. Iako to nije od znatnijeg utjecaja na rješavanje u ovoj upravnoj stvari, valja istaknuti da su prema Tablici 1. navedene Uredbe, voditeljima odjela drugih državnih tijela dodijeljeni koeficijenti za obračun plaće 2,47. Stoga, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlaze razlozi zbog kojih je žaliteljičino radno mjesto prevedeno u radno mjesta voditelja odjela 4. kategorije, s propisanim koeficijentom za obračun plaće, a ne na radno mjesto voditelja odjela 1. kategorije, kako traži žaliteljica. U odnosu na koeficijente utvrđene navedenom Uredbom ističe se da je njezino donošenje u nadležnosti Vlade Republike Hrvatske, a Odbor za državnu službu nije nadležan za ocjenu zakonitosti podzakonskih propisa i internih općih akata javnopravnih tijela, pa tako ni za preispitivanje sadržaja Uredbe te utvrđenih koeficijenata složenosti poslova i Pravilnika o unutarnjem redu tijela kojim je utvrđen opis poslova i složenost pojedinih radnih mjesta, već samo za kontrolu pojedinačnih akata donesenih u provedbi istih.

8.2. Tuženik zaključuje da je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo u cijelosti je postupilo prema uputi iz rješenja KLASA: UP/II-112-07/24-01/341 URBROJ: 566-01/15-24-2, od 4. lipnja 2024.

9. Mjerodavne odredbe materijalnog prava na temelju kojih su donesena osporena rješenja u postupku koji je prethodio ovom sporu detaljno su citirana u obrazloženjima odluka upravnih tijela.

10. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika i primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, utvrđeno je kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odredbe na koje se pozivaju upravna tijela, a povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito sud nije našao.

11. Kao što je iz obrazloženja rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute žalbene prigovore , pa je time u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati.

12. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud jer za navedeno postoji uporište u dokumentaciji dostavljenog spisa i citiranim odredbama.

13. Razlozi kojima tužiteljica osporava zakonitost rješenja donesenih u postupku koji je prethodio ovom sporu nisu osnovani, odnosno isti su takvi da ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

14. U konkretnom predmetu tuženik je prihvatio valjanim obrazloženje prvostupanjskog tijela i razloge nemogućnosti uvažavanja zahtjeva tužiteljice za izmjenom naziva radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće, a za svoje zaključke dao je valjano obrazloženje, uz nesporno da je pravilnost prevođenja u smislu poštivanja i pravilne primjene odredbi Uredbe i pripadajuće Tablice 6. u skladu s Uredbom propisanim.

15. Budući da je prema ocjeni suda u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka na način kako je predložila tužiteljica. Ovo zato, jer se izvođenjem istih (saslušanjem tužiteljice) ne bi na drugačiji način utvrdile relevantne činjenice od kojih ovisi primjena prava. Stoga je raspravnim rješenjem suda izvođenje dokaza odbijeno kao nepotrebno i neekonomično te suprotno načelu učinkovitosti spora propisanom člankom 8. ZUS-a.

16. Navode tužbe sud nije prihvatio osnovanima. Naime, nedvojbeno je u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđeno detaljnim obrazloženjem prvostupanjskog tijela u ponovljenom postupku, iz kojih razloga je za radno mjesto tužiteljice – voditelj Odjela za područje granica i viza utvrđen novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije i koeficijent za obračun plaće 2,47.

16.1. Također je dano, prema ocjeni suda, valjano obrazloženje iz kojih razloga su neka od dotadašnjih radnih mjesta voditelja odjela u sjedištu ministarstva prevedena u novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 1. kategorije upravo zbog specifičnosti ustrojstvene cjeline unutar kojeg su ustrojena takva radna mjesta odnosno zbog specifičnosti poslova koji se na takvim radnim mjestima obavljaju i koji poslovi su specifični u odnosu na druge službe u sjedištu prvostupanjskog tijela.

16.2. Stoga, elaboriranje tužiteljice o specifičnostima svakog pojedinog radnog mjesta, odnosno ustrojstvene jedinice u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, ne dovodi do drugačije odluke. Pri tom se ističe da se opravdano tuženik poziva na činjenicu da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-II-1591/2024. od 4. lipnja 2024. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Uredbe, te je pri tom obrazložio, u dijelu koji je, s obzirom na navode tužiteljice u tužbi relevantno, utvrđivanje naziva pojedinih radnih mjesta nije ustavnopravno pitanje, radna mjesta u državnoj službi utvrđena su u odnosu na specifičnost djelatnosti pojedinih službi, a stavljanje u međusobni odnos složenosti određenih radnih mjesta i utvrđivanje njihove vrijednosti može dovesti do razlike u plaći zaposlenika.

16.3. U odnosu na povrede načela jednaka plaća za jednak rad, ističe se da iste sud nije našao, a pri tom se napominje da tužiteljica nije osporila navod tuženika da su sva ostala radna mjesta voditelja odjela u sjedištu ministarstva koja nemaju „specifičnosti“ izjednačena odnosno predvedena u novi naziv radnog mjesta voditelj odjela 4. kategorije s koeficijentom 2,47, te prema Tablici 1. Uredbe voditeljima odjela drugih državnih tijela dodijeljeni koeficijent za obračun plaće iznosi 2,47, dakle, isto kao radno mjesto tužiteljice.

17. Povrede odredaba i načela upravnog postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito, sud nije našao, a nedostaci ranijeg rješenja zbog kojih je tuženik prethodno rješenjem vratio predmet na ponovni postupak, prema ocjeni suda, su otklonjeni.

17.1. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi žalbe, na koje se, na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik u osporenom rješenju.

18. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

19. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

20. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojemu stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja, to je i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova spora valjalo odbiti.

20.1. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Marko Jagečić, Zagreb, Ulica grada Vukovara 254/I

2. Odbor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5

3. u spis