REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
10010 Zagreb, Turinina 3
Poslovni broj: P-1981/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja FČ, Sesvete, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 27. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 23. travnja 2025.
i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.917,40 EUR (slovima: šesttisućadevetstosedamnaest eura i četrdeset centi), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 19. veljače 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.949,38 EUR (slovima: šesttisućadevetstočetrdesetdevet eura i tridesetosam centi), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 19. veljače 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev pod točkom III. i IV. koji glasi:
„III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.067,14 eura, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 19. veljače 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društv ima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st.2. i 8.Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.235,51 eura, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 19. veljače 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.“
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.450,53 EUR (slovima: dvijetisućečetiristopedeset eura i pedesettri centa), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2026., pa do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.274,47 EUR (slovima: tritisućedvjestosedamdesetčetiri eura i četrdesetsedam centi) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. ožujka 2026. do isplate.
VI. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
VII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva pod točkom V. koji glasi: „Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 100,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da Tužitelj je kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom, dana 19.7.2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210298982, kreditna partija: 7103742665 solemniziran kod javnog bilježnika Milke Čergar, u [adresa], pod broj OV-19117/2007 dana 19.07.2005.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 38.000,00 CHF (trideset osam tisuća franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), s rokom otplate od 84 mjeseci odnosno s rokom dospijeća najkasnije 19.04.2015. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istom ugovorom. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima odobreni iznos kredita i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ugovorom je također ugovoreno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, no da za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi gore navedeni iznos anuiteta/rate, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjala visina prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20 %, kao što se mijenjao i tečaj CHF -a, što je s obzirom na Ugovor o kreditu imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu koje je tužitelj tako povećane i plaćao odnosno konačno prema obračunu koji je dobila od tuženika i otplatio u cijelosti, kako bi izbjegao ovrhu. Tužitelj ističe kako su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu:
- u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu
- u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a sve iz razloga kako slijedi.
Naime, buduća redovna kamata određena Ugovorom o kreditu kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika nije bila određena, niti odrediva u smislu odredbi čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), a tužitelju nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da bi on mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeniti i predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, točnije tužitelj nije raspolagao s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Osim toga, odredbe o kamatnim stopama bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed sastavio, te o njima s tuženikom kao potrošačem nije pregovarao niti je tuženik imao kakav utjecaj na njihov sadržaj, što znači da je tuženik, kao trgovac i jača ugovorna strana, nametnuo tužitelju obvezu koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Nadalje, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj kao potrošač nije imao niti znanje niti mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njegove obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Tužitelj tako nije znao da valuta švicarski franak tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače, o čemu je tuženik trebao obavijestiti tužitelja. Zbog toga tužitelju odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu bile razumljive. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji i sigurniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tužitelj ističe kako je u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule iz ugovora o kreditu u CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013.g. donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik):
- u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te
- u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015.g. donio presudu posl.br. Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/2012 od 04.07.2013.g.u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.06.2018.g. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu. Naime, predmetne odluke predstavlja rješavanje prethodnog pitanja. Kako su, dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,20 % za redovnu kamatu, a nakon 01.01.2014.g. (i početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13)) po zakonski određenoj kamatnoj stopi od 3,23 %. Također, tužitelj ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, tužiteljicu pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže sudu naložiti tužitelju dostavu cjelokupne dokumentacije potrebne za određivanje novčane tražbine koja je predmet postupka te nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.
2. Tužitelj je podneskom od 23. travnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio urednost tužbe, a podredno je osporio i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je osporio tužitelju status potrošača, odnosno da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva na ovaj ugovorni odnos . Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare te je osporio zakonitost i pravilnost presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl. br. Rev-2221/18 i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a navodi i da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli te osporava tijek zakonskih zateznih kamata i protivi se provođenju financijskog vještačenja. U daljnjem tijeku postupka, osporava i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), sudsku praksu (list 31-33, 77-119, 132-333 spisa), izvod iz edukacijskog materijala (list 34 spisa), e-mail korespondenciju (list 334-338 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 339 spisa), pregled prometa po kreditu (list 340-346 spisa), otplatnu tablicu / efektivnu kamatnu stopu (list 347-350 spisa), račun br. 44-1- 1 (list 351, 370 spisa), izvod iz zapisnika VSRH (list 352-356 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 377-393 spisa) te je saslušao tužitelja (list 436-437 spisa).
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 38.000,00 CHF, niti koja je bila koja je bila namjena predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno osim što nije sporno proizlazi iz članka 1. priloženog ugovora o kreditu (list 8 spisa).
6. Među strankama je sporno koja je bila svrha uporabe predmeta koji je kupljen kreditom, odnosno ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i je li tužitelj valjano obaviješten od strane tuženika o svim odlučnim okolnostima te je li tužitelj pregovarao o bitnim sastojcima ugovora s tuženikom te jesu li ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tražbine te volja tužitelja u smislu ugovornih odredbi i pregovora kao i je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj. Konačno, sporno je je li nastupala zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev te je li nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev.
7.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 23. travnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 23. travnja 2025. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.
7.2. Također, neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj navedenim podneskom od 23. travnja 2025. nije mogao smanjiti tužbeni zahtjev u iznosu od 468,51 EUR, a na temelju provedenog financijskog vještačenja jer da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva kojem se tuženik sukladno članku 193. stavak 2. ZPP -a usprotivio u roku od 15 dana. Pri tom tuženik upućuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. travnja 2021. br. Su-IV-16/2021-8, a kojim je određeno da je „smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika“, no prema ocjeni ovog suda isto shvaćanje nije primjenjivo u okolnostima konkretnog predmeta.
7.3. Naime, ovdje se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 3. ZPP-a koje ne predstavlja preinaku i kojem se tuženik ne može protiviti, a s obzirom na to da tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te isto čini radi usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišl jenjem financijskog vještaka. Tretiranje usklađivanja postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka kao djelomičnog povlačenja tužbe iz članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika predstavljao bi, u navedenim okolnostima, pretjerani formalizam te bi isto postupanje bilo u potpunosti nelogično i suprotno svrhovitom tumačenju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. br. Gž-1129/2024-2 od 3. rujna 2025. te Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi posl. br. Gž-939/2025-3 od 3. veljače 2026.). Ovo osobito kad se uzme u obzir da je u navedenim okolnostima, odnosno prilikom usklađivanja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelju dopušteno preinačiti tužbeni zahtjev (prethodno citirano shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021), a što posljedično uključuje i mogućnost povećanja i smanjenja istog ovisno o rezultatima provedenog vještačenja.
8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana uteme ljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP -a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.
9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.
10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/2005; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.
11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
12. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 3210298982 zaključen 19. srpnja 2007. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
13. U odnosu na prigovor tuženika koji osporava pravilnost i zakonitost presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. ukazuje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost presuda i rješenja Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se navedeni prigovor tuženika odbija kao neosnovan.
14. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer da nije isti dokazao te osporava da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.
15. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:
''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?
U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. ''
16. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o nam jenskom kreditu, a da je u čl. 5. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila koje je u istom članku ugovora detaljno opisano.
17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 16. veljače 2026. proizlazi da je tužitelj s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila Ssangyong actyon sports, koji automobil još uvijek ima. Navodi da je 2007. godine, nakon što je prethodno bio stipendist trg. društva „Končar“, završio fakultet i zaposlio se u istom trg. Društvu. S obzirom na to da nije imao svoj automobil, nakon konzultacija s ocem odlučio je kupiti novo vozilo, on i otac su isto pregledali u auto-salonu i zatim otišli u poslovnicu tuženika u [adresa] jer je kod tuženika imao račun. Konzultirao je osobnu bankaricu svog oca, a koja je bila voditeljica osobnih bankara u toj poslovnici, u ponudi su bile tri vrste kredita, a prvi je bio kredit u CHF koji su praktički svi uzimali i koji je bio u tom trenutku očito najpovoljniji; drugi je bio kredit u EUR koji je bio nešto skuplji, a treći je bio kredit u HRK koji je bio najnepovoljniji tako da ga najvjerojatnije nitko nije uzimao. S obzirom na to da on i otac nisu imali previše znanja o kreditima, pitali su osobnu bankaricu za preporuku, a ona im je rekla: „Ja bih danas na vašem mjestu, s onim što znam, uzela kredit u švicarcima“. Računali su da je ono što im je ista preporučila bilo najsmislenije, nisu uopće mogli pregovarati o sadržaju kredita i ugovornim odredbama, već su postojali predlošci, odnosno ono što su im dali moglo se prihvatiti ili odbiti. Nitko im nije objasnio što znači valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa ili valutni rizik niti im je itko dao letke ili brošure, a nije niti bilo ikakvih plakata koji bi objašnjavali naprijed navedeno. Iako su dobili ugovor na čitanje, niti im je osobni bankar, niti javni bilježnik, niti itko drugi rastumačio odredbe ugovora. Odredbe ugovora je pročitao koliko ih je mogao razumjeti prije potpisivanja ugovora. Vozilo koristi za osobne potrebe, za putovanja na posao ili izlete, a nikad nije taksirao s navedenim vozilom, niti ga je davao u najam ili zakup niti je njime prevozio robu niti obavljao komercijalnu djelatnost. Kredit je otplatio, bilo je dosta problema oko toga te je početna rata bila oko polovice njegove plaće da bi kasnije, kad je narasla, bila u visini plaće.
18. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za svoje osobne potrebe, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.
19. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.
20. Činjenicu da je pročitao ugovor o kreditu i odredbe istog razumio samo djelomično, sud smatra neodlučnim jer iz iskaza sadržajno proizlazi da u vrijeme potpisivanja ugovora ne bi mogao razumjeti što u istom piše jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.
21. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj predložio saslušanje tužitelja (koji je iskazivao da nije bio informiran niti pregovarao s tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora) te izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine (list 34 spisa), ali sud isti dokaz ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, isti predstavlja generalnu uputu zaposlenicima tuženika izdanu dvije godine prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tuženik nije ničim dokazao da je njegov zaposlenik zaista i postupio sukladno danoj uputi u konkretnom slučaju, niti da je ista bila obvezna za zaposlenike tuženika s obzirom da prema nazivu i sadržaju predstavlja opći edukativni materijal, a ne obvezni nalog o načinu obavljanja povjerenih poslova. Također, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) proizlazi da mu nije dano nikakvo tumačenje bilo kakvih odredbi ugovora, već samo preporuka zaposlenika tuženika bez upozorenja na bilo kakve rizike povezane s valutnom klauzulom. Nadalje, iz navedenog edukativnog materijala proizlaze samo općenite upute, odnosno savjeti, o postupanju u odnosu na odabir valute kredita i valutni rizik, dok se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i načinu određivanja iste ne navodi ništa te se samo spominje da kamatna stopa „nije jedini element za odluku pri podizanju kredita“ i da „razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita „pojesti“ razliku u kamati“. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik dokazao da je njegov zaposlenik postupio sukladno navedenom edukativnom materijalu (što nije učinio, a osobito uzevši u obzir iskaz tužitelja) istim ne bi dokazao niti da tužitelj nema status potrošača niti da je tuženik s tužiteljem pregovarao prije sklapanja predmetnog ugovora te ga o odredbama istog informirao na odgovarajući način. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.
22. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.
23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
24. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 19. srpnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
25. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu).
26. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predme tnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi č l. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.
27. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
29. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
30. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
31. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
32. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.
33. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.
34. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 5. ožujka 2025. proizlazi da razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos odnosno ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. rujna 2007. do 1. kolovoza 2014. iznosi 2.748,64 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 15.575,08 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.067,14 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da razlika u iznosu anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju na dan isplate kredita (23. srpnja 2007.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. rujna 2007.l do 1. kolovoza 2014., za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 52.119,11 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 6.917,40 EUR.
35. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka a tužitelj se podneskom od 23. travnja 2025. očitovao da isti prihvaća u cijelosti, dok je tuženik na ročištu 7. svibnja 2025. izjavio da na isti nema prigovora.
36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 5. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge.
37. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.067,14 EUR, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 6.917,40 EUR.
38. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.'')
39. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115 . ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.
41. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.
42. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare je djelomično osnovan.
43. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.
44. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
45. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 19. srpnja 2007., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.
46. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
47. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
48. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
49. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
50. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
51. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
52. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
53. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).
54. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.
55. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 13. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).
56. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).
57. Nadalje, neosnovani su prigovori tužitelja da je zastara nastupila u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev jer sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (a što ista jest kako je već obrazloženo u točki 7. obrazloženja), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
58. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim potražuje isplata s osnove ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.
59. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu valja reći da je za iste zastarijevanje započelo 13. lipnja 2014. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost navedenih odredbi bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 7129/13 te time u tom dijelu postala pravomoćna. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., u pravu je tuženik kad ističe da je ista podnesena izvan zastarnog roka od pet godina pa je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod toč. III. izreke.
60. Ukazuje se da tužitelj osporava zastaru tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama pri tom pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-274/2009 od 4. studenog 2014. (Narodne novine, broj 145/14) te na odluke Europskog suda za ljudska prava i to presudu u predmetu Zolotas protiv Grčke br. 2 (br. 66610/09 od 29. siječnja 2013.) te na presudu u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske (br. 25137/16 od 13. veljače 2020.) i s tim povezana stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci broj U-III-2560/2022 od 5. ožujka 2024.
61. U odnosu na odluku Ustavnog suda broj U-III-274/2009 od 4. studenog 2014. ukazuje se da tužitelj pozivanjem na istu osporava da bi pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1397/2024-2 od 5. studenoga 2024., a kojim je odlučeno da zastara zahtjeva na ime preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu predstavljalo pravno sredstvo koje je „pravo“ u konvencijskom smislu jer da isto to svojstvo stječe tek istekom od 6 mjeseci od zauzimanja, odnosno promjene pravnog stajališta. Takvo shvaćanje tužitelja n ije osnovano. Naime, iako je istina da je u razdoblju prije podnošenja tužbe postojalo različitih pravnih shvaćanja o navedenom pravnom pitanju od strane domaćih sudova, shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Vrhovnog suda se poziva na mnogo ranije shvaćanje istog suda izraženo na sjednici Građanskog odjela istog suda od 31. siječnja 2022., odnosno više od godinu dana prije nego je podnesena tužba u navedenom sporu. Ukazuje se da je navedeno shvaćanje potvrđeno nizom odluka, kako Vrhovnog suda, tako i drugih sudova, što istom shvaćanju daje karakter „ustaljenog i dugogodišnjeg pravila“, a osobito uzevši u obzir navedeni vremenski odmak od podnesene tužbe pa se ne može smatrati da je riječ kako o pravnom sredstvu koje je stvoreno tek navedenom presudom, tako niti o shvaćanju koje je istom promijenjeno.
62. Nadalje, a u odnosu na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zolotas protiv Grčke br. 2 (br. 66610/09 od 29. siječnja 2013.), ukazuje se da ista ne sadrži utvrđenja koja bi bila primjenjiva na ovaj predmet. Naime, Sud u navedenoj presudi ukazuje na potrebu da zakonodavac predvidi obvezu banaka da obavijeste na odgovarajući način korisnike računa o neaktivnom računu koji će uskoro ući u period zastare, omogućavajući mu time da prekine rok zastare te je odsustvo takve informacije u navedenom predmetu stavilo prekomjeran i nerazmjeran teret na podnositelja zahtjeva. Navedena utvrđenja nisu relevantna u ovom predmetu, a s obzirom na to da je tužitelj mogao saznati za presudu donesenu u kolektivnom sporu i mogućnost pozivanja na utvrđenja iz iste i u odnosu na predmetni ugovor o kreditu pri čemu je zakonodavac upravo predvidio institut kolektivne tužbe kako bi omogućio zaštitu prava tužitelja u slučaju utvrđenih povreda njegovih prava kao potrošača.
63. U odnosu na presudu u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske (br. 25137/16 od 13. veljače 2020.) ukazuje se da se radilo o činjenično znatno različitom predmetu od ovoga pri čemu je Europski sud za ljudska prava tumačio pitanje predvidivosti, odnosno pravne sigurnosti, i proporcionalnosti pravila o zastari i zastarnim rokovima sukladno okolnostima konkretnog predmeta i legitimnom cilju navedenih pravila. Pri tom je Sud utvrdio da je ključno za utvrđenje povrede konvencijskog prava bila okolnost da je zastarni rok nastupio (konkretno u slučaju naknade štete zbog tjelesnih povreda, odnosno narušenja zdravlja) prije nego je tužitelj uopće mogao procijeniti svoju ozljedu, odnosno postaviti određeni zahtjev. Prema ocjeni ovog suda navedeno se ne primjenjuje na ovdje tužitelja. Naime, u navedenoj presudi Sud je ukazao i na to da domaći sudovii prilikom primjene relevantnih procesnih pravila trebaju izbjegavati kako pretjerani formalizam tako i pretjerano fleksibilnost kojom bi se obezvrijedilo zakonska ogran ičenja. Slijedom navedenog, u okolnostima u kojima je donošenje presuda u kolektivnom sporu radi utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba bilo široko popraćeno u javnosti i dovelo do dugogodišnje i mnogobrojne sudske prakse u kasnije pokrenutim pojedinačnim parnicama, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj mogao tijekom petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu utvrditi da je predmetni ugovor obuhvaćen istim te odlučiti o podnošenju tužbe. Slijedom navedenoga, ne proizlazi da bi takav način određivanja početka tijeka zastarnog roka bio za tužitelja nepredvidiv niti neproporcionalno ograničavao njegovo pravo na pokretanje postupka. Ukazuje se i da se u odluci Ustavnog suda broj: U-III-2560/2022 od 5. ožujka 2024. (a na koju se tužitelj poziva u odnosu na kriterije za neproporcionalnu i nepredvidivu primjenu pravila o računanju početka roka zastare) isti sud poziva na praksu Vrhovnog suda i u njoj izraženo pravno shvaćanje da je za nastanak obveznopravnogodnosa stjecanja bez pravne osnove odlučan trenutak kada su tužitelji mogli tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (presuda Vrhovnog suda broj: Rev523/2018 -2 od 20. travnja 2022., t. 14., i presuda broj: Rev 929/2013-2 od 9. svibnja 2017.), što bi u konkretnom slučaju bio trenutak pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.
64. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.
65.1. Ukazuje se da je tužitelj je djelomično uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom. Naime, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu 6.917,40 EUR koji se odnosi na iznos glavnice s osnove valutne klauzule i iznosu 6.949,38 EUR na ime uglavničenih zateznih kamata, odnosno ukupno 13.866,78 EUR, dok je isti odbio u iznosu 2.067,14 EUR u dijelu koji se odnosi na preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope i iznos od 2.235,51 EUR na ime uglavničene zatezne kamate, odnosno ukupno u iznosu 4.302,65 EUR.
65.2. Nadalje, sud je priznao i zahtjev tužitelja kojim potražuje zatezne kamate na dosuđene iznose uglavničenih zateznih kamata pri čemu valja reći da zatezne kamate koje nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane tražbine teku do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjenja tj. dok glavni dug ne bude plaćen zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz odredbe čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon prestanka (podmirenja) glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate one se osamostaljuju i obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate može se podnijeti zahtjev radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate. Nadalje, iako se zatezne kamate osamostaljuju tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, to nije zapreka da vjerovnik tražbinu zateznih kamata obračuna u apsolutnom iznosu i za određeno razdoblje od dospjelosti do određenog dana te da ih potražuje uz glavni dug (presuda Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-429/2022-2 od 22. veljače 2023.). Pri tom tužbeni zahtjev mora biti sastavljen tako da neisplaćene kamate budu izražene u apsolutnom iznosu. S obzirom na to da tuženik nije podmirio dužnu glavnicu, a tužitelj je postupio sukladno navedenom i obračunao procesne kamate u apsolutnom iznosu valjalo je presuditi kao u izreci pod toč. II i naložiti tuženiku isplatiti neisplaćene zakonske zatezne kamate počev od dana kada je zatražena njihova isplata uvećano za kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.
66. Slijedom navedenoga, sud je, sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a utvrdio da je tužitelj uspio u parnici u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 76,32% (13.866,78 EUR/18.169,43 EUR), dok je tuženik uspio u preostalom dijelu od 23,68%, pa omjer uspjeh tužitelja u parnici u pogledu visine zahtjeva iznosi 52,64%. Nadalje, sud je uzeo u obzir da je tužitelj uspio s 50% u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva (odnosno u pogledu zahtjeva s osnove valutne klauzule dok je izgubio u pogledu zahtjeva po osnovi preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope) pa konačno odmjereni uspjeh tužitelja u parnici iznosi 51,32%.
67. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (18.169,43 EUR) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 10. rujna 2024. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku , sastava podneska od 23. travnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se istim obrazloženo očituje na nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istom uređuje tužbeni zahtjev, sastava podneska od 17. lipnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se istim tužitelj obrazloženo očituje na navode tuženiku uz odgovarajuće pozivanje na sudsku praksu pa je stoga isti opravdan za vođenje parnice, zastupanja na ročištu 16. siječnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari i zaključen je prethodni postupak, zastupanja na ročištu 7. svibnja 2025. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari te za zastupanje na ročištu od 16. veljače 2026. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušavalo tužitelja i zaključila glavna rasprava, odnosno ukupno 3.500,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (875,00 EUR) iznosi 4.375,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa je tužitelju s obzirom na ostvareni uspjeh u parnici (51,32%) priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.450,53 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki IV. izreke.
68. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. Izreke.
69. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu u iznosu od 500,00 EUR kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude te se ukazuje da trošak pristupa na ročište za objavu, bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9. toč. 3. Tarife, ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti s internetske stranice e-oglasna ploča suda ako takva postoji (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Ako takva e-oglasna ploča ne postoji, odluka će stranci biti dostavljena poštom (čl. 98. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP -a, Narodne novine, broj 25/13). Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti poštom (čl. 335. st. 11. ZPP-a). U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP -a. Također, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 EUR niti trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 EUR, budući da tužitelj nije platio pristojbu na tužbu te nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe niti na tužbu niti na presudu (članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018, 51/2023)) stoga takav trošak tužitelju nije niti nastao pa isti ne može ići na teret tuženika.
70. Slijedom navedenog, i uzevši u obzir uspjeh tužitelja u parnici, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 3.274,47 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. V. izreke presude.
71. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu 3.750,00 EUR specificiranog troškovnikom tuženika (list 441 spisa) te je odlučeno kao pod toč. VI. Izreke presude.
72. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troškova vještačenja prije podnošenja tužbe u iznosu 100,00 EUR jer isti trošak nije bio potreban za vođenje parnice uzevši u obzir da je u istoj provedeno financijsko vještačenje, a sve uzimajući u obzir pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., posl. br. Su IV-56/2023-9, te je odlučeno kao pod toč. VII. presude.
U Zagrebu 27. ožujka 2026.
Sudac:
Berislav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
