REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6538/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja GR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o. (OIB: 90275854576), Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojega zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika LR, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o operativnom leasingu br. 29736 od 14. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koja glasi: "Troškovi zaključenja Ugovora ……"

II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. isplatiti tužitelju GR iznos od 416,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2008. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 796,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 14.4.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 29736 kojim mu je tuženik kao davatelj leasinga stavio na raspolaganje iznos od 34.325,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja kredita. Naznačenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po pregledu iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka. Predmetni Ugovor sadrži i odredbu "Troškovi zaključenja Ugovora….." koja je bila ugovorena protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te je ista stoga ništetna. Naime, primjenom sporne ugovorne odredbe o troškovima za obradu ugovora tužitelj je doveden u neravnopravan položaj s obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, načelom zabrane zlouporabe prava i načelom jednake vrijednosti činidbi. Kako je na temelju te ništetne odredbe tuženik tužitelju naplatio iznos od 3.136,95 kn sada 416,34 EUR, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplata (povrat) tog iznosa sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nastavno prigovara i aktivnoj legitimaciji tužitelja te smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Osporava da bi ijedna odredba sklopljenog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, a budući da tuženik u okviru svog poslovanja ugovore sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Smatra da je sporna odredba Ugovora bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga nije ispunjen niti osnovni kriterij za raspravljanje o nepoštenosti te odredbe. Odredba o troškovima Ugovora bila je zakonita i valjano ugovorena, ulazne naknade odnose se na troškove obrade, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, a koji trošak je točno određen prije sklapanja Ugovora i koji je tužitelju detaljno objašnjen te je o tome mogao pregovarati, što sve ukazuje da takva odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim odnosima ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 29736 od 14.4.2008. s Općim tuženika za zaključenje takvih ugovora, Pregled iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade za leasing po tom Ugovoru, konto karticu, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 14.4.2008. sklopili Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 29736, a objekt leasinga bilo je vozilo marke VW Golf 1.9 TDI, broj šasije [broj šasije], snage 77 kW, godina proizvodnje 2008. Nabavna vrijednost vozila s PDV-om je iznosila 34.325,82 CHF, mjesečni obrok leasinga iznosio je ukupno 508,94 CHF, dok su troškovi zaključenja Ugovora iznosili ukupno 686,52 CHF, a sve te obveze izražene u CHF sukladno toč. 20.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti kao sastavnog dijela Ugovora (dalje: Opći uvjeti), ispunjavale su se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. Trajanje Ugovora ugovoreno je na rok od 60 mjeseci kroz koje razdoblje se tužitelj obvezao plaćati mjesečne obroke leasinga.

7. Iz dostavljene konto kartice razvidno je da je tužitelju 28.4.2008. između ostaloga naplaćen iznos od tadašnjih 3.136,95 kn pod opisom plaćanja "Prva uplata za operativni". Dovodeći navedeno u vezu s odredbom predmetnog Ugovora o operativnom leasingu gdje su troškovi zaključenja Ugovora jasno naznačeni u iznosu od 686,52 CHF, zatim s odredbom toč. 6.1. Općih uvjeta kojima je određeno da između ostaloga i takvi troškovi moraju biti proknjiženi na račun tuženika prije preuzimanja predmeta leasinga (koji je nesporno preuzet po tužitelju), kao i iskazom tužitelja koji je u cijelosti prihvaćen kao iskren i uvjerljiv koji je potvrdio da mu je takva naknada naplaćena, sud nalazi utvrđenim da su sporni troškovi zaključenja ugovora u gornjem iznosu, što sada predstavlja iznos od 416,34 EUR, doista i naplaćeni tužitelju tog 28.4.2008. Stoga su neosnovani pa čak i proturječni, neživotni i nelogični paušalni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao plaćanje spornih troškova, a posebice cijeneći da tuženik tužitelju zasigurno ne bi dopustio preuzimanje vozila bez podmirenja tih troškova. Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti troškove zaključivanja Ugovora, koja u biti predstavlja naknadu za obradu zahtjeva i sklapanje ugovora, ništetna te ovisno o tome pripada li tužitelju pravo na povrat tako isplaćenog iznosa.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) koji je u čl. 3. t. 1. al. 1. potrošača definirao kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je prema odredbi al. 2. istoga članka trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. Primjenjujući citirane odredbe na konkretni slučaj, a cijeneći sadržaj Ugovora, zatim prihvaćeni iskaz tužitelja u kojem između ostaloga navodi da je predmet leasinga koristio isključivo u privatne osobne vrhe te očito okolnost da poslovi leasinga predstavljaju jednu od poslovnih djelatnosti tuženika, sud nalazi utvrđenim da predmetni Ugovor predstavlja ugovor između potrošača i trgovca na koji se primjenjuju odredbe ZZP-a.

9. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto tako, odredbom čl. 98. ZZP-a bilo je propisano da se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba čl. 102. st.1. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Kako je već ranije navedeno u odnosu stranaka radilo se o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj očito nije imao utjecaj, a što bi posredno proizlazilo i iz tog dijela prihvaćenog iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati troškova zaključenja Ugovora tj. naknade za obradu pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna spornih troškova - naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovoreni troškovi - naknada obuhvaćaju i zašto se naplaćuju, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu troškova - naknade i nametnuo je tužitelju, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina troškova - naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna troškova - naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju troškova - naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 5. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP-a).

11. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenute ugovorne odredbe u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. i 41/08. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao trgovcu – financijskoj instituciji cijeneći sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužitelju kao trošak – naknadu za zaključenje Ugovora, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

12. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 416,34 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od prvog dana iza dana nepripadnog stjecanja spornog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

13. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovanost zahtjeva tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o troškovima - naknadi za obradu zahtjeva i sklapanje ugovora nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu. U predmetnom ugovornom odnosu tužitelj je bio primatelj leasinga, dakle jedna od ugovornih strana kojoj su i naplaćeni troškovi – naknade za zaključenje ugovora, što jasno ukazuje na njegovo aktivno materijalno-pravno ovlaštenje u ovom postupku. Sporna odredba o troškovima – naknadi za zaključenje ugovora prvenstveno kako je i gore navedeno nije u konačnici bila razumljiva, a podredno se navodi i da ista sama za sebe ne predstavlja bitan sastojak ugovora o operativnom leasingu kako je isti određen odredbama čl. 35. i čl. 38. tada važećeg Zakona o leasingu ("Narodne novine", br. 135/06.), dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 99. ZZP-a kada pod određenim pretpostavkama ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a što tužitelj kao jedna od ugovornih strana svakako jest pa stoga njegov pravni interes ovdje nedvojbeno postoji. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporne odredbe o troškovima - naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225 ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

14. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 24.12.2024. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) – 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 13.10.2025. i 16.3.2026. - 2 x 75 bodova = 150 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 1.079,95 EUR, što ukupno čini 300 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 600,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 150,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i ovu presudu u zatraženom iznosu od 26,54 EUR sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 796,45 EUR. Tužitelju kao nepotreban nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 25.2.2006.

14. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku naknaditi troškove tužitelju u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

15. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika