Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici
Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10
Poslovni broj: P-302/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po punomoćniku odvjetniku Josipu Mađarić iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2026., a donesene i objavljene 27. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 2590846, koji su dana 14.12.2004., sklopili tužitelj FM, kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 181,31 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamtom počevši od 12. travnja 2006. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50- 2590846 koji su dana 14. prosinca 2004. sklopili tužitelj FM (OIB [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) da tužitelju FM (OIB [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 254,83 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21.12.2004. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) da tužitelju FM (OIB [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.132,72 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja tj. od dana 27.3.2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj FM (dalje: tužitelj) je putem punomoćnice odvjetnice Sandre Panjković podnio ovom sudu tužbu 19.9.2025. protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i isplate. U tužbi tužitelj tvrdi da su FM kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor sklopili dana 14. prosinca 2004.g. Ugovor o kreditu broj: 158-50-2590846 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ). Tužitelj tvrdi da je naprijed citiranim Ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.938,15 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate kredita od 72 mjeseca. Tužitelj tvrdi da je dana 11. travnja 2006. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Tužitelj tvrdi da je Temeljem odredbe čl 9. Ugovora, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, zbog čega je a temeljem navedene odredbe tuženik tužitelju zbog prijevremene otplate kredita dana 11. travnja 2006.g. obračunao i naplatio iznos od 1.366,06 kn, odnosno 181,31 €. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP ) , koji je u odredbi čl. 81.st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba iz čl. 9. prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu ništetna, jer je suprotna kongentnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO ), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Tužitelj tvrdi da je odredbom ZOO-a propisano da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit, a naprijed navedeno je protivno odredbama ZZP-a jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Tužitelj tvrdi da je odredba čl. 9. Ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Tužitelj tvrdi da je člankom 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da je na dan isplate/korištenja kredita tj. 20.12.2004.g. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 1.920,00 kn, odnosno 254,83 €. Tužitelj tvrdi da je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika, te tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelj tvrdi da je navedena naknada za obradu kredita naplaćena a da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. Tužitelj tvrdi da u ugovoru nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno - nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan, što obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.). Tužitelj tvrdi da su predmetni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj tvrdi da navedeno postupanje tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tužitelj tvrdi da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Tužitelj tvrdi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 te čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03). Sukladno čl. 87. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. Tužitelj tvrdi da je sporna odredba ništetna, a iznos od 254,83 € tuženik je stekao bez osnove, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.12.2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50-2590846 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.938,15 , da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik tvrdi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik tvrdi da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: "Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Tuženik tvrdi da je naprijed citirana odredba predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik tvrdi da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik tvrdi da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno tvrdi da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik tvrdi da je prije zaključenja ugovora istom objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 19.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik tvrdi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužitelj tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da je tužitelju a nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao te je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
3. Podneskom od 24.12.2024. punomoćnica tužitelja se očituje na odgovor na tužbu tuženika te se poziva na presudu Suda EU pod broje: C-224/19 i C-259/19, te presudu C-84/19. Nadalje, tvrdi da se na konkretan odnos između stranaka mora primijeniti čl. 1024 Zakona o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kao lex specialis. Nadalje, tvrdi da je sporni ugovor unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika, a o naknadama koje su predmet postupka ni na koji način nije se pregovaralo, niti je tužitelju pružena mogućnost pregovora o naknadi za obradu kredita kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, tužite tvrdi da su naprijed citirane ugovorne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te su ništetne. Tužitelj se poziva i na presude Županijskog suda u Splitu Gž-617/2022 od 25.5.2022., Županijskog suda u Zadru Gž-547/2021 od 21.9.2022. presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega Gž-91/2022 od 24.2.2022., presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2996/2021 od 20.10.2021., kao i odluke Vrhovnog suda RH Rev-112/2018 od 9.3.2022., i Rev-673/2023 od 13.2.2024.. Tužitelj u odnosu na prigovor zastare tvrdi da je isti neosnovan, te se poziva na odluku donesenu na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. gdje je izraženo pravno mišljenje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl.104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Tužitelj tvrdi da zastarni rok počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te prigovor zastare nije osnovan.
4. Na pripremnom ročištu od 26.11.2025. punomoćnik tuženika je osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ali ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud smatra da su tužba i tužbeni zahtjev osnovani u cijelosti.
6. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP- a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, i odredio VPS u visini od 1.763,14 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti i na isplatu, slijedom čega je i točno označio VPS. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 158-50-2590846 od 14.12.2004. sklopljenog između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 11.938,15 CHF. Člankom 2. Ugovora ugovorene su kamate i to redovna od 5,85% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, zatim kamata o dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja iznosi 15% godišnje promjenjiva. Nadalje, čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Rok otplate iznosio je 72 mjeseca, a namjena kredita je bila za kupnju novog vozila putem Auto kuće Renault Nissan Hrvatska d.o.o. . Člankom 9/2. Ugovora se navodi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Ugovor je datiran dana 14.12.2004. te potpisan od strane tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ovlaštene osobe tuženika i ovjeren pečatom tuženika. Isti Ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Ivana Čubelića u [adresa] dana 16.12.2004. pod brojem OU-1530/2004.
8. Uvidom u potvrdu tuženika utvrđeno je da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.920,00 HRK, a dana 11.4.2006. tuženik je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.366,06 HRK.
Dakle, iz potvrde tuženika utvrđeno je da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1.920,00 HRK (3,30% od iznosa kredita, a za koji iznos mu je umanjen iznos odobrenog kredita), odnosno u skladu s člankom 5. i 7. Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj: 57/22 i 88/22 – dalje Zakon EUR) u iznosu od 254,83 €. Iz potvrde tuženika sud je utvrdio da je tužitelju dana 11.4.2006. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.366,06 kuna, odnosno sada iznos od 181,31 €. Visina ispaćenih naknada između tužitelja i tuženika nije bila sporna.
9. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj u svom iskazu tvrdi se 2004. odlučio uzeti kredit za novo vozilo, te je s tuženikom zaključio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Tužitelj tvrdi da su mu u auto kući Cindrić u [adresa] dali dokumentaciju za ishođenje kredita te su mu djelatnici auto kuće rekli da imaju ugovor s Raiffeisenbank. Tužitelj tvrdi da su djelatnici Auto kuće u dogovoru s tuženikom zaprimili svu dokumentaciju tužitelja za ishođenje kredita koji je predmet ovog spora. Tužitelj tvrdi da je kompletnu dokumentaciju dobio od djelatnika auto kuće, pa tako i ugovor koji je potpisao kod javnog bilježnika. Tužitelj tvrdi da nije odlazio u banku kod tuženika, jer su to sve odrađivali djelatnici Auto kuće Cindrić. Tužitelj tvrdi da mu je djelatnica Auto kuće Cindrić rekla koji su uvjeti za ishođenje namjenskog kredita, te ga je tražila prosjek plaće i dokument da li je u stalnom radnom odnosu. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik auto kuće u ime tuženika nije pojasnio da je naknada za obradu kredita 3,30%, niti da će morati platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužitelj tvrdi da mu je odobren kredit u visini od 11.938,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate kredita i to u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji anuiteti su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, time da je anuitete kredita otplaćivao na način da je svakomjesečno anuitete plaćao u samoj banci jer u istoj nije imao otvoren nikakav račun. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora bio u dobi od 31 godinu. Nadalje, tvrdi da je u trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa iznosila 5,85% godišnje ali su se kasnije anuiteti povećali. Tužitelj tvrdi da je kredit prijevremeno otplaćen i to 11.4.2006. jer je bio u strahu da će tečaj CHF-a još više rasti, a budući je radio u Državnom arhivu u [adresa] i nije imao veliku plaću odlučio se prijevremeno otplatiti kredit. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik temeljem točke 3. Ugovora o kreditu naplatio 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i prilikom zatvaranja kredita 2006. naplatio je naknadu, te je bio iznenađen da mora nešto plaćati zbog prijevremenog zatvaranja kredita tuženiku, a u potpunosti mu je nepoznato da je platio i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Tužitelj tvrdi da je ugovor o kreditu sklopilo s tuženikom putem Auto kuće Cindrić u [adresa]. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik Auto kuće nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije ga nitko informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu. Tužitelj tvrdi da mu je u trenutku sklapanja ugovora bilo bitno da mu tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik Auto kuće nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2004. godine tužitelj uopće nije znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj tvrdi da je Ugovor potpisao u Auto kući Cindrić, ali je ugovor potpisao prethodno djelatnik tuženika prije njega, te je nakon toga otišao kod javnog bilježnika ovjerit solemizirati ugovor zajedno s djelatnikom Auto kuće Cindrić. Tužitelj tvrdi da mu javni bilježnik nije protumačio ugovor, iako se radi o solminiziranoj ispravi. Tužitelj tvrdi da je taj ovjereni solminizirani ugovor predao djelatniku Auto kuće. Tužitelj tvrdi da mu je bila bitna visina anuiteta, te je nakon nekog vremena jedva otplaćivao anuitete jer je tečaj CHF naglo porastao. Tužitelj tvrdi da je bio prisiljen prijevremeno otplatiti kredit jer se bojao da će anuiteti još više porasti i da ih više neće moći otplaćivati. Tužitelj tvrdi da mu je prilikom prijevremene otplate ugovora o kreditu koji je predmet ovoga postupka djelatnica tuženika rekla da će morati platiti naknadu banci za prijevremenu otplatu kredita kao i ostatak duga po kreditu. Tužitelj tvrdi da nije mogao pregovarati sa djelatnicom tuženika o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer je ista rekla da tužitelj to mora platit ako želi prijevremeno otplatiti kredit. Tužitelj tvrdi da je vozilo kupio za svoje osobne potrebe kao potrošač. Tužitelj tvrdi da ne zna tko je sastavio ugovor, ali mu ga je na potpis dao djelatnik Auto kuće. Tužitelj tvrdi da nije imao mogućnost pregovarati s djelatnikom Autokuće vezano za ishođenje ugovora o kreditu i pojedinim stavkama jer je isti već bio napisan. Tužitelj tvrdi da je kredit odobren u visini vrijednosti vozila. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme odobrenja kredita platio i naknadu za obradu kredita, ali to nije znao. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme odobrenja ugovora o kreditu njegov osobni dohodak je iznosio cca 3.500,00 kuna, a naknada za obradu kredita je iznosila cca 1.920,00 kuna, što je tužitelju predstavljalo veliki financijski izdatak, a naknada je ušla u otplatni plan prema ugovora o kreditu jer istu nije posebno plaćao. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik tuženika nije objasnio od čega se sastoji ta naknada za obradu kredita samo da je mora platiti. Tužitelj tvrdi da nije mogao niti pregovarati, niti prigovarati s djelatnikom banke oko uvjeta kreditiranja. Tužitelj tvrdi da nije mogao pregovarati niti oko naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je platio u visini od 1.366,06 kuna. Tužitelj tvrdi da vozilo koje je kupio nije iznajmljivao, niti koristio za potrebe OPG-a ili obrta jer nije imao obrt, niti OPG.
Iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe – namjenski ugovor za kupnju vozila. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos s tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužitelja namjenski kredit za kupnju vozila. Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporim ugovornim odredbama (čl. 3 i 9. Ugovora), već protivno tome tužitelj tvrdi da nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj kao takvog prihvatio sa svim odredbama, a na koje nije mogao utjecati (dok mu druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu je što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknade za obradu kredita, već protivno tome tužitelj tvrdi da nije znao da je dužan platiti naknadu tuženiku za prijevremenu otplatu kredita, odnosno prijevremena otplata kredita bila je uvjetovana plaćanjem naknade tuženiku. Tužitelj potvrđuje da jedino o čemu su razgovarali prije potpisivanja ugovora je bio mjesečni anuitet koji će tužitelj biti dužan plaćati kao i iznos kredita, te na ugovorne odredbe i naknade nije mogao utjecati niti pregovarati.
10. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte samog tužitelja (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Da tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe potvrđuje iskaz samog tužitelja, a koji navodi da ga na obveze plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, a prilikom prijevremene otplate tužitelju je rečeno ukoliko ne plati naknadu neće moći prijevremeno otplatiti kredit te tužitelj na ovu naknadu nije mogao utjecati ni na koji način jer mu u protivnom ne bi odobrili prijevremenu otplatu kredita. Osim navedenog tužitelj u svom iskazu ističe da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, te da tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba članka 3. i članka 9/2 Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 3. i 9/2 Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.
11. Naime, u smislu članka 97. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti su mu uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.
12. Nadalje, iako u smislu članka 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to članka 3, a koja glasi: "naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa, prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“ kao i odredbe članka 9/2 Ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjete jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužitelju) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 9/2 Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ZM od 23.4.2015, par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 13 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj je po zanimanju prof. geografije i povijesti, te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužitelju ponudio opciju prema kojoj bi tužitelju omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada. Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda, u smislu članka 96. ZZP, nije učinio jer s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama niti mu dao bilo kakve informacije (osim nametnuo obvezu da plati iste u određenoj visini) o istima.
13. Sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno člankom 96. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29.10.2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
14. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ŠM i KM, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 F od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 DM i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 Z i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;
15. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
16. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba, te mu nikakav izbor niti pojašnjenje nije dano. Iz iskaza tužitelja ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti mu dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.
17. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
18. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 3. i 9/2. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi čl. 9/2 Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem članka 219. u svezi članka 221. a ZPP) da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelju, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužitelja), a sam tužitelj nije mogao utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost da izabere drugu opciju.
19. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 3. i 9/2 Ugovora, a u smislu članka 96. ZZP nepoštene. U smislu članka 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavkom 2. istog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da su sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu članka 102. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim.
20. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud ističe da je tuženik na ročištu od 26.11.2025. učinio nespornim visinu naplaćenih naknada tužitelju u iznosu kako je to u svome zahtjevu naveo tužitelj, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondenatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe članka 3. Ugovora iznos od 254,83 € odnosno stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe članka 9/2. ugovora iznos od 181,31 €, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i Prijevremene otplate).
21. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.
22. Naime, u smislu članka 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stavkom 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
23. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 21.12.2004.) a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 11.4.2006..
24. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 14.12.2004. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328.ZOO.
25. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (11.4.2006.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu članka 215. st. 1. i članka 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 19.9.2024.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31.1.2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.
26. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 181,31 € (naknada za prijevremenu otplatu kredita) odnosno iznos od 254,83 € (naknada za obradu kredita).
27. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (prof. geografije i povijesti po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogao zaključiti zašto mu se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno u izreci presude.
28. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.
29. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 26.11.2025. i 18.2.2026. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 24.12.2024. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), ukupno 800,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 200,00 €, sveukupno 1.000,00 € za pruženu intelektualnu uslugu. Tužitelju je priznat trošak dužne sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.132,72 €, a koji je naloženo da plati tuženik.
Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 27.3.2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.
30. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Hrvatska Kostajnica, 27. ožujka 2026.
Sudac
Renata Žličarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 27.ožujka 2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.
Dna:
- Pun. tužitelja odvjetnica Sandra Panjković, putem e-oglasne ploče
- Pun. tuženika OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, putem e-oglasne ploče
